Simplicity is the heart

nedjelja, 26.02.2006.

Olimpijske igre

Olimpijske igre

Pocela sam da pisem o necemu drugom, ali procitah u medjuvremenu jedan clanak o Olimpijadi ove godine i nisam mogla da se suzdrzim, a da ne prokomentarisem.
Elem, zale se Amerikanci kako gledanost Olimpijskih igara opada, pa kao sta treba da se ucini povodom toga i pitanje je da li Olimpijada gubi svoj sjaj.
I onda se pitam ja...

Kako niko od njih ne shvata da ce ta gledanost da opadne medju ljudima koji se nalaze ovdje, kada Olimpijadu prikazuju samo na jednom kanalu, po par sati popodne i to ISKLJUCIVO sportove u kojima SAD ucestvuje, da ne kazem - prednjaci!
Ostali nisu bitni. Sve je isjeceno, ostave se samo njihovi o-tako-dobri igraci koji, ne daj Boze da naprave gresku!
Nastaje opste razocarenje, globalna katastrofa - Amerika nije pobijedila (jos da ne pricam ako nisu ni na prva tri mjesta).

Nemojte pogresno da me shvatite, ja nemam nista protiv patriotizma i iskreno, divim se kada na ulicama vidim beskucnika koji gura nekakva kolica i nema ni odgovarajuce odjece na sebi, ali uvijek, UVIJEK ima neku vrstu simbola Sjedinjenih Americkih Drzava. Obicno to budu male/velike zastave. Nevjerovatni su po tom pitanju.

Ali ta njihova arogancija...taj njihov nadmeni stav...
Ne mogu nikako da ga svarim. I pitam se, da li smo mi, koji smo potekli sa Balkana, samo kroz te mjesavine nasih sistema nauceni na drugacije, ili ovi zaista pretjeruju?
Znam da su akulturacija i asimilacija dva veoma teska pojma za strance koji dodju u kasnijim godinama, nakon sto okuse i drugacije, i znam da uzme vremena da se covjek prilagodi svemu, ali cini mi se, tesko cu nauciti da zivim sa ovim, gore pomenutim. Sigurno je to i do mene same. Ili sto mozda gledam svijet malo drugacijim ocima....

I sem toga, ne mogu da shvatim poentu omalovazavajucih komentara. Da nekome daju samopouzdanja, sumnjam da mogu u tom trenutku, jer koji to igrac njih cuje? Jedino, ako se vratim na gore pomenuto, i ako zele da raspale narod, pa i dalje da prosipaju svoje ideje o omnipotentnosti. I iako su isti vjesto skriveni, te samo pazljiv slusatelj (pogotovo onaj koji je odrastao u drugoj sredini) moze da ih razazna, opet se pitam, cemu sve to?
Primjer: bob-sankanje.
Amerikanac je bio solidan, meni se nije cinilo da je napravio bilo kakve greske (no i ja ne znam nista o sportu, tako da nemam pravo da komentarisem). Dosao je do cilja i zauzeo prvo mjesto. Naravno, voditelji su ga i zvijezde zakivali. Ok, razumljivo.
Na red je dosao Rus. I nije ni krenuo kako treba, ovi su poceli sa komentarima o greskama, o nedovoljnoj brzini, o nekim sporednim stvarima za koje mislim da nisu ni bile bitne u tom trenutku. I sta se desilo? Rus je zauzeo prvo mjesto. Komentar na sve to je bio: "Sreca".
(Poslije njega su dosla jos dvojica, koji su Amerikanca skinuli na 4. mjesto)
Ali ovo posljednje, da nazovem "objasnjenje"...jednostavno, nisam imala komentara.

Zar oni ne mogu da shvate da je SAD skup svih ljudi svijeta, te da ti isti ljudi gledaju Olimpijske igre (posebno kada je dosta tih ljudi rodjeno van SAD-a, te da znaju malo vise o svijetu nego tipicni brainwashed Amerikanac)? Jos mogu da se cude kako niko nece da gleda?

Vjerujem da ovo sve zvuci poprilicno naivno sa moje strane, te ocekujem da mi neko kaze "wake up and smell the coffee" i vjerujem da i moj manjak zivotnih iskustava utice na moju frustraciju, ali zar Olimpijada nije trebala da bude simbol nekog zajednistva i sloge?

Zadnja anketa koju su uzimali je ukljucivala pitanje:
Da li je poenta Igara sport ili novac?
Sta mislite sta je vecina odabrala?


Komentari:
Hehe maji, simpaticno mi, kao da sam znala da ces i ovde malo da se "izduvas" :)) A i ovaj post ispod... heheh na koga li ciljas?? :DDD Ljubac OVOLIKI ;) (Dani 28.02.2006. 19:37)

Vjerovala ili ne, gledala sam myspace, i vidjela par osoba koje znam odavde...i onda uporedim te slicice i pricu sa realnoscu...grrrrrrr :))) Cmoketina (Strumfeta 28.02.2006. 23:30)

26.02.2006. u 21:53 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 19.02.2006.

Kako neko moze biti tako iskompleksiran, to je nevjerovatno!
Raznorazne glupacice, koje svijetu prodaju svoje pricice, a ne znaju koliko su smijesne kada njihove nebuloze procita neko ko ih u stvari zna.
AGHHHH!
Ne znam da li bih se smijala ili imam onaj osjecaj gadosti.
A vazim sebe za poprilicno liberalnu osobu.
Samo mi nije jasno kako neko moze da se ponizava toliko, kako neko moze da pusti da im se drugi "dive" na osnovu toga...
Nevjerovatno!

19.02.2006. u 19:08 • 0 KomentaraPrint#

subota, 11.02.2006.

Evolucija ljubavi

Covjek je na početku bio gonjen onim istim primitivnim instinktima zajedno sa svim pripadnicima zivotinjskog carstva. Kako je vrijeme prolazilo, i umovi se poceli razvijati, ljudi su shvatili svoju nadmocnost nad florom i faunom. Prioritet primitivaca bili su opstanak i razmnozavanje, sve dok se nisu razvile plemenske zajednice. Od tog perioda pa nadalje, kako se covjecanstvo sve vise razmnozavalo i te iste zajednice rasle i razvijale, ljudi su poceli aktivnije da koriste mozak i da postavljaju sami sebi pitanja o raznim stvarima oko sebe. I konacno, nakon mnogo, mnogo vremena, dosao je period kada se iz svega toga podigao aspekt zvani osjecanja. Ljudi su shvatili da iznad seksualne atrakcije, postoji nesto jos uzvisenije, nesto zbog cega postajemo vezani za ljude oko sebe, da bi se na kraju rodio i koncept zvani ljubav. Koncept koji nas okruzuje i ispunjava i bez kojeg mi, ljudi moderne danasnjice, ne bismo mogli da opstanemo. Koncept, koji je kroz istoriju opisivan na razne nacine. Kroz poeziju opsjednutih pjesnika, kroz knjige romanticnih dusa, razne statue i poznate slike, ljudi su uvijek ispoljavali svoje emocije na jedinstvene nacine. Tako je Kleopatra bila spremna da se odrekne faraonske titule da bi ostala u kontroverznoj vezi sa Markom Antonijem, sestre Bronte zarobile u svojim knjigama cari zabranjene ljubavi, Da Vinci je ovjekovjecio ljepotu Giaconde, Marija i Pjer Kiri su pokazali da se i kroz nauku razvija ljubav, Sah Dzahan je svoju ljubav prema voljenoj Mumtazi polozio u Taj Mahal, britanski princ Edvard se odrekao trona da bi ozenio siromasnu americku raspustenicu, Dante je svoju misticnu i spiritualnu ljubav prema Beatrici opisao u "Novom zivotu", a Ticijan na platnu ostavio ljepotu i raskosnost obozavanih crvenokosih talijanki. Istorija nas je ucila o evoluciji ljubavi. O ljudima koji su se, odricali svojih zivota, i borili se iznad svega za svoju srecu i ljubav u koju su vjerovali. Njihove price su nas inspirisale kroz vijekove i davale nam nadu da tamo negdje postoji nesto bolje, nesto vise, nesto sto nas sve ceka. Saosjecali smo sa tragicnim ljubavnicima i bodrili buntovnike. Oponasali njihove zivote i molili se za srecne krajeve.
I šta sam ja htjela ovim da kazem? Da bez obzira u koje doba, kojoj civilizaciji ili kulturi, evolucija ljubavi, u stvari, nikada nije postojala. Ljubav je oduvijek bila i ostala ista. Iznenadna i lukava, udarala je sa uvijek istim intenzitetom, tamo gdje bi se najmanje nadali. I kako kaže Jovan Ducic: "Ljubav je najvece nespokojstvo i nasilje nad sobom i nad drugima". Trpimo i uzivamo u isto vrijeme, ali se ne nikada nismo i necemo predati u toj borbi koja se na najjednostavniji nacin zove - ljubav.

11.02.2006. u 18:13 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 06.02.2006.

Usamljenost

Danas mi je nekako grozan dan...
Jos sam na poslu, zatvorena izmedju cetiri zida, dok je napolju bio prelijep dan.
Sve mi tjerasuze na oci, jer osjecam da mi se zivot ovdje blizi kraju, da sam zavrsila sa ovim gradom i da je vrijeme da idem dalje. Sta god da cinim, sve me vraca u proslost, sve me podsjeca na kojekakve gluposti. Neke koje me nerviraju, neke kojih se stidim, i to ne zbog toga sto sam mozda pocinila neke grijehove, vec jednostavno sto su to bile mladalacke gluposti, kada nisam ni razmisljala mnogo. A ne zelim da se vracam u proslost.

Prividnih prijatelja bijase na sve strane.
Pravo prijateljstvo, cini mi se, poprimilo imaginarni oblik. Postalo je nedostupno u ovom svijetu izvjestacenosti i lazi.
Kako sam samo bila naivna! I zasto sam mislila da treba sa svakim biti otvoren i iskren?
Vjerujem da je njih milion pomislilo i izgovorilo ove rijeci, ali jebiga...svako ima svoj momenat odrastanja. U stvari, bolje reci, razocaranja...
I obicno takvima treba da ih zivot isamara dobro, prije nego sto i pomisle da se opamete. Rodjeni mazohisti!

Koliko sam samo prezirala osobe koje su pricale o svakom!
A u glavi sam imala totalno neku drugu sliku u glavi, drugaciju formulu o prijateljstvu.
Place mi se kada pomislim koliku sam gresku napravila vjerujuci ljudima i koliko ih sve jos vise prezirem znajuci da su mi unistili sposobnost vjerovanja u dobro ljudi.
Napravili su cinika od mene, unistili svijet po kojem sam ja postavljala svoje stavove o ljudima. I kada kazem, godine su to donijele, i bilo je vrijeme da odrastem, ne mogu a da se ne podsmijehnem, jer sta u stvari donose te godine, vec gomilu razlicitih ljudi i zivotnih iskustava?

Ne mogu da im oprostim, jer zgazili su sve u sto sam vjerovala. Bacili sjenu na vjeru u sebe, pljujuci po mojim sposobnostima, ljubomorni i zeljni osvete.
A ja sam samo obicni smrtnik, svjesna pogresaka svih, spremna da oprastam. Tu je mozda i bila moja pogreska. Da li treba oprastati? I dokle?
Ali ne mogu a da se ne pitam, zasto meni nikada nije pruzena druga sansa? Koliki je to moj grijeh (i uopste sta sam ucinila), da se ljudi ponasaju prema meni tako kako se ponasaju?

Onda me razgnjevi sto se uopste bakcem sa tim glupostima.
Zasto da obracam paznju na povrsne ljude, na iskompleksirane budale...?
Zasto ne mogu da ostavim proslost tamo gdje je, da ne mislim o tome, da je jednostavno sahranim i ne mislim na nju?

Sa podozrenjem mislim o svima, jer znam da su njihovi povodi poticali iz sopstvene nezadovoljstine, pa na koga drugog udariti paljbu, nego na nevinu zrtvu, zeljnu iskrenog prijateljstva?
I opet me boli, jer samo u cijeloj toj prici ja izvisila kao najveci bijednik, razocarana, a opet voljna da zaboravim.

Koliko samo podlosti!
I mrzim samu sebe, jer su uspjeli da uvuku u mene taj isti crvic nezadovoljstva, ruznih osjecanja, i navukli na trikove, pa onda ismijali, upiruci prstom u mene, kao u gresnicu obiljezeni skarletnim slovom.
A ja sam samo trazila svoje mjesto u svijetu...

Bojim se da se nikada necu oporaviti.
Bojim se da sam zauvijek ranjena, da nikada necu uspjeti ljudima da pruzim sansu onako kako zasluzuju (ili ne zasluzuju)...
Bojim se da cu i sama sebi ostati zauvijek nerjesiva enigma...

Znam ovo bez detalja nema puno smisla. Pitam se i sama zasto pisem o ovome, kako to da nisam srecna kada treba da budem najvise srecna, zasto uopste mislim da sam usamljena kad imam uz sebe nekoliko divnih ljudi...
Ali to je ono sto pokusavam cijelo vrijeme da objasnim sama sebi.
Ovo je moja boljka s vremena na vrijeme.
I morala sam da pisem
Da se pozalim, pa makar papiru...

06.02.2006. u 01:24 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 05.02.2006.

Preneseno..

Napusten i odbacen, ja lutam kroz noć, uzalud trazeci ono mesto gde ću te videti opet, gde ću cuti zvuk tvojih koraka i tvoj magijski osmeh. Još uvek tražim i ne gubim nadu, jer negde mora postojati taj svetlucavi plocnik secanja gde se zelje ostvaruju, snovi prevode u javu i secanja ozivljavaju po kome bi zagrljeni setali svu noć. I još uvek tražim, i ne gubim nadu.

Tup bol u dnu stomaka budi me iz sna i donosi neke cudne misli o sebi, tebi i nekoj proslosti koja je iza nas. Ja i dalje volim. Danas želim nestati u oblaku dima da odletim negde daleko, visoko gde mogu biti sam. Danas nisam za druge.

Možeš mi pobeci, jer te neću juriti. Ipak nisam jedan od njih. Možeš se i vratiti, cekam te otvorenog srca. Ne mogu podneti neke nove misli. Moje misli su nedodirljive, neuhvatljive. Bojim se.

Danas hodam kroz mrak, iako sunce visoko je na nebu, tako plavom, tako visokom, tako zastrasujuce svetlom, bljestavom, ali ja ipak hodam kroz mrak. Ja sam deo sveta koji nestaje i moje se lice brise. Kao led na suncu, topim se i nestajem. Zaboravljam na sebe, možda je i tako bolje. Prestajem, nestalo je sve u meni, oko mene. Zatvaram oci i trudim se da ne zaplacem. Ne znam ni sam, ni kako, ni gde.

Sunce je danas nešto tamnije nego obično, i zraci se probijaju veoma teško. Ne mogu da zamislim i da precutim bol. Negde kasno u sumrak kroz tminu i strah, proteze se krik, krik ranjenog, krik ostavljenog na obalama drugog sveta, nikada dovoljno voljenog. I niz lice krenu mi suza koja obasjava celo nebo tugom i bolom. Pocese zvezde da padaju, postidjene i bez sjaja, ali padaju na moje lice i seku mi obraz, kidaju mi srce.

Isuvise je tuge skupljeno. Nikad ispevan bol sto rastao je dok zemlja nije pukla i voda narasla. Suze napustenog sto volece sve dok sunce se neistopi i konacno prestane da sija.

Sedim, cutim, slusam. Disem, placem, molim. Opet padaju kise. Ja želim bar malo sunca da me ogreje i osusi mi suze. I tada u dolini decijih suza, ja tražim tvoju magiju jer sam totalno izgubljen u ovom rajskom danu.

Zatvaram srce i sklanjam se sa puta. Sklapam oci i povlacim se. Napustam sve. I pamtim tvoj osmeh, tvoj miris, tvoje usne. Zatvaram srce i vucem debelu liniju bola. U snu mi se javljas. Ljubav u danima besa, oko u vreme bola. Zvuk se rasipa svugde po glavi, i mirisi postaju jaki, obojeni, novi. Mrak.

Gde sad da se okrenem da bih ponovo video taj smirujuci pogled? Gde sada da prislonim lice da bih osetio taj poznati miris? Zašto ste mi ukrali njen dodir? Pustili ga da nestane niz nepoznate obale nekog drugog sveta? Gde su suze obecane? Gde je istorija buducih dana? Zašto je noc tako tamna? Zašto je dan uzasno beo? I kako da disem kada se javlja onaj poznati bol pri svakom uzdahu? Tvoj osmeh me prati niz tamne ulice usnulog grada. Umišljam da te čujem kako dises dok prolazim gradom koji nije moj.

U nocima spavam, trazeci tebe, po glavi mi se mota, leluja, vrti u krug. Udisem blagi miris tamjana u tami, slusam lagano trzanje zice, otkucaje srca koje ne poznajem. Na nebu vidim tvoj lik i prizivam ga da spusti se i voli me. Ova je noc cudesna dok mi se reci slivaju sa usana. Rasplinuta u neki sjaj a opet toliko gusta, cudna, ali ipak jasna, jeziva i zadivljujuca.

Možeš li proći kroz dim realnosti? Možeš li plivati po dnu? Ja nisam caroban kao ti. Ovoga puta ja pusticu svoju snagu da luta po svetu. Ne, ne želim pokvariti noc i ako je toliko bolno prokleta.

05.02.2006. u 06:22 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< veljača, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Riznica mojih misli...

...i samo jos jedan nacin da ih raspem oko sebe.

Moje drugo ja...

Kroz snove...