Evo sam pretvorio tvoj pomalo otužan/životan članak u poeziju, trebalo mim je malo vremena, al nije mi žao. Mslim da će ti se dopasti te da eš ga na svoj način doraditi i objaviti kao poseban post. Dakle, oblikovao sa tvoje rieči, i dao im nadu kroz stihove! Lp od EuM
Želja za nestajanjem – postojanjem
Kad-tad iščezne sve, al nagon za životom ne, kad naiđu sjećanja pravit ću se da nisam tu, jer u protoku vremena, dah mi se gasi, ja kopnim živote, ti me spasi.
Sumrak me obvija mnoštvom sjena, ljepa sam, trn sam u oku mnogih žena, u svemu vidim prolaznost pa sam spremna da me mine poriv čim pronađem uzničara snena.
Svjesna sam da sve postoji i da se giba, s prividom postojanja unesen tren u žar duše, i to što želim htjela sam da se to dogodi, nek brodi rijekom i odvija se svojim tijekom.
Istrenirala sam se na životnim greškama i toliko ih usavršila da se stalno pitam da li su to uopće bile pogreške, zašto skitam, i zašto sam tu živote, ponovno se pitam.
Potreba da ostvarimo vlastitu zamisao, ma koliko bila besmislena moram reće silinom snova golema ljubav me uzdiže iznad prirode i unatoč smrti, život počima teći.
Nastavi živote, znaj da cjelov vrijedi truda, i nedaj da u tminam pustog zaborava strada, dok stvarnost mi izmiče u kojoj ne bivam, zatomljene suze okamenjene, u vapaju jada.
Umirale su u meni, razočarane sjene zanosa, ljubaznosti, povjerenja, davanja, ljubavi i snova, o, zašto li ja u vremenu nižem samo poraze, kad osjećam udare srce, životu vječnom me nose.
Znači li to da su suze nisko osute oko moga vrata, kao perle na brojalici u molitvi trajnog neuspjeha, al“ postoje zvijezde koje sjaju da ih vidim i danju, u svjetlu nade unatoč tami, žive u vječnom zdanju.
U sjeti ovog današnjeg dana, magle, kiše, sivila… pored šanka ništa ne očekujem, niti se što događa, prolazni osmjesi, a nada zaključana u tamnici srca, u duši prividi, na kojima mi tijek stvarnosti zavidi.
Prigušim osjetila, mislim, stabla će prestati pupati, i brod je zasao u luci, iako željan da pučinama plovi, svijet potiče našu samoću, al sunce neće zastati, Boga je stvorilo obožavanje sebe, al“ i to treba saznati...
Krajolike prometram potom, u sjeni pobožnosti, zbog isijavanja težnji naših bića i nebo je bljeđe, na zemlji gledam čari postojanja sve manje i rjeđe, u svirci dok slušam zvijezda trublje nad ponora.
Životu dijelila sam ljubav, a ona nije postajala manja, ostavljala sam nedosanjane snove, tražila sreću i svitanja, kako bi otkrila one koje volim, koje još nisam upznala, moja je duša sve izgubjeno u prošlosti oplakala.
04.03.2014. (15:30)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NF
možda jest, za sebe nisam siguran
03.03.2014. (21:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
meroveus
Zvijezde i zemlja zamijenili su mjesta. Privid preuzeo je stvarnost. Stoga poput voajera sve više vrijeme stvarnosti trošimo promatrajući privid.
04.03.2014. (08:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
eum
Evo sam pretvorio tvoj pomalo otužan/životan članak u poeziju,
trebalo mim je malo vremena, al nije mi žao. Mslim da će ti se dopasti
te da eš ga na svoj način doraditi i objaviti kao poseban post.
Dakle, oblikovao sa tvoje rieči, i dao im nadu kroz stihove!
Lp od EuM
Želja za nestajanjem – postojanjem
Kad-tad iščezne sve, al nagon za životom ne,
kad naiđu sjećanja pravit ću se da nisam tu,
jer u protoku vremena, dah mi se gasi,
ja kopnim živote, ti me spasi.
Sumrak me obvija mnoštvom sjena,
ljepa sam, trn sam u oku mnogih žena,
u svemu vidim prolaznost pa sam spremna
da me mine poriv čim pronađem uzničara snena.
Svjesna sam da sve postoji i da se giba,
s prividom postojanja unesen tren u žar duše,
i to što želim htjela sam da se to dogodi,
nek brodi rijekom i odvija se svojim tijekom.
Istrenirala sam se na životnim greškama
i toliko ih usavršila da se stalno pitam
da li su to uopće bile pogreške, zašto skitam,
i zašto sam tu živote, ponovno se pitam.
Potreba da ostvarimo vlastitu zamisao,
ma koliko bila besmislena moram reće
silinom snova golema ljubav me uzdiže
iznad prirode i unatoč smrti, život počima teći.
Nastavi živote, znaj da cjelov vrijedi truda,
i nedaj da u tminam pustog zaborava strada,
dok stvarnost mi izmiče u kojoj ne bivam,
zatomljene suze okamenjene, u vapaju jada.
Umirale su u meni, razočarane sjene zanosa,
ljubaznosti, povjerenja, davanja, ljubavi i snova,
o, zašto li ja u vremenu nižem samo poraze,
kad osjećam udare srce, životu vječnom me nose.
Znači li to da su suze nisko osute oko moga vrata,
kao perle na brojalici u molitvi trajnog neuspjeha,
al“ postoje zvijezde koje sjaju da ih vidim i danju,
u svjetlu nade unatoč tami, žive u vječnom zdanju.
U sjeti ovog današnjeg dana, magle, kiše, sivila…
pored šanka ništa ne očekujem, niti se što događa,
prolazni osmjesi, a nada zaključana u tamnici srca,
u duši prividi, na kojima mi tijek stvarnosti zavidi.
Prigušim osjetila, mislim, stabla će prestati pupati,
i brod je zasao u luci, iako željan da pučinama plovi,
svijet potiče našu samoću, al sunce neće zastati,
Boga je stvorilo obožavanje sebe, al“ i to treba saznati...
Krajolike prometram potom, u sjeni pobožnosti,
zbog isijavanja težnji naših bića i nebo je bljeđe,
na zemlji gledam čari postojanja sve manje i rjeđe,
u svirci dok slušam zvijezda trublje nad ponora.
Životu dijelila sam ljubav, a ona nije postajala manja,
ostavljala sam nedosanjane snove, tražila sreću i svitanja,
kako bi otkrila one koje volim, koje još nisam upznala,
moja je duša sve izgubjeno u prošlosti oplakala.
04.03.2014. (15:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...