<link rel="alternate" type="application/rss+xml" title="Mjesta memorije, identiteti i stereotipi." href="http://blog.dnevnik.hr/konichiwabitches/rss.xml" /> <link rel="EditURI" type="application/rsd+xml" href="http://blog.dnevnik.hr/wlw/rsd.php?12342896" /> <link rel="shortcut icon" href="http://www.blog.hr/blog.ico" type="image/ico" /> <meta name="keywords" content="konichiwabitches,blog,hrvatska,film,fotografija,gastronomija,ljubav,glazba,humor,internet,karijera,književnost,novac,obitelj,obrazovanje,osobno,poezija,politika,priče,putopisi,računala,religija,seks,sex,sport,televizija,umjetnost,zdravlje,znanost,rasprave,diskusije,korisnik,politika,www" /> <meta name="description" content="blog.dnevnik.hr/konichiwabitches" /> <link type="text/css" rel="stylesheet" href="http://blog.dnevnik.hr/resources/themes/toolbar/css/main.css?v=2012-09-27a" /> <script type="text/javascript" src="http://blog.dnevnik.hr/resources/themes/common/js/facebook.js?v=2011-09-30"></script> <script type="text/javascript" src="http://blog.dnevnik.hr/resources/themes/toolbar/js/main.js?v=2012-09-27a"></script> <script type="text/javascript"> <!--//--><![CDATA[//><!-- var pp_gemius_identifier = 'p8ZF1D7vmeoe8Uuxwuq2j_TSLd8RN1sF.aREMenHvGT.i7'; // lines below shouldn't be edited function gemius_pending(i) { window[i] = window[i] || function() {var x = window[i+'_pdata'] = window[i+'_pdata'] || []; x[x.length]=arguments;};}; gemius_pending('gemius_hit'); gemius_pending('gemius_event'); gemius_pending('pp_gemius_hit'); gemius_pending('pp_gemius_event'); (function(d,t) {try {var gt=d.createElement(t),s=d.getElementsByTagName(t)[0],l='http'+((location.protocol=='https:')?'s':''); gt.setAttribute('async','async'); gt.setAttribute('defer','defer'); gt.src=l+'://hr.hit.gemius.pl/xgemius.js'; s.parentNode.insertBefore(gt,s);} catch (e) {}})(document,'script'); //--><!]]> </script> <!-- slowmetrics --> <script type="text/javascript"> /* <![CDATA[ */ (function() { var d=document, h=d.getElementsByTagName('head')[0], s=d.createElement('script'); s.type='text/javascript'; s.async=true; s.src='http://test-script.dotmetrics.net/door.js?id=' + (document.location.hostname.indexOf('dnevnik.hr')== -1? 610: 977); h.appendChild(s); }()); /* ]]> */ </script> <script type="text/javascript"> var _gaq = _gaq || []; _gaq.push(['_setAccount', 'UA-696110-50']); _gaq.push(['_trackPageview']); (function() { var ga = document.createElement('script'); ga.type = 'text/javascript'; ga.async = true; ga.src = ('https:' == document.location.protocol ? 'https://ssl' : 'http://www') + '.google-analytics.com/ga.js'; var s = document.getElementsByTagName('script')[0]; s.parentNode.insertBefore(ga, s); })(); </script> <script type="text/javascript" src="http://www.blog.hr/js/hr/prototype.lite.js?=1"></script> <script type="text/javascript" src="http://www.blog.hr/js/hr/moo.ajax.js?=1"></script> <script type="text/javascript" src="http://www.blog.hr/js/hr/frontend.js?=2"></script></head> <body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="http://connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>
II. metalno

Kaa se ogledao oko sebe. Pio je crnu kavu iako je više imala okus po hrđavoj vodi. Tvornica je i dalje jednako zaudarala, a svojim mirisom mamila je iste štetočine samo u većem broju. Pamtio je svaku mrlju na zidu, svaku ciglu koja je virila iza potrganih tapeta, svaku žicu koja je noću izgledala kao čudovište s tisuću glava. Odložio je šalicu glasnim zveketom o okrhnuti tanjurić i čekao.
Nalazio se u manjoj prostoriji za primanja. Stolac na kojem je sjedio nije bio ništa drugačiji od ostalih stolaca, ali njegov položaj na čelu stola govorio je o Kaainom statusu kojeg on sam još uvijek nije razumio, ali je razumio tuđa razmišljanja. Stoga kad je u prostoriju umarširao mladi vojnik prkosna osmijeha i pozdravio ga s „Veliki poglavaru“, bez ikakve je sumnje zaključio kako mu se upravo obratila jedna posebna vrsta ljudi – dupelizac.
„Dobar dan. Vi ste Modri, pretpostavljam?“ ustao se iz stolice i pružio vojniku ruku. Modri ju je stisnuo i silovito protresao nekoliko puta neviđenim entuzijazmom.
„Dabome da jesam“, odgovorio je, „Modri Sigma, Veliki P…“
„Molio bih Vas da me ne zovete tako, hvala lijepa“, rekao je Kaa povukavši ruku i obrisao je o bok. „Oslovljavanje osobe njegovim ili njezinim statusom stvara osjećaj… Nepripadnosti. Zovite me samo Kaa.“
„U redu, Veliki… Kaa“, blago je naklonio glavom u znak isprike.
„U redu“, poglavar je pljesnuo rukama, „gdje su svi?“
Modri mu je rukom pokazao da sjedne. Nakon što su se smjestili za stol, oprezno je sklopio prste i započeo.
„Većina vojnika je u Pustopoljini. Nedavno su nas pobunjenici napali, zahtijevali su da im vratimo obitelj, optužili nas kao da smo kriminalci.“
„Ali mi i jesmo kriminalci, Modri“, rekao je Kaa otpivši još jedan gutljaj kave. „Držimo njihove obitelji i tjeramo ih da rade ono što ne žele. Nije li to kriminal?“
„Ali ne bi mogli drugačije preživjeti, gosp… Kaa“, kucnuo je prstom o stol kao da će njegove riječi imati jači utisak.
„Mogli bi. Dok sam bio jedan od njih, molio sam vašeg Boga svaki dan da me udari munja dok sam u Pustopoljini, da padne zid na mene dok sam spavao u onim ćelijama koje vi zovete sobe, molio sam se svojim bogovima koji naravno nisu uzvratili niti jednom rječju. Bio sam besramno izgubljen u ovom tvorničkom svijetu. Gotovo pa sam i sam postao mašina. A sad sam, kako ste me ljubazno oslovili, Veliki poglavar. I vladam vama.“
Kaa se ljubazno nasmiješio prije no što je srknuo još malo kave, a onda ju je posljednji put odložio. Postajalo mu je mučno od samog mirisa te tekućine. Modri se očito osjećao nelagodno, zaključio je Kaa, po tome kako se vrpoljio u stolici i skretao pogled.
„Ali Kaa“, nesigurno je odvratio, „vi niste običan čovjek.“
Napokon se zagledao u Kaaine oči vjerojatno se nadajući kako će prestati s pričama o ovom užasu od mjesta.
Kaa nije bio ugodan prizor za gledati. Iako je imao smiren pogled koji je podsjećao na kišno poslijepodne, njegova električno plava kosa je u potpunosti odudarala. Iks ožiljci prekrivali su mu donji dio lica i dio vrata, a ruke su djelovale kao stijene koje ratuju. Nemirno je trzao usnicom u desno, tik kojeg nitko shvaćao i koji je djelovao kao da se trudi ne nasmijati. Možda je zbog toga ostavljao simpatičan dojam. To i činjenica da je povrh svega jedna od rijetkih dobričina koja je harala Pustopoljinom.
„Nisam“, rekao je Kaa, „ali se trudim ponašati tako. Tužno je što ljudi koji su zbilja ljudi se nimalo tako ne ponašaju. Zašto se brinete oko toga? Brinete se kad se bore za svoje bližnje, a ne kad ih unakazuju i šalju ovdje.“
Modri je ostao zatečen. Ovo je definitivno bio rekord u Kaainom monologu. Običavao je mudro šutjeti i tu i tamo upitati kakvo je stanje, ali čini se kako ga je dosta razljutio napad u Pustopoljini.
„Kaa, ja nisam naredio obrambeni napad. Ja…“
„Manje spominji „ja“, više „mi“. Nisi ti, nego ste vi naredili napad“, Kaa se naslonio u stolici i prekrižio štrkljave noge. „Opozovite ih“, naredio je.
Modri je naglo ustao i lupio dlanovima o stol. „Molim?! Ali napast će Tvornicu! Pobit će nas sve k'o štakore!“
„Neće, imam plan. Vrijeme je da se neke stvari promijene.“

***

Dominika se odmaknula od vrata teško dišući. Kakav je to novi plan kojeg Kaa planira provesti? Što je to što će promijeniti ovaj svijet, njen jedini svijet kojeg poznaje u Tvornici? Naglo se okrenula u namjeri da nestane iz ovog dijela Tvornice kadli se zabila u nečija prsa. Prestala je disati čim je primjetila vojničku odoru. Bojala se podići pogled, ali morala je ili to ili izgubiti sve zube. Susrela se s očima boje metala koje su joj sledile krv u žilama. No, iako je pogled fokusirala isključivo na oči, imala je dojam kao da je ovog vojnika već prije susrela.
„Žuriš nekamo?“ upitao ju je podignuvši obrvu.
„Zadužena sam za pranje one djevojke koju je Modri jutros doveo, ali nema nikoga da okrene ručku za toplu vodu pa sam išla potražiti nekoga tko bi to mogao napraviti jer je Bruno u Pustopoljini“, brzo je izrecitirala prvo što joj je palo na pamet. Čak ima i logike, pomislila je ponosno. A zatim je shvatila što joj je toliko poznato na vojniku. Nonšalantno je držao ruke u džepu baš kao i onaj vojnik jutros koji je indirektno spasio novopridošlu djevojku. Bez zločestog mjerkanja, bez pripremnih šaka za udariti i ostaviti masnice, bez ikakvog prkosa i „Ja sam bolji od tebe“. Stajao je ispred nje čak se i pomalo smješkajući dok nije zakoraknuo pokraj nje poput sjene i pritisnuo kvaku.
„Pretpostavljam da su završili razgovor?“ upitao ju je s izvijenim smiješkom dajući joj do znanja kako zna da je prisluškivala i da ga baš boli briga.
„Jesu, gospodine“, posramljeno je kimnula glavom.
„Dylan. Moje ime je Dylan“, rekao je i ušao u prostoriju.
Dominika je još trenutak ostala u tišini razmišljajući zašto bi je bilo briga kako se zove, a onda šmugnula poput miša u prvi mračni hodnik prije no što su sva trojica izašla iz sobe i krenula prema dvorani.





objavljeno: utorak (16.04.2013.) u 20:58 - komentari

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



za priču.

(aktivni) BAZILEJI;
magla. cigareta uz čaj. put.

"Više ju je užasavalo suočenje s razočaranjem nego s opasnošću. Priznavala je svaku zamku, osim osrednjosti."

tenah (ami.) © 2009., 2010., 2011., 2012., 2013.





[adapt, basecode, picture.]

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se