hm.hm.hm?

Uvijek sam slovila kao ozbiljnija od svojih vršnjaka.
Jer me je jedan trenutak u djetinstvu odredio. Od tog trenutka nisam imala izbora, potreba za mojom ozbiljnošću bila je prevelika da bih se oglušila.
Ozbiljna? Hm, sada nisam sigurna da je to prava riječ.
Ne znam, zapravo, kako bih nazvala nekoga tko preko noći postaje naizgled samostalan, zreo, snažan.
Kako bi nazvala nekoga, tko naizgled rješava životne situacije potezom čarobnog štapića?
Moja je obitelj bila ponosna. Bila sam tako snažan oslonac.
Sretna kada bih nekoga usrećila.
I kada je bilo najteže pjevušila, zabavljala, bodrila.
Bila sam budala, a ne odrasla.
Ne zato jer sam pomogla. Ne, i danas sam sretna kada nekoga usrećim.
Ali, to nema veze sa ozbiljnošću.
U to sam vrijeme imala snažan dojam da bez moje pomoći pojedinci uopće ne mogu opstati.
Opet, bila sam budala.
U to sam vrijeme o problemima razmišljala kao o ogromnom teretu što ga moram držati u rukama.
Ni po cijenu života ga ne smijem nekome na trenutak dati na čuvanje. A užasno me svrbi nos. A, ne, niti slučajno ne smijem zamoliti nekoga da me počeše.
Rješit ću ja to. Tada ću odahnuti, počešati prokleti nos i zagrijati dlanove za novu rundu.
Sada znam. Bila sam djete. I igrala se super heroja.
Jedna me prijateljica naučila da problemi, dileme, ma, svaka nesigurnost u životu može nestati analizom.
Rekla je da se u razgovoru s prijateljem stvari mogu rasčlaniti do sasvim beznačajne pojedinosti.
Prijatelji su tako čaroba bića.
Još su čarobniji kada odrasteš. Oni zaslužuju čitavu pričicu, samo svoju, pa zato tu o njima stajem.
Ja točno znam kada sam odrasla.
Nisam u onom trenutku od kojeg mi se nametnuo svijet odraslih.
Nisam, to sam se bila igrala odraslih i snažnih.
Nisam čak ni onda kada sam počela živjeti sa svojim dečkom i poslije posla jurila u malu kuhinju u našem malom stanu kuhati njegov omiljeni ručak.
Ništa, pa čak ni činjenica da ću se udati i biti gospođa (nekako mislim da bi se udavati i ženiti trebali odrasli ljudi) nije me tako snažno povuklo u konačno odrastanje kao jedan dan kada sam u jednoj maloj knjižici svoje ime potpisala na mjesto predviđeno za potpis krštene kume. Odmah iznad mog potpisa stoji potpis moga muža (tada je bio dečko) i zapravo je on kum sinčiću svoga prijatelja.
Ali i ja sam tamo potpisala i stajala rame uz rame (zapravo moje rame uz njihov struk jer su svi puno višlji od mene) s roditeljima i kumom. I onda su mi rekli da sam i ja kuma.
I meni su povjerili svoje djete.
Možda tada nisu znali što to znači, ali nije me briga, sada im je gotovo.
Gotovo je i meni. Završila sam s jednim dijelom. Kako je čudan život.
Ništa, nikakav problem ni dilema, ni nećaci koje sam čuvala, ma ništa na ovom svjetu nije me uspjelo u potpunosti otrijezniti od djetinstva.
To je učinio osjećaj odgovornosti i želje da moj mali kumić, zamisli, moj kumić, bude sretan i zaštićen, da bude djete onoliko dugo koliko sam ja bila.
Ja ću sada biti zapravo odrasla.

Vratila sam se.
Udana.
Postadoh, dakle gospođa.
Nas smo dvoje kažu, sada postali jedno.
Time sam ja dobila na visini, a moj muž mrvicu manji nos.
Svojim se novim prezimenom predstavljam i potpisujem s lakoćom. Malo je doduše neobično. Ali samo neobično, ništa više od toga.
Imala sam, nazovimo tradicionalno vjenčanje. Došao je sa preko nekoliko raspjevanih ljudi po mene.
Otišli smo u crkvu. Vjenčali se. Slikali se s rodbinom i prijateljima. I onda otišli u restoran jesti, piti, plesati, pa tako nekoliko puta do jutra. Između svih tih radnji ubacili smo i poneki običaj iz njegovog, pa iz mog kraja. Eto, čini mi se da je to tradicionalno. Ili su sve svadbe na kojima sam bila tekle tim rasporedom, pa sam stekla pogrešnu predodžbu o tradiciji.
Priča se da je obred vjenčanja bio prekrasan, a slavlje odlično.
Ja ne bih znala, bila sam nervozna. Jaaaaaakoooooo!
I bilo me je strah. Neopravdano, jer sve smo dobro pripremili. Puno smo se odricali. Nije mi žao niti jedne lipe. I da sam znala da će ljudi biti tako zadovoljni, ja bih se odricala još više.
U životu imaš samo jednu priliku za ovakvu svadbu. Moja prijateljica kaže da je za takvu veselicu nužno biti mlad. Radi atmosfere.
Ima to smisla. Ali, svejedno mislim da bez obzira na sve treba raditi svadbu kakvu želiš.
Ne mislim da svatko mora željeti pet autobusa razdraganih gostiju. Jasno mi je da netko ima potrebu i želju podijeliti taj trenutak svoga života samo sa užim krugom dragih osoba. I poštujem to.
Ipak, preporučam strpljenje, odricanje i sve što ide s tim (krv, znoj i suze), sve radi vjenčanja o kakvom maštaš još od trenutka kada kao djevojčica spoznaš da bi taj dan mogla biti princeza.
Na stranu to što u trenutku dok uz nečiju pomoć navlačiš vjenčanicu, barem deset puta pomisliš kako je užasno teška i kako to zapravo nije vjenčanica nego oklop. I na stranu to što užasno bode (šiju ih valjda sa silkom umjesto s koncem). Ma, na stranu i to što, da i nije teška poput oklopa i bodljikava, od uzbuđenja ne možeš razmišljati o sebi kao o liku iz bajke.
Ne možeš, ali to drugi čine umjesto tebe.
Od uzbuđenja, nervoze, sreće i ostalih postojećih osjećaja, nisi siguran ni da li se u svojoj svadbi dobro zabavljaš.
Poslije čuješ od drugih.
Ja sam čula samo lijepe priče...