hm.hm.hm?

Vratila sam se.
Udana.
Postadoh, dakle gospođa.
Nas smo dvoje kažu, sada postali jedno.
Time sam ja dobila na visini, a moj muž mrvicu manji nos.
Svojim se novim prezimenom predstavljam i potpisujem s lakoćom. Malo je doduše neobično. Ali samo neobično, ništa više od toga.
Imala sam, nazovimo tradicionalno vjenčanje. Došao je sa preko nekoliko raspjevanih ljudi po mene.
Otišli smo u crkvu. Vjenčali se. Slikali se s rodbinom i prijateljima. I onda otišli u restoran jesti, piti, plesati, pa tako nekoliko puta do jutra. Između svih tih radnji ubacili smo i poneki običaj iz njegovog, pa iz mog kraja. Eto, čini mi se da je to tradicionalno. Ili su sve svadbe na kojima sam bila tekle tim rasporedom, pa sam stekla pogrešnu predodžbu o tradiciji.
Priča se da je obred vjenčanja bio prekrasan, a slavlje odlično.
Ja ne bih znala, bila sam nervozna. Jaaaaaakoooooo!
I bilo me je strah. Neopravdano, jer sve smo dobro pripremili. Puno smo se odricali. Nije mi žao niti jedne lipe. I da sam znala da će ljudi biti tako zadovoljni, ja bih se odricala još više.
U životu imaš samo jednu priliku za ovakvu svadbu. Moja prijateljica kaže da je za takvu veselicu nužno biti mlad. Radi atmosfere.
Ima to smisla. Ali, svejedno mislim da bez obzira na sve treba raditi svadbu kakvu želiš.
Ne mislim da svatko mora željeti pet autobusa razdraganih gostiju. Jasno mi je da netko ima potrebu i želju podijeliti taj trenutak svoga života samo sa užim krugom dragih osoba. I poštujem to.
Ipak, preporučam strpljenje, odricanje i sve što ide s tim (krv, znoj i suze), sve radi vjenčanja o kakvom maštaš još od trenutka kada kao djevojčica spoznaš da bi taj dan mogla biti princeza.
Na stranu to što u trenutku dok uz nečiju pomoć navlačiš vjenčanicu, barem deset puta pomisliš kako je užasno teška i kako to zapravo nije vjenčanica nego oklop. I na stranu to što užasno bode (šiju ih valjda sa silkom umjesto s koncem). Ma, na stranu i to što, da i nije teška poput oklopa i bodljikava, od uzbuđenja ne možeš razmišljati o sebi kao o liku iz bajke.
Ne možeš, ali to drugi čine umjesto tebe.
Od uzbuđenja, nervoze, sreće i ostalih postojećih osjećaja, nisi siguran ni da li se u svojoj svadbi dobro zabavljaš.
Poslije čuješ od drugih.
Ja sam čula samo lijepe priče...