Češki Novi val (1963.-1968.) valja se u paru s francuskim, ali s amplitudom koja zapljuskuje emotivne receptore koji se u kinu vrlo rijetko pale. Hašekov «Dobri vojnik Švejk» odlična je enciklopedija češkog humora, glavnog sastojka koji i njihovu kinematografiju čini posebnom i uvrnutom u svemirskim razmjerima. U to vrijeme su s relativnom autorskom slobodom stvarali Jan Kadar, Vera Chytilova, Jiri Menzel ali i Miloš Forman, redatelj koji je „Letom iznad kukavičjeg gnijezda“ (1975.) i „Amadeusom“ (1984.) iza sebe zauvijek ostavio obale novih valova Amerikancima egzotičnog srednjeeuropskog filma.
Miloš Forman
Samo izuzetni filmovi krče neke nove osjećaje u živom tkivu koje ga prati, a takva dva Forman je snimio prije prisilnog odlaska na rad u inozemstvo. „Ljubav jedne plavuše“ (Lásky jedné plavovlásky, 1965.) i „Gori, moja djevojčice“ (Horí, má panenko, 1967.) čine jednu rutiniranu radnju svježom i uzbudljivom: gledanje filma pretvaraju u skok s mosta s gumom pričvršćenom oko gležnja.
„Gori, moja djevojčice“ kao s hranom, dokazuje kako jednostavno jelo bez puno začina i termičke obrade može biti vrhunski doživljaj za nepce. Ovom porcijom prevladava gorki okus, za koji se vjeruje kako čisti krv. Sve što je ukusno u ovom filmu ljudska priroda lišava postojanja – tako na vatrogasnoj zabavi koju brigada upriličuje u čast svome nekadašnjem zapovjedniku, kao nagrade na prigodnoj tomboli pomalo nestaju slasne torte, čokoladne kugle, tlaćenice, konjak i svinjske glave. Forman je u jednoj rečenici opisao (a u ovom filmu oslikao) mentalitet socijalističkih društava, misleći prije svega na ono češko: „Tko ne krade, potkrada svoju obitelj.“
Iako se radi i o čistoj komediji situacije i karaktera, politička satira prve vrste prepoznata je još u fazi pretprodukcije. (Cenzorski odbor radio bi na odglasavanju filmskog scenarija politički korektnim.) Financijeri su povukli sredstva, film je zabranjen, no otkupivši prava od Carla Pontija, Francois Truffaut je omogućio svjetsku distribuciju posljednjeg filma koji je Forman snimio prije odlaska u egzil u SAD.
Forman je inspiraciju za film navodno dobio nakon uživanja jedne (slične?) provincijske vatrogasne fešte. Načini na koje sve ova zabava odlazi dođavola ravna je Edwardsovoj i Sellersovoj „Zabavi“ iz iste 1967. godine. Minus zgodne djevojke, plus požar umjesto poplave. Forman će kroz svoja kasnija holivudska iskustva uvtrditi da komunističke zabave zapravo idu ruku pod ruku s kapitalističkim. Da se razlikuju u detaljima koji su kozmetičke prirode, za razliku od detalja koji u Formanovom filmu znače baš sve.
"Trebali smo mu dati nagradu prošle godine kad je imao 85 godina. A ne sada kada bi mogao umrijeti svaki čas."
Formanova vatrogasna zabava snimana je na originalnim lokacijama i s lokalnim ljudima, što filmu na velikom ekranu daje neponovljivu grotesknu živost. Krupni planovi lica provincijalaca s najjeftinijim trikovima u radničkim rukavima simpatično su nadrealni. Da film nije koncipiran minimalistički, tako sočna stvarnost razlila bi se preko rubova ekrana. Ovako je ima taman-potaman da se u sat i 15 minuta ne primjeti kako bi bilo kakav razvoj likova u filmu bio apsurdan. Ustvari, glavni lik ovdje je predstavljen kolektivnom sviješću vatrogasne brigade, izjednačene s tadašnjom komunističkom partijom.
SSSR i njezine zemlje-sateliti dopuštale su postojanje samo jedne, kolektivne svijesti. Oni su bili Borg. A Forman i kolege baš su se tome htjeli nasmijati. Češki humor je, kažu, nacrtan smijeh na tužnom klaunovom licu. Njihova je uvijek bila nepodnošljiva lakoća postojanja. Menzel, koji je u to vrijeme popularnosti češkog filma u Hollywoodu 1966. dobio Oscara za izuzetan film «Strogo kontrolirani vlakovi» („Ostre sledované vlaky“), dao je lekciju iz smijanja u lice puščanoj cijevi. Pa je rekao: „Mi (Česi) u svemu brzo primjećujemo paradoks. Gospodina Brežnjeva uvijek vidimo u donjem rublju.“
Još jedan urnebes - izbor za mis vatrogasne zabave.
„Gori, moja djevojčice“ ima dvije beskrajno upečatljive scene. Grimasa koju izazivaju na licu može se usporediti istovremenim uzimanjem meda i najgorče kukute. U jednoj, spašeni starac smrzava se na snjegu i gleda kako mu plamen guta kuću i svu imovinu. Pitaju ga, nije li mu hladno samo tako u pidžami? Vatrogasci imaju rješenje za taj problem: prinose ga bliže vatrenoj stihiji da se ogrije. Osjećaj koji takva scena izazove najviše sliči milovanju električnim pendrekom.
Druga scena ključna je za shvaćanje poruke koju je Forman imao na umu, iako je to priznao tek puno kasnije. Jedan vatrogasac sramotno je uhvaćen kako na stol s nagradama na tomboli pokušava vratiti tlaćenicu koju je ukrala njegova žena. Ostali članovi brigade osjećaju se osramoćeno i preneraženi su situacijom. Kad vatrogasac pokuša opravdati svoju trenutnu slabost i kaže kako bi i drugi tako postupili na njegovom mjestu, drugi vatrogasac kaže: „Nikada! Dobro ime moje brigade više mi znači nego bilo kakvo poštenje!“ (Ovo je razgovor kakav zamišljam da se odvija u stožeru naše partije nakon svake ministarske afere. Evo, nešto slično je nedavno svojim stranačkim kolegama imao prilike reći Berislav Rončević.)
Vratite ukradene nagrade! Vatrogasac uhvaćen na ne-djelu. Brigada je osramoćena!
«Gori, moja djevojčice» tipičan je mali, osobni autorski film Češkog novog vala. On nosi političke konotacije, ali ih ne forsira. Bit je nasmijati se bizarnoj potrebi čovjeka za samoobmanjivanjem i potapšati ga po ramenu. Provincijalac iz češkog filma će i u najgoroj situaciji biti uvjerljivo prvi, makar odotraga. Na stranu petoljetke, komiteti, kolektivna potkradanja na sitno - ovo je čista zabava za ljubitelje kraljevskih porcija apsurda i crnog humora, večernja škola humanizma i himna ljudskoj prirodi.
„Iza svakog prekrasnog grada stoje njegova siromašna djeca“
Luis Buńuel za sobom je ostavio ugled surealista (nadrealista), ali nakon „Un chien andalou“ (1929.) i „L'âge d'or“ (1930.) toj ideji vratio se tek u svojim 50-tim i 60-tim godinama. Između toga uživao je status izbjeglice (Građanski rat u Španjolskoj) i u Meksiku snimao niskobudžetne filmove, među kojima se rodio i „Los Olvidados“ (Zaboravljeni) (1950.) – realistična i prokrvljenija preteča nedavno snimljenog Meirellesovog „Cidade de Deus“ (Božji grad).
Ovaj film bio bi točan odgovor u igri „izbaci uljeza među Buńuelovim filmovima". Toliko neo-realizma dao je još jedino De Sica u svom „Sciuscia“ (Čistači cipela) (1946.). Da se ipak nije odlučio na distanciranost surealizma, Buńuel je mogao biti jednako uspješni neo-realist. Kao da je takva vrsta emotivnog angažmana bila previše za ovog osjetljivog aristokratu avantgarde i suzdržanog ismijavanja?
Ali Buńuel od krvi i mesa je upravo u „Los Olvidados“: Svoju pravu prirodu i osjećaj za pravdu živo je nabio u ovaj fantastični film, preteču barrio horrora, pravu sliku ljudske prirode prepuštene gladi i kanalizaciji – i zauvijek nestao iz žanra soc-realistične drame. Buržoaska svita koja neprestance maršira od jednog zadovoljstva do drugog nije ništa nego flaster i gaza na otvorenu ranu savjesti autoru koji nije imao želuca drugi puta uhvatiti se ukoštac s ravnodušnošću u koju čovjeka baca borba za golim preživljavanjem.
„Los Olvidados“ je priča o djeci s ulice, o Jaibu i Pedru, dvojici „zaboravljenih“ koje okolnosti natjeraju na ubojstvo njihovog prijatelja Juliana i posljedično bježanje od organa za pravdu i ćudoređe. Jaibo je stariji, brutalniji, on je ubojica. Pedro drhti u njegovoj sjeni, neimajući drugog izbora za druga i roditelja u svom gladnom i prljavom životu. Cijelim filmom seks i nasilje reklamiraju se kao glavni pokretači gibanja u društvu. Nigdje Buńuel nije bio siroviji, izravniji i šokantniji. Prizor rezanja oka daje kratku i oštru bol. Sudbine Jaibea, Pedra i klinaca tupe su i stalne boli koje treba podnašati društvo koje dopušta postojanje gladi i ljudskih geta.
Djevojčice prepuštene pohoti starih, škrbavih štakora isto tako odraslih u kanalizaciji
U filmovima se često obrađuju snovi, najčešće redatelj želi baš tim scenama sažeti sok ideje koju izlaže. Odmah nakon sanjanja Isaka Borga iz Bergmanovih „Divljih jagoda“, po jakosti izraženog nailazi san Pedra iz „Zaboravljenih“. Dok kao avatar izvodi uzašašće iz svog tijela, Pedro nailazi na živo tijelo krvavog Juliana ispod svog kreveta. Lebdeći nailazi njegova majka da ga umiri, kaže mu da „nije tako loš“. Pedro joj obećaje da će pošteno raditi, uzdržavati obitelj i pita se zašto mu uskraćuje svoju ljubav? Zašto mu ne daje mesa, a njegova mlađa braća smiju jesti? Majka se smije i kao oprana Djevica Marija prilazi svom sinu noseći u ruci komad trulog, sirovog mesa. Ispod kreveta izmili ruka koja pohlepno zgrabi meso na oči Pedru. Bila je to Julianova ruka. To je vrhunac Buńuela – filmskog autora i surealista.
Pedrov san
Ovaj film gorak je vjerojatno kao i trulo meso. Publika je u Meksiku bila šokirana – Buńuel je morao snimiti drukčiji završetak, koji čudom i na sreću nikada nije bio montiran umjesto originalnog. "Los Olvidados" je okrenuo meksičku kinematografiju na glavu – posljedice se osjećaju i danas. Horor siromaštva – droga, ubojstva „nevinih“, kaos koji donosi noć...sve je kao manifest (de)humanizmu sažeo Meirelles u post-modernom „Božjem gradu“. Scena kada Li'l Dice prikliješti dvoje djece krive jer su krali i puca im u noge, svojim naturalizmom razbija svaku iluziju u postojanje civilizacije na Zemlji.
Nakon „Zaboravljenih“, a prije „Božjeg grada“ u Latinskoj Americi snimljeno je šijašet angažiranih filmova na temu slamova (barrio), zapuštene djece i kriminala: "Rio 40 Graus" (1955.) Nelson Pereira dos Santos; "Pixote" (1980.) Hector Babenco; "Ratas Ratones Rateros" (1999) Sebastián Cordero...
Cidade de deus (2006.)
Buńuel je uvijek bio svjestan da takve priče ne mogu imati happy end. On nije pristao montirati sretni završetak jer je snimao iz uvjerenja i za bijednih 2000 dolara honorara. Oni koji su ga prozvali da laže o Meksiku znali su da je mjesecima prije snimanja živio s djecom barria i geta Mexico Cityja. Na žalost, oštricom „Zaboravljenih“ smrtno je ranio najviše sam sebe, pa je priklonivši se satiri i ironiji surealizma kasnije elegantno umirao i njegov fantom slobode. Razlog što mu „Zaboravljeni“ nisu zapečatili karijeru jest njegov uspjeh u Cannesu 1951. godine. André Bazin napisao je: „Film se usjeca u um kao užareno željezo i ne ostavlja savjesti priliku da se odmori.“
