srijeda, 25.04.2007.
samoća (drugi dio)
volim besciljna lutanja s fotoaparatom, potpuno neopterećen hoću li (ili hoće li na mene) naletjeti zgodan motiv.... I opet, moja (fotografska) samoća hrani se samoćom drugih ljudi... Netko će reći "izbjegavaš kontakt", no ja ipak mislim da je divno samo odškrinuti vrata tuđeg svijeta, tek usput zaviriti... A i Doisneau je u pravu kada kaže da "današnji fotografi svoje aparate drže poput oružja, pa su i ljudi manje prijateljski raspoloženi".
Volim besciljna lutanja središtem nekog grada, jer svaki haustor i dvorište puni su priča...
Danas ponovno dvije fotografije...
Za danas toliko...
petak, 20.04.2007.
samoća
više sam puta pokušavao složiti vlastitu web stranicu, s namjerom prezentacije svojih fotografija. Zanimljivo, kada god sam razmišljao o nazivu stranice - a zbog karaktera uvijek je bio na engleskom - isplivala je samo jedna varijanta: "The tales of loneliness", Priče o samoći...
Gledam fotografije nastale u posljednjih četiri-pet godina i shvaćam kako veći dio govori o ljudima koji su sami sa sobom, sa svojim poslom... Tek sada - kada pred sobom imam stotine fotografija - shvaćam da je samoća veza između njih, da su mi ti ljudi nepoznati i da nisam ni pokušao prodrijeti u njih. Pustio sam ih i puštam da nastave sami, a ja se zadovoljavam tom malom krađom njihove samoće...
Uostalom, samoća (individualnost) nekako i ocrtava rad fotografa. Posvetiti se fotografiji znači biti sam, stvoriti vlastiti stav, potpuno sam odlučiti o pristupu svijetu koji gledaš kroz tražilo.
Ovoga puta predstavljam dvije fotografije...
Toliko za danas...
petak, 13.04.2007.
ulica
meni nekako naprirodniji ambijent, prostor u kojem je nastala većina mojih fotografija. Sati i dani provedeni u često besciljnom tumaranju, a onda, u sekundi, stvara se situacija, kemija, prilika za dobru fotografiju. Robert Doisneau kaže kako "životnost ljudi, bez njihova znanja, hrani fotografe". Istina je; Vrlo često našao sam se u situacijama u kojima su pojedinci ili skupine nečemu u potpunosti posvećeni. Tada su najlakši plijen jer su puni energije i ponašaju se normalno.
Danas predstavljam fotografiju nastalu zahvaljujući upravo stalnom boravku na ulici. Njezin je naziv "Trgovina na korzu", inspiriran sjajnim, oskarom nagrađenim filmom Jana Kadara i Elmara Klosa.
utorak, 10.04.2007.
trenutak odluke
ili decisive moment, to je ono za čim traga većina dokumentarnih fotografa... Ne čudi što je ova fraza ostala trajno vezana uz pristup i djelo Henrija Cartier-Bressona, vjerojatno najvećeg među fotografima... Došavši sredinom prošlog stoljeća u Rumunjsku Carier-Bresson je - upitan kamo želi otići - odgovorio: "Tamo gdje ima ljudi".
Fotografija koju danas predstavljam rezultat je tog traganja za trenutkom odluke...
Stajao sam, krajem jedne zime, na glavnom bratislavskom trgu gdje su mi pažnju privukle sjene drveta i svjetiljke, te tekstura fasade... Po sebi, to bi već bila solidna fotografija... No, oko je tražilo nešto više i dobilo... Vidjevši policajca koji će ući i proći kroz kadar, odlučio sam pričekati tu sekundu kada će se sjenama drveća i svjetiljke na zidu pridružiti i njegova... Kad bolje razmislim, tada sam se više poslužio onime što zagovara još jedan velikan francuske i svjetske fotografije, Frank Horvat, legenda agencije Magnum, koji je rođen u Opatiji. Horvat kaže" "Fotografija je umjetnost ne pritiskanja okidača".
Za danas toliko...
četvrtak, 05.04.2007.
napokon...
Vrijeme je da se, 272 dana nakon registriranja bloga - je li - štogod i napiše... A i prikaže... Naziv bloga je dosta nategnut: namjera mi je pokazivati svoje fotografije, komentirati situacije i vrijeme u kojima su nastale, no činjenica je da sa samom dagerotipijom to nema baš najizravnije veze... zapravo...
Što je dagerotipija? "Bog je stvorio čovjeka prema svom liku i nijedan stroj koji je napravio čovjek ne može trajno zadržati sliku Boga. Zar je moguće da bi Bog napustio svoje vječne principe i dopustio jednom Francuzu u Parizu da svijetu da Vražji izum?" To je ulomak teksta lista "Leipziger Stadtanzeiger", objavljen nakon 2. siječnja 1839. kada je u svim glasilima objavljeno da je Louis Jacques Daguerre izumio fotografiju. Izum je odmah nazvan "dagerotipija" i prvi je uspješni postupak fotografiranja pomoću srebrnih soli. Daguerre je napravio prvu fotografiju i navodno je cijeli Pariz pohrlio na Akademiju vidjeti to novo čudo, "dagerotipiju".
Dobro, sad kad smo to riješili, prijeđimo na prvu impresiju...
Fotografija je nastala, čini mi se, 1995-1996. u Mostaru... Sa skupinom hrvatskih novinara, a u organizaciji UN-a, išao sam onamo kako bismo vidjeli kako se "živi"... Našavši se na ovoj ulici prvi mi je puta - za razliku od mjesta gdje je nekoć bio, a i danas je, slavni most - malko knedla zapela u grlu... Spomenik ludilu i razaranju, patnji i gubitku...
Negativ sam pronašao tek prošle godine, prilično prašan i zgužvan... Fotokemikin film, Bog ih blagoslovio... Elem, uspio sam ga skenirati i tek tada, deset godina poslije, gledao sam prvi puta vlastitu fotografiju, a na njoj goluba i onu udaljenu ljudsku priliku...
Za danas toliko...