U teškoj, prestravljenoj, predsmrtnoj stvarnosti (a svi smo, ma koliko bili mladi ili stari, u istoj nepoznatoj sudbini) pjesnik progovara kao list (lišće), koji pada kao i sunce "u oluju da ne može brže." Nemoć. Strah.
Pjesniku je more sve: oslonac duševni, utjeha, snaga, dignitet, neizbrisivost vlastitog pjesničkog postojanja, veza s prošlošću, sadašnjošću, budućnošću i snom u Bogu, sraslost s vječnošću.
More je u ovom sonetu i kolijevka života, u kojoj cvjeta ne samo ljubav nego i brižnost prema ženi bez koje življenje nema ni smisla ni traga da si živio. Zapravo, "božanska žena", kako pjeva Uević, oplemenjuje, liječi i čini čovjeka besmrtnim:
ruj si koji snáži ljude eno – i list da ne svene!
Pitat ćemo se: zašto pjesnik Roko voli osmerac s obveznom cezurom iza četvrtoga sloga? Je li to slučajnost, trenutni oćut ili neka dublja pjesnička označnica?
Kao što ni iskovani mač vrsnog kovača nije slučajni uradak, tako ni sonet, koji svaki sonetopjesnik, a Roko s posebnom pažnjom, kuje, brusi i oštri do savršenosti. Besprijekorna pravilnost, ritmična ujednačenost, bez ijednoga opkoračenja, s prvim dojmom monotonije i neuzbuđenosti... Sve je to kora na starom stablu trešnje ispod koje (kore) se osjeća nemir, strast, zabrinutost, ali i dolazak jeseni u kojoj monotono i zamorno padaju listovi životni. Ujević to ozračje dočarava ovako:
Najgore tek je u toj stvari što evo vidim, monotono, umro Duh je-onaj Stari- i ja sam danas mrtvo zvono. KOLAJNA (XIV.)
Osmerac je stih klasičnoga hrvatskoga pjesništva i hrvatskoga narodnoga pjevanja. Ta činjenica govori puno!
Ne samo pj. slikama, pjesnik govori u svojoj pjesmi cijelim bićem, svom dušom...a kad se radi o sonetu, i jedno slovo, jedan glas ima vrhunsko značenje. Ovdje bih istaknuo suglasnike u rimi: pada-zapada (dočaravanje opadanja lišća), te straha-praha (hropot u strahu).
Pjesnici su zadivljujuće i neumorno stvaralačko čuđenje u svijetu!
Dosta bi se još moglo o ovom sonetu još reći. Ostavimo malo maštati i čitateljima.
Pozdravljam te, pjesniče i prijatelju mi dragi!
27.10.2014. (22:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ivane Vidoviću, pjesniče sublimni i suptilni, i prijatelju dragi i štovani s vrlinama iskrenosti, neposrednosti, predanosti Idealima i Ljepoti, te ljubavi i odanosti spram Domovini, netom sam onim mojim sofisticiranim mobitelom, marke korejske HAMSUNG, pročitao ovaj ti izuzetno lucidno i nadahnuto napisan, bolje reći iznjedren zapis o mojemu osmeračkom sonetu ČEKAM MORE, jer je u njemu, u zapisu, i duha i srca tvog napretek, dobri čovječe i sjajni spisatelju.
Ali, s obzirom da je sve pod kapom nebeskom što tendira raskošnosti i preciznosti, apriori i nemilosrdno osuđeno na plaćanje danka u krvi, u šoldima, pa i u živcima – upravo kako sam, evo, i ja platio, rekoh, sofisticirani ovaj svoj (ustvari HAMSUNGOV) mobitel, i to u dva navrata zaredom. Naime, kada se stigne do samog kraja poruke, zapravo, do trenutka kad ju je uputiti adresantu, u ovom slučaju tebi, dobri moj Ivane, dovoljno je onaj drugi put dodirnuti tipku za neko slovo ili za nekakav znak – ugasi se i sve u tren nestane!
Pa, kad se takvog što desi, treba ga šifrom iliti PINOM vratiti u život, u funkciju, kako sam ga, uostalom, i ranije vraćao nakon ovakvih mu podvala. Međutim, sada nije išlo. Sistem automatizmom je tražio da ga se „oživi“ putem duže šifre, to jest UKOM. A ja sam zapamtio samo kraći broj PINA, s četiri broja, smatrajući da mi neće trebati spomenuti duži, s duplo više brojeva, UK, te ga, evo, već i treći dan neuspješno tražim posvuda u ovom mi neredu.
Stoga ti, oprosti, nisam odmah odgovorio uzdarjem na dar tvoj nesvakidašnji i izuzetni. A odgovor ti prije nisam napisao, gotovo uvjeren da ću pronaći papir sa šiframa negdje „zaboden“, jer sam, upozoren ranijim „fintama“ ove novovjeke spravice, sigurno trećinu ti napisane poruke bio prebacio u datoteku PRIPREME. Ali, nažalost, ništa još uvijek od mog traganja!
Nesumnjivo, zadužio si me uvelike, posebno ovog puta, napisavši viđenje ovog mi soneta manirom bravurozna i upečatljiva kritičara i estetičara, a na čemu ti se, zadivljen, neizmjerno zahvaljuje i srdačno, najsrdačnije te pozdravlja
prijatelj odani tvoj Roko
31.10.2014. (02:20)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
maslinapjesmaloza
EJ, SONJA, ČEKAM MORE! Otkriva akrostih.
U teškoj, prestravljenoj, predsmrtnoj stvarnosti (a svi smo, ma koliko bili mladi ili stari, u istoj nepoznatoj sudbini) pjesnik progovara kao list (lišće), koji pada kao i sunce "u oluju da ne može brže."
Nemoć. Strah.
Pjesniku je more sve: oslonac duševni, utjeha, snaga, dignitet, neizbrisivost vlastitog pjesničkog postojanja, veza s prošlošću, sadašnjošću, budućnošću i snom u Bogu, sraslost s vječnošću.
More je u ovom sonetu i kolijevka života, u kojoj cvjeta ne samo ljubav nego i brižnost prema ženi bez koje življenje nema ni smisla ni traga da si živio. Zapravo, "božanska žena", kako pjeva Uević, oplemenjuje, liječi i čini čovjeka besmrtnim:
ruj si koji snáži ljude
eno – i list da ne svene!
Pitat ćemo se: zašto pjesnik Roko voli osmerac s obveznom cezurom iza četvrtoga sloga? Je li to slučajnost, trenutni oćut ili neka dublja pjesnička označnica?
Kao što ni iskovani mač vrsnog kovača nije slučajni uradak, tako ni sonet, koji svaki sonetopjesnik, a Roko s posebnom pažnjom, kuje, brusi i oštri do savršenosti.
Besprijekorna pravilnost, ritmična ujednačenost, bez ijednoga opkoračenja, s prvim dojmom monotonije i neuzbuđenosti...
Sve je to kora na starom stablu trešnje ispod koje (kore) se osjeća nemir, strast, zabrinutost, ali i dolazak jeseni u kojoj monotono i zamorno padaju listovi životni.
Ujević to ozračje dočarava ovako:
Najgore tek je u toj stvari
što evo vidim, monotono,
umro Duh je-onaj Stari-
i ja sam danas mrtvo zvono. KOLAJNA (XIV.)
Osmerac je stih klasičnoga hrvatskoga pjesništva i hrvatskoga narodnoga pjevanja. Ta činjenica govori puno!
Ne samo pj. slikama, pjesnik govori u svojoj pjesmi cijelim bićem, svom dušom...a kad se radi o sonetu, i jedno slovo, jedan glas ima vrhunsko značenje.
Ovdje bih istaknuo suglasnike u rimi:
pada-zapada (dočaravanje opadanja lišća), te
straha-praha (hropot u strahu).
Pjesnici su zadivljujuće i neumorno stvaralačko čuđenje u svijetu!
Dosta bi se još moglo o ovom sonetu još reći. Ostavimo malo maštati i čitateljima.
Pozdravljam te, pjesniče i prijatelju mi dragi!
27.10.2014. (22:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sjaj Oriona
Ivane Vidoviću, pjesniče sublimni i suptilni, i prijatelju dragi i štovani s vrlinama iskrenosti, neposrednosti, predanosti Idealima i Ljepoti, te ljubavi i odanosti spram Domovini, netom sam onim mojim sofisticiranim mobitelom, marke korejske HAMSUNG, pročitao ovaj ti izuzetno lucidno i nadahnuto napisan, bolje reći iznjedren zapis o mojemu osmeračkom sonetu ČEKAM MORE, jer je u njemu, u zapisu, i duha i srca tvog napretek, dobri čovječe i sjajni spisatelju.
Ali, s obzirom da je sve pod kapom nebeskom što tendira raskošnosti i preciznosti, apriori i nemilosrdno osuđeno na plaćanje danka u krvi, u šoldima, pa i u živcima – upravo kako sam, evo, i ja platio, rekoh, sofisticirani ovaj svoj (ustvari HAMSUNGOV) mobitel, i to u dva navrata zaredom. Naime, kada se stigne do samog kraja poruke, zapravo, do trenutka kad ju je uputiti adresantu, u ovom slučaju tebi, dobri moj Ivane, dovoljno je onaj drugi put dodirnuti tipku za neko slovo ili za nekakav znak – ugasi se i sve u tren nestane!
Pa, kad se takvog što desi, treba ga šifrom iliti PINOM vratiti u život, u funkciju, kako sam ga, uostalom, i ranije vraćao nakon ovakvih mu podvala. Međutim, sada nije išlo. Sistem automatizmom je tražio da ga se „oživi“ putem duže šifre, to jest UKOM. A ja sam zapamtio samo kraći broj PINA, s četiri broja, smatrajući da mi neće trebati spomenuti duži, s duplo više brojeva, UK, te ga, evo, već i treći dan neuspješno tražim posvuda u ovom mi neredu.
Stoga ti, oprosti, nisam odmah odgovorio uzdarjem na dar tvoj nesvakidašnji i izuzetni. A odgovor ti prije nisam napisao, gotovo uvjeren da ću pronaći papir sa šiframa negdje „zaboden“, jer sam, upozoren ranijim „fintama“ ove novovjeke spravice, sigurno trećinu ti napisane poruke bio prebacio u datoteku PRIPREME. Ali, nažalost, ništa još uvijek od mog traganja!
Nesumnjivo, zadužio si me uvelike, posebno ovog puta, napisavši viđenje ovog mi soneta manirom bravurozna i upečatljiva kritičara i estetičara, a na čemu ti se, zadivljen, neizmjerno zahvaljuje i srdačno, najsrdačnije te pozdravlja
prijatelj odani tvoj Roko
31.10.2014. (02:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...