|
„Les Bas-fonds“ (1936.) Vs. „Donzoko“ (1957.)
Dok je kao još vrlo mlad snimanje filmova smatrao samo hobijem, ideja ekranizacija književnih djela bila je još jedan na popisu klišeja koje je Jean Renoir tijekom svoje karijere pod svaku cijenu htio zaobići. Nije prošlo dugo i Renoir je 1926. godine prema motivia romana Émilea Zole za veliko platno pripremio „Nanu“, prvi u nizu filmova koje će raditi prema književnim predlošcima.
Oduševljen mogućnošću ponovne suradnje s Jeanom Gabinom, 1936. godine je pristao ekranizirati popularnu dramu ruskog književnika Maksima Gorkog, „Na dnu“ ( 1902.). Uvijet za to bila je zamjetna prilagodba izvorne priče, koja se na filmu trebala odvijati u Francuskoj, imati drukčiji (sretniji) završetak i, naravno, nositi političku poruku. Jean Renoir je svojim filmovima nemalo pomogao širenju popularnosti Narodne fronte (Front populaire) u predratnoj Francuskoj, pa je tako i studija karaktera ove ruske drame trebala uistinu poslužiti kao kulisa veličanju maksime o potrebi ujedinjenja proletera svih zemalja.
Već i ptice na grani pjevaju kako je zahtjevno ili neprimjereno uspoređivati pisanu riječ s filmom, što se svejedno čini još od vremena dok je film bio u pelenama. Kako je dramu kudikamo teže prilagoditi slikama nego formu romana, Renoiru je stalo do toga da njegov scenarij pregleda sam Gorki. Izmjene su već u njemu bile zamjetne. Čak i sam kraj zaslađena je posveta Chaplinovim «Modernim vremenima». Ali Gorkom kao da to uopće nije smetalo - blagoslovio je scenarij i umro nekoliko mjeseci prije premijere samog filma.
Renoir je u početku imao viziju čisto francuskog filma, ali u pola produkcije Komunistička partija umiješala se direktivama po kojima su likovi svakako morali nositi ruska imena. Nakon što su francuskim eksterijerima (Renoir je gotovo uvijek snimao na pravim lokacijama) počeli prošetavati Nataša i Vasko, bilo bi nerazumno da dio rekvizita interijera nisu postali i pravi samovari...Film je ostao negdje na pola puta između Francuske i Rusije. Koliko god da je simaptizirao komuniste, Renoiru se takvo zabadanje nosa u tuđe poslove nije svidjelo. Dešavalo mu se to niti prvi niti zadnji puta.
Neodređen ostaje i sam ugođaj djela. Kao pravi autor poetskog realizma, Renoir je dramu i izabrao zbog realistične i mučne atmosfere u koju je Gorki smjestio svoj polusvijet. Ono čemu nije mogao izbjeći je omekšati priču svijetlim nitima svoje optimistične i širokogrudne persone, natruhama bezbrižnog humora i krajnje sofisticiranosti koja se podrazumjevala čim su glavne uloge povjerene Jeanu Gabinu i Louisu Jouvetu.
Gabin je bez sumnje zvijezda Renoirovog «Les Bas-fonds» - Toshirô Mifune to nije u Kurosawinom «Donzoko». Više od 20 godina nakon francuske ekranizacije drame, Akira Kurosawa napravio je skoro pa samurajsku verziju priče o vječnim gubitnicima. Kao i uvijek, oko sebe je okupio vrhunske glumce, ali ono što se na filmu vidi jest vrhunski uigrana kazališna trupa. «Donzoko» je, za razliku od nekih drugih Kurosawinih ekranizacija (najslikovitiji primjer među njima Shakespearov «Macbeth» kao «Kumonosu jô» iz iste, 1957. godine) gotovo asketski primjer kazališta na filmu. Snimljen je s vrlo malo novca i strašno puno glumačkih priprema. Neki izvori navode kako su glumačke probe trajale puna dva mjeseca, dok je film snimljen u samo nekoliko dana.
Kurosawa je u glavnim linijama ostao vjerniji drami Maksima Gorkog od Renoira, iako se i on priklonio izradi scenarija koji će priču smjestiti u Japan 19. stoljeća. Dok je kod «Les Bas-fonds» dojam bravurozno režiranog filma neupitan, «Donzoko» na najtješnji mogući način veže formu japanskog kazališta i filma. Radnju otvara zvuk udaraljki, a naznake činova omogućila je tehnika fade outa. Film je snimljen na samo dva seta – jedan interijer (ubožnica) i jedan eksterijer (ispred ubožnice), što gotovo da se i ne primjećuje pored izuzetno dinamične kamere i montaže koje nikada ne prestaju s izvlačenjem stalno novih perspektiva iz ograničenog i skučenog prostora.
Sama drama govori o životu nekolicine od boga i ljudi zaboravljenih kockara, lopova, alkoholičara, propalih glumaca i kurvi. Gorki je na papiru ostavio pesimistični koktel opijata, obmana i laži kojima su ljudi u bezizlaznim situacijama skloni pribjeći kako bi im život bio barem podnošljiv. Sam ugođaj zone sumraka i tragedije komičnih situacija u koje se punokrvni likovi dovode važniji su u drami nego sam tijek radnje (koja ne može donijeti ništa dobroga). Upravo je takvu atmosferu jada i bijede Kurosawa efektno natopio bezumljem pjesme, kockanja i plesa – zabava iz kojih likovi nemaju hrabrosti niti razloga izaći. Starost, bolest i ubojstva unatoč alkoholnim parama i buci smjeha ovoj priči naprosto cure kroz prste. Takvo stanje stvari lako se uklapa i u Kurosawino duboko uvjerenje kako "ljudi sa sobom nisu sposobni biti iskreni o sebi i kako oni o sebi ne mogu pričati bez uljepšavanja."
Možda je «Donzoko» jedan od najuspješnijih filmsko-kazališnih amalgama uopće i jedna od najefektinijih egzistencijalističkih priča, koja se ne bavi društvenom nepravdom (putem kojim je koraknuo Renoir u «Les Bas-fonds») već stvaranjem atmosfere u kojoj očaj rađa kao žilet oštre komične bljeskove. Koliko je to teška kombinacija govori činjenica kako je Kurosawin film u svoje vrijeme prošao neshvaćeno i(li) neprimjećeno i od publike i od kritičara. Renoir se, za razliku, 1936. godine okitio Prix Louis Delluc.
Netko se nekada usudio spomenuti «Donzoko» u kontekstu filma koji je obrada «Les Bas-fonds», ali taj netko nema prvog pojma da je Kurosawa ovdje ne samo nadmašio Renoira, nego je nadmašio i samoga sebe. Teško je, ali ću ipak priznati: samo jedna scena u kojoj japanski stanovnici ubožnice golim glasovima proizvode pijanu melodiju od koje se diže dlaka na vratu, pobjeđuje cijeli Renoirov «Les Bas-fonds» za nekoliko dužina glave. Ovakvu osobnu izdaju (beskrajno simpatičan i topao Jean Renoir ostaje moja prva i najveća ljubav) mogu opravdati jedino istinom: „Les Bas-fonds“ jedan je od slabijih Renoiroa, dok mi se „Donzoko“ čini kao skoro pa najbolji Kurosawa.
Ako je suditi po kritikama danas, simpatije su između ova dva filma podjeljene pretežno na osnovu naklonosti autoru. „Les Bas-fonds“ odaje improvizatora, istančanog bonvivana i humanistu, lava koji ne prestaje vjerovati u poeziju življenja, koliko god se njegovo dostojanstvo činilo pogaženim. „Donzoko“ je mnogo uspješnija i kompaktnija adaptacija drame od strane askete koji kontrolirano upravlja raskošem emocija. Prema zacijeljujućem Renoiru, Kurosawa je vuk samotnjak čiji očnjak atmosfere sječe duboko u meso.
|
