|
|
Blog
Wind
Miško
Zmajka
Vitae
Zelena
Fizy
Katrida
1977
Pjesma
Koraljka
Gogo
Euro
Rusalka
Fulvus
Ken
Sunčica
Da li netko ima predstavu kako to izgleda kad jedna blizančica šuti više od godinu dana? Ovo "šuti više od godinu dana" nemojte doslovno shvatiti, jer to bi značilo da ni ne dišem. Ili da mi je netko odrezao jezik. Srećom, nijedna od dvije solucije nije točna. Hvala Bogu.
Blogerska šutnja proizašla je iz više razloga. Najviše zbog nemogućnosti posjedovanja kvalitetnog interneta, kojeg u zadnja 4 mjeseca uopće nisam imala. Malo sam zatupila, priznajem, lako se zaboravi baratati nečim ako to ne radiš duže vremena. Samo dok sam ušla u Photobucket, jer staru lozinku više ne znam of course, pa ljudi moji, sve se promijenilo, drugačije je... Bedasta sam, svijet ide naprijed, jučer više ne postoji. E pa neće mene pregaziti, nekako mi je uvijek uspjevalo biti u toku.
Dakle, kad blizančica šuti više od godinu dana ne zna ni sama odkuda da počne. Pametan bi krenuo otpočetka, ali je li to moj slučaj!? Zbrkana, ubrzana, itd, za mene postoji milion početaka. Pa ulovite me, ako možete.
Prošetala sam malo blogovima, nekih više nema, neki su u novom ruhu, neki pišu vrlo malo i rijetko, neki... Najmanje je onih čvrstih i postojanih koji se ne daju. I koji ovaj blog vole, bez obzira na fejs i ostale prisutne novotarije. Fejs nikako ne možemo zaobići, prisutan je skoro u svakom domu. I nije to tako loš način komuniciranja, pogotovo s ljudima koji su ti jako daleko, koje nismo vidjeli godinama... Naravno da i na fejsu visim svakodnevno, tako se osjećam više u toku svih zbivanja. No blog je ipak nešto drugo. Ajmo reći moja prva internetska ljubav. A prvu ljubav ne zaboravljaš. Bilo dobro ili loše. Doduše, ja se zaista moram pohvaliti da nemam nekih neugodnih iskustava na blogu. Dapače, upoznala sam par krasnih ljudi i s nekima od njih ostvarila baš pravo prijateljstvo. No to se zna, zna se da se riječki blogeri i dalje okupljaju, nije važno u kojem broju, ali komuniciramo IN LIVE redovito. I to me jako veseli.
Kao što se zna, a možda i ne, odselila sam u Treviso, zbog posla. Veneto je općepoznat kao bogatija pokrajina u Italiji, pa rekoh - aj da probam. Zezam se, za mene posla ima u svim pokrajinama, zavisi samo kakve uvjete ti pružaju. Ovaj grad je nekako zlatna sredina, nije predaleko od Rijeke, a uslovi su sasvim solidni. U ovih godinu dana što sam tu dobro sam pohvatala končiće i shvatila pravila igre. I kako stvoriti nova pravila u svoju korist. Fakat, trebala mi godina puna. Ali mislim da prilagodba traje toliko, nisam neki izuzetak.
Osim pravila igre morala sam prokužiti gdje se smjestiti pa da to bude TO. I zato sam prošli mjesec preselila u stan u kojem, vjerujem, ostajem duže vrijeme. Uvela telefon, dugo željeni ADSL i sve šljaka. Na nivou, grazie Dio. Kutije sam manje - više raspakirala, stvarčice su na svom mjestu, manje - više, fale još detalji koji su meni izuzetno važni. A to su slike na zidovima, vaze, ukrasi na policama,... sve to je dio mene. Već kad stan nije moj, a ono bar ti detalji.
U stanu gdje sam živjela prije zid mi je krasila slika Merlinke u crno-bijeloj tehnici. Nekako kad mi je bilo ružno pogledala bih u nju i sve mi nekako s njom ljepše. Ljepotica poput nje izmami ti bar smiješak. U ovom stanu ne mogu joj naći mjesto. Možda s vremenom, ali sada ne. Pa sam zato stavila sliku jedne druge ljepotice, koja u mom srcu nema konkurenciju.
Ona i 2 maskice iz Venezie. Toliko.
U kuhinji postavih ovu:
Poklon od drage prijateljice, a piše recept za prijateljstvo. Koje ja nesebično unesem u kuhinju, jer baš i nisam neka kuharica. U biti znam, ali ne volim kuhati.
Pogled s balkona izgleda ovako:
A pekara gdje kupujem izvrstan kruh i popijem odličnu kavu je ovo:
Znam da zvuči čudno, pekara i kafić, ali vjerujte mi da Talijani imaju smisla za biznis i da ovo dvoje zajedno idu odlično. Mirisi kolača i kruha na lijevoj strani i miris kave, kakaa i čaja na desnoj, izludi vam osjetila njuha. Počne odmah kruliti u trbuhu, a ima magnetski učinak da potrošite malo više nego ste namjeravali.
Sve u svemu vrlo naporna godina. Ispunjena poput šipka, dobrim i lošim. No rezime je pozitivan. Negdje sam pročitala prognozu za slijedeću godinu i predviđaju mi sve bolje i bolje. Tako nekako bi trebalo biti. Nisam se bezveze trudila sve ovo vrijeme, trebala bi početi berba tih posijanih plodova.
