<link rel="alternate" type="application/rss+xml" title="Mjesta memorije, identiteti i stereotipi." href="http://blog.dnevnik.hr/konichiwabitches/rss.xml" /> <link rel="EditURI" type="application/rsd+xml" href="http://blog.dnevnik.hr/wlw/rsd.php?12342896" /> <link rel="shortcut icon" href="http://www.blog.hr/blog.ico" type="image/ico" /> <meta name="keywords" content="konichiwabitches,blog,hrvatska,film,fotografija,gastronomija,ljubav,glazba,humor,internet,karijera,književnost,novac,obitelj,obrazovanje,osobno,poezija,politika,priče,putopisi,računala,religija,seks,sex,sport,televizija,umjetnost,zdravlje,znanost,rasprave,diskusije,korisnik,politika,www" /> <meta name="description" content="blog.dnevnik.hr/konichiwabitches" /> <link type="text/css" rel="stylesheet" href="http://blog.dnevnik.hr/resources/themes/toolbar/css/main.css?v=2012-09-27a" /> <script type="text/javascript" src="http://blog.dnevnik.hr/resources/themes/common/js/facebook.js?v=2011-09-30"></script> <script type="text/javascript" src="http://blog.dnevnik.hr/resources/themes/toolbar/js/main.js?v=2012-09-27a"></script> <script type="text/javascript"> <!--//--><![CDATA[//><!-- var pp_gemius_identifier = 'p8ZF1D7vmeoe8Uuxwuq2j_TSLd8RN1sF.aREMenHvGT.i7'; // lines below shouldn't be edited function gemius_pending(i) { window[i] = window[i] || function() {var x = window[i+'_pdata'] = window[i+'_pdata'] || []; x[x.length]=arguments;};}; gemius_pending('gemius_hit'); gemius_pending('gemius_event'); gemius_pending('pp_gemius_hit'); gemius_pending('pp_gemius_event'); (function(d,t) {try {var gt=d.createElement(t),s=d.getElementsByTagName(t)[0],l='http'+((location.protocol=='https:')?'s':''); gt.setAttribute('async','async'); gt.setAttribute('defer','defer'); gt.src=l+'://hr.hit.gemius.pl/xgemius.js'; s.parentNode.insertBefore(gt,s);} catch (e) {}})(document,'script'); //--><!]]> </script> <!-- slowmetrics --> <script type="text/javascript"> /* <![CDATA[ */ (function() { var d=document, h=d.getElementsByTagName('head')[0], s=d.createElement('script'); s.type='text/javascript'; s.async=true; s.src='http://test-script.dotmetrics.net/door.js?id=' + (document.location.hostname.indexOf('dnevnik.hr')== -1? 610: 977); h.appendChild(s); }()); /* ]]> */ </script> <script type="text/javascript"> var _gaq = _gaq || []; _gaq.push(['_setAccount', 'UA-696110-50']); _gaq.push(['_trackPageview']); (function() { var ga = document.createElement('script'); ga.type = 'text/javascript'; ga.async = true; ga.src = ('https:' == document.location.protocol ? 'https://ssl' : 'http://www') + '.google-analytics.com/ga.js'; var s = document.getElementsByTagName('script')[0]; s.parentNode.insertBefore(ga, s); })(); </script> <script type="text/javascript" src="http://www.blog.hr/js/hr/prototype.lite.js?=1"></script> <script type="text/javascript" src="http://www.blog.hr/js/hr/moo.ajax.js?=1"></script> <script type="text/javascript" src="http://www.blog.hr/js/hr/frontend.js?=2"></script></head> <body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="http://connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>
III. zaraženo

„Najednom ta poznata prostorija koju poznaješ kao vlastiti džep postane ništa više doli mrak. A poznavao si ju kao svjetlost u koju si rado zalazio. Valjda je to ono, ono čudno, što nazivaju paranoja.“

Otkad su pobunjenici krenuli iz Divljeg Prolaza prema Tvornici i sukobili se s vojnicima u Pustopoljini, Tvornica je bila tiša nego inače. Doduše, svi su stanovnici Tvornice napokon odahnuli i mogli su u miru prošetati hodnikom bez da izađu s krvavim nosom ili bolnim trbuhom. Iako, optimistično rečeno, nije uvijek tako. Treba dobro prozreti dnevno raspoloženje, a ako se namiriše krv, žrtvuješ obrok, ali spasiš zube. I hrane je bilo više. Vojnici su često besramno uzimali najveće komade hrane ili bakrene kaleže pune vina, a drvene i pune rupa bi velikodušno dobacili ako bi ta velikodušnost bila uzvraćena onime što se smatralo jednako vrijednim.
Zatvorenici su u početku dobro surađivali. Svi bi bili dovedeni u istu prostoriju, pregledani i oprani od vanjskog svijeta. Osuđeni na život u sivilu, boli i gladi za svjetlom. Ono što ih je sve spajalo jest neznanje. Nitko od prvih zatvorenika nije znao zašto je zatvoren, zašto je odvojen od svoje obitelji i posla. Čak i oni koji su imali neke ideje o tome što se zbiva u glavama tadašnjih poglavara, izblijedjela je s godinama, a nove su se generacije tužnih ljudi rađale, nadajući se kako će jednog dana kvantiteta nadvladati kvalitetu. Jer to je ono u što su ih uvjerili od samog početka, ono u što su jedino mogli vjerovati – kvalitetu ne posjeduju, a Tvornica im blokira bilo kakvo novo saznanje o vanjskom svijetu. Čekanje je ubilo mnoga prijateljstva. S vremenom nestalo je i žena koje bi rađale. Više ih je umiralo nego (se) rađalo, a i u tom nedostatku, silovanja i incesti bili su neizbježni u svakoj malo većoj grupi zatvorenika. Nove informacije saznavali su jedino preko trgovaca ili čuvara dok bi pijani teturali ispred ćelija i ogovarali novog Poglavara. Ono što je sve zatvorenike tješilo jest činjenica da novi Poglavar sigurno mora biti dobar ako ga se vojnici toliko boje. Barem su se tome nadali. To je, u svakom slučaju, jedino što im je istinski preostalo.

***

Bila je na pola puta do glavne dvorane kadli su se oglasili svi zvučnici u Tvornici: „Sektori od A do M u glavnu dvoranu, ostatak na njihove radne pozicije! ODMAH!“ Njen nezadovoljni uzdah ispremiješao se s ostatkom dok je prolazila kroz gomilu koja je izlazila iz dvorane.
„Moram se očito ubiti da bih ijedno jelo pojeo do kraja...“
„Pričaj mi, ne stignem se ni napiti bez obavijesti...“
„Misliš li da će nam platiti prekovremeno?“
„Za koji drek ti uopće treba lova?!“
„Gdje sam... hik!... Frederick, gdje idemo?“
„Tišina inače ćemo dobiti i ti i ja batina, prati me...!“
Okružili su je glasovi nesigurnih, nezadovoljnih ljudi koji su na sekundu glasovima potpuno zagušili hodnik, a dok su postajali samo jeka, došao je drugi val radnika i krenuo prema Dominiki. Hitro je krenula prema vratima dvorane i umarširala ciljajući mjesto što dalje od pozornice na što tamnijem mjestu. Nažalost, željena mjesta već su zauzeli radnici koji su trebali ostati i dok je pogledom tražila gdje bi se mogla smjestiti, uočila je poznatu priliku u prvom redu okrenutu prema pozornici i njegov kažiprst kojim je poziva k sebi. Umjesto da se tipično ogleda oko sebe i provjeri je li to uopće upućeno njoj, slabašnim korakom krenula je prema Dylanu. U Tvornici ne možeš ispasti budala jer drugačijih nema. Sve ostalo je samo privid i osobno iskustvo. Dylan ga još nema s Dominikom i odlučila ga je sama stvoriti. Odlučila je prikazati se hrabrom. Prišla mu je s leđa i sjela na stolicu iza njega. Upitno je okrenuo glavu ulijevo, a onda pogled ponovno usmjerio prema naprijed.
„Zašto ne sjedneš pokraj mene?“ upitao je ljubazno, kao da iskreno ne zna razlog.
„Jer su prvi redovi osigurani za čuvare. Čak ni ovdje ne bih smjela sjediti“, odgovorila je pogledavajući lijevo-desno, pritom pazeći hoće li ju tko ukoriti što je sjela previše naprijed.
„Sjedi pored mene, bez pogovora.“
Iznenadila se na naglu službenost. „Okej“, promrmljala je dok se premještala i napokon zavalila u klimavu stolicu pokraj njega.
Prekriženim rukama ukočeno je promatrao pozornicu niti jednom je pogledavši. Napokon je rekao: „Misliš li da bi mogla obaviti jedan zadatak za mene? BEZ da itko drugi sazna za to?“
Dominika ga je ponovno pogledala, ovaj put začuđeno, ali i prestrašeno. Što ako i ovaj tip ispadne manijak? Ima li ovdje uopće ikakvih materijala za prijateljstva?
„Ovisi o zadatku. Tvornički sam rob i dužna sam izvršavati zadatke, ali ne one koji kaljaju ime moje obitelji.“
„Tko je tvoja obitelj?“
„Oprostite, molim?“
„Reci mi, tko je tvoja obitelj?“ uzdahnuo je. Nestrpljivost?
„Ne znam“, odgovorila je povrijeđeno. „Znate da ne znam. Ali pokušavam zaštititi ljude koji su me odgojili. To je moja obitelj.“
Djed kojeg je oduvijek zvala djedom bio je samo dobar prema njoj. Otkad se rodila, slušala je njegove riječi koje su ponavljale iz dana u dan „Bit ćeš vani, daleko od ovoga i mirisat ćeš slanu vodu i jesti šarene plodove. Bit ćeš slobodna“. On joj je i nadjenuo ime prema danu na koji se rodila – nedjelji – a samim time i odredio simbolični završetak i početak. Ponovno se usredotočila na Dylana i shvatila da mu je bez razloga dala prolaz u svoju privatnost. Odlučila je začepiti svoju lajavu gubicu (ionako nema što pametnog za reći) i pustiti gospodina da se izjasni.
„I ja to cijenim“, odvratio je, ne trzajući na njenu očitu slabu točku.
Ili je glup ili gluh, pomislila je. Ovu kartu je mogao potpuno okrenuti u svoju korist, ali on to cijeni? Pih“, frknula je nosom, a da nije ni primijetila koliko glasno. Obrambeno je prekrižila ruke i noge i uporno počela zuriti u pozornicu ispred sebe.
Dylan se osmjehnuo i pogledao ju polako pustivši ruke da mu padnu u krilo.
„Ne vjeruješ mi?“
„Ne.“
„Hm. A mislio sam da bi voljela izbaviti sebe i svoju obitelj van ovog kaosa“, njegov pogled žario je na njenom obrazu. „Ali kako hoćeš“, šapnuo je i brzo se vratio u prvotnu poziciju.
Dominikina ramena su se malko opustila, ali joj je pogled skrenuo na pištolj zataknut za Dylanov pojas. Čini se da mu je bilo nezgodno vući pušku za sobom. Ako ispruži desnu ruku dovoljno brzo, mogla bi ga zgrabiti i pucati mu u sljepoočnicu. I onda ju više nikad nitko ne bi ovako maltretirao. Vjerojatno jer bi bila debelo mrtva u nekoj od tamnica, ali zadovoljstvo bi bilo potpuno njeno. Samodopadno se osmjehnula dok je razmišljala koliko bi mu taj pištolj mogao raznijeti lubanju.
„Ako mi ne vjeruješ, kako to da sjediš kraj čuvara?“
„Jer ste mi tako naredili“, krotko je odgovorila i dalje stvarajući (s potpunim zadovoljstvom) morbidne scenarije u svojoj glavi.
„Ali ja nisam čuvar.“
Naglo je okrenula glavu i prestrašeno ga pogledala. Zvukove koje je do sada ignorirala, povlačenje stolica po neravnom podu, mrmljanje radnika koji su se skupljali po dvorani i kojih je bilo sve više i više, međusobna došaptavanja, sve je sada čula kao daleku jeku koju nije mogla razaznati i u tom trenutku je shvatila da ju je strah potpuno obuzeo. Bilo je slučajeva u prošlosti kada su se vratili vojnici iz Pustopoljine zaraženi mutacijom, a da tog nisu bili ni svjesni. Do trenutka kada se istina saznala, nekoliko desetaka njih je u bunilu i bjesnoći uspjelo zaraziti još nekoliko desetaka, a ubiti ih još više. Zatvorenici su dragovoljno danima bili zaključani u svojim ćelijama jer su barem za to bili sigurni da mutanti neće moći probiti. No, također je čula od dvojice prijatelja trgovaca kako mutanti postaju svojevrsna rasa, svjesna svega i bez ikakvih sjećanja.
Pokušala je smiriti glasne otkucaje srca. „Kako to mislite, niste čuvar?“
Dylan je nonšalantno položio glavu na svoje rame i pogledao ju. Malo sporije i gotovo šaptom je rekao: „Ja sam budala koja će ubrzo izgubiti život. Dajem ti šansu pobjeći odavde jer ako itko toliko zna o svima ovdje – a nemoj misliti da ne znamo da prisluškuješ gotovo svaki razgovor – to si ti. I tražit će te, jako skoro, mala moja. Modri je seljačina, ali nažalost nije glup. Zna dobro igrati svoje karte. Mogao sam te ostaviti na miru, ali dajem ti šansu pobjeći odavde i da svijet – pa, barem ono što je ostalo od njega – sazna što se ovdje događa. A ovdje se, vjeruj mi, događa jako, jako puno sranja. Imaš puno pitanja, znam. Zato ćeš mi uzeti pištolj kojeg toliko mjerkaš na kraju Kaainog govora i uzet ću te pod svoj nadzor.“
„Molim?!“ poskočila je sa stolice.
„Ššš, tiše malo, molim te“, primio ju je za nadlakticu i promotrio dvoranu. „Živiš u zabludi, cijeli život. Da, štite vas ovdje, iako prilično sjebano ako smijem primijetiti, ali mislim da je na vama da odaberete kako živjeti svoj život i GDJE ga živjeti. Nema puno vani, ali što god da ima, bolje je nego ovo.“ Pustio joj je ruku i u hipu cijev pištolja mu se našla na sljepoočnici.
„Je li vam ponestalo hrane, ha, mješanče?“ Dominika je ustala i stala ispred njega. Cijev mu je sada prislonila uza čelo dok je dlanove obrambeno postavio ispred sebe. „Klein, smiri se. Kakav mješanac?“
„Mislite da ne znam za vas mutante, ha?“
Publika se iza Dylana počela komešati, neki su izašli iz dvorane za svaki slučaj, a ostali su se stopili s tamnim zidovima.
Netko iz publike tko je očito uhvatio riječ „mutant“ i još je k tomu shvatio da se radi o stražaru, povikao je preko dvorane: „Ubij ga!!! Ubij to čudovište!“ Pridružili su mu se i ostali radnici i činilo se kako će nastati pobuna u dvorani.
Dylan ju je mirno gledao i rekao: „Dominika, nisam mješanac niti mutant. Ali vidim da znaš ponešto o vanjskom svijetu, to će ti dobro doći. A sad, vrati mi moj pištolj“, ispružio je dlan očekujući kako će mu ga predati. No, Dominiki je trebalo više dokaza.
„Zašto me želiš sabotirati?“ ruka joj je počela drhtati, ali ju je učvrstila drugom. Grašci znoja povlačili su vlasi njene inače čvrsto stegnute punđe. Jednom rukom obrisala je čelo i taj trenutak je Dylan iskoristio da joj istrgne pištolj koji je ionako bio prevelik za njene male ruke. Dok je ustajao i stavljao pištolj natrag na remen, okrenuo se prema gotovo podivljaloj rulji. Jedan pogled i svi su se vratili na svoja mjesta. Dominika se psihički pripremila na gorki okus krvi u svojim ustima, ali jedino što je osjetila bile su hladne lisice na svojim zapešćima.
„Dobro obavljen posao“, čula mu je u glasu da je nasmiješen. Od bijesa nije ni primijetila kako joj suze klize niz lice, a sad ih nije mogla ni obrisati. Držeći je za jednu privezanu ruku, povukao ju je niz prolaz. Nije se usudila pogledati svoje prijatelje, još manje neprijatelje. Znala je da Modri negdje vreba iz sjene osim ako se ne ulizaje Poglavaru. Dok joj je Dylan držao otvorena vrata, susrela se oči u oči s Kaa, najomiljenijim Poglavarom u posljednjih nekoliko desetljeća. U prolazu joj je kimnuo glavom s ohrabrujućim osmijehom, a isto je napravio i Dylanu. Kao da je trajalo nekoliko minuta, zapamtila je svaku njegovu vlas, boju ožiljaka koje su mu krasile lice, titravi osmijeh i hrabre oči. U stvarnost ju je vratilo glasno zatvaranje teških vrata. Bila je sama u hodniku s Dylanom i Dominika se najednom bojala. Dylan je stekao svoje iskustvo s njom, shvatila je, i njen plan da se pokaže hrabrom ispao je potpuna sprdačina.

objavljeno: nedjelja (01.09.2013.) u 17:17 - komentari

<< Arhiva >>



za priču.

(aktivni) BAZILEJI;
magla. cigareta uz čaj. put.

"Više ju je užasavalo suočenje s razočaranjem nego s opasnošću. Priznavala je svaku zamku, osim osrednjosti."

tenah (ami.) © 2009., 2010., 2011., 2012., 2013.





[adapt, basecode, picture.]

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se