četvrtak, 28.12.2006.
Napoli in my mind...
Putovao sam za Bosnu. Ne znam kako i na koji način sam stigao u Napulj. Možda je razlog bio to što me od uvijek privlačio taj grad, i taj dio Italije. Ili možda je razlog ipak u Brunu Venturini-ju kojeg sam u zadnje vrijeme puno slušao. Svoje dane sam provodio u slušanju kancona i tako sam upoznao Bruna i njegove predivne kompozicije. I to me natjeralo da upoznam grad kojem toliko divnih stvari posvećuje taj muzički mag.
Grad je izgledao baš onako kako ga svi mi zamišljamo, velebne građevine, bogata prošlost i umjetničke vrijednosti na svakom koraku. Bio je to grad, jednostavno rečeno, meta turista. Upravom smislu riječi sam iskorištavao te dane.
Jedne večeri, moja nova poznanica Paola me pozvala kod nje večeru. Društvo je sastavljeno od ljudi kakve bih i ja sam odabrao da sam bio organizator. Umjetnici, novinari, kulturni menadžeri… druženje je teklo uz vino, indijsko-talijanske zakuske, i neizbježne kancone. U masi ljudi se isticao čovjek koji se zvao Gianni i bio je profesor klasične violine, ma što to značila, klasična violina. Nizak čovjek, malo deblji (što nikako ne liči na jednog violinistu) i sa užasno ružnim naočalama. Što sam ja kao ovisnik o naočalama odmah primijetio. Ali zato Gianni je imao ruke, sa kojima je činio čuda. Baš onakva kakva pokušava da uradi Harry Potter. Te večeri nije mogao da se suprostavi muzike željnom društvu i morao je uzeti ti čarobni štapić u ruku i odsvirati par kompozicija. Jedna od «stvari» koje je odsvirao bila je tradicionalna bosansko-hercegovačka pjesma, sevdalinka, Čudna jada od Mostara grada. Taj čovjek me nije poznavao a ni ja njega, njegovo ime sam saznao tek po završetku druženja ali sam te večeri shvatio koliko je Svijet malen a muzika velika. U Nŕpoli me odvela kancona, a slušao sam BH sevdalinke….
OOOooooo divni živote…počni!!!
Sretna Nova godina!!
Volim Vas!!
Objavljeno u 22:57 • Komentari (7) • Isprintaj • #
