|
| |
rujan, 2008 |
|
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| 1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
| 8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
| 15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
| 22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
| 29 |
30 |
|
|
|
|
|
Rujan 2008 (9)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
sažetak
Linkovi
|
|
12.09.2008., petak
DEI VERBUM
|
PROSLOV
Kao što poručuje sveti Ivan tako ui Sabor poručuje da nam NAVJEŠTA ONO ŠTO SU ONI (učenici) VIDJELI UI ČULI. (usp. 1 Iv 2-3).Koncil želi iznijeti pravu nauku o Božjoj objavi da bi sav svijet uzvjerovao...
|
I. poglavlje: STVARNOST OBJAVE
I. poglavlje: STVARNOST OBJAVE
2. Narav i predmet objave
Bog se odlučio objaviti ljudima.Odlučio im je otkriti svoju volju.
Odlučio ih je po Isusu privući u zajedništvo s Njim i Njegovoj naravi.
Bog počinje razgovarati s njima kao s prijateljima, s ljudima druguje i poziva ih sebi.
Bog se objavljuje djelima i riječima.
Djela i riječi su povezani. Djela potrkrepljuju nauku a Riječima se proglašuju djela.
Dubina istine o Bogu otkriva nam se potpuno u Isusu – PUNINI OBJAVE...
3. Priprava evanđeoske objave
Bog svjedoči o sebi u svojim STVORENJIMA.
Već je ADAMU I EVI otkrio sebe. Bog ima daje nadu u spasenje. Ne posustaje.
Svima koji su ustrajni u dobru želi dati život vječni.
Bog pripravlja evanđeosku objavu.
Otkriva se Abrahamu, patrijarsima, Mojsiju i to kao:
- JEDINI,
- ŽIVI,
- ISTINSKI,
- BRIŽNI OTAC,
- PRAVEDNI SUDAC
Pripremio ih je da iščekuju Spasitelja.
4. Krist – osobna punina objave
Bog je poslao svoga Sina da se nastani među nama.
On će ih onda uputiti u najdublje tajne Božje.
Isus svojom pojavom, SVOJOM PRISUTNOŠĆu
- SVOJIM RIJEČIMA I DJELIMA
- ZNACIMA I ČUDESIMA
- SMRĆU I USKRSNUĆEM OD MRTVIH potvrđuje:
'Bog je s nama da nas spasi od smrti i uskrisi naživot vječni!'
5. Prihvaćanje objave vjerom
Bog se objavljuje a čovjek treba odgovoriti na objavu poslušnom VJEROM.
Čovjek koji vjeruje slobodno se stavlja Bogu na raspolaganje.
Da bi uzvjerovali treba nam Božja MILOST, a treba nam i pomoć DUHA SVETOGA da pokrene srce prema Bogu
6. Božanska objava i naravna spoznaja
Bog poručuje da imamo udio u božanskim dobrima koja nadmašuju naše ljudsko shvaćanje.
Sabor poručuje kako se i iz naravne objave – tj. gledajući sve što je stvoreno – može sa sigurnošću spoznati Boga, svjetlom ljudskog razuma.
(usp. Rim 1,20)
7. Apostoli i njihovi nasljednici
Bog je u svojoj dobroti odredio da ono što je On objavio zaspasenje svih naroda ostane dovijeka NEISKVARENO.
On daje APOSTOLIMA nalog da propovijedaju svima Evanđelje, koje je navješteno po prorocima i u Njemu ispunjeno. Oni su to vjerno izvršili.
Ono što su apostoli predali PISMENIM PROPOVIJEDANJEM, PRIMJEROM, a što su primili od Isusa – iz njegovih riječi, iz druženja s njim iz Njegovih djela je vrelo istine o spasenju kojom uvode druge u zajedništvo s Bogom, u zajedništvo božanskih darova.
Da bi se Evanđelje čuvalo bez prekida neiskvareno i živo, apostoli su kao nasljednike ostavili BISKUPE. Njimapripada UČITELJSKO mjesto.
SVETO PISMO I PREDAJA su kao ogledalo u kojem Crkva promatra Boga, od kojega sve prima.
|
II. poglavlje: PRENOŠENJE BOŽANSKE OBJAVE
...
|
III. poglavlje: BOŽANSKO NADAHNUĆE SVETOG PISMA I NJEGOVO TUMAČENJE
...
|
IV. poglavlje: STARI ZAVJET
,...
|
V.poglavlje: NOVI ZAVJET
...
|
VI. poglavlje: SVETO PISMO U ŽIVOTU CRKVE
...
|
DEI VERBUM
(tekst u cijelosti)
Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi ''Dei verbum'' (II. vatikanski sabor, 18. XI. 1965.)
1. Proslov
Božju riječ pobožno slušajući i vjerno je proglašavajući Sveti sabor slijedi sv. Ivana koji veli: »Naviještamo vam život vječni, koji bijaše kod Oca i pokazao se nama: što smo vidjeli i čuli navješćujemo vama, da i vi imate s nama zajedništvo, a zajedništvo naše je s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom« (1 Iv 1, 2-3). Stoga, idući stopama Koncila tridentinskog i Prvog vatikanskog, Sabor hoće iznijeti pravu nauku o Božjoj objavi i njezinu prenošenju, da sav svijet navještaj spasenja čuje i vjeruje, vjeruje i ufa se, ufa se i ljubi.
I. poglavlje: STVARNOST OBJAVE
2. Narav i predmet objave
U svojoj dobroti i mudrosti odlučio je Bog da objavi Sebe i da saopći Otajstvo svoje volje (usp. Ef 1, 9) kojim ljudi po Kristu, Riječi koja tijelo postade, u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu i postaju zajedničari božanske naravi (usp. Ef 2, 18; 2 Pt 1, 4). I tako, ovom objavom nevidljivi Bog (usp. Kol 1, 15; 1 Tim 1, 17) u bujici svoje ljubavi zapodijeva razgovor s ljudima kao prijateljima (usp. Izl 33, 11; Iv 15, 14-15) i s njima druguje (usp. Bar 3, 38) da ih pozove u zajedništvo sa sobom i da ih u nj prigrli.
Ta brižljiva rasporedba objave ostvaruje se zahvatima i riječima, iznutra medu sobom povezanima, tako da djela koja je Bog u povijesti spasenja izveo pokazuju i potkrepljuju nauku i stvari što ih riječi označuju, a riječima se proglašuju djela i osvjetljuje misterij u njima sadržan. Po toj nam je objavi dubina istine o Bogu i o čovjekovu spasenju u punom svjetlu zasjala u Kristu koji je ujedno i posrednik i punina sve objave.
3. Priprava evanđeoske objave
Bog, koji po Riječi sve stvara (usp. Iv 1, 3) i uzdržava, pruža ljudima u stvorenjima trajno svjedočanstvo o sebi (usp. Rim 1, 19-20). Hoteći pak da otvori put višnjeg spasenja, on je povrh toga već od početka praroditeljima otkrio samog sebe. A po njihovu padu on ih je, obećavši otkupljenje, podigao dajući im nadu u spasenje (usp. Post 3, 15); ne sustajući vodio je brigu za ljudski rod da svima koji, ustrajni u dobrim djelima, traže spasenje dade život vječni (usp. Rim 2, 6-7). A u svoje vrijeme pozva Abrahama da ga učini velikim narodom (usp. Post 12, 2). Taj je narod, nakon patrijarha, po Mojsiju i prorocima poučavao da upozna Njega, jedinoga živog i istinskog Boga, brižljivog Oca i pravednog suca, i da iščekuje obećanog Spasitelja. I tako je kroz vjekove pripravio put Evanđelju.
4. Krist - osobna punina objave
A pošto je u mnogo navrata i na različite načine Bog govorio u prorocima, »konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu« (Heb l, 1-2). Posla naime svoga Sina, vječnu Riječ, koji prosvjetljuje sve ljude da se među ljudima nastani i da ih uputi u najnutarnjije tajnosti Božje (usp. Iv 1, 1-18). Dakle, Isus Krist, Riječ utjelovljena, kao »jedan od ljudi k ljudima« poslan, »riječi Božje govori« (Iv 3, 34) i dovršuje spasiteljsko djelo koje mu dade Otac da ga izvede (usp. Iv 5, 36; 17, 4). Stoga, jer tko njega vidi, vidi i Oca (usp. Iv 14, 9) — sveukupnom svojom prisutnošću i pojavom, riječima i djelima, znacima i čudesima, a osobito svojom smrću i slavnim uskrsnućem od mrtvih i konačno poslanjem Duha istine — On objavi daje puninu i dovršava je te božanskim svjedočanstvom potvrđuje: Bog je s nama da nas iz tmina grijeha i smrti oslobodi i na vječni život uskrisi.
Kršćanska, dakle, rasporedba spasenja (ekonomija), kao novi i konačni savez, nikada neće minuti: nemamo više očekivati nikakvu javnu objavu prije nego se u slavi pojavi naš Gospodin Isus Krist (usp. 1 Tim 6, 14 i Tit 2, 13).
5. Prihvaćanje objave vjerom
Bogu objavitelju treba odgovoriti »poslušnom vjerom« (Rim 16, 26; usp. Rim 1, 6; 2 Kor 10, 5-6) kojom čovjek čitava sebe slobodno Bogu izručuje stavljajući na raspolaganje »Bogu objavitelju potpuno i odano služenje uma i volje« i dajući slobodan pristanak objavi koju je On dao. A da uzvjerujemo, treba nam Božja milost, koja predusreće i potpomaže, i iznutrašnja pomoć Duha Svetoga da srce pokrene i k Bogu ga obrati, otvori oči duši i dadne »svima ugodnost pristanka i vjerovanja istini«. A da objavu neprestano sve dublje proničemo, isti Duh Sveti vjeru sveudilj usavršuje svojim darovima.
6. Božanska objava i naravna spoznaja Boga
Božanskom je objavom Bog htio, skupa s vječnim odlukama svoje volje o spasenju ljudi, samoga sebe otkriti i saopćiti »da imamo udjela u božanskim dobrima koja posvema premašuju ljudski razum«.
Sveti sabor ispovijeda da se »Bog — počelo i svrha svih stvari — može iz stvorenja sa sigurnošću spoznati prirodnim svjetlom ljudskog razuma« (usp. Rim 1, 20); a naučava: njegovoj objavi treba pripisati »što, i u sadašnjem položaju ljudskog roda, mogu božanske stvari koje ljudskom razumu nisu po sebi nedohvatne spoznati svi, lako, s čvrstom sigurnošću i bez primjese ikakve zablude«.
II. poglavlje: PRENOŠENJE BOŽANSKE OBJAVE
7. Apostoli i njihovi nasljednici, misionari evanđelja
Bog je predobrostivo uredio da ono isto, što je objavio za spasenje svih naroda, ostane dovijeka neiskvareno i da se prenosi svim naraštajima. Stoga je Krist Gospodin, u kom se dovršuje sva objava Višnjeg Boga (usp. 2 Kor 1, 30; 3, 16—4, 6), dao apostolima nalog da Evanđelje, koje je — unaprijed obećano po prorocima — On sam ispunio i svojim ustima proglasio — propovijedaju svima kao vrelo svekolike i spasonosne istine i reda života uvodeći ih u zajedništvo božanskih darova. To su oni vjerno izvršili: i apostoli koji usmenim propovijedanjem, primjerima i ustanovama predadoše ono što su ili primili iz usta, drugovanja i djela Kristovih, ili naučili pod utjecajem Duha Svetoga; a i oni apostoli i apostolski muževi koji su, nadahnuti istim Duhom Svetim, poruku spasenja pismeno izručili.
A da se Evanđelje u Crkvi bez prekida čuva neiskvareno i živo, apostoli su kao nsljednike ostavili biskupe, njima »predajući svoje vlastito učiteljsko mjesto«. Ta dakle Sveta predaja i Sveto pismo obaju zavjeta jesu kao ogledalo u kojem Crkva, dok putuje zemljom promatra Boga od kojeg sve prima, dok ne bude dovedena da ga licem u lice gleda kakav jest (usp. 1 Iv 3, 2).
8. Sveta predaja
Apostolska propovijed, koja je na osobit način izražena u nadahnutim knjigama, morala se neprekinutim slijedom sačuvati sve do dovršetka vremena. Stoga apostoli, predajući ono što su i sami primili, opominju vjernike da drže predaje koje su naučili ili iz govora ili iz poslanice (usp. 2 Sol 2, 15) i da se bore za vjeru koja im je jednom predana (usp. Jd 3). A ono što su apostoli predali obuhvaća sve što koristi za svet život Božjega naroda i za rast njegove vjere. I tako Crkva u svom naučavanju, životu i bogoštovlju postojano održava i svim naraštajima prenosi sve što ona jest, sve što vjeruje.
Ta Predaja koja potječe od apostola uz prisutnost Duha Svetoga u Crkvi napreduje, raste naime zapažanje kako predanih stvari tako i riječi: na temelju razmatranja i proučavanja onih koji vjeruju i o tom u svom srcu razmišljaju (usp. Lk 2, 19.51); zatim, na temelju u srcu doživljena razumijevanja duhovnih stvari; a i na temelju navješćivanja onih koji su s nasljedstvom biskupstva primili i pouzdan milosni dar istine. Crkva naime tijekom stoljeća stalno teži k punini božanske istine dok se u njoj ne ispune Božje riječi.
Naučavanje Svetih Otaca svjedoči o životvornoj prisutnosti te Predaje: njezino se bogatstvo slijeva u praksu i život Crkve vjernice i moliteljice. Po istoj Predaji Crkva dolazi do poznavanja cjeline kanona Svetih knjiga; po njoj se samo Sveto pismo u Crkvi prodornije shvaća i biva bez prestanka djelotvorno. Tako Bog, koji je jednoć progovorio, bez prekida razgovara sa Zaručnicom svoga ljubljenog Sina; i Duh Sveti, po kojem se živa riječ Evanđelja razliježe u Crkvi i po njoj u svijetu, uvodi svoje vjerne u svu istinu te čini da u njima obilno stanuje riječ Kristova (usp. Kol 3, 16).
9. Odnosi između Pisma i Predaje
Sveta predaja i Sveto pismo usko su dakle međusobno povezani i združeni. Oboje naime proistječe iz istog božanskog vrutka i na neki se način stapa u jedno i teži istome cilju. Naime, Sveto pismo je Božji govor, jer je pod dahom Duha Svetog pismom ustaljen; a Sveta predaja riječ Božju, koju Krist Gospodin i Duh Sveti povjeriše apostolima, cjelovito prenosi njihovim nasljednicima da je oni — vođeni svjetlom Duha istine — svojim navješćivanjem vjerno čuvaju, izlažu i šire. To je razlog da Crkva svoju sigurnost o svim objavljenim stvarima ne crpi samo iz Svetoga pisma. Zato oboje valja primati i častiti jednakim čuvstvom pobožnosti i štovanja.
10. Odnosi Predaje i Pisma prema Crkvi i učiteljstvu
Sveta predaja i Sveto pismo sačinjavaju jedan sveti poklad riječi Božje povjerene Crkvi: prianjajući uza nj, sav je sveti puk — sabran oko svojih pastira — sveudilj postojan u nauci apostolskoj i zajedništvu, u lomljenju kruha i molitvama (usp. Dj 2, 42) tako da nastaje jedinstvena istodušnost predstojnika i vjernika u držanju, izvršavanju i ispovijedanju predane vjere.
A zadaća vjerodostojno tumačiti pisanu ili predanu riječ Božju povjerena je samo živom crkvenom učiteljstvu: ono to dostojanstvo vrši snagom imena Isusa Krista. To učiteljstvo, dakako, nije iznad riječi Božje, nego riječi Božjoj služi učeći samo ono što je predano: time što — po božanskom nalogu i uz prisutnost Duha Svetoga — to odano sluša, kao svetinju čuva i vjerno izlaže te iz ovog jednog poklada vjere crpi sve ono što kao Bogom objavljeno predlaže na vjerovanje.
Očevidno su, dakle — po premudroj Božjoj odluci — Sveta predaja, Sveto pismo i crkveno učiteljstvo tako uzajamno povezani i združeni te jedno bez drugih ne može opstati, a sve zajedno — svako na svoj način — pod djelovanjem jednog Duha Svetoga uspješno pridonosi spasenju duša.
III. poglavlje: BOŽANSKO NADAHNUĆE SVETOG PISMA I NJEGOVO TUMAČENJE
11. Nadahnutost i istina Sv. Pisma
Sve od Boga objavljeno, što nam se u Svetom pismu slovom čuva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha Svetoga. Jer, knjige i Starog i Novog zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima i kanonskima zato što — po nadahnuću Duha Svetog napisane (usp. Iv 20, 31; 2 Tim 3, 16; 2 Pt l, 19-21; 3, 15-16) — imaju Boga za autora i kao takve su samoj Crkvi predane. A pri sastavljanju svetih knjiga Bog je izabrao ljude koje je, u djelatnosti njihovih sposobnosti i moći upotrijebio, da — njegovim djelovanjem u njima i po njima — kao pravi autori pismeno predaju sve ono i samo ono što on hoće. Budući da sve ono, dakle, što nadahnuti pisci ili hagiografi izjavljuju valja držati izjavljenim od Duha Svetoga, mora se dosljedno ispovijedati da knjige Pisma čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu koju htjede Bog da radi našeg spasenja bude zapisana u Svetom pismu. I tako je »svako Pismo Bogom nadahnuto i korisno za poučavanje, karanje, ispravljanje i odgajanje u pravednosti da čovjek Božji bude savršen, za svako dobro djelo opremljen« (2 Tim 3, 16-17).
12. Kako valja tumačiti Sveto pismo
A budući da je Bog u Svetom pismu govorio po ljudima na ljudski način, to tumač Svetog pisma, da bi proniknuo ono što nam je Bog htio priopćiti, mora pažljivo istraživati što su hagiografi stvarno htjeli reći i što je Bog odlučio njihovim riječima otkriti.
Da na vidjelo izađe namjera hagiografa, treba se medu ostalim obazirati i na »književne vrste«. Istina se, naime, drugačije iznosi i izražava u tekstovima koji su ili — na različit način — povijesni, ili proročki, ili pjesnički, ili u drugim vrstama govora. Tumač nadalje mora istraživati smisao što ga je hagiograf kanio izraziti i izrazio u određenim okolnostima, prema prilikama svoga vremena i svoje kulture, pomoću književnih vrsta koje su se upotrebljavale u ono vrijeme. Da ispravno razumijemo ono što je sveti pisac svojim spisom htio reći, potrebno je svratiti dužnu pozornost s jedne strane na uobičajene one osobite načine shvaćanja, izražavanja i propovijedanja koji su u doba pojedinog hagiografa bili na snazi, a s druge strane na one načine koji su se u ono doba obično upotrebljavali u uzajamnom ljudskom saobraćanju.
No budući da Sveto pismo treba čitati i tumačiti istim Duhom u kojem je napisano, mora se za ispravno pronicanje smisla svetih tekstova s ne manje brižljivosti gledati na sadržaj i jedinstvo svega Pisma, obazirući se na živu Predaju cijele Crkve i na analogiju vjere. A tumači su pozvani po tim istim pravilima raditi na dubljem razumijevanju i izlaganju smisla Svetoga pisma da kao iz prethodnih pripravnih proučavanja sazre sud Crkve. Sve naime to što je u vezi s tumačenjem Pisma podliježe konačno sudu Crkve, koja obavlja božansko poslanje i službu čuvanja i tumačenja riječi Božje.
13. »Susretljivost« božanske Mudrosti
U Svetom pismu dakle — bez povrede Božje istine i svetosti — očituje se čudesna »susretljivost« vječne Mudrosti, »da upoznamo neizrecivu Božju dobrohotnost i koliko je prilagođivanje govora pokazao Bog u providnosti i brizi za našu narav«. Jer, riječi Božje, izrečene ljudskim jezicima, postadoše slične ljudskom govoru, kao što jednoć Riječ Vječnog Oca, uzevši slabo ljudsko tijelo, postade slična ljudima.
IV. poglavlje: STARI ZAVJET
14. Povijest spasenja u knjigama Staroga zavjeta
Bog prepun ljubavi — brižljivo usmjeravajući i pripravljajući spasenje svega ljudskog roda — jedinstvenim je rasporedbom izabrao sebi narod kojemu će povjeriti obećanja. Sklopivši savez s Abrahamom (usp. Post 15, 18) i, po Mojsiju, s pukom izraelskim (usp. Izl 24, 8), On je riječima i zahvatima tako sebe objavio narodu, svojoj svojini, kao jedincatog Boga, istinskoga i živoga, te je Izrael stekao iskustvo o tom koji su Božji putovi s ljudima. Te je putove Izrael, jer mu je Bog sam govorio po ustima proroka, iz dana u dan sve dublje i jasnije razumijevao i među ostale narode širio (usp. Ps 21, 28-29; 95, 1-3; Iz 2, 1-4; Jr 3, 17). A rasporedba spasenja, po svetim piscima unaprijed naviještena, pripovijedana i razvijena, nalazi se kao prava Božja riječ u knjigama Starog zavjeta; zato te knjige, Bogom nadahnute, čuvaju neprolaznu vrijednost: »Jer, što je unaprijed napisano, pisano je na pouku nama, da imamo nadu po strpljivosti i utjehi Pisma« (Rim 15, 4).
15. Važnost Staroga zavjeta za kršćane
Starozavjetna rasporedba [spasenja] bijaše prvenstveno tome usmjerena da pripravi, proročki navijesti (usp. Lk 24, 44; Iv 5, 39; 1 Pt 1, 10) i različitim praslikama naznači (usp. 1 Kor 10, 11) dolazak sveopćeg otkupitelja i mesijanskog Kraljevstva. Knjige pak Staroga zavjeta pokazuju svima — kako je to odgovaralo stanju ljudskog roda prije vremena kad je Krist uspostavio spasenje — spoznaju Boga i čovjeka i načine kako pravedni i milosrdni Bog postupa s ljudima. Makar te knjige sadržavale također što nesavršeno i privremeno, one ipak očituju istinski božanski odgojni postupak. Stoga Kristovi vjerni trebaju odano prihvatiti te knjige, koje izražavaju živu svijest o Bogu, u kojima su pohranjeni uzvišeni nauci o Bogu i spasonosna mudrost o životu čovjekovu i čudesno blago molitava, te u kojima se naposljetku krije Misterij našeg spasenja.
16. Jedinstvo Starog i Novog zavjeta
Bog, dakle, nadahnitelj i začetnik knjiga obaju Zavjeta, tako je mudro rasporedio da je Novi zavjet u Starom sakriven, a u Novom Stari otkriven. Naime, iako je Krist u svojoj Krvi sazdao Novi zavjet (usp. Lk 22, 20; l1Kor 11, 25), ipak knjige Staroga zavjeta — preuzete u cijelosti u evanđeoskom navještaju — dobivaju i pokazuju svoje puno značenje u Novom zavjetu (usp. Mt 5, 17; Lk 24, 27; Rim 16, 25-26; 2 Kor 3, 14-16) te ga na svoj način rasvjetljuju i tumače.
V. poglavlje: NOVI ZAVJET
17.Odlika Novoga zavjeta
Riječ Božja, koja je Božja sila na spasenje svakome tko uzvjeruje (usp. Rim 1, 16), u spisima je Novog zavjeta na istaknut način prisutna i iskazuje svoju moć. Kad je naime došla punina vremena (usp. Gal 4, 4), Riječ tijelo postade i — puna milosti i istine — nastani se u nama (usp. Iv 1, 14). Krist je uspostavio Kraljevstvo Božje na zemlji, djelima je i riječima otkrio svoga Oca i samoga sebe, i djelo je svoje dovršio smrću, uskrsnućem i slavnim uzašašćem i poslanjem Duha Svetoga. Uzdignut sa zemlje sve k sebi privlači (usp. Iv 12, 32) — On koji jedini ima riječi vječnoga života (usp. Iv 6, 68). A taj Misterij ne bijaše razotkrit drugim naraštajima kao što je sada bio otkriven svetim njegovim apostolima i prorocima u Duhu Svetom (usp. Ef 3, 4-6) da propovijedaju Evanđelje, da pobuđuju vjeru u Isusa, Krista i Gospodina, te okupljaju Crkvu. Za sve to spisi Novog zavjeta stoje kao trajno i božansko svjedočanstvo.
18. Apostolsko podrijetlo Evanđelja
Nikome ne može izbjeći da medu svim Pismima, pa i onima Novog zavjeta, Evanđeljima pripada prvenstvo, jer su ona poglavito svjedočanstvo o životu i nauci Riječi utjelovljene, našega Spasitelja.
Četiri Evanđelja imaju apostolsko podrijetlo: to je Crkva uvijek i posvuda držala i drži. Jer ono što su apostoli po nalogu Kristovu propovijedali, to su poslije po nadahnuću božanskoga Duha oni sami i apostolski muževi nama pismeno predali: temelj vjere — četveroliko Evanđelje po Mateju, Marku, Luki i Ivanu.
19. Povijesni značaj Evanđelja
Sveta Majka Crkva čvrsto je i s najvećom postojanošću držala i drži da četiri navedena Evanđelja, kojih povijesnost bez sustezanja tvrdi, vjerno predaju ono što je Isus, Sin Božji, dok je živio među ljudima, za njihovo vječno spasenje zaista učinio i učio sve do dana kad je bio uzet (usp. Dj 1, 1-2). Apostoli su dakako, poslije Gospodinova uzašašća, ono što je On bio rekao i učinio predali svojim slušateljima s onim punijim razumijevanjem koje su sami — poučeni slavnim događajima Kristovim i svjetlom Duha istine — uživali. A sveti su pisci napisali četiri Evanđelja tako da su — iz mnoštva onog što je bilo usmeno ili već i pismeno predano — neke stvari probrali, a nešto saželi ili — s obzirom na prilike u Crkvama — razvili. Oni su u svemu tome, napokon, zadržali oblik navještaja, ali uvijek tako da nam priopće nepatvorenu istinu o Isusu. Jer — pisali oni iz vlastitog pamćenja i sjećanja, ili na temelju svjedočanstva onih »koji su od početka bili očevici i postali sluge Riječi« — pisali su s tom nakanom da upoznamo »istinu« onih riječi o kojima smo poučeni (usp. Lk 1, 2-4).
20. Drugi spisi Novoga zavjeta
Novozavjetni kanon sadrži osim četiri Evanđelja također poslanice sv. Pavla i druge apostolske spise napisane pod nadahnućem Duha Svetoga. Ti spisi, po mudroj Božjoj osnovi, potvrđuju ono što se odnosi na Krista Gospodina, sve više i više razjašnjuju njegov pravi nauk, razglašuju spasiteljsku silu božanskog djela Kristova, pripovijedaju početke i čudesno širenje Crkve te unaprijed navješćuju njezino slavno dovršenje.
Jer, Gospodin Isus — kako bijaše obećao — stajao je uz svoje apostole (usp. Mt 28, 20) i poslao im Duha Tješitelja da ih uvodi u puninu istine (usp. Iv 16, 13).
VI. poglavlje: SVETO PISMO U ŽIVOTU CRKVE
21. Važnost sv. Pisma za Crkvu
Crkva je uvijek častila božanska Pisma slično kao i samo Gospodinovo Tijelo, budući da — osobito u svetoj liturgiji — ne prestaje uzimati i pružati vjernicima kruh života tako sa stola riječi Božje kako sa stola Tijela Kristova. Ta božanska Pisma, zajedno sa Svetom predajom, uvijek bijahu i jesu Crkvi vrhovno pravilo njezine vjere, jer — Bogom nadahnuta i jednom zauvijek pismom ustaljena — nepromjenljivo priopćuju riječ samoga Boga i čine da se u riječima proroka i apostola ori glas Duha Svetoga. Sve, dakle, crkveno propovijedanje — kao i sama kršćanska religija — treba da se hrani i upravlja Svetim pismom. U svetim knjigama, naime, Otac nebeski s velikom ljubavlju dolazi u susret svojim sinovima i s njima razgovara. A tolika je sila i moć u riječi Božjoj da je ona uporište i životna snaga Crkvi, a sinovima Crkve ona je jedrina vjere, hrana duši, čisto i nepresušno vrelo duhovnoga života. Stoga za Sveto pismo izvrsno vrijede riječi: »Živa je uistinu Božja riječ i djelotvorna« (Heb 4, 12) »koja ima moć da gradi i dade svima baštinu među posvećenima« (Dj 20, 32; usp. 1 Sol 2, 13).
22. Prikladnost i točnost prijevoda sv. Pisma
Kristovim vjernicima treba biti širom otvoren pristup Svetom pismu. Zbog toga je Crkva već od početka usvojila onaj grčki, najstariji prijevod Staroga zavjeta koji nosi ime po sedamdesetorici muževa; a uvijek je u časti držala druge istočne i latinske prijevode, osobito onaj koji zovu Vulgatom. A budući da Božja riječ mora svim vremenima biti dostupna, Crkva se materinskom zauzetošću brine da se prirede prikladni i ispravni prijevodi na različite jezike, prvenstveno iz izvornih tekstova Svetih knjiga. Ako se takvi prijevodi — u danoj prilici i uz pristanak Crkvenog autoriteta — prirede zajedničkim trudom također s rastavljenom braćom, moći će se njima služiti svi kršćani.
23. Apostolska zadaća katoličkih teologa
Zaručnica utjelovljene Riječi, to jest Crkva — jer je Duh Sveti poučava — sve ulaže kako bi, iz dana u dan sve dublje, dosegla razumijevanje Svetog pisma pa da svoje sinove bez prestanka pase božanskim riječima; stoga primjereno njeguje proučavanje svetih Otaca, kako istočnih tako zapadnih, i svetih liturgija. A katolički egzegeti i drugi proučavatelji svete teologije treba da se, pomno ujedinjujući sile, trude kako bi — pod budnim okom Svetog učiteljstva — uz prikladna pomoćna sredstva tako istraživali i iznosili božanska Pisma da što veći broj službenika božanske riječi uzmogne puku Božjemu plodotvorno pružati hranu Pisama koja rasvjetljuje duh, učvršćuje volju i srca ljudska raspaljuje na ljubav Božju«. Sveti sabor potiče djecu Crkve koja obrađuju biblijska pitanja, da s danomice obnavljanim poletom te svestranim proučavanjem u skladu sa shvaćanjem Crkve i dalje ustraju na sretno poduzetu poslu.
24. Sveto pismo i teologija
Sveta teologija ima svoje uporište u pisanoj riječi Božjoj, koja joj je — zajedno sa Svetom predajom — trajan temelj: u njoj teologija nalazi svoju čvrstu jedrinu i uvijek se pomlađuje tim što u svjetlu vjere pretražuje svu istinu sazdanu u Misteriju Krista. Sveto pismo sadrži riječ Božju i — jer je nadahnuto — zaista i jest riječ Božja: zato i treba da proučavanje svetih stranica bude kao duša svete teologije. Iz iste riječi Pisma crpe zdravu hranu i sveto se osvježuje i služba riječi, to jest pastoralna propovijed, kateheza i svaka kršćanska obuka, u kojoj liturgijska homilija treba imati iznimno mjesto.
25. Čitanje Svetog pisma
Stoga svi klerici, u prvom redu Kristovi svećenici i ostali koji kao đakoni ili katehisti zakonito djeluju u službi riječi, moraju prianjati uz Pisma neumornim svetim čitanjem i brižljivim proučavanjem, tako da nitko od njih ne postane »jalov propovjednik Božje riječi izvana jer je ne sluša iznutra« dok mora, posebno u svetoj liturgiji, neizmjerna bogatstva riječi Božje dijeliti s vjernicima koji su mu povjereni. Jednako i sve Kristove vjerne, a osobito članove redovničkih družbi, Sveti sabor jako i sasvim posebno potiče da učestalim čitanjem božanskih Pisama izuče »najuzvišenije znanje — Isusa Krista« (Fil 3, 8). Jer »ne poznavati Pisma to je ne poznavati Krista«. Neka, dakle, rado pristupaju samom svetom tekstu: bilo preko svete liturgije, posebno ispunjene božanskim riječima, bilo pobožnim čitanjem, bilo putem prikladnih ustanova i drugih pomagala koja se u naše vrijeme s odobrenjem i brigom crkvenih pastira posvuda hvalevrijedno šire. A neka drže u pameti da čitanje Svetoga pisma treba da prati molitva: da ono postane razgovor između Boga i čovjeka. Jer, »Njemu govorimo kad molimo, Njega slušamo kad čitamo božanske poruke«. A Sveti predstojnici, »kod kojih je apostolsko naučavanje« pozvani su da vjernike koji su im povjereni prikladno uvedu kako će se pravo služiti svetim knjigama — osobito Novim zavjetom, prvenstveno Evanđeljima — pomoću prijevoda svetih tekstova. Ti prijevodi neka budu opremljeni nužnim i zaista dovoljnim tumačenjima tako da sinovi Crkve sa sigurnošću i korišću prijateljuju sa Svetim pismima i njihovim se duhom napajaju.
Povrh toga neka se prirede izdanja Svetoga pisma s prikladnim bilješkama i za upotrebu nekršćanima, prilagođena njihovim okolnostima. Takva izdanja neka i pastiri duša i kršćani bilo kojeg staleža mudro uznastoje širiti na svaki mogući način.
26. Zaključak
Tako dakle neka po čitanju i proučavanju Svetih knjiga »Riječ Božja trči i proslavlja se« (2 Sol 3, 1) i neka blago objave, Crkvi povjereno, sve više ispunjava srca ljudi. Kao što život Crkve raste iz stalnoga sudjelovanja u euharistijskom otajstvu, tako se smijemo nadati novom poletu duhovnog života iz sve većeg čašćenja riječi Božje koja »ostaje zauvijek« (Iz 40, 8; usp. 1 Pt 1, 23-25).
Sve ovo u cjelini i u pojedinostima što je u ovoj dogmatskoj konstituciji određeno prihvatile oi Svetoga sabora. I Mi, apostolskom vlašću od Krista nam predanom, sve to zajedno s časnim ocima u Duhu Svetom odobravamo, odlučujemo i određujemo te zapovijedamo da to što je saborski određeno na slavu Božju bude proglašeno.
U Rimu, kod Sv. Petra, dana 18. studenoga godine 1965.
Ja, PAVAO, biskup Katoličke vrkve (slijede potpisi Otaca)
|
|
