Pričala mi je jedna iskusna dama da dok je ona bila cura nije vladala takva pomama za predmetima kao danas, da se stvari tako bespoštedno kupuju, razbijaju, odbacuju i da se s njima postupa kao s potrošnom robom o kojoj nitko ne vodi računa te da ih nemilice, često čak i jedva koristimo pa iako još i nije prošao rok trajanja bacamo u smeće radi neke modernije i novije stvarčice. „Ah, dok sam ja bila mlada stvari su se cijenile, mazile pazile te čuvale kao oči u glavi, a kada bi se pokvarile ili, ne daj Bože, razbile, nosile su se na popravak majstoru zlatnih ruku koji bi ih s poštovanjem obnovio…“ veli mi ta dama pa iznenada prekine priču, zagleda u mom pravcu pa nadoda da i ja imam zlatne ruke. Zagledam dlanove i prste, a gle čuda, oni odista zlatno-žućkasti. Ali vonj ih izdaje. „Bio sam se posrati“ kažem, „ali nije bilo guzobrisnog papira, a i voda iz ventila na umivaoniku samo kapa…“ Tu sam ušutio. Ali nije važno. Nije ovdje riječ o mojim zlatnim rukama nego, eto, o mom bolesnom ponašanju. Naime, dobio sam proljev pa sam opet odjurio na zahod. A tamo, dok čučim na zahodskoj školjci, uvijek utonem u dubokoumno razmišljanje. Mislio sam dakle, mislio i mislio o tome što napisati za tisućitu objavu ove godine na blogu 'Proglasi'? Nasreću, iskusna me je dama ponukala da počnem promišljati o predmetima kao da imaju dušu i da vas ispune srećom kao da su u najmanju ruku vaši kućni ljubimci. Zatim mi misao skrene pa se upitam kako u ljudima probuditi takav starinski osjećaj da poštuju predmete kojima se koriste i kako promijeniti loši odnos koji ljudi u suvremenom društvu imaju prema stvarima? Odmah se domislim da ljude obuzme takva nekakva prpošnost pa im odmah sve bude nekako bolje i ljepše kada udare brigu na veselje kao kada se, recimo, pričaju šale? Zna se da čim je prisutna duhovitost odmah se bude i nekako duševniji, o da! I naravno padnu mi napamet basne u kojima životinje imaju osobnosti ljudi te se, kako baš ne posjedujem nadarenost vrsnog pripovjedača, domislim se da bih mogao prepričavati šale koje su, recimo, objavljene na blogu 'Eurosmijeh', ali da u njima ljudskim glasom progovore stvari. No, da ne duljim više, tako sam, u želji da stvorim drugačiji odnos prema stvarima iz suvremenog okruženja te probudim toplinu i ljubav u srcu, udahnuo život predmetima prepričavajući otrcane šale. I što sam uradio? Oponašam. Krivotvorim. Kradem tuđe zamisli. Ili kao što već rekoh: „Ah, ja ne mislim svojom glavom. Samo kao papagaj ponavljam neke tuđe riječi ne trudeći se upamtiti tko i kada ih je izrekao.“ I još ću na kraju nešto priznati, a to je da, kao i sve misli koju moj um probavi, a što se iz objavljenog svi mogu osvjedočiti, na kraju sam osmislio još jedno veliko, toplo i meko sranje koje slijedi. Ali uostalom, što je drugo plodan gnoj za poticanje razboritog postupanja nego uvijek samo neko obično govno?
21.04.2015. (09:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Proglasi
Pričala mi je jedna iskusna dama da dok je ona bila cura nije vladala takva pomama za predmetima kao danas, da se stvari tako bespoštedno kupuju, razbijaju, odbacuju i da se s njima postupa kao s potrošnom robom o kojoj nitko ne vodi računa te da ih nemilice, često čak i jedva koristimo pa iako još i nije prošao rok trajanja bacamo u smeće radi neke modernije i novije stvarčice.
„Ah, dok sam ja bila mlada stvari su se cijenile, mazile pazile te čuvale kao oči u glavi, a kada bi se pokvarile ili, ne daj Bože, razbile, nosile su se na popravak majstoru zlatnih ruku koji bi ih s poštovanjem obnovio…“ veli mi ta dama pa iznenada prekine priču, zagleda u mom pravcu pa nadoda da i ja imam zlatne ruke.
Zagledam dlanove i prste, a gle čuda, oni odista zlatno-žućkasti. Ali vonj ih izdaje.
„Bio sam se posrati“ kažem, „ali nije bilo guzobrisnog papira, a i voda iz ventila na umivaoniku samo kapa…“
Tu sam ušutio. Ali nije važno. Nije ovdje riječ o mojim zlatnim rukama nego, eto, o mom bolesnom ponašanju. Naime, dobio sam proljev pa sam opet odjurio na zahod. A tamo, dok čučim na zahodskoj školjci, uvijek utonem u dubokoumno razmišljanje.
Mislio sam dakle, mislio i mislio o tome što napisati za tisućitu objavu ove godine na blogu 'Proglasi'? Nasreću, iskusna me je dama ponukala da počnem promišljati o predmetima kao da imaju dušu i da vas ispune srećom kao da su u najmanju ruku vaši kućni ljubimci.
Zatim mi misao skrene pa se upitam kako u ljudima probuditi takav starinski osjećaj da poštuju predmete kojima se koriste i kako promijeniti loši odnos koji ljudi u suvremenom društvu imaju prema stvarima?
Odmah se domislim da ljude obuzme takva nekakva prpošnost pa im odmah sve bude nekako bolje i ljepše kada udare brigu na veselje kao kada se, recimo, pričaju šale?
Zna se da čim je prisutna duhovitost odmah se bude i nekako duševniji, o da!
I naravno padnu mi napamet basne u kojima životinje imaju osobnosti ljudi te se, kako baš ne posjedujem nadarenost vrsnog pripovjedača, domislim se da bih mogao prepričavati šale koje su, recimo, objavljene na blogu 'Eurosmijeh', ali da u njima ljudskim glasom progovore stvari. No, da ne duljim više, tako sam, u želji da stvorim drugačiji odnos prema stvarima iz suvremenog okruženja te probudim toplinu i ljubav u srcu, udahnuo život predmetima prepričavajući otrcane šale.
I što sam uradio?
Oponašam. Krivotvorim. Kradem tuđe zamisli.
Ili kao što već rekoh:
„Ah, ja ne mislim svojom glavom. Samo kao papagaj ponavljam neke tuđe riječi ne trudeći se upamtiti tko i kada ih je izrekao.“
I još ću na kraju nešto priznati, a to je da, kao i sve misli koju moj um probavi, a što se iz objavljenog svi mogu osvjedočiti, na kraju sam osmislio još jedno veliko, toplo i meko sranje koje slijedi. Ali uostalom, što je drugo plodan gnoj za poticanje razboritog postupanja nego uvijek samo neko obično govno?
21.04.2015. (09:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...