Komentari

malenazvijezdice.blog.hr

Dodaj komentar (5)

Marketing


  • Snježana

    Stela,
    sve najljepše što mogu pomisliti danas postaješ u mojoj glavi.
    Zamišljam te veliku a vidim malene cipelice i djevojčicu što ne pleše u njima.
    Postojiš, tu si, a nema te. Neprestano si s nama a ne možemo te zagrliti. Upravo to je ono što beskrajno nedostaje, što neizmjerno boli.
    Danas je trebalo biti sve ono što nije, na krivom smo mjestu za tvoj 15. rođendan i s tim se ne možemo pomiriti.

    avatar

    04.02.2014. (17:11)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    O što bih dala da ju mogu zagrliti.. da još jednom taj osjećaj doživim..
    najgore je što je tu nada neostvariva .. i aposlutno besmislena.. kako s tim živjeti, kad znaš da nikad nikad nikad više to nećeš moći.. prokleti živote..

    avatar

    04.02.2014. (23:57)    -   -   -   -  

  • emocija

    Možda sam slične rečenice čitala u isto tako sličnim knjigama, onda, prije tragedije, ali nisu me mogle dotaknuti na ovaj način, kao što se to zbiva sada. Primjerice, pročitala sam "pametnu" rečenicu da su samo oni roditelji koji su za svoga života izgubili dijete sigurni da će zauvijek biti na okupu.... u grobnici, što bi se trebalo protumačiti da bi kasnije ta djeca, da su poživjela, napuštala roditelje i roditeljske domove, možda čak razočarala svoje roditelje, u svakom slučaju, bila bi svoji ljudi, odrasli i sa svojim obiteljima. Takve gluposti mogu samo izreči, napisati i misliti o tome, ljudi koji to nisu doživjeli. Ta zar je bitno što će nas djeca napustiti na putu ka svojim obiteljima i svojim životima? Pristala bih na bilo kakav životni aranžman, samo da je moje dijete nastavilo život. Razočaranje, ako bi i došlo do toga je nemjerljivo u usporedbi sa situacijom kada toga djeteta nema. Ne mogu se čak niti razočarati, ne mogu joj nešto zamjeriti, ne mogu pratiti njezin život, ne mogu ništa. Znaju li takvi koliko nedostaje prisutnost, dodir, pogled na naše dijete? Uostalom, donijele smo ih na svijet iz razloga da imaju svoj život, a mi bismo im bili podrškom, rukom što podupire. Ali izgubiti ih, to je jednostavno - užasno, nepromjenjljivo, neizdrživo.

    avatar

    25.03.2014. (17:55)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Da, nemaju pojma ljudi što govore.. tako se često susrećem s tim svim glupavim fazama.. naučenim suhoparnim rečenicama koje izgovaraju svi ko naučenu pjesmicu.. i samo zato što se stalno provlači valjda im djeluje pametno.. a da o njima zapravo nisu nikad iskreno razmišljali..
    Uvijek se pitam kako je roditeljima čije je dijete nestalo?
    Kako se oni nose s tim?
    Kod njih je bol vjerojatno potpuno jednako duboka zbog gubitka.. jer i nestanak je gubitak.. ali što je s onim malim dijelićem svijesti koji ti daje nadu??? Da je možda negdje to tvoje dijete ipak živo??? I da ga imaš šanse pronaći .. kad tad..
    Ne znam.. ne znam kako uopće živimo bez nade.. bez aposlutne trunke nade.. a čežnja je tako jaka... beskrajno jaka i duboka...

    avatar

    28.03.2014. (23:41)    -   -   -   -  

  • emocija

    Ovo je napisala jedna od mojih "poznanica" sa jednog od portala :

    "Da li vam se ikad dogodilo da propustite dati sućut nekome s kime niste baš bliski?

    Ja sam sebi to dozvolila,iz vlastitog kukavičluka,i želje da se poštedim tuđe tuge."

    a kad sam pročitala udarilo me svom snagom no ujedno otvorilo još jedan kut gledanja: želja da se netko poštedi tuđe tuge, makar na tren, koliko traje izražavanje sućuti, ili rečenica - dvije s onim roditeljima koji su izgubili djecu. Zato "biflanje" fraza iza kojih ne stoji ama baš ništa a najmanje ono ljudsko- rame, ruka, sućut.

    avatar

    29.03.2014. (16:25)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se