hm.hm.hm?

Puno ljudi ne može preko usta prevaliti jednostavno: "Čestitam".
Kada takvi ljudi nešto čestitaju, u prilogu nužno dobivate i komentar ili pitanje.
Najgore je što pored toga misle da su zabavni i očekuju da se u najmanju ruku rasplačete od smijeha.
Ne mislim da su zločesti, barem ne svi, samo su skloni dodavati.
Kaže meni moja kolegica (srednjih godina, udana) s posla: "Mala, (na mjestu gdje radim "mala" su sve osobe ženskog spola koje nisu prevalile 50-u) ti se stvarno udaješ?
Rekoh: "Da, za 10 dana."
"Pa, čestitam, ali što ti je, jesi poludila?" Ona će na to i razvuče usta u nekakvu grimasu koja bi pretpostavljam trebala biti srdačan osmjeh.
Izvedem i ja tu grimasu i kažem: "A, eto, zašto bi meni bilo bolje nego Vama?! Ha-ha-ha" I stvarno samo ta tri ha jer to uopće nije smiješno. To je obrazac odgovora kakvim se koristim da izbjegnem svaku daljnju raspravu o razlozima moje udaje. Jer je takvim ljudima neshvatljivo da se moj budući i ja volimo i želimo obitelj.
Jer naprosto ne želim trošiti riječi.
Još je gore kada mi čestita neudana kolegica.
"Ma da?!Sereš!!!!Čestitam.Zamisli, ČAK SE I TI UDAJEŠ, a ja nemam ni dečka???!!!!"
Što to znači?
Pa, ja nemam višak ruku. Ni nogu.
Ajde, dobro, voljela bih jedan broj više u grudima, ali manjak nije tako jako velik da zaslužuje ono "čak i ti".
Nisam ni glupa, (uspjela sam završiti fakultet; to je valjda pokazatelj da u glavi imam barem toliko da znam da treba biti uporan) ni neuredna, ni dosadna (možda iritantno uporna), ma ono, nisam nikakvo čudovište.
I svejedno ona meni uz čestitku kaže: "čak i ti".
Da, da, čak i ja. Eto, udarila sam ga toljagom po glavi. Dok mu se bude prestalo vrtiti, već ćemo biti u braku.
I, opet samo nekoliko odglumljenih ha-ha!

Nedavno se moj ured preslio na novu lokaciju.
U svojoj sam staroj sobici, iza svoga radnog mjesta imala crno na bijelo napisano kako za stolom smijem zapaliti cigaretu. Moja radna kolegica (nepušač), je bez pogovora udisala moj dim. S toliko razumijevanja da sam predložila da joj se dodijeli nagrada za najpasivnog pušača godine.
U mojoj novoj sobetini ne smijem zapaliti cigaretu. (Zapravo ne bih trebala koristiti ni osobito jak parfem, jer nas tu sjedi preko nekoliko, pa postoji bojazan da bi se miješanjem svih tih mirisa moglo uzrokovati nešto nalik na ekološku katastrofu.)
Ali, nisu nam samo tako uskratili pravo da se trujemo.
Ne, dozvolili su nam da to u grupama činimo u čajnoj kuhinji.
Tako se čajna kuhinja pretvorila u utočište.
U koje smijemo ujutro uz kavu i još po neki put.
Najsretnija sam poslije gableca. Tada ne moram u rukavu skrivati cigaretu i upaljač. Mirno se ustajem, sa punom kutijom cigareta i sitnima za kavu napuštam radno mjesto. Tada mi nitko ne zamjera. Uvriježeno je mišljenje da se poslije gableca treba i mora zapaliti, jer se inače gablec uopće ne može računati. Obožavam gablec.
Bez obzira na malo vremena koje provodimo tamo, nas par trovača uspostavili smo monopol. Nepušači se vrlo rijetko zadržavaju. Tek toliko da si natoče vode ili uzmu kavu. Jer, u našoj maloj čajnoj kuhinji smrdi.
Smrdi i meni.
Nikako da se svi nauče dobro ugasiti cigaretu i isprazniti pepeljare.
To čini nas par. Možda mi i nismo tako jako vrijedni koliko nas hvata panika da će nam zbog toga što ostavljamo pune pepeljare, a to užasno smrdi, uskratiti naše pravo da si s vremena na vrijeme zapalimo.
Pokušala sam s jednom smiješnom pričicom skrenuti pažnju na to.
Rijetki su je shvatili onako kako su trebali. I uopće se nisu smijali.
Ne, nisu postali užasno uredni.
Samo pažljiviji. Mislim, bolje paze da ih šef prečesto ne uhvati da su u kuhinji.
Ja i dalje praznim pepeljare.
I od početka dobro pazim.

Dakle, smislila sam ovo kao ispušni ventil.
Naslov bi mi sve pokvario.
To bi s naslovom bile zadane teme o kakvima pišem na poslu. U dugačkim, gramatički ispravnim, smislenim rečenicama. Te iste rečenice bi tada trebale imati uporište u kakvom zakonu.
E, a to ne želim.
Želim samo, s vremena na vrijeme, ispucati nekoliko misli.
Tek toliko da ih negdje ispustim.
Evo, npr. udajem se za dva tjedna i odlučila sam uzeti muževo prezime.
Osim toga, rekoše mi, morat ću pored, nazovimo svjetovnog imena upisati i krsno ime. Ajde, dobro, promijeniti prezime možda i nije tako jako strašno, ali informacija da ću si morati dodati i još jedno ime bila je i više nego dovoljna da se upitam hoću li to uopće biti ja.
Mislim, ja sam krsno ime na papir napisala samo jednom u životu; jednom u 28 godina. I nije ono ni tako jako ružno. Ali ja sam zadovoljna prvim izborom mojih roditelja. I promjenit ću prezime. To bi bilo dosta.
Panika je nestala vrlo jednostavno. Nazvala sam matični ured i saznala da ne moram dodavati nikakva imena.
Svejedno, hoću li to biti ja?
Koliko će me promijeniti promjena prezimena?
Koliko nas mijenja spoznaja da smo nečiji? Žena, muž, bilo što.
Nije ovo nikakva kriza identiteta. I sretna sam, jer se udajem za čovjeka kojeg volim.
Ali, zar nije opravdano moje razmišljanje da ću, ma koliko svoja ja bila, ipak izgubiti dio sebe. I to ne bi bilo loše kada bismo izgubili ono što nam se na nama samima ne sviđa.
No, sumljam da će mi se promjenom prezimena smanjiti stražnjica.
Ili da ću promjenom prezimena, kao gumicom izbrisati ružne navike.
Svjesna sam koliko dobivam.
Sve sam svjesnija da ću za dva tjedna biti gospođa.
Za dva tjedna ću biti žena čovjeku kojeg volim, čovjeku s kojim sam sigurna itd., da ne koristim baš sve fraze iz sladunjavih romana.
Prezime?
Možda nam promjena prezimena daje šansu da promjenimo dio sebe koji nam i nije osobito drag.
Svi imamo takav dio, ili?

Hm?

Imam publiku, pa sam pod pritiskom.
Ne znam točno kakvim. Moguće je da mi je neugodno.
Ovo sam zamislila kao ispušni ventil.