za priču.
(aktivni) BAZILEJI;
magla. cigareta uz čaj. put.
"Više ju je užasavalo suočenje s razočaranjem nego s opasnošću. Priznavala je svaku zamku, osim osrednjosti."
tenah (ami.) © 2009., 2010., 2011., 2012., 2013.
stigla u ponedjeljak s mora, od danas nadoknađujem zaostatke i mislim da će vas veseliti informacija kako spremam nešto (nadam se) dobro za čitati !
nadam se da ste se svi odmorili kako spada, upisali gdje ste trebali i da ste puni inspiracije za dalje, kako na papiru tako i u životu.
zagrljaji od tene !
nadam se da ste se svi odmorili kako spada, upisali gdje ste trebali i da ste puni inspiracije za dalje, kako na papiru tako i u životu.
zagrljaji od tene !
Dugački nokat pritisnula je o drvenu, izgrebanu površinu kako bi ga slomila. Krivo je pucao, ali nije imala druge, počeli su joj smetati u poslu, a dok nije nabavila sapun nije se usudila stavljati ruke u usta kako bi ih izgrizla. Dominika je sjedila u velikoj prostoriji punoj stepenica koje su vodile nigdje, hrđavih stolica i klepetavih zvukova. Njeni suradnici, jednako prljavi, roštali su po svemu što je moglo poslužiti kao tanjur – po poklopcima kanti za smeće, naslonima za stolice, uništenim gitarama, malo većim pepeljarama, a oni koji su imali manje sreće ili im se nije dalo tražiti jeli su jednostavno sa stola. Oni pametniji su to izbjegavali jer je reda moralo biti, a nadležni u toj tvornici nisu voljeli muhe po stolovima za kojima su ovi radili – nije kao da su se često ondje kretali osim da šibom tu i tamo udare kojeg snenog radnika. Nokat je napokon puknuo i s bolnim jaukom usisala je krv s palca i počela grickati ostatak nokta. Podsjećajući se kako su joj preostala još četiri prsta duboko je udahnula nadajući se kako će manje boljeti od palca. Taman kad je namjestila kažiprst okomito na površinu za daljnju torturu, netko ju je žestoko pljesnuo po leđima i doviknuo: „Pauza završena Kinder, natrag na posao!“
Pogledala je u svoje ruke i nije znala osjeća li olakšanje ili iznerviranost. Svaki posao voljela je odraditi do kraja, a ovo je značilo da će je preostala četiri prsta čekati kasno navečer u mraku pod blagim odsjajem svijeće. Zategnula je pregaču, lecnula se na neugodan osjećaj izgriženih prstiju dok su joj blago okrznuli haljinu i krenula prema drugoj prostoriji satkane od čelika, hrđe i neugodnih znojnih mirisa.
Dominika Klein bila je prosječna djevojka pepeljaste kose, možda smeđe, možda plave (pod ovim svjetlom nikad nisi znao), kvrgavih koljena kojima bi često u nešto udarila i vječno napuhnuta trbuha bez obzira na mršavu figuru. Dok bi hodala, koščatim bi ramenima toliko žestoko micala naprijed nazad da njeni prijatelji ponekad nisu znali pokušava li ostaviti dojam jake djevojke ili je jednostavno razgibavala ramena od fizičkog napora.
„Bol je podnošljiva, ali ovo“, kucnula je prstima po glavi dok je jednom objašnjavala prijateljima svoj stav, „može boljeti više. Trebaš se zaštititi kako god znaš inače nećeš opstati. Barem ne ovdje.“
Nije ovdje bilo toliko loše zapravo. Ali bilo je nešto što je ubijalo svaku želju za smijehom ili srećom, nešto nedefinirano. Dominika, kao ni ostali, nisu znali što su boje. To jest, znali su, ali nisu nikad vidjeli. Biti cijeli život okružen bijelom - što tehnički niti nije boja – ili smeđom, ponegdje žutom stvaralo je u njima glad. Znali su da im nedostaje život, ali kako im je mogao nedostajati kada nisu znali što je to? Stoga bi Dominika potisnula poriv za vanjskim svijetom. Kažu da je jedini svijet ovdje, vani je opasno. Zašto bi riskirala sigurnu hranu i krov nad glavom radi glupog razmišljanja?
Pa opet, zašto onda sanja bijeg odavde svaku večer?
„Zato jer si glupa“, rekla je samoj sebi naglas dok je izlazila iz Velike prostorije i zatvarala masivna vrata. Izašavši u hodnik, osjetila je tračak hladnog povjetarca koji je pirkao iz neke rupice u zidu u pratnji vlage i podignula bradu u nadi kako će uhvatiti taj miris. Ili kako god se to zvalo. Ponijela ju je misao o mirisima kadli se najednom bolno sudarila s nečijim leđima. Bio je to čuvar iz njenog sektora i upravo je gledao naprijed u smjeru mračnog prolaza iza čije tame su se nalazila vrata za deset puta veća od ovih iz kojih je upravo izašla. Bio je to glavni ulaz kojeg su otvarali samo Lovci i budući zaposlenici s čuvarima. Čuvar bi ju inače prekorio, ali je sad čvrsto stajao očiju uprtih u prolaz s nabijenom puškom i tiho promrmljao „Briši!“. Dominika nije imala drugog izbora stoga je skrenula nalijevo od prolaza s namjerom da produlji, ali čim je čula ženske glasne krikove i psovke, naglo se zaustavila i čučnula iza ugla u mračni odjeljak namijenjen za metle. Uvukla se dovoljno da joj oči vide što se događa.
„Trebaš pomoć s ovom grabežljivicom?“ doviknuo je čuvar premještajući pušku u desnu ruku polako je podignuvši. Dominika je iz ovog kuta vidjela samo njegove ruke i pušku.
„Ne treba, Svilo! Mislim da se mogu nositi s jednom ptičicom“, odvratio je njegov prijatelj iz tunela. Uskoro je njegov smijeh prišao bliže i zapuhnuo hodnik. Za kosu je vukao djevojku prašnjava lica i kose, a na sebi je nosila rastrgani, nekada plavi kombinezon. Na lijevoj strani ispod ključne kosti Dominika je vidjela prišiven broj 17. Iznad čela na korijenu kose joj se već počela sušiti krv, a krvave mrlje krasile su lijevo bedro. Činilo se kao ozbiljna rana no unatoč tomu, djevojka se opirala i svojim malim rukama grebla je čuvareve koji ju je držao. Nažalost, nije djelovao kao da ga je briga.
„Gdje si ju pobrao, Modri?“ upitao ga je Svilo otkočivši pušku i namjestivši je na remenu da visi s njegova desna ramena. Ramena su mu se opustila i pohotno je počeo pregledavati malu divljakušu s užarenim očima. Dominika je primijetila pogled kojeg su Modri i Svilo izmijenili i gotovo istog trenutka je požalila što ju je Modri uhvatio živu.
„Ja – ja nisam neka kurva koju si pobrao, Modri“, njegovo ime izgovorila je s naglašenom mržnjom i to mu se očito nije svidjelo. Djevojka, koja je ionako već teško disala od tolikog opiranja, zaradila je snažan udarac u trbuh i zamalo povratila kad je ničice pala na pod.
Čuvari su se gromoglasno nasmijali i dali si pet tik kraj njene glave. Dominiki je bilo mučno gledati, ali kao obična zaposlenica nije mogla ništa, a i nije htjela ugroziti ono što joj je bilo omogućeno. Imati pristup jednom mjesečno javnom kupalištu dvije razine ispod zemlje bio je jedini razlog zašto nije izgledala prljavo kao većina zaposlenika, a to joj je omogućilo da manipulira većinom čuvara kojima bi se dizao na bilokoji komadić gole kože. Vjerojatno joj je zato život ovdje bio malo podnošljiviji od ostatka zaposlenika. Podignula se iz čučnja i zakoračila prema svjetlosti koju su tri rešetke u zidu stvarale kadli se začuo četvrti, nepoznati glas. Prestrašeno je ustuknula natrag u mrak i pričekala. Nije čula što je glas rekao, ali je znala da je muški i ako je imalo bolji od ostale dvojice, situacija će postati gadnija. Novo meso trebalo se iskoristiti dok se ne zagadi, to je bio njihov moto. Ali glas je imao smirenost i neku neprepoznatljivu nezainteresiranost koja je natjerala Dominiku da pomoli glavu ponovno iza ugla i promotri tog neznanca. Bio je u ravnini s Modrim i vidjela je uniformu. Čuvar je, ali potpuno atipičan. Vidjela je blago nagnuti vrh puške i ruke u džepovima. Još jedna zanimljivost s obzirom da su mnogi čuvari ovdje imali ruke u pripremi za kojekakve udarce. Djevojka je sa strahom podignula pogled očito također zatečena da joj se ovaj čuvar nijednom rječju nije obratio niti dotaknuo.
„Što radiš ovdje, mislio sam da si danas u pustopoljini?“ upitao ga je Modri skidajući svoj odvratan osmijeh s lica i naglo se uozbiljujući.
„Nije bilo potrebe, trgovci su stigli na vrijeme. Hrana je stigla. Uskoro ćemo je podijeliti pa bi bilo pametno da dođete u Veliku prostoriju. Kaa će također biti ondje.“
Modri i Svilo su se zabrinuto pogledali, Modri je trznuo glavom prema zatvorenici i rekao: „Da, u redu. Idem s tobom. Svilo, provjeri kod Ključara kud s ovom.“
Bacio je još jedan pogled prema djevojci, namignuo Svili i krenuo prema dvorani. Neznanac je ostao i Dominika je imala osjećaj da gleda u Svilu jer je ovaj gledao ravno prema njemu. Tiho je rekao Svili „pazi što radiš“ i također nestao iz ono malo vidika što je Dominika imala. Svilo je ostao gledati za njim, a onda primio djevojku za mišicu i podignuo je.
„Idemo, mala“ bilo je sve što je rekao prije no što je nestao u tunelu. Svilo se više nije smijao.
objavljeno: srijeda (22.08.2012.) u 15:33 - komentari
