hm.hm.hm?

Iz Osijeka sam se doselila u Zagreb prije 2 godine i 8 mjeseci.
Bila sam na godišnjem odmoru i shvatila da bih trebala otići.
Dala sam otkaz, spakovala kofere, kutije, vrećice, onda sve to u prijateljicin auto i otišla.
Prerezala korjenje.
Pravi razlog ne znam ni danas.
Ne znam, nisam bila sretna, nisam bila nesretna, ne znam.
Otišla sam, a tamo su ostali moj brat, prijatelji, rođaci, bake, tete...
U prvo je vrijeme bilo neobjašnjivo teško.
Poznavala sam neke ljude, ali to nihe bilo dovoljno da spriječi plakanje.
Ja sam izgleda bila odlučila prije spavanja plakati injegovala sam tu tradiciju gotovo tri mjeseca.
Nakon tri mjeseca sam se već bila jako zaljubila u jednog od "nekih ljudi" koje sam poznavala.
Ritualno oplakivanje je prestalo.
On je danas moj muž.
Kada smo razgovarali o braku, o stvaranju obitelji dogovorili smo se da ćemo živjeti u njegovom rodnom gradu.
On se vraća, ja idem još dalje.
Nema veze, ja sam ionako prerezala korjenje. Vrijeme je pokazalo tko su mi prijatelji i ti će moji Osječani to i ostati čak i ako odlučim živjeti na drugom kontinentu.
Ma, stvarno nema veze, sretna sam.
Tamo je tako lijepo, tako mirno, tamo je more...
I jedan objektivan i sasvim razumljiv razlog, tamo nećemo biti podstanari.
Ali...
Tamo nemamo posao, pa je preseljenje postalo plan za tamo neku budućnost kada se nešto, tko zna što dogodi.
U Zagrebu radim u dobroj firmi. Radne kolegice i poneki radni kolega (zaista gdje koji kolega, sve ostalo pripadnice nježnijeg spola iako bi nekima od njih na masi mogao zavidjeti kakav sumo borac) su manje više dobri ljudi. Neke od njih se usudim zvati prijateljima.
Ovdje u Zagreb je došlo raditi i par mojih prijateljica iz Osijeka (hm, možda da osnujemo kakav zavičajni klub?!).
Ovdje u Zagrebu sam se dakle zaljubila (u Dalmatinca) i uspjela ga uvjeriti da me želi za ženu.
Sve to i još puno lijepih trenutaka izgradilo je moj život u Zagrebu.
Nedostaju tu i moj brat i prijatelji i bake... Nedostaju, ali svejedno izgradila sam život koji volim.
Kada sam to konačno shvatila i počela se osjećati kao doma dogodilo se čudo.
Dogodila se nezamisliva sreća.
Trudna sam.
To je samo po sebi dovoljno da mi se nikada ne obriše osmjeh (osim ako budem imala jutarnje mučnine, žene koje su to prošle kažu kako to uopće nije smješno).
Svakim će se danom sada bližiti trenutak kada ću ponovo spakirati kofere i kutije. Sada će ih biti nešto više.
Mhm, pa stekla sam neke stvari. Kao npr. veliki ventilator što zauzima cijeli kut naše dnevne sobe u tuđem stanu. I njega ću, skupa sa događajima na koje me sjeća nositi sa sobom kao materijalni dokaz moga življenja u Zagrebu.
Da, da opet idem.
Zato jer je bedasto kažu, a i ja tako mislim, održavati trudnoću u podstanarskom stanu, kada tamo gdje sam u tamo nekoj budućnosti planirala ići sa svojim mužem imamo svoju kuću.
Ha, dodatno veselje.
Ne moram ići raditi, a primat ću plaću. I u svojoj ću kući čekati da najveće čudo u mom životu donesem na svijet.
Nitko nije sretan kao ja.
Ipak, sada kada znam da idem postajem zabrinuta, na trenutke i tužna.
Čitavo vrijeme sanjarenja kako ću tamo pronaći posao i buditi se u svojoj kući i sva nastojanja da u tome uspijem, čini se, nisu mi dozvolila razmišljati o onome što iza mene ostaje.
Taman sam počela napredovati na poslu. Imam prijatelje i kumove. Dućan u kojem kupujem kruh.
Imam dakle život na koji sam navikla.
Meni se ostvarila najveća želja i zbog toga sam naravno neizmjerno sretna.
Međutim, sada kada je preseljenje u rodni grad moga muža izvjesno, kada je samo pitanje vremena kada ću otići, bojim se. Unatoč želji da tamo živim, unatoč mirnoći koju osjećam kada sam tamo.
Mislim da se nećemo vratiti u Zagreb. Tijekom trudnoće i dok mi djetešce ne navrši godinu dana ću valjda pronaći neki posao tamo.
Kako ću? S kim ću popiti kavu? Hoće li se netko odvažiti na put od Osijeka do Splita radi mene? Jer, neću biti usput do Austrije ili Istre. Koliko ću ja puta biti u mogućnosti otputovati svojoj kući, u Osijek? Koliko će mi trebati da se naviknem?
Ništa od toga ne znam.
Ja tamo nemam prave prijatelje. Imam neke koji bi to mogli biti, ali nisam sigurna da se u to želim upuštati.
Navikla sam na moje radne kolege. Znam kako se ponašati kada je šef ljut. Koliko će mi trebati da, jednom kada počnem raditi u Dalmaciji, skužim kada je novi šef ljut (bilo bi dobro kada bih našla šefovski posao, onda nek si drugi misle kada sam ja ljuta)?
Ne znam uopće imam li pravo razmišljati na ovakav način. Trebala bih razmišljati kako ću u svojoj kući moći više priuštiti svome djetetu. To je tako i ja sam toga svjesna. I naravno zadovoljna, uzbuđena, presretna.
Zašto onda zabrinutost? Možda sam jednostavno sebična, a to do sada nisam znala.
Postat ću majka. To je sve o čemu neko vrijeme želim voditi računa.
Nadam se da će ova faza zabrinutosti brzo proći.