Komentari

amagi.blog.hr

Dodaj komentar (8)

Marketing


  • Ama Gi

    A Secret Place

    avatar

    16.11.2014. (18:56)    -   -   -   -  

  • Annaboni

    Za svakoga tko voli glazbu ona je neminovna tampon-zona izmedju stvari koje jesu i one koje nikada možda neće biti.
    Ne odričemo se sjećanja ni ljudi ; ponekad nešto i potisnemo u podsvjest, ali to izranja munjevito u trenutku, kad glazba dočara taj trenutak.
    Otprilke , kao što je lipov čaj i kolačić madeleine asocirao Junaka na sve ono, što je vidio, doživio i volio. Na stabla i krovove Combreya. Na dnu šalice čaja.

    avatar

    16.11.2014. (19:14)    -   -   -   -  

  • alkion

    Kaže znanost da postoji direktna veza između ritma otkucaja srca i vrste glazbe koju slušate. Ne odnosi se samo na ljudsku vrstu već i na mnoge životinjske vrste (često i one vrste za koje se pretpostavlja kako ne "čuju" - nemaju slušnu aparaturu).
    Povijest, a i sadašnjost pokazuju da ljudsku vrstu, od njenog postanka do dana današnjeg, karakterizira muzika i alkohol (ili nekakva vrsta droge). Dakle muzika nam je u genima, što naravno i nije iznenađujuće obzirom da se i mnoge vrste životinja (osobito nama blisko - pjev ptica) upravo uz pomoć glazbe brinu o produljenju vrste.
    Samo tumačenje glazbe je prvenstveno vrlo interesantno sociološko pitanje, ali pritom nikako ne treba zanemariti i vrlo bitnu psihološku stranu. Ne treba pritom zanemariti da glazba ima dvojaki učinak: pozitivno-uživajući i negativno-iritirajući. I tu se opet vraćamo genima i našem prapovijesnom razvoju kao vrste: koliko nam je glazba ugodna i opuštajuća (u određenim trenucima opuštanja uz poj ptica - nema nikakve opasnosti u okolici i možemo se slobodno prepustiti onome što trenutno radimo), toliko nam je u drugim prilikama upozoravajuće iritantna (čujemo brundanje medvjeda, kreštavi poj ptica, zavijanje vuka)...
    Moglo bi se dalje nabrajati i tražiti razloge zašto nam se neka glazba dopada, neka ne, neku volimo i vrlo emocionalno doživljavamo, a neka nas iritira, ili smo prema njoj indiferentni.
    Ili, zašto većina nas na etno glazbu reagira više motorički nego emocionalno, zašto se ozbiljna glazba sluša i doživljava u većinom kontroliranim uvjetima, a neka druga ne "zahtjeva" nikakve posebne uvjete?
    I na kraju: svi mi na glazbu, u pravilu, reagiramo sukladno našem karakteru.
    Možemo o ovoj temi jako puno pričati, ali bih ipak volio da komentari ipak krenu u nekom konkretnom smjeru, jer se onda može i pripovijedati mnogo preciznije i s jasnijim i namjerama i činjenicama...

    avatar

    17.11.2014. (15:20)    -   -   -   -  

  • pametni zub

    čitao sam o sinestetu koji brojeve doživljava kao slike. za mene su riječi slike, a slike halucinacije

    avatar

    18.11.2014. (14:30)    -   -   -   -  

  • Potok42

    Dobar esej.

    Svaki primjerak naklade tvoje omiljene knjige je original. Slika je sama. Ni umjetnik koji ju je naslikao ne može ju imitirati do kraja, svaki drhtaj ruke. U tom smislu slikarstvo je nenadmašno.

    avatar

    18.11.2014. (15:31)    -   -   -   -  

  • meroveus

    Koliko god se moglo pametovati i ustrajavati u davanju prednosti plošnosti i voluminostosti, ipak je glazba najmonumentalniji mimetički odraz ljudske svjesnosti. Ona dirne, univerzalno, isto na svim jezicima, isto u domašaju ljudske neumnosti sve ljudske jedinstvenosti na isti način. Nema prošlosti, nema artefakata, nema pamtljivosti, nema iskustva. Čist sferični dodir obujma etera u pojedinačnom eteru. Mora se razumjeti Davida u kontrapunktu s kupolom Sikstine i poznavati slijed anatomije u metaforici poruke. Glazba je nedodirna shvaćanjem. Ona je čist užitak. Ugoda bez uvjeta i bez predrasuda uma.
    Uostalom, ljudska svjesnost počinje razvojem glasnica. U trenutku kad osjećaj prestaje biti nerazgovijetno upozorenje i postaje poziv za razumijevanjem. Zahvaljujem otvornicima i suglasnicima koji ih kadriraju u trodimenzionalne slike sluha.
    A poslije pozdravljam ples koji slijedi glazbu. Sinesteziju tkiva pokreta najbliskiju ljudskom vidu, poslije sluha.

    avatar

    18.11.2014. (20:26)    -   -   -   -  

  • SarahB.

    Tajni prostori u nama i neimenovane strasti....
    kojima se i ne treba i n e s m i j e davati ime...to je za mene glazba. Kompliment i poruka koju nosim i prenosim, u drhtajima, nekad poslije, pišući...kao onaj prostor između sna i jave, ona nedodirljiva tanka i polupropusna ovojnica koja nas dijeli od same esencije našega postojanja.
    Kada se prelamajući u nekom svom molu, pronađeš s nekim na istoj frekvenciji, u nekim akordima koji na prvo uho i ne moraju baš uvijek biti savršeni i skladni, ali te diraju međunotno, iz tvog brižnog i racionalnog crtovlja krenu ispadati slova nekontrolirano i meko, poput svile...tako nastaje prijateljstvo, tako nastaje ljubav. I ljepota.
    Glazba povezuje tako fino i znalački sve umjetničke izričaje u uvijek i zauvijek nedorečenu cjelinu. I upravo je njena nenametljivost njen najveći saveznik u pronošenju ljepote emocije.
    Sanjala sam o takvoj zbirci pjesama...multimedijalnoj...koja se poigrava baš svim čulima...zato sam se ovdje kod tebe tako raspisala :-)

    avatar

    19.11.2014. (20:43)    -   -   -   -  

  • Ama Gi

    @Annaboni - to si baš dobro rekla: tampon-zona... Između svijeta i svijeta, stvarnosti i one druge stvarnosti, u kojoj je uglavnom ono kakvi bismo mogli, željeli biti, ili smo jednom bili.

    @Alkion - nisam znala za tu znanstvenu hipotezu, tvrdnju - o povezanosti ritma srca i vrste glazbe. Jako me to zanima i baš bih voljela detaljnije čitati o tome - možeš li možda navesti neki izvor, link ili sl.? Što se ostaloga tiče, slažem se da na glazbu reagiramo sukladno našem karakteru. Slično kao i na poeziju, to je onaj najintimniji rukopis (baš kao i pravi rukopis, rukopis ruke, gdje ne postoje dva sasvim identična) po kojem se razlikuje čovjek od čovjeka, pa i unatoč mnogim ostalim (prividnim) sličnostima. A dvojak utjecaj glazbe - pozitivan i negativan, iritirajući - najviše je vidljiv baš kod glazbe zato jer je osjetilo zvuka specifično po tome da se od njega ne možemo prirodno ograditi - kao što može osjetilo vida, primjerice, zatvaranjem očiju, ili pak svojevoljnim izbacivanjem nekog objekta iz fokusa promatranja. Kod zvuka ne možemo promijeniti fokus slušanja - usmjeriti se samo na jedan zvučni izvor, a neki drugi, istodoban, ne čuti. Možemo samo začepiti uši, no i to samo iznimno (nemamo prirodno dane neke kapke za uši, kao što imamo vjeđe na očima).

    @Pametni Zub - i za mene su riječi slike, baš kao i slova... Sasvim rimbaudovski (A crno, I rujno, O modro, E bijelo, U zeleno), samo u drugim kombinacijama...

    @Potok - hvala. Svakako je slikarstvo (tj. jedna pojedinačna slika) neponovljiva na 100% -tni način, no nije li tako i sa skladbom, pjesmom - ne može se izvesti (kada se izvodi uživo) dva puta na sasvim identičan način - istom bojom glasa, u sekunde i milisekunde istim trajanjem tonova, a o onoj sublimnoj energiji koju svaka izvedba budi (na, ipak, uvijek nov, drugačiji način) da i ne govorimo...

    @Johannes - slažem se da je glazba čisti užitak (za mene je baš to njezina definicija - dakako, ako govorim o glazbi koji volim), no nisam sasvim sigurna da je lišena udjela racionalnog - u onoj mjeri u kojoj racionalno jest nužno vezano za sve što odlikuje čovjeka kao (i) racionalno biće. No da sve njezine specifičnosti, kao što si i sam opisao, proizlaze od toga što je od svih umjetnosti najmanje mimetična i materijalna, u to sam sasvim sigurna.

    @Sarah - slažem se sa svime što si napisala, posebno s dijelom o opni (tampon-zoni što bi rekla Annaboni) i ljudskim odnosima kao specifičnim rezonancijama. A što se tvoga sna tiče, nemoj od njega ni slučajno odustati - bio bi užitak vidjeti/osjetiti tu kombinatoriku svih osjetila potaknutih poezijom.

    avatar

    22.11.2014. (22:37)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...