Pod "naša" podrazumijevam i gospođu sa mojim prezimenom, Ivanu, sa kojom sam najčešće penjao i stenjao u planinama. Inače sve te izlete sam opisao u dosadašnjim fb foto albumima, a ovaj post je jedna, kronološki, foto priča, kao uspomena na 2016. godinu. Pa krenimo redom:

*02.01. Po zapadnom grebenu Požeške gore, 20.75km 5:30h, kula Gračanica

*03.01. Zimski na Maksimov hrast 614m, 18.50km 5:15h
*24.01. Zimski po Papuku, 19.45km 6:21h, Ivačka glava 913m



*20.02. Zimski na Bjelolasicu, 18.21km 5:44


*21.02. Vražji prolaz i Kamačnik, 6.93km 2:27h


*08.05. Samoborsko gorje, Oštrac, Plešivica, Okić, 17.23km 6:22h
*21.05. Sveto Brdo sa Majstorske c, 18.13km 7:06h


*21.05. Tulove grede, 2.80km 1:41h


*22.05. Krupa i Kudin most, 3.42km 1:40h


*22.05. Tatekova koliba i staza Malog princa, 11.07km 6:14h
*04.06. Biokovo, Bast-Ščirovac-Sv Ilija-Sv Jure, 15.95km 13:09h
*05.06. Biokovo, Sv Jure-Vošac-Makarska, 12.85km 7:14h


*02.06. KSA Okrešlj-Tursko ž-Skuta-Turska g-Kamniško sedlo, 20.83km 13:36h


*22.08. Dolomiti Marmolada Punta Penia 3343m, 10.26km 8:41h


*24.09. Mangart 2679m, 5.32km 3:45h
*24.09. Mala Mojstrovka 2332m, 4.89km 3:30h


*25.09. Prisojnik 2547m, 11.62km 7:08h

Oznake: planinarenje

Prije točno 25 godina jedini put za Vukovar je bio "kukuruzni put". Malo kasnije više nije bilo puta. Danas ponovno mnogi putevi vode do Vukovara. Bili oni cestovni, riječni ili zračni, bilo gospodarski ili turistički putevi, kulturni ili sportski. Istina, vratiti Vukovar u predratno stanje je i više nego teška misija, ali svima nama koji biramo puteve prema Vukovaru je to jedina želja.
Moj put za Vukovar, prošle nedjelje, bio je cestovni i na biciklu, od Osijeka do Vukovara i nazad, u društvu supruge Ivane i još stotinjak biciklista. Udruga za rekreativni biciklizam Kotrljaneri iz Osijeka, zajedno sa svojim partnerima Lions Club Kuna Osijek i Lions Club Vukovar, organizirali su tradicionalnu Biciklijadu Tragom sjećanja Vukovar 2016., povodom godišnjice 25 godina od sjećanja na žrtvu Vukovara. Domaćin okupljanja je trgovina Protea sport, zajednička fotografija i ciklo karavana kreće prema Vukovaru.

Jedna planirana stanica odmora je na pola puta u Klisi. Cesta do Vukovara dosta prometna iako je nedjelja. Na malo manje od 40km nastanjena su samo dva mjesta i to Klisa i Trpinja. Pomalo mi sve jasnije blokada ratnog Vukovara. Ulazak u taj grad od prve oznake budi sva sjećanja na njegovu žrtvu.



Danas bez zaustavljanja, samo muzej i bista Blage Zadre na Trpinjskoj podsjećaju na minula vremena, a naša kolona slobodno juri u grad.



Pratnja policije dovodi nas na naše odredište, parking hotela Lav.



Ostavljamo bicikle i u tišini laganim korakom krećemo prema Križu na ušću Vuke u Dunav, spomenik u čast i slavu svim poginulima za slobodu Hrvatske. Ispod stiha na glagoljici "Navik on živi ki zgine pošteno", palimo lampion, molimo i jedna zajednička fotka.



Vraćamo se u hotel Lav i slijedi humanitarni protokol. Prvo su Kotrljaneri uručili slatki paket udruzi Vukovarske iskrice, udruga za pomoć osobama s mentalnom retardacijom 18+, za koje ne postoji sustavno rješenje provođenja slobodnog vremena. Jedan od puteva u Vukovar koji je dobro došao. Na natječaj koji je raspisao Lions klub Vukovar u povodu dvadeset pet godina sjećanja na žrtvu Vukovara, za najbolji literarni rad pod nazivom „Napiši pjesmu i osvoji bicikl“ sa temom „Vukovar u srcu“ , pristiglo je pedeset radova učenika osnovnih škola sa područja cijele Vukovarsko-srijemske županije, a najboljima su predane nagrade partnera biciklijade.



I zbog ovog puta u Vukovar se isplatilo pedalirati. Iskreno, na meni je pjesma Kad kažem Vukovar, učenice Veronike Hrehor, ostavila najveći trag, inače je osvojila 3. mjesto.



Zbog ove pjesme isplatilo se pronaći put do Vukovara. Razmišljanja djeca su garancija kako će u budućnosti mnogi putevi voditi do Vukovara. A biti u Vukovaru i ne potvrditi posjetu sa fotkom vodotornja, kao i da nismo bili.

Oznake: biciklijada, Vukovar

Potaknut odličnim člankom , autorice Mirele Lilek, životnim iskustvom i viđenjem ovoga problema, odlučio sam ga podijeliti sa Vama.
Kineziolog sam (tjelesnjak) u OŠ i mogu pohvaliti članak. Svi smo u pravu, prvo mi koji radimo sa djecom, onda znanstvenici koji na osnovu rezultata provedenog praćenja ili mjerenja iznose podatke i zaključke. I na kraju svi mi koji čitamo i iznosimo svoja stajališta. Problem u neaktivnom modu slobodnog vremena djece, je za sigurno posljedica tehnološke revolucije, ali zar i mi roditelji ( i ostala rodbina koja prati razvoj djeteta) moramo kleknuti pred tom revolucijom. Ne treba braniti, ali svakako po dobrom starom izračunu, na 15 min ispred TV, 60 min aktivnosti vani na zraku.
Kad krivca tražimo u lošim dvoranama, lošoj opremi, vjerujte mi da griješimo. U školi trenutno provodim tri nacionalna projekta, Univerzalnu sportsku školu, Vrtim zdravi film i novi pilot projekt HŠSS Vježbaonica. Imamo odličnu sportsku dvoranu, klubovi ne naplaćuju članarine, djeci nudimo aktivnosti, apeliramo na roditelje, ali i dalje se ne možemo pohvaliti sa brojnošću aktivne djece.
Na 139 učenika u predmetnoj nastavi, njih 10-12 učenika i isti broj učenica su jedini kandidati za sve sportove koje sam prijavio na međuškolska natjecanja. Istina, ne moraju svi biti sportaši, ali problem je što su to i jedina djeca koja se izvan škole bave sportom i rekreacijom.
Smijem ga nazvati nacionalnim problemom, a rješenje vidim u "vraćanju na tvorničke postavke". Bit ću bezobrazan, ali skoro mi je pao softver na mobitelu i jedino rješenje koje su mi ponudili bilo je resetiranje. Zaboravimo na projekte, "nametanje" djeci brojnih aktivnosti, s ciljem barem uravnoteženja tjelesnih aktivnosti sa modernim gadgetima. Tu bitku za sada gubimo. Vratimo se u dom, roditeljima i odgoju. Roditelja vidim kao idola djece, zajedno u igri, aktivnosti, na utakmici, na biciklu i rolama, na snijegu i saonicama, u šetnji. Roditelji, griješite kad mislite da ste sa upisom djeteta u sportski klub zadovoljili sve preduvjete sa kojima će dijete zavoljeti slobodno vrijeme tjelesnom aktivnošću. Ili još gori primjer, igraonice u šoping centrima. Budite Vi primjer, zajedno u odrastanju. Nitko od Vas ne traži da se ponovno penjete na drvo, ljuljate, klackate, skačete preko jame, ali zašto ne. U interesu djece sve bi učinili, onda se i igrajte. Bitan je Vaš ulazak u igru, a ne ga dovesti samo pred vrata i nakon 60 min ga pokupiti.
Dvadeset godina radim u sportu i animiranju djece, naravno da sam problem uočio. Sudjelovao u brojnim projektima ministarstava, a rješenje vidim na primjeru svoga odrastanja. Sa ocem sam zajedno pohodio pješaćenja, biciklijade, plivanja, vikende u planini....Dan danas sam u tome, volim i obožavam. Danas zajedno sa suprugom u slobodnom vremenu trčim, bicikliramo, planinarimo...Danas nastojim tu tezu slobodnog vremena prenijeti na Vašu i našu djecu, ali mi morate pomoći. Morate biti aktivni primjer svojoj djeci. I onda nećemo morati "nametati" aktivnosti, nego će ih djeca sama tražiti, da upotpune svoju potrebu za kretanjem.

Oznake: slobodno vrijeme, tjelesne aktivnosti, kolač

Od nedavno, svoje slobodno vrijeme sve češće ispunjavam rekreativnim bicikliranjem. Najčešće mi društvo pravi supruga. Prošlu godinu smo odvezli svih pet slavonskih županija kroz projekat Bicikademija. Uživali smo u toj ideji i sada nastavljamo sami planirajući rute po lijepoj našoj. Najbliža nam je sisačko-moslavačka i brzo sam isplanirao prvu rutu. Supruzi je radna subota, tako da sam se sam uputio u vožnju. Guglajući mjesta kroz koja planiram proći, istražujem znamenitosti, prirodu i sve ostalo vrijedno pažnje i fotkanja kad se nađem u blizini.
Prva ruta kroz SMŽ polazi iz Hrvatske Kostajnice i poveznica koju ću pratiti su stare utvrde. Uz Unu jednim dijelom i onda pravac prema Zrinskoj gori i utvrdi Zrinskih. Nastavljam do Pedlja, isto stara utvrda Šubića - Zrinskih, izlazim na glavnu cestu Dvor-Glina i pedaliram dalje do Gvozdanskog i još jedne utvrde Zrinski. Okrećem se nazad i preko Dvora uz Unu do Hr. Kostajnice i četvrte utvrde Bana Nikole Šubića Zrinskog.
Ruta od stotinjak kilometara, prekrasna priroda, šuma, brda i donji tok Une. A život u ovome kraju, mislim da je vrijeme stalo još u ´90.-im, mjestima uz asfalt. A u zaseocima u brdima, oni su još vremenu iz 2. svj. rata. I zbog toga je i ovaj post, vidio sam i doživio, želim skrenuti pozornost i Vama i šire. Znam da ne mogu popraviti gospodarsku sliku toga kraja, ali mogu uputiti kritiku na adresu odgovornih u državi, spram odnosa prema ruševnim ostacima starih utvrda. Lokalna zajednica sigurno nema kune za obnavljanje i održavanje tih vrijednih objekata, ali država mora pronaći sredstva. Kad već toliko priča o ustašama i partizanima, povijest je i iz vremena 15-og stoljeća.
Ono što me je razljutilo, od 4 utvrde nisam uspio upoznati niti jednu. Do utvrde na Zrinskoj gori vodi samo putokaz do sela Zrin, sam uspon do utvrde na vrhu brda vodi neodržavan makadam, a potom visoka trava. Na ulazu u utvrdu srušena drvena pregrada, kasnije sam ustanovio da služi za zatvaranje ovaca u utvrdi. Unutrašnjost zarasla u korov toliko da onemogućuje kretanje i upoznavanje sa lokalitetom.

Utvrdu Pedalj nisam niti pronašao, nema putokaza, a u tekstovima na webu kaže da postoji šumska staza.
Staru utvrdu Gvozdansko sam pronašao, kružio makadamom u njenom podnožju, ali bez putokaza i vidljivih oznaka, barem pješke da je obiđem. Na fotkama je sve što sam uspio vidjeti.



Ipak sam se nadao kako ću u Kostajnici ipak hodati po zidinama. Nije je problem pronaći, dominira uz rijeku Unu, na samom graničnom prijelazu sa BiH. Kad ono zaključana ulazna vrata, suvenirnica ispred također zatvorena.



Osvrt sam napravio sa stajališta ciklo turizma, baš zato što sam se i većim dijelom vozio po označenoj biciklističkoj stazi županije. A upravo stare zidine mogu biti dobar mamac za bolju ponudu na toj ruti i većem broju posjetitelja, pa bili i oni i na dva kotača.
Veća foto galerija na ovom linku.

Oznake: utvrde, Nikola Šubić Zrinski, bicikliranje

Slijedom događaja došao sam do naslova i ozbiljan sam. Prije dvije godine doživio sam upad u svoj podrum od strane carinske policije, porezne službe i djelatnika PU. Priča je završila financijskom kaznom po mome džepu, jer nisam bio registriran za proizvodnju alkoholnih pića, oduzeli mi 30 L rakije šljivovice. Ok, kriv sam, platio sam. Registrirao sam se kao mali proizvođač jakih alkoholnih pića i uredno državi platio danak. Ove godine, kasni proljetni mraz je pokosio vinograd i šljivik. Kad se sve oporavilo i tri tjedna kasnilo sa vegetacijom, došlo je nezapamćeno nevrijeme sa olujnim vjetrom i 30 min tuče. Sa naših lansirnih rampi za obranu od tuče nije ispaljena ni jedna raketa, danas saznao, prije dva dana ispalili zadnje. Taj led od 27. lipnja 2016. ubrao je i zadnju šljivu i zadnji lucanj za sljedeću godinu. Nisam OPG, samo sam hobi vinogradar i voćar, ne živim od prodaje vine i rakije, sve za osobne potrebe. Štetu mi neće nitko priznati. Ni ne treba, stari ljudi kažu "Bog dao, Bog uzeo!" Rad je moje slobodno vrijeme i dok uživam u njemu, obrađivat ću ga. Troškovnik goriva, sredstava za špricanje i ostalih troškova, ne vodim. Kao što rekoh, u hobiju ne gledam računicu.
ALI, ako me je država mogla inspekcijski progoniti i kazniti. Sada ja tužim državu jer mene registriranog poreznog obveznika nije zaštitila, a što joj je bila dužnost prema Zakonu o sustavu obrane od tuče. Za mraz je ne mogu teretiti, ali zbog lansirnih rampi bez raketa, mogu.
Da ironija bude veća, rakete su danas stigle na skladište.

Led je obrao voće

Vinograd danas nakon leda i od prije godinu dana u isto vrijeme


Led je bio u berbi, a bujica odnijela plodnu zemlju u šljivik


Još sedam dana i imao bih zrelu šljivu


I nakon 24 h od nevremena sa tučom, na dnu šljivika tragovi leda


I kao vikend vinogradari voćar, prema državi, mali proizvođač jakih alkoholnih pića, bio sam dužan ove godine platiti i ići na edukaciju o uporabi sredstava za zaštitu biljaka. I tu sam registriran. I, imali li država ikakvih obveza prema nama, malima??

Oznake: vinogradarstvo voćarstvo država

Gojze na na noge i u brdo. I tako svaki dan zadnjih 10-ak dana. Zavidite mi, možda i ne bi trebali, ali bitno je biti u prirodi. Pa i onda kada umjesto štapova za hodanje, uzmete škare za obrezivanje ili motiku. Isto tako, kada ruksak zamijenite sa leđnom prskalicom. E, to je moja priroda bila prošlih dana. Nisu to neke visine, jedino što se znalo po cijeli dan malo gore, pa malo dole.... i tako u nedogled. I tako je urodio ovaj blog, ne da se hvalim svojim poslovima u voćnjaku i vinogradu, nego iz zavisti prema Vama, dragim mojim planinarkama i planinarima, biciklistima i ostaloj outdoors ekipi. Dosta ste Vi meni vadili mast sa svojim odličnim izletima, još boljim fotografijama i prekrasnom prirodom koju ste pohodili, dok sam ja tukao žuljeve na svojoj djedovini, da ne kažem babovini.
Dok je H. Jurić osvajao Norvešku, sve do Nordkapp, na biciklu naravno, dok je većina Vas pohodila zimske po Alpama, ja sam prvo uredio šljivik i naravno poslao izvješće ministarstvu financija i carine, kako je uspješno započela cvatnja trošarine.

E onda je na red došao vinograd, sjetim se dide i riječi:"vinograd ne traži gospodara, već slugu". I tako je mali sluga danima milovao po vinovoj lozi, je i večerima nakon posla zalijevao gemištima, sve dok nije navukao osmijeh na lice i opalio ovih par fotki za kraj.

Oznake: outdoors, vino, rakija

Dva kanjona je nastavak našeg izleta, drugi dan. Nakon subote i 17. Zimskog uspona na Bjelolasicu, nije bilo teško pronaći lakšu, atraktivnu stazu za drugi dan izleta. Sada o tome koliko je lakša, oko 14km hoda, ali svakako raj za oči. Iz Tuka, preko Mrkoplja i Ravne Gore do Skrada, parkiramo na željezničkoj stanici. Izbor je na kružnoj stazi, a prvi kanjon je Vražji prolaz. Stazu započinjemo markom sa druge strane kolosijeka na željezničkoj stazi i duboki, strmi spust ka Zelenom izvoru i slapu. Gazimo po mokrom snijegu, pratimo panoe po poučnoj stazi, a koliko brzo gubimo metre, vidljivo po nestajanju bijelog pokrivača i pojavi proljetnica. Čuje se i slap, evo nas nas prvom odredištu, Zeleni vir, izvor potoka Iševnice, a sve to nadopunjuje 70m visoki slap potoka Curke.



Nastavljamo spust prema izletničkom domu, mjestu spajanja potoka Iševnica i Jasle iz Vražjeg prolaza. Upravo je to točka ulaska u kanjon. Zanemarujemo upozorenje o opasnosti staze i znatiželjno ulazimo u galerije okomitih stijena i snage vode potoka. Sa drvenim mostićima često se mijenja strana staze, a koliko smo bili zadivljeni divljim prizorima ovoga kanjona, ni sada se ne sjećam, jesmo li se više penjali ili spuštali (karta ipak ne laže, penjanje je u pitanju).



Po izlasku iz kanjona, staza se strmo penje i mali odvojak vodi prema pećini Muževa hiža, dubine 120m. Uz pomoć lampi na mobitelima uspjeli smo veći dio istražiti, naravno turistički. Nastavljamo dalje uspon, u početku teže dio, a onda što smo bliže početnoj nadmorskoj visi, staza je sve položenija, sve do prelaska željezničke pruge i na početnoj točki smo.
Brzo u auto i nastavljamo do Vrbovskog, sastajemo se sa prijateljima, bračnim parom, Brankom i Mladenom i nakon kavice dobrodošlice idemo do izletničkog dom na ušču Kamačnika u Dobru, što je i ulaz u kanjon.



Vidljivo je kako si je turistička zajednica dala truda oko uređenja samog ulaza u kanjon Kamačnik, od živopisne mape parka, do programa zbivanja tijekom godine u parku. Odmah na početku dominira kameni zid, struktura nekadašnje uljare, a dalje staza u početku mirna, a sve dalje prima obrise divlje i sve više nalikuje Vražjem prolazu, u blažem obliku. Slični su drveni mostići, jedino što je staza položenija i više prilagodljiva obiteljima sa djecom. Tijek potoka je na par mjesta smiren branom i slapom. Dužina Kamačnika od ušća do izvora je oko 3,2km, kratak tok, ali bogat vodom. Sam izvor djeluje mirno, ali velike snage i dubine, ronioci su izmjerili oko 90m. Vrbovsko je uz autocestu Zg-Ri i treba izdvojiti malo vremena za posjetiti ga i neće Vam biti žao.



Cijelu galeriju fotografija pogledajte u fb albumu:

Oznake: putopis, Vražji prolaz, kamačnik

Ovaj izlet sam spoznao još prošle godine, tako da je stajao u najavi i na vrijeme ga obznanio na svojim fb stranicama, kao i od društva. Sigurni putnici ja i Ivana, a ostatak ekipe punimo u auto dok postoje slobodna mjesta. Sedam dana prije realizacije poznato sigurno 5 imena, pratimo samo vremensku i očekujemo stvarno zimski uspon, rezervirali smo i noćenje u PD Bijele stijene u Tuku. Izlet planiran kao dvodnevni, subota tradicionalni 17. Zimski uspon na Bjelolasicu, a u nedjelju pohodimo 2 kanjona, Vražji prolaz i Kamačnik. Polazak u 04:30h iz Starog Petrovog Sela, ja, Ivana i Ivica, iz Nove Gradiške Krešo i usputno stajanje u Zagrebu po Krunu. Planirani dolazak u Begovo Razdolje u 8h i ostvaren, iako nas je smrznuta cesta od Ravne Gore dobro uplašila. Tako, tko dovoljno rani, na vrijeme stigne na polazište restoran Planinski raj,uzeti najbolje parkirno mjesto, na vrijeme bez gužve kupiti bonove za grah kod najljepše konobarice, upoznati najstarijeg planinara u HR i sve to zaliti sa najboljim likerom za razbijanje treme. Nakon pozdravnog govora domaćina i nekoliko osnovnih informacija o trasi, kolona se formira i malo iz 9h starta pohod prema Vrbovskoj poljani i Kuli, vrhu Bjelolasice.



Cestom ubrzo napuštamo Begovo Razdolje, najviše naseljeno mjesto u HR 1078m i za mene, dosta brzo napredujemo prema Vrbovskoj poljani gdje je križanje, a i imamo sačekušu od HGSS. Kad kažem dosta brzo mislim na brzinu hodanja, više mi je početak izgledao kao trek utrka nego kao pohod. Radovalo me sačekuša, jer su u najavi domaćini najavili razne vrste medikamenata na tom križanju, ali, netko je zakazao (u povratku su nas ipak ugodno iznenadili). Do toga mjesta smo gazili makadamom kojega je očistila ralica, a već dalje slijedi stazica i prvi problemi. Sa svojih 100+kg upoznajem pravu visinu snijega i njegovu nemogućnost da me zadrži na površini, znao sam propasti i dublje od koljena. Ipak i dalje sam krivicu prebacivao na težinu ruksaka, za mene je ovaj pohod barem 20% teži nego ostalima, a bilo nas još u istoj kategoriji. Od naše grupice, Ivana grabi prva, slijede je Ivica i Kruno, ja pokušavam nešto i fotkati, nešto upoznati od ženskog dijela pohoda, tako da zaostajem, a Krešo, njega i nemam u vidokrugu do vrha.



Pred samim izlaskom na greben Bjelolasice, uspon je i bio najjači, žalio sam prvu ekipu na probijanju staze, morali su svaku stopu barem 2x ugaziti, tu je već brzina kretanja svedena na tri koraka pa pauza. Izlazak na greben nas je dobro upozorio na zimu, vidljivost jedva 5m, olujni vjetar i minus dovoljan da rukavicu skidam samo dok slikam, a i to sam rijetko radio na vrhu. Na vrhu 1534m, zadržali smo se samo momenat za fotkanje, vidika nije bilo i pravac nazad.



Kako smo bili u prvoj grupi na vrhu, tek u povratku istom stazom smo upoznali brojnost pohoda. Silaskom na makadamsku cestu pojavljuje se sunce i tek sad dobivamo pravu zimsku ljepotu prirode ovoga kraja. Dolazimo i na punkt HGSS i domaćina i punu trpezu (za svakoga po nešto), mi smo na onoj, od tih brojnih trava, da ga j*b*š jedna će te pogoditi. Slijedi malo monotoniji gaz po cesti do našeg polazišta u Begovom Razdolju, ali i želja za grahom i pivicom.



Nakon nešto više od 18km pohoda do vrha i nazad, za 5:45h sa pauzama, najvećeg tanjura graha i pivice, slijedi odlazak u Tuk i čekiranje u domu. Koristim priliku dok mi je ekipa u autu malo zažmirila, pa prolazim dom i nastavljam dalje makadamom do matić poljane. Ali uvijek postoji ali i nakon prve serpentine, nemalo još u selu, auto je proklizao i rikverc u dom. Prijavljujemo se kod domaćina i ja u 16:45h ipak odlučim posjetiti Matić poljanu, kažu tu je blizu. Naivno, niti da sam pogledao kartu, a kaže 45min, a visi mi mrak. Po makadamu hvatam odredište za 35min i još brži povratak, ne samo zbog mraka, nego i upozorenja na područje medvjeda. U povratku u dom, ekipa za stolom, a i nastavak večeri uz planinare iz Dalmacije, Slavonije..., tako i vina crna i bijela, Velebitskog piva i domaće travarice, a priče od Velebita, Prenja, pa do Mont Blanc, od zavodnika u baznom logoru do osvajača vrhova, promatrač bi pomislio lovačka zabava. Ekipa se pomalo osipa, naravno, Ivana prva u krpe, ali i ostali smo brzo za njom. Sutra je novi pohod, čekaju nas dva kanjona.



Evo i cijela fb galerija:

Oznake: putopis, planinarenje, bjelolasica

Prošlu 2015., uz planinarenje, svakako ću zapamtiti po sudjelovanju u Bicikademiji. Za Vas koji se prvi puta susrećete sa tim pojmom, a i ja sam ga prvi puta susreo u ljeto prošle godine, ukratko projekat cikloturizma u Slavoniji. Predstavlja inovativni pristup promociji regije Slavonija kao idealne cikloturističke destinacije. Osnovni dio projekta čini internet platforma na kojoj se nalazi karta s 32 lokacije kulturne i prirodne baštine regije Slavonija, odnosno pet slavonskih županija (Brodsko – posavska, Vukovarsko – srijemska, Osječko – baranjska, Požeško – slavonska i Virovitičko – podravska). Nositelj projekta je Udruga Lima iz Slavonskog Broda, a sufinanciran od Ministarstva turizma. Glavni sponzor Giant HR. Sad kad sam vas ukratko informirao i nesvjesno napravio EPP, vjerujte mi, nakon što i pročitate ovaj post, navlakuša neodoljiva.
Još prošlo ljeto, žena mi je u par navrata pokušala sa info o projektu, ali na prvu ruku u prolazu nekako mi se nije primalo. Ljeto je pomalo odmicalo, poslovi koje sam za godišnjeg trebao napraviti, gotovi i pojavljuje se slobodno vrijeme, a moja supruga i ja nismo od ekipe koja ga provodi na klupčici. Upoznati sa pravilima i zadacima, volja je tu, bike spremni, prva ruta i najbliža, zapadna strana naše županije. Iz našeg malog sela, put ka Cerniku i prvo fotkanje kraj prve zadane lokacije, a to je Franjevački samostan. Nastavljamo Nova Gradiška, Okučani i dolazak u Staru Gradišku i čekiramo se kraj stare tvrđave. Dva lokaliteta smo "skinuli" i preostaje nam jedino povratak. Na ovoj prvoj ruti i kao jedinoj smo imali društvo u Ani, Ivaninoj kolegici sa posla. Pola rute nam se učinilo laganom, pa smo se nagradili čevapima preko granice u Bosanskoj Gradišci. Ukupno smo odvezli 88 km i odlučili kako nećemo dugo čekati do sljedeće vožnje i zadanih lokaliteta. Fb fotogaleriju pogledajte ovdje.

I nismo dugo čekali, nakon 4 dana uputili smo se po još 2 lokaliteta sa naše županije. Polazak iz našeg doma ka Staroj Kapeli, eko-etno selo, povratak na županijsku cestu i pravac Sibinj. Sljedeće odredište nam je jezero Petnja, na kojem smo prvi put. Prekrasan krajolik i preporuka za redoviti obilazak. Ova ruta uzela nam je 91 km. Sad smo već zagrizli i kao javlja se motiv u obliku polaganja naše županije, što iznosi obilazak 7 lokaliteta, a mi smo već odradili 4. Fb fotogaleriju pogledajte ovdje.



Trebala su nam 3 dana da uhvatimo slobodan dan za bike i zadnja 3 lokaliteta naše županije. Isplanirali smo rutu sa polaskom iz Slavonskog Broda, preko Garčina, do Vrpolja i fotkanje ispred Spomen-galerije I. Meštrovića. Vraćamo se malo nazad, a zatim preko Oprisavaca do zaštićenog krajobraza Gajna. Nastavljamo do Slavonskog Broda i otkrivamo tvrđavu Brod, sa kojom se zaokružili polaganje naše županije i 7 lokaliteta. Na ovoj ruti smo odvezli 81 km, a ukupno na Brodsko-posavskoj županiji u 3 rute oko 260 km. Fb fotogaleriju pogledajte ovdje.



Tri dana, 7 lokaliteta, jedna županija, sad je već Bicikademija motiv. Lokaliteti su dislocirani od našeg doma, morat ćemo dobro planirati rute. Kao i do sada, planiramo najbliži zadatak, a to je Požega. Ivana inače ide sa bike na posao, radi oko 32 km i taj dan se vratila oko 17h, popili smo kavu i odlučili se za tu rutu. Osmi mjesec i večernji termin najbolji izbor, ali baš noćna vožnja sa lampama baš i ne. Kružna ruta preko Nove Kapele i Lipovca, spust u Požegu i fotkanje na Trgu Sv Trojstva. nazad na Novu Gradišku, burek na korzu i kasnim večernjima satima smo doma. Odradili 74 km i prvi put vozili drugom županijom. Fb fotogaleriju pogledajte ovdje.



Požeško-slavonska županija ima zadanih 6 lokaliteta, a mi imamo samo Požegu. Dobrim planom preostale gazimo u jednoj ruti. Uz našu hostesu vozačicu Ivanu Radošić, koja nas je dobacila do PD Omanovca i pokupila na Sovskom jezeru, veliko HVALA. A planirana i ostvarena trasa je išla sa Omanovca, Lipik, Kaptol, Kutjevo i Sovsko jezero. Ponovno sam po prvi put, zahvaljujući BICIKADEMIJI, obišao atraktivne lokacije susjedne nam županije i većinom cesta vozio po prvi put. Stvarno se ima što za vidjeti, u autu Vam većina stvari promakne. A da "vrag ne miruje", dokazuje i mala nezgoda koju sam doživio danas kao biciklista u prometu, u mjestu Venje me udario svojim D retrovizorom odbjegli vozač i do dan današnjeg nemam info o njemu, naravno da je bio policijski očevid. Meni ništa, a uslijed pada sam slomio ručicu kočnice. To je bila jedna od dužih ruta 116 km i stvarno nas je namučila, što zbog valovitog terena (uspon-spust-uspon....), topline, policijskog očevida i stresa. Ali "pala" je još jedna županija. Za fb korisnike više o rutama po ovoj županiji pogledajte ovdje.



Ušli smo u 9. mjesec i još uvijek su dani dovoljno dugački za dulje rute. Sad već postaje uobičajeno, zbog udaljenih lokacija, dižemo bajkove na krovne nosače i pravac Babina Greda, koja nam je polazna i završna točka na kružnoj ruta. Više trokut između gradova Đakova, Vinkovaca i Županje. Spojili smo 3 grada kroz 3 županije i nanizali najviše do sada, oko 120 km. U smjeru kazaljke na satu, preko Vrpolja u Đakovo, fotkanje ispred Državne ergele Đakovo, pa pravac Vinkovci i uživanje na Trgu bana Josipa Šokčevića. Dalje za Županju i obilazak zadanog lokaliteta Čardak i povratak na polazište. Fb fotogaleriju pogledajte ovdje.



Dočekali smo i listopad, dana za bicikliranje sve manje, mijenjamo i garderobu (dugi rukav). Planirano, još jedan trokut pred nama, Našice, Donji Miholjac, Bizovac, oko 105 km. Čekali smo prvi dan bez kiše, nakon monsuna u listopadu i dobijemo cjelodnevnu maglu. Niska temperatura, vlaga, vidljivost loša za fotografiju, a mi ipak zadovoljni. Polazna točka Našice i dvorac Pejačević i dalje u maglu prema Donjem Miholjcu. Još jedan dvorac Prandau-Mailath. Nastavljamo prema Valpovu i treći dvorac Prandau-Normann. Slijedi Bizovac i Toplice, pa povratak u Našice. Usput još iz Orahovice pedaliramo do njihovog rekreacijskog centra Orah na Orahovačkom jezeru. Hoćemo li uspjeti još koji đir prije zime, da ispunimo index Bicikademije, za ovu godinu preostaju nam još 3 ture. Fb fotogaleriju pogledajte ovdje.



Nakon 8 dana i druga vožnja u listopadu. Popunili smo prostor između Drave i Papuka, ovaj put Virovitičko podravska županija, od mosta Križnica na Dravi, preko Virovitice, pustare Višnjica, do Jankovca na Papuku. Kako su nam kraći dani, kombinirali smo bike i auto, pa i po prohladnom vremenu skupili oko 89km pedaliranja i zaokružili tu županiju. Fb fotogaleriju pogledajte ovdje.



Sad smo već štreberi, ne odustajemo kad logistički imamo svu pripremu, plan rute, polazne i završne točke.... Čekamo samo dan koji će nam omogućiti predzadnju rutu i dočekali smo ga. Sa Dunava u Erdutu, preko Drave u Osijeku, do Dunava u Batini. Vozili smo se prekrasnim krajevima naše Slavonije, cestama za poželjeti nama biciklistima i obišli lokacije poznate nam iz Domovinskog rata i 2. Svjetskog, turističke lokacije, lokacije iz bliže i dalje povijesti. A najvažnije, uživali smo pedalirajući u jednom neočekivano, prelijepom danu mjeseca studenog. I na kraju, zahvaljujemo se našem petrovoselskom Legi Cadi, plemenitom Vinkoviću, na usluzi prebacivanja našeg auta sa lokacije Erdut do Batine, kao i njegovoj supruzi na gostoprimstvu. Fb fotogaleriju pogledajte ovdje.



Kad znate da ste pred ostvarenjem cilja, spremni čekate samo na taj dan, a od predzadnje rute, pa do ove zadnje prođe skoro mjesec dana. Izbor je pao na nedjelju, 06. prosinca, ničim izazvan na Sv Nikolu. Nagradili smo se ovom vožnjom kao potvrdom upornosti i ustrajnosti, na nečemu od početka ne tako velikom, a sada na samom kraju, nezaboravnoj avanturi. Pošli smo iz Otoka i startnim fotkanjem ispred Otočke suvare, kao zadane lokacije. Nastavljamo do Iloka putem kroz Tovarnik i Lovas. U Iloku se bilježimo u staro gradu i okrećemo nazad prema Vukovaru. Obilazimo još muzej Vučedolske kulture i po mraku ulazimo u Vukovar. Kao zadnja obavezna lokacija za ubilježiti je dvorac Eltz. A zadnji lokalitet koji smo htjeli zabilježiti kamerom je križ na Dunavu, gdje smo i završili našu vožnju za današnji dan, zaključili Vukovarsko-srijemsku županiju i zaključili indeks Bicikademije. Jedino žaljenje ostaje što je ova ruta Srijem i Dunav odrađena u zimsko vrijeme, kratki dani i nije bilo puno vremena za razgledanje lokacija, nego samo pedaliraj i pokušaj za dana uloviti Vukovar. Mjesta kroz koja smo prošli, imenom i svojom bliskom prošlošću svima poznata, traže puno više pozornosti, tako da ćemo se sigurno sa boljim vremenom i dužim danom to ponoviti. I da, onaj koji je Ivani pričao o ravnoj Slavoniji, sigurno je slagao, žalila se, kaže više brega nego u Zagorju. Istina je kako je teren u tome dijelu izdignuti stotinjak metara iznad Dunava i onda se spuštate u naselja uz rijeku, a kad ste samo u tranzitu morate se i penjati, primjer za Lovas, Opatovac, Mohovo, Šarengrad i Ilok. Iako nam je bila magla veći dio dana, temperatura malo iznad nule, 103 km, sada znamo kako i to više nije problem, bitna je volja i ustrajnost. Zahvaljujemo se i našoj vozačici Ivani Radošić, koja je auto prevezla od Otoka do Vukovara. Fb fotogaleriju pogledajte ovdje.



I sada, kada vani kiša uporno pada i sav adrenalin dobivam čitajući blog Hrvoja Jurića koji sa svojom "mrcinom" juri ka Nordkappu (zašto po zimi i zašto iz Osla). Tako sam i ja izabrao ovaj vikend za pisanje i uživam prisjećajući se tih 10 dana pedaliranja. Cilj mi je sada i Vas obične zaljubljenike u bicikliranje (ne mislim na profiće kao Hrvoje), navući na Bicikademiju ili slični projekt u Vašim županijama.
Što smo mi to dobili?
Pa sumirajući kilometražu, napravili smo oko 960 km kroz 5 županija. Obišli 32 obavezna, zadana lokaliteta i oko 20 gradova te regije. U tim zadanim, najviše, brojno, smo vidjeli dvoraca i utvrda, njih 9, zatim 7 parkova prirode, 5 muzeja, 4 eko-etno lokaliteta, 3 gradska trga i još po jedan most, crkvu, toplice i ergelu. Namjerno navodim zadani ili obavezni, a koliko je bilo još sličnih objekata i lokacija koje smo obišli ali jednostavno zbog organizacijske strukture projekta, nisu se našli na "zadanim". Preporučio bih vinske ceste oko Kutjeva, Đakovačku katedralu, crkvu Sv Bartola u Novim Mikanovcima, rekreacijski centar Banja u Vinkovcima, dvorac u Valpovu, dvorac Tikveš, Svetište Gospe na Vodici - Ilača, vinske podrume gatore u Zmajevcu..... Vidjeli smo puno više nego kad idemo autom. Autoceste su nas kanalizirale, od točke A do točke B, a sve ostalo između ostane neviđeno za putnike, a najčešće i vozača. I u bicikliranju imate momente kad se počnete utrkivati sa satnicom, kilometrima, bježite od moguće promjene vremena ili želite za dana završiti vožnju. Ne smijete biti rob tih činjenica, uvijek planirajte rutu, ne pretjerujte sa dužinom vožnje, niste na utrci i zbog kilometra više nećete dobiti više lajkova. Veća je mogućnost da će Vam oko nešto propusti, dobar kadar, objekt vrijedan obilaska ili informaciju o mjestu za koju niste nikad čuli. Nismo se opterećivali sa prtljagom, znali smo stati na pristojnim terasama i popiti kavicu, sok. A kad bi nas domaći vidjeli i upitali od kuda smo i gdje idemo, taj ponos je neopisiv.
Ne zaboravite, kao biciklisti vozimo se po cestama rezerviranim za promet motornih vozila, definitivno su jači i ponašajte se kao na susjedovoj međi. Svi ovi kilometri su nas poučili i dokazali, koliko god uživali u vožnji, strogo desno, gledaj naprijed i u retrovizor, ako te što ipak zainteresiralo, parkiraj van ceste i uživaj. I ja sam vozač B kategorije više od 25 godina i preko pola milijuna kilometara pređenih, ali moram priznati kako naši vozači ne poštuju bicikliste, od 3 vozača samo će jedan usporiti iza vas i propusti vozilo iz drugog smjera i tek tada vas obići, najčešće se guraju tik uz vas. Nesreću koju sam ja doživio na otvorenoj cesti i bez vozila iz suprotnog traka, najvjerojatnije je posljedica vožnje pod utjecajem alkohola, jer bijeg vozača sa mjesta nesreće ne mogu drugačije opisati. I još za sigurnost, prednje i zadnje svijetlo obavezno kao i reflektirajući prsluk, nikad ne znate što će vas zadržati i ostatak puta do željenog cilja po mraku.
Završetkom ovoga projekta, otvorili smo si nove vidike, nove spoznaje kako na uzbudljiv način iskoristiti svoje slobodno vrijeme i obogatiti svoje iskustvo. Što dalje? Planiramo se okrenuti drugim regijama i organizacijski slično po Bicikademiji, biciklirati po drugim županijama. Još jednom pozivam i Vas čitače ovih redova, samo se morate odlučiti. Ne mora biti skupi, brendirani bike, ispravan, koji će vas sigurno provesti planiranim putem. E sad, onaj skuplji i brendirani će vam sigurno to omogućiti na malo lakši način i vjerojatno trajniji, na Vama je. Za početak birajte manje kilometara, najčešće trpite zbog bolova u stražnjici, treba vremena da ona i sjedalo pređu na "ti". Ne odustajte, razmišljajte o mjestima kroz koja će te proći, a nagrada je tu sa povratkom. Fotografije za uspomenu, doživljaj uživo, a ne sa sjedala iz auta i naravno, vaše tijelo pamti kilometre, koje je odvezlo, na način fiziološke transormacije, tjelesno napredujete. Nadam se da ću Vas uspjeti podići iz fotelja, a za sigurne rezultate će te sami biti zaslužni i nagrađeni.

Oznake: cikloturizam, putopis, bicikademija

Pojavi se trenutak kada ti netko kaže kako lijepo pjevaš, ne trebaš razmišljati o tome, smjelo izađeš iz tuš kabine i zgrabiš prvi mikrofon na prvim karaokama. Tako je i meni netko napisao kako mu je zanimljivo moje pisanje nakon planinarenja ili bike ruta i evo me za tipkovnicom. Kad smo već zakoračili u 2016., mogu se okrenuti i napisati mali podsjetnik na 2015. godinu. Godina u kojoj sam većinu svoga slobodnog vremena, aktivno provodio sa svojom Ivančicom. Turistički po mjestima lijepe naše, planinarenjem ili pedalirajući biciklom, našli smo zadovoljstvo, nova saznanja, tjelesno i mentalno napredovali i povezali se sa ljudima. Većinom je vremenska okosnica bio vikend, pa i produženi. Od ideje do realizacije kratko vrijeme, jer za outdoor aktivnosti ovisili smo o vremenskoj prognozi, znala nas je i pomaziti i itekako neugodno iznenaditi.

Prvi od planinarskih pohoda bio je pod nazivom Kvarnerski visovi od 01.-03. svibnja 2015. Loša vremenska prognoza danima je oduzimala po jednog člana našeg pohoda, a najodlučniji su ipak svjedočili trodnevnoj avanturi za pamćenje. Ivana, Krešo, Kruno i ja već u četvrtak krećemo u Malinsku, u naš bazni logor (hvala braci i snajki). U petak rano u jutro već smo bili parkirani ispred PD Poklon i penjemo Učku. U ranim posljepodnevnim satim čekamo trajekt u Brestovoj za Porozinu na Cres. Pohodimo Sis i žurimo na Lošinj u Nerezinu podno Osorčice. Gazimo Sv Mikul i Televrin i stižemo jedva na zadnji trajekt Merag za Valbisku na Krku. Drugi dan (subota), tmurno jutro, kavica i doručak u Malinskoj na špici i put pod noge ka Vrbniku. Gastro pustolovna šetnjica po Vrbniku, u 13h smo već na Treskavcu, prijevoj na Krku prema Baški. Polazimo po grebenu i redom nižemo vrhove, Veli, Brestovica, Obzova.....i na kraju spust na Vela plažu u Baški. Treći dan (nedjelja) odlazak sa Krka i preko G. Jelenja evo nas u NP Risnjak, Vilje kao polazište za PD Schlosser, penjemo Risnjak. Prvi dan bez padavina ali dosta vjetrovit, drugi dan sunce i vruće, a treći dan na Risnjaku podsjetnik na zimu. Više pogledajte ovdje.



Mjesec lipanj i odmah prvi vikend aktivno, ovaj put smo prevarili stariju kćer Lorenu, prvo planinarenje pa Velebit. Subota, dolazak u Jablanac, dopodnevni obilazak uvale Zavratnica i kupanjac na plaži. Oko 13h dolazak na planinarsku kuću Alan 1340m i cijelo popodnevni pohod Premužićkom do PD Zavižan u ranim večernjim satima. Nedjelja, povratak istom rutom do Alana i popodnevni kupanjac u Jablancu. Prvi pokušaj dobiti Lorenu u gojze, završava u dražim japankama na nogama. Više o morsko-planinskoj svezi pogledajte ovdje.



Nismo dugo čekali i lovimo još jedan vikend u lipnju (20.-.22.), Kamniško-Savinjske Alpe. Na ovom pohodu priključio nam se Krešo. Da su Alpe posebna mikroklimatska područja, pokazao je i prvi dan našeg pohoda. Po lijepom, skoro sunčanom danu ispenjali smo, po Slovenskoj poti (ferata) do Kranjske koče na Ledinah 1700m i udobno se smjestili (ubili oko u 4-krevetnoj sobi). Kako smo očekivali kišu, iznenađenje je bilo što smo kroz prozor ugledali snježnu mećavu (skoro 1h). Oko 16h ustali, spremili se, a oblaci koji su pokazivali povlačenje pred suncem, dalo nam je krila za pohod na Veliku Babu 2127m po Plezalnoj poti (ferata). Voda se slijevala po stijenama, a na vrhu nas je dočekalo još snijega. Povratak istim putem i noćenje, naravno nakon pasulja i laškog piva. Po planu, ustajemo oko 5h, spremanje i već u 6h smo na putu prema Koroškoj Rinki. Dosta hladno jutro, na terasi doma samo 4 stupnjića, a prve znake prave zime smo primijetili već na ulaznim stijenama Rinki, smrznuti snijeg i led. Idemo dalje, sve opreznije i sa puno upitnika u mislima. Led i snijeg po stijenama i ferati, kao i hladan vjetar, su postali okidač za promjenu plana pohoda. Na vrh Koroške Rinke 2433m ispenjali smo se točno nakon 3h penjanja, zadržali minuta i sakrili u zavjetrinu. Ipak smo odlučili vratiti se u dom, a plan ostaviti za kolovoz mjesec. Još sam pokušao po vrhu potražiti marku ili stazu prema Turskom žlebu i Skuti, ali uzalud, definitivno povratak. Za 3h nazad i slobodno popodne. Odlazak u šetnjicu do Skutinih ledenjaka i uživanje u pogledima na vrhove stjenjaka KSA, koji su nam ipak ostali dužni, ok, Rinku smo upoznali. A Vi ovaj pohod možete upoznati ovdje.



Ni u srpanju nismo propustili Alpe, Krn i Veliki Ozebnik 11./12.07. nadajući se ipak lijepom vremenu. I tako kao vikend ekipa, subota Krn (Tatjana Lovrić vodička), a drugi dan onako spontano, bez info i put u nepoznato i na kraju zadovoljeni sa Velikim Ozebnikom ili kako smo ga mi nazvali "umalo Jalovec". Na Vršičku cestu, točnije Koča na Gozdu, stigli smo pred mrak u petak, noćili i u jutro se uputili u Lepenu. Kod PD Dr. Klement Jug čekali smo ostatak ekipe koji su sa malim zakašnjenjem krenuli u jutro iz ZG. Tako smo se dosta kasno uputili prema PD pri Krnskom jezeru (oko 11h). 2h nam je trebalo do doma i nakon male pauze oko 14h krećemo prema Krnu. Do kraja dana imamo i Krn i Laško na Gomiščkovom zavetišću na Krnu i namakanje na Krnskom jezeru i za laku noć još jedno Laško. U nedjelju buđenje u 5h i silazak do PD dr. Klementa J. i kavica u Koči na izvoru Soče. Kavica i doručak i razrada plana za nedjelju. Tražili smo nešto sa manjom satnicom, Bavški Grintavec nam se činio daleko, tako da smo odlučili na Zavetišće pod Špičkom i V. Ozebnik. Predvidili smo tu rutu kao laganicu, a pokazala se kao zahtjevna i atraktivna, naravno Jalovec na dohvat, ipak nam je ostao dužan, nedostajala nam je satnica. Pohvala curama (vodička Tatjana Lovric i moja Ivančica Križan ) na savladanim metrima, kilometrima, što vodoravno, što vertikalno. A što su to cure osvojile pogledajte ovdje.



I vrhunac sezone rezerviran za zadnji vikend u kolovozu. Izlet u potpunosti uspio, planirano ostvareno. Ukratko, prvi dan penjemo Triglav, drugi se spuštamo sa Kredarice, a treći dan "gospodski" pohodimo preko 3000m u Dolomitima. Kad vam penjačku ekipu broje dvije dokazane žene i jedna ne dokazana, onda visoko u planinama o vama zaključuju, "mačo" ili "gej". Ipak veliko "palac gore" za moje alpinke Ivančica Križan, Matea Križan i Ivana Škarica Mital. I tako prvi dan oko 5h iz ZG, a u 8h u dolini Vrata, na parkingu Aljaževog doma. odabrali smo Tominškovu pot. Sve idealno do križišća Staničeve i Kredarice, a tada odlučujemo put ka Kredarici i odmah uspon na Triglav. U silasku nas hvata mrak i primorani smo na noćenje u Kredarici, iako smo imali rezervirano kod Stanića, na sreću hvatamo sobu zbog odustajanja druge skupine. U jutro laganini, turistički oko Kredarice i spust po čez Prag. Sjedamo na 4 kotača i put u Kranjsku goru, dakako turistički. Do mraka prijavak u Koči na Gozdu na Vršićkoj cesti, večera i noćenje.
"Rano jutro pola 5h" moje alpinke na nogama, 4 kotača i put u "nepoznato", u navigaciju Cortina d´Ampezzo i Dolomiti stižemo. U podnožju Monte Cristallo, parkiramo točno ispred Ristorante Rio Gere i 4 sedežnicom sa 1698m gospodski na Rif. Son Forca 2235. Mijenjamo prijevoz i "jajčekima" još do Rif. Lorenzi na 3000m. Slijede ferate M. Bianchi do Cima di Mezzo 3154m i u povratku najzanimljiviji detalji na ferati I. Dibona. A kako nam je bilo, prođite kroz fotografije i obavezno si planirajte nešto ovako, isplati se, sretno, srećno, živjeli, ciao,....
P.S.
Naša "ne dokazana žena", Matea, 19 god, je na svom prvom planinarenju, zadnje što je penjala bio je Maksimov hrast 614m na Požeškoj gori, negdje u osnovnoj školi, bravo Matea.



Nadam se kako sam Vam pisanom riječju uspio koliko toliko dočarati izazove planinarstva na našim planinama ili u Alpama. Ali, planinarenje nije jedini aktivni oblik našeg slobodnog vremena. Početkom mjeseca kolovoza, uključili smo se u projekat udruge Lima iz Slavonskog Broda pod nazivom Bicikademija. Projekt Bicikademija predstavlja inovativni pristup promociji regije Slavonija kao idealne cikloturističke destinacije. Osnovni dio projekta čini internet platforma na kojoj se nalazi karta s 32 lokacije kulturne i prirodne baštine regije Slavonija, odnosno pet slavonskih županija (Brodsko – posavska, Vukovarsko – srijemska, Osječko – baranjska, Požeško – slavonska i Virovitičko – podravska). Te 32 lokacije, ja i moja ženica, uspjeli smo kroz 10 planskih ruta odvoziti do Sv Nikole ove godine. Sa pedalama odvozili smo oko 960 km, tko kaže ravnom Slavonijom, taj laže. Zaokružili smo prostor od Križničkog mosta na Dravi do Županje na savi i od Stare Gradiške na Savi do Batine na Dunavu. Povezali smo Slavoniju u njenim prirodnim granicama tih triju rijeka i premostili slavonske gore Psunj, Papuk i Požešku goru. Na temu Bicikademije ću kasnije i opširnije pisati, dočarati Vam bicikliranje i lokalitete koje smo obišli. Ovu priliku koristim pohvaliti projekat i jedva čekamo da se proširi i na ostale županije lijepe naše, a Vas pozivam na dva kotača i upoznajte prirodni krajolik na jedan drugačiji način.



Znam da se pitate kako i na koji način?? Ja radim u školi, supruga u Atlatic grupi, vikendi slobodni, znači "može se". A na upit "Ima se", odgovoriti ću planira se. Pa tako u planinama se nađe smještaj od 6 EUR za noć, sendviči se nose iz vlastite kuhinje i nema te cijene koja će mi odbiti pivo u planinarskom domu nakon što smo sišli sa vrha, al nije svaki dan. Na bicikliranju trošak najčešće odlazi na kavice, sok i u hladnijim mjesecima na čaj. Ideje već postoje, važna je odluka, volja i ustrajnost, a za sve ostalo stiže u obliku zadovoljstva.
Malo još da otežam, ali i da Vam otvorim oči. Još radim i kao trener seniorske rukometne ekipe u 3.HRL - istok. Predsjednik sam i volonter Društva Naša djeca sa svim aktivnostima tokom godine. Pohvaliti ću se i kako sam legalno mali proizvođač jakog alkoholnog pića, naime zbog dvadesetak stabala šljive i nešto proizvedene rakije i tu titulu imam. Imam i oko 200 trsova Sivog Pinota, ponosni mali vinogradar sa izvrsnim vinom. Možda sam još nešto od aktivnosti iz svoga slobodnog vremena zaboravio navesti, dolazim sada do biti ovoga štiva i Vama koji ste do ovdje stigli, pretpostavljam i da Vas zanima. Kad mi netko kaže da "nema vremena", sigurno je da se nije ni potrudio pronaći ga. Ja ga ne mislim mijenjati, plaćen sam u školi da kroz svoju nastavu djeci usadim razmišljanje o provođenju aktivnog slobodnog vremena, danas i sutra kada budu radno sposobni ljudi. Vi koji ste još na vagi, zbog Vas i pišem ove redove, možda će Vas i koštati koje kune, ali će te biti bogatiji za sve one vrijednosti koje sam ja nabrojio sa osmijehom na licu. Nisam ja kontra nikoga, samo sam zahvalan Mateju Perkovu na naslovu, naslov sa kojim živim. Nisam ja kontra nikoga, samo zajedno sa svojom obitelji, prijateljima, tražimo putove do saznanja na nama prihvatljiv i uzbudljiv način, pomičemo funkcionalne granice našeg tijela i ne bojimo se godina. Prkosimo i uživamo.

Oznake: slobodno vrijeme