da bacim prvi kamen u perinu i wallovu harmoniziranu vodu, koja gotovo da je svojom estetskom isključivošću prešla iz tekućeg u kruto stanje jedne, dobro ispolirane površine nadgrobne mramorne ploče, pod koju ste vas dvojica sahranili onoga koji je tu ploču jednako dobro u stanju ispolirati i vratiti joj prvobitno, tekuće, agregatno stanje, a zove se perfekcionist.
kako me razgaljuje sirova (elem - iskrena!!!) umjetnost odvaljena od živog ljudskog korpusa sa svim pripadnim naturalijama, jednako me oduševljava i napor umjetnika da napravi savršeni artefakt, ma kako on bio hladan i proračunat višom matematikom.
uživam u samom činu stvaranja, ne nužno i u rustikalnosti ili ispoliranosti konačnog uratka. (da dodam: sve je ipak stvar percepcije pasivnog promatrača, odnosno njegovog ukusa u pitanju estetskog doživljaja, a o ukusima, je li...) zato samo ovoliko od mene. E.
21.01.2013. (11:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
po-zor! budite spremni biti udivljeni! ide Umjetnik (Umjetnost)! svi ko` jedan, na-klon! odnosno: Jerry, povrijedio si Maestra! to me otprilike podsjetilo na to ;0)
21.01.2013. (18:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ma viđu, odmah se starko našao javiti ;0) e svenče staro momče, ma jes zahebavam, ali ne zahebavam tebe, nit` domaćina nam vrlog, iako meni drago kako razmišljaš - jer ti jesi (a i on je) umjetnik, umjetnik ej (a to je u ovoj spiki komplimentČina). ovo "iđe Umjetnik-Če!" odnosilo se na arhitektonski projektiranu udivljenost Umjetnošću, u ovom slučaju Miesovom. oliti udivljenost miesovščinom? miesčinom? miesanjem? miesetanjem? mi... help pero mi ;0))
(ps-ps, joj stari moj stari, kad nas sad oboje dohvati! gulp)
22.01.2013. (00:33)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Paz'vamo Svenije! Obično ne preferiram ex cathedra pristup, no sada si me - svojim (nesvojstveno ti!) ne baš najpažljivijim čitanjem i razumijevanjem - dibidus vrste - doista stavio u situaciju da ti moram održati lekciju. ''Dohvatiti'' te se - možemo, da, i tako reći. Što se može, vidim da moram sve ispočetka. A i da neće nitko umjesto mene.
Elem! Profa emeritus Boris Magaš ustanovio je metodu analize arhitektonske forme, a koja kaže: ''Arhitektonsko djelo definirano je prostorom, korpusom i oblikom.'' Te da zato treba provesti: 1) analizu prostornog koncepta (''prostor''); 2) analizu proporcionalnog koncepta (''korpus''); 3) analizu oblikovno-strukturalnog koncepta (''oblik''). Hoće reći: u arhitekturi forma nije prosta riječ. Imaš pozitivne volumene - u koje spadaju ''korpus'' ili pozitivna volumetrija u makrosmislu (gabariti, proporcije) i ''oblik'' ili pozitivna volumetrija u mikrosmislu (materijal, tekstura, motivi, ornamentacija). A onda još imaš i negativne volumene. Imaš ono što si Izgradio (podove, zidove, stupove, krov), ali i ono Neizgrađeno, što si Izgrađivanjem dobio. PROSTOR koji si time formirao… po mogućnosti ne kao puki nusprodukt, nego koji si svjesnim projektantskim činom izdvojio iz bezobličnog totaliteta prostora. Alkemija arhitekture: pritom njega uopće ne dirajući, već baratajući nečime drugim, nekom potpuno drugom dimenzijom stvarnosti! (Onim pozitivnim volumenima: zidovima, podovima, krovovima...)
Tako i Bruno Zevi proglašava negativni volumen temeljnim konstitutivnim elementom arhitekture, uvjetom bez kojeg ne ide (po kojem se ona razlikuje od skulpture). Pa kaže još: ''Arhitektura se danas može najtočnije odrediti kao ono što računa s unutrašnjim prostorom.'' To ne bi trebalo baš najdoslovnije shvatiti. Da li recimo neka rampa kao dio objekta (npr.) stvara negativni volumen? Jasno da da. Mada kompletno lišena interijera, to je arhitektura zato jer se njenom pojavom formira neki prostor (ne možda u njoj, ali nad njom) koji postaje markiran, izdvojen od svekolikog okolnog zraka. Zevijeva definicija traži dopunu. Treba biti precizniji. Ili, ako ćemo tako, treba biti načelniji, skroz do kraja načelan. Negativni volumen definirati ne kao ''unutarnji prostor'' nego kao… hm, da, malo je nespretno… ''ono Neizgrađeno izdvojeno Izgrađenim''... ili ''izdvojeni prostor'', ''označeni prostor'', tako nešto... Možda: ''oivičeni prostor'' - pri čemu kod primjera rampe njeni rubovi vertikalno projiciraju imaginarne ivice. Bilo kako bilo, važno je shvatiti: arhitektura nije sama građevna masa rampe, njena pozitivna volumetrija, nego taj markirani prostor koji formira, kao negativni volumen. Si?
To proizlazi iz osobitosti ove umjetnosti u okviru ostalih likovnih: karakterizira ju doživljavanje ''iznutra'' - u odnosu na gledanje ''izvana''. Slika je 2D umjetnina koju se trodimenzionalno sagledava. Kip je 3D umjetnina koju se četverodimenzionalno sagledava (možeš ga obići okolo). Arhitektura pak ima petu dimenziju: čovjeka u sebi. Ni u sliku ni u kip ne možemo ući, niti bilo što s njim početi, možemo samo pasivno sagledavati, dok je arhitektura po svojoj biti interaktivna, kao da imaš kip u koji uđeš i po njemu hodaš, sjediš u njemu, i uopće svašta da možeš u njemu (da ne počinjem sad s bezobrazlucima).
Konzekvenca je da se neka građevina kao arhitektura ne ostvaruje u svojstvu umjetnine - skulpture, kapiš? Tu se ne radi o likovnoj umjetnosti. Arhitekt nije pozvan da projektira zidove (pozitivnu volumetriju), nego ljude unutar njih (negativni volumen kao to). Ne znan jesi li ubra naposljetku u čemu je problem s Rietveldovom kućom? Ona se kao umjetnost hoće ostvariti u svojstvu kipa - bitna na njoj nije ta temeljno arhitektonska peta dimenzija, negativni volumen u kojem se projektira ljude, već ona kao neoplasticistička kompozicija (pozitivnom volumetrijom), kao prostorni reklamni pano izvjesne (De stijl) likovne ideje. Zato je beznačajna kao doista arhitektura; funkcionira tek kao sjajna skulptura.
Zato u postu dajem (a i tome prethodno Koolhaas) kontraprimjer Miesovog paviljona. Naime, Mies tamo doista projektira negativni volumen, ljude i njihov muving unutra (to je ta aktualizacija virtualnog nasuprot Rietveldovoj realizaciji mogućeg, i to je ta sloboda u dobro ograđenom dvorištu, nasuprot Rietveldovom ''slobodnom stihu'' koji pridavljuje).
22.01.2013. (09:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
E, ali! Postavlja se pitanje i načina projektiranja ljudi. Rietveldovu umjetnost doživljava se kao i svaku skulpturu: četverodimenzionalno, staneš izvana i onda možeš obići (ne doduše sa sve četiri strane, jer se radi o naslonjenoj kući). U Miesovoj umjetnosti nominalno postoji ta peta dimenzija, nominalno je doživljavanje interaktivno, ono što je projektirano je ljudsko muvanje unutra. Pa ipak, što opazih: kad su ljudi tu unutra - i opet su izvana! Kao da sagledavaju kip, ušli su doduše u njega, ali ne čineći ništa drugo nego ga i iz tog rakursa sagledavajući; radi se o promjeni tek perspektive, rafinmanu četvrte dimenzije, a ne doista o prelasku u petu dimenziju. To je arhitektura ne jako željna korisnika, ne s doista interaktivnim uključenjem čovjeka. Ono što Miesov kubus dijeli s Rietveldovim antikubusom je da se naposljetku također postavlja kao - umjetnina, izložbeni artefakt, koju bi u njenom početnom artističkom stanju bilo šteta kvariti. Korištenje, stvarna interakcija, kao sama suština arhitekture (''arhitektonskog virtualnog''), je tu put nizbrdo, silazna putanja, kao u priči o papučama sirotog bogataša: element odstupanja od idealnog umjetničkog momenta. Čovjek kojeg te kuće ‘’uključuju’’ nije korisnik nego posjetitelj, gledatelj ‘’izvana’’ (ma koliko se tehnički nalazio u interijeru, negativnom volumenu). Dopušteno mu je malo se muvati i razgledavati, ali obavezno mora biti pristojan i ništa ne dirati (i ako bi bio tako dobar, smije malo razjapljivati usta pred izloženim arhitektonskim eksponatom). Ne postoji suštinska antropološka razlika između čovjeka na izložbi i čovjeka koji se zatekne u kućama Miesovim, Rietveldovim itd., ili možda nekom od sjajno uređenih interijera iz Elle Dekora ili bilo kog drugog ilustriranog magazina s pornografijom predizajniranog stanovanja, pardon... s arhitekturom za pokazivanje, arhitekturom-izložbom. To je isti tip iskustva... čovjek je tu ‘’uključen’’ tako što je prije svega stavljen na svoje mjesto: jasno mu je stavljeno do znanja da je on tu zbog izložaka, a ne izlošci zbog njega.
Utoliko je MODESTI puno bolje naćulila uši, prepoznala u čemu je poanta kod prigovora Miesovoj (i ne samo Miesovoj, dakako) politici Savršenstva u arhitekturi. Nije to tema stupnja hladnoće ni proračunatosti, niti načelno pitanje koji bi stupanj dopicanjenosti - ispoliranosti - perfekcionizma - u okviru neke umjetnosti bio jedino primjeren. Prvi sam koji će reći da obožava Nabokova. Stvar je u tjeranju Savršenstva - te otimanju arhitekture u Arhitekturu (kao nečime pred čime treba pobožno klečati) kao obrtanja smisla arhitektonske discipline, kreativnog iživljavanja na deplasiranom polju: umjesto interaktivnosti kao pete dimenzije, koja je njena konstitutivna suština - reduciranja arhitekture na likovnu umjetnost.
22.01.2013. (09:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
1) ''u rustikalnosti ili ispoliranosti konačnog uratka'' - obrnuti pol ispoliranosti u ovoj antinomiji nije rustikalnost, nesrećo. Brkaš kruške i jabuke, temu stupnja dopicanjenosti s temom stilskog pravca. I rustikalnost može biti ispolirana do visokog sjaja.
2) Da se ''o ukusima ne raspravlja'' - to je poslovica za bene (da se Tinom poslužim). Ali zašto i da se izmišljam - svijet je već dokučio o čemu se radi: ''A vi mi, prijatelji, kažete da se ne valja prepirati o ukusu i kušanju? Ali sav je život prepiranje o ukusu i kušanju! Ukus: to je ujedno i uteg i plitica na vagi, i onaj koji važe; a teško svemu živom što hoće da živi bez prepiranja o utegu, o plitici na vagi i o onom koji važe!''
22.01.2013. (10:58)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
što sam tražio - to sam i dobio. ali kao što mi je modesti rekla: svene, ne govorim o tebi, tako ja tebi kažem, pero nisam mislio na arhitekturu, nego na wallov komentar o perfekcionistima. a rustikalnost je bila u funkciji one strane kamena koju zidar ne polira nego ostavlja kako ju je u zid ugradio. svejedno, sakrivam se do daljnjega u zadnjoj klupi iz širokih leđa onoga rabadžije ispred mene.
22.01.2013. (12:23)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
SVEN - U odgovoru Wallu spomenuo sam bio: ''Ne trebam virtuoza, nego - autora; autora u kojem ću se prepoznati. Ne tražim majstorstvo i cizelatorstvo, nego - rezonanciju.'' Pa da, tako to biva kod mene. Najbolje bi bilo da se objasnim kroz muziku. Tu me, recimo, neće očarati svirac nad svircima koji 12 sati dnevno vježba gitaru i onda odsvira virtuozan solo. Ma, sve priznajem, sjajno, briljantno, ali - nisi me dirnuo. Trebam... Dylana. Nema veze što ju on svira gore od Keme. Dylan mi tu dođe kao simbol, dakako. Je li potrebno baš definirati? Hajde... možemo to preko onog specifičnog rukavca u glazbenoj panorami sovjetske Rusije, tzv. ''barda'' ili, kako je to još zvano: avtorskaya pesnya. Četiri su definirajuća obilježja: a) sam piše svoje pjesme, kao vlastiti glas pojedinca, b) visoka razina elokvencije i refleksivnosti, to je pjevana poezija, c) emanacija ''kontrakulture'', neovisnog, slobodnog duha, d) minimalna glazbena pratnja, s gitarom oko vrata, tek akord il' dva. Angloamerička riječ za ''barde'': singer-songwriters. No, je li to uopće svatko tko sam piše svoje pjesme? Ponekad se pojam koristi i tako, no je li to dovoljna definicija? To nije malo, ali to nije sve. Ono što mene ovdje interesira je uža upotreba... moraju biti zadovoljena sva 4 faktora. Sviđa mi se misao iz jednog eseja David Knopflera, kojim pokušava definirati taj pojam. Osamdesetih i devedesetih dogodio se, kaže, procvat ''stadionskih rokera'' koji pišu sami svoje pjesme - kao Tom Petty, Bruce Springsteen, Brian Adams, Chris Rea, Eric Clapton, U2 ili njegovi Dire Straitsi. ''Whilst these guys all carried considerable writing talent - no question about it - they also carried 100 trucks worth of equipment and for awhile there - it looked like the humble acoustic guitar was becoming as desirable as an old Ford Cortina.'' Disco sintesajzeri i hip hop semplovi nisu pomogli u spašavanju onoga esencijalnog, ''the simple craft of songwriting''. Heavy produkcija nije nikakvo zlo, ali nije ni ono bitno, nije kvintesencija. A mi smo sad u potrazi za kvintesencijom... the simple craft of songwriting. Ali i kriteriji b i c također moraju biti prisutni. Jer pitanje je i kakve su pjesme. Ima ih mnogih koji sami pišu svoje pjesme, a da su one po svojim svojstvima ipak čisti pop eskapizam, industrija zabave. Pjevaju da im prođe vrijeme (i ni o čem ne misle)... Za bližu ilustraciju: idealno oličenje kantautorskog duha, sa svim obilježjima, bilo bi ono Đonijevo ''na javnim mjestima s gitarom'' i ''želim samo da sviram''... U Kaporovoj Uni junakinja iz naslova pita svog profesora i ljubavnika kako bi podnio gubitak slušatelja, da mu uskrate predavanja i sve to. ''Veruj mi, svejedno mi je da li govorim u amfiteatru ili na televiziji, da li svoje ideje štampam u novinama i časopisima ili ih pričam preko telefona, šapućem nekome u uho... Ja moram to nekome da ispričam! Ako me spreče na fakultetu, štampaću to u rubrici 'čitaoci pišu'! Ako mi ni to ne dozvole, pokušaću da objavim knjigu o svom trošku; ne bude li knjiga, pričaću po kafanama, po trolejbusima, javljaću se za reč na predavanjima, kad neko kaže: 'Ima li pitanja?' Na kraju, sačekivaću ljude na ulici i zaustavljati ih da im kažem šta mislim. Ali kad jedanput zaćutim, biće gotovo sa mnom!'' Ništa nije shvatio o Štuliću onaj tko ga nije u tom aspektu uhvatio. U jednom intervjuu iz '82, naglašava: ''Ako ne postoji drugo rješenje svirat ću i u kino dvoranama. Nitko mene neće spriječiti. Ako treba, ljeti ću svirati na livadi.'' Bitno svojstvo avtorskaya pesnya je motiviranost na točno taj način. Na javnim mjestima s gitarom... ''Ja znam što hoću i ja ću to svoje i napraviti. Vjerujem u sebe i znam što radim. Ja ljudima dajem svoju dušu, svoje srce, svoj pogled na svijet. Dajem im ono što me boli ili im dajem ono što volim, kako god hoćeš.'' I dalje: ''Ne bavim se biznisom, ja radim to što imam u sebi i onda sam miran, gledam što ću dalje.'' Okudžava: Pjesma o mom životu... A Dylan objavljuje na prvom albumu samo jednu originalnu pjesmu, koju je sam napisao: Song to Woody; hommage Woody Guthrieju, američkom proto-Dylanu, koji ga je fascinirao u sljedećem smislu: ''mogao sam učiti o životu iz njegovih pjesama''... Ili kao Arsen: Vraćam se Aznavouru... Kolegijalna fascinacija kantautorskim tipom: Dylan Woodyjem, Arsen Aznavourom, Cave Cohenom, Drake Dylanom, Scott Walker Brelom... Radi se o rezoniranju, prepoznavanju... Shakespeareovska braća po oružju: ''We few, we happy few, we band of brothers''... Primijeni i na druge discipline. O tome je suštinski riječ u antinomiji koja ti je zaškripala: ne idem za općenitom vještinom, nego to hoću: we few, we band of brothers...
23.01.2013. (12:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ah, pero, sad bih ja mogao nastaviti raspravu do u beskraj pod motom: "eppur si muove", ali kao što su mi drage zemaljske nesavršene forme, tako su mi drage i platonove idealne, ali najviše obožavam savršeno slikarstvo mojih pećinskih predaka na zidovima doma mog.
tome težim u svojoj poeziji. (možda sam te iznenadio?)
24.01.2013. (08:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sven, budi bog s tobom! ''Ja iznenađen'', to ti je nešto a la ''raščupani ćelavac''. Nego, da ti to možda s Wallom ovdje ne ćaskaš, obraćajući se meni, preko mojih leđa? Nešto mi vuče, daje na to... Samo što ja nit sam ovlašteni tumač nit advokat tuđih riječi, odgovaram samo za svoje. Cijeli sam gornji komentar, kao i one iznad njega, napisao da bih usložnio i produbio prvotnu opreku - pokazao kako se točno ne radi tako prosto neprošireno o antinomiji savršeno/nesavršeno, ispolirano/sirovo, idealno/pozitivistički - da to u mojim upotrebama nije jednostavna binarna opreka, kao na kliznoj traci od 0 do 100 - da antinomična vrijednost nekih Savršenstava naspram kojih sam se odredio, nije Nesavršenstvo, nego neke sasvim druge, piše ti sve gore. (Za Miesa, npr.: nije moja teza da je problem na samoj načelnoj razini u tome što je previše truda ulagao, perfekcionistički peglajući svoj rad, nego da mu se taj rad ostvarivao na za arhitekturu deplasiranom polju (Savršenstva kao likovne umjetnine), što sam objasnio uzduž i poprijeko. Da se Mies slučajno bavio adekvatnim poslom, pa mu onda perfekcionistički pristupio - riječ da bih rekao, dapače.) Uopće, linearne antinomije ne doliči previše ozbiljno shvaćati. To je pitanje broja dimenzija. Misao se može rasprostirati na tragu linije, ili unutar ravnine, a može bogme i u prostoru. Ne znam da li si me uhvatio u tome: nisam argumentirao za ne-X protiv X u okviru antinomije X/ne-X, nego demontirajući samu antinomiju kao ovdje primjerenu optiku stvarnosti. Tvoja replika: ma samo kad bi mi se dalo, pero, pokazao bih ti zašto su mi ipak dragi i X i ne-X! Zbilja, Svene? Na to ti se ne može odvratiti ni potvrdom ni dezavuiranjem, jer se radi o idealnom, najškolskijem mogućem primjeru onog: promašio ceo fudbal. (Jesam li te sad tuttavia podbo na eppur ''eppur si muove''?)
24.01.2013. (09:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Čitam post i čitam nakon toga komentare ???? Ne znam, ali meni se stalno po mislima vrzma zlatni kavez u kome sam u nekom trenutku unutar njega i tražim izlaz, a već u sledećem sam izvan njega s nevjerojatnom željom da se vratim unutra...
24.01.2013. (11:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ALKION - Isti ovaj Koolhaas je na temu tzv. ''post-urbanog'' procesa, koji grad čini generičkim - a radi se o gubljenju, blijeđenju funkcije tradicionalnog centra grada, uslijed naslagivanja po periferijskim ledinama, van samog urbanog tkiva, gomile samodostatnih, introvertiranih velikih zgrada-panoptikona (mallovi, hoteli, prodajni centri, saloni...), međusobno nepovezanih, koje postoje svaka za sebe kao izolirani kozmos, svaka sama svoj ''centar'' - naglasio upravo motiv dobrovoljnog ropstva koji se tebi vrzma po mislima: ''Downtown becomes an accumulation of voided panopticons inviting their own voluntary prisoners: the center as a prison system.''
25.01.2013. (13:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
miesovu rečenicu često koristim mimo arhitekture, zapravo za nju tražim opravdanje/optužbu. ne želim prihvatiti čistoću mimo kaosa. sklona sam wallovom i loosovom (mada ovog drugog ne znam) razmišljanju. jednom sam napisala nešto kao greška je poticaj. mada tako ne izgleda, jer moji tekstovi (makar pisani u dahu) imaju rezove, pozdravljam greške kao pečat ljudskosti. i sama umjetnost izgubila bi smisao da se samo nijemo predstavlja, da se ne živi! čemu ljepota ako je samoj sebi svrha? po meni, ona je tek popratni termin. osnova je doživljaj, emocija. moja kolegica često kupuje na buvljaku stare stvari koje su neke nove generacije izbacile iz kuća. volim stare stvari, ali ipak mi više znači neka bezvezarija koja ima i moju prošlost unutar sebe nego vrijednost kojoj ne znam genetski kod. ne znam koliko si me shvatio. ja tebe jesam i drago mi je da se iza takvog čistunca krije duša.
25.01.2013. (13:23)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Bih li onda, shodno tome izvalio glupost ako bih zaključio: što je taj moj zlatni (zlatni jer unutar imam ono "izobilje" radi kojeg sam ga i izgradio) kavez veći, to je i moja uvjetna sloboda veća? Odnosno, ograničavam li ja, u stvari, tom i takvom urbanizacijom (nemam trenutno bolju izraz za sveukupno svoje okruženje - shodno tvom postu) sebe, svoje mogućnosti i napokon svoj izbor? Jer, pravo budi rečeno, "uništili" smo "izvorni" prostor koji je bio kaotično slobodan i pretvorili ga u kavez u kome važe neke druge norme i neka druga ponašanja pa i vrednosti. Ovo, kaotično slobodan , nije u doslovnom smislu jer i priroda svoj prostor uređuje po nekim normama, pravilima i zakonima. ??? Ili sami ja, poput svenadamewin -a, promašio ceo fudbal?
25.01.2013. (16:07)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
PRIMAKKA - ''Bio je tu stol, totalno ludi i neobični komad namještaja, stol na razvlačenje s nemogućim detaljima brave. Ali bio je to naš stol, naš! Možete li razumjeti što to znači? (...) Svaki komad namještaja, svaka pojedina stvar, svaki predmet, imao je priču i čitavu povijest za ispričati, obiteljsku povijest. Kuća nikada nije bila gotova; rasla je s nama, i mi smo rasli u njoj. Naravno da kuća nije bila napravljena ni u kakvom stilu. To znači da nije bilo nikakvog otuđenja, nikakvoga doba. Ali jedan je stil naša kuća ipak posjedovala - stil svojih stanovnika, stil naše obitelji. Kada su vremena, u svojoj sve jačoj diktatorskoj maniri, počela zahtijevati 'stilske' kuće (svi koje smo poznavali su dotad već bili dekorirali svoje domove u staro-njemačkom stilu, pa onda nismo ni mi htjeli zaostati) staro je 'smeće' bilo bačeno.'' Loos je bio bečki arhitekt i pisac od prije sto godina, pionir tzv. modern(ističk)e arhitekture; imaš u postu link na jedan stariji moj post u kojem sam ga predstavio - u njegovoj kritici secesije (ali ne samo historijski, nego univerzalno, onog elementa u secesiji koji je zajednički nazivnik svih otklizivanja arhitekture u tzv. primijenjenu likovnu umjetnost, kada ju se shvati kao nešto čiji je zadatak da bude stylish). Evo ti link još jednom, s obzirom da te očito tema uzbuđuje: tamo je ''sirotom bogatašu'' njegov arhitekt, zabranjujući mu nošenje papuča određene boji u određenoj sobi, odbrusio: ''Zar nisam nacrtao sve za vas? Nisam li se za sve pobrinuo? Ne trebate ništa drugo. Dovršeni ste!'' Ali tek obrtanje satiričke poruke pokazuje njen puni sadržaj: ne nacrtati sve, ne pobrinuti se za sve... Ismijavajući koncept kuće koja je u svom gesamtkunstwerk totaldizajnu dopicanjena do zadnje kvake i ekstinktera za svijeće, ''do same lopate za ugljen'', kao kakva gledaj-ne-diraj velika umjetnina, Loos nam odmah pruža i protukoncept, odgovor, rješenje. Pravi je zadatak arhitekture ne da bude (likovno) Dovršena, nego da raste s korisnicima i oni u njoj. Znaš ono: Ornament i zločin... Između ostaloga, Loos je bio i jedan od glavnih uzora Miesu - upravo za less is more estetiku. Nesporazum je, međutim, još sam Loos anticipirao... ''ornament'' nije tek likovna ukrašenost, historicistički ili secesijski kićeni uzorak, nego je to svaka lažna situacija stylish tipa - bez obzira što je likovno možda ''jednostavna'', ''funkcionalna'' i ''čistih linija''. Klasični modernizam Bauhausa, Miesa i Le Corbusiera uzeo ga je za proroka svoje ''funkcionalističke'' stilizacije, no ovaj ih se unaprijed odricao: ''Ukrasili su se Golim i Neukrašenim''... Njihovo less is more odbacivanje ornamenta - ornament je par excellence! (Kažem ja, a kazao bi i Loos.) Što se tiče tvog posljednjeg retka: shvatio sam te u komentaru, da, jedino nisam sto posto siguran za posljednju rečenicu. ''Iza takvog čistunca''? Tko da je čistunac? Mies? Mies bi bio čistunac, naravno, i to idealan, tipičan primjerak... otuda i zadnji paragraf mog posta u kojem ispovijedam više organsku antipatiju. No - ne negirajući mu načelno ''dušu'' - post mi sigurno nije išao za ustanovljanjem toga u Miesu, pa da iz posta to pojmiš. :) Ili si na mene možda mislila? Tako bi se pak pomislilo i po gramatičkom rezonu, s obzirom na spominjanje mene u prvom dijelu rečenice, prije sastavnog veznika. Ali ja - pa čistunac?! Ama otkuda! Pa to baš nema nikakvog smisla... baš sam poznat kao ''radosni vjesnik'' suprotnoga! :D Osim što sam i oličenje bezdušnosti - pa nisi valjda mislila da me bezveze u nekim krugovima zovu Limeni?! Eto, u tome se sastoji moja zbunjenost tvojim zadnjim retkom.
26.01.2013. (10:13)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ALKION - U svom prvom komentaru oslovio si arhitekturu kao zlatni kavez. Jako mi je drago da se našao netko da se fokusira i na taj aspekt posta. Postoje dvije međusobno suprotne vrste kulturnog impulsa. Jedan koji bismo mogli nazvati religijskim ili ikonografskim trudi se čovjeka baciti na koljena pred djelom ljudske kulture, prisiljava nas da obožavamo npr. Umjetnost, ili Poeziju, ili Naciju, ili Božanstvo; hoće nas podčiniti, staviti u podanički odnos naspram apstrakcije, pretvoriti u one koji nešto štuju, s rukom na srcu i nabreklih grudiju, tj. u imbecile. Prvi rujna pisao sam blogerici Odmak o tome kako meni može biti smiješno nešto što njoj i ne mora: ''Jučer sam gledao 'Wonders of Croatia', a bilo je o Kvarneru, pa se zatekli na Trsatu, a tamo Wojtylin spomenik i neka tuka koja pada na koljena te dotiče kamen postamenta kao svetu relikviju, s ganutim strahopoštovanjem. Ti na toj sceni (predmnijevam) nećeš naći ništa smiješno, a ja ću ju gledati s mješavinom sažaljenja, gađenja i držanja za trbuh - na potpuno isti način kao kad pišem o npr. kulturnoj publici koja pada na koljena pred zlatnim teletom znamenitih imena, ili o jagmi rulje u Louvreu da se što više približi svetom zakutku u kojem stoluje Mona Lisa i onda kvrc, škljoc.'' Arone, napravi nam boga! Badava im je Duchamp bacao pisoar u lice... O tome sam posebno pisao u Spasio sam vatru - pri čemu je naslov Cocteauv odgovor na pitanje što bi spasio iz gorućeg Louvrea; odličan primjer druge, drskije struje duha, koja hoće čovjeku vratiti suverenost i nezavisnost u odnosu prema tim Bogovima i Muzama (koji su, napokon, njegova, čovjekova tvorevina). Rietveldova i Miesova arhitektura primjeri su pak one prve, koja ne emancipira, ne oslobađa, nego baš naprotiv, služi porobljavanju duha, pripada religijsko-ikonografskom tipu kulture. Kvrc, škljoc. Padnimo na koljena i pomolimo se. Sam motiv dobrovoljnog zatočeništva pri konzumiranju arhitekture asocirao mi se potom - s obzirom da sam ga već imao u svijesti asociranog tako, kako sam i naveo - uz ''post-urbanost'', koja predstavlja vrhunac ekstaze. Doista, kada uđeš u neki od tih generičkih objekata kasnog kapitalizma, neki shopping mall recimo, zar nemaš jak osjećaj zlatnog kaveza? Nije ni tajna da se tu sistematski primjenjuju sva sredstva dezorjentiranja i anestetiziranja, također i ikonografskog simulakruma, samo da bismo bili unutra što bolji i dobrovoljniji robovi. Što si htio reći drugim komentarom nisam do kraja pokopčao, no ne bih se usudio određivati da li si promašio fudbal. Zato što to stoji u korelaciji s tvojim prvim komentarom, kojeg sam izvolio tumačiti u određenom smjeru. Pa prema tome i nije do mene da presuđujem - tko zna, možda sam fudbal promašio baš ja.
27.01.2013. (01:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
od tebe zaista svašta novoga možemo naučiti. pogotovo ja koja ni blizu nisam obrazovana da bih sve mogla usvojiti, a u zadnje vrijeme ni potpuno povezati. svejedno, volim takve napise, a tvoji pronicljivi i skroznamjestu komentari meni te opisuju ko nekog ko sve uredno, makar bilo i hladno, drži na mjestu. otuda čistunac. kako sam i sama u nekom prošlom životu puno stavljala na kocku reda, logike, razumijevanja i znanja, pa onda svjesno unijela kaos u takav poredak, jako mi godi da iz cijelog tvog teksta iščitam, odnosno subjektivno iščupam, dio u kojem pasivan i hladan doživljaj ljepote gubi pred življenjem iste. umjetnost se treba živjeti da bi imala smisao. sa stajališta umjetnika, ali i promatrača. zato mislim da kad u svojim seciranjima ogoliš bit negdi mora da je i duša. angažirani umjetnici i umjetnici trgovci kojima je stalo samo da im se drugi dive o tom pojma nemaju. p.s. nikad ne pišem duge komentare, kao što i u stvarnosti malo pričam. pa se eto nadam da bi ovo bilo sve.
28.01.2013. (10:30)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
skydiver
@primakka; Taman sam pomislio da si sazela moj namjeravani komentar na neku optimalniju mjeru, i evo skuzim da si ustvari rascerupala moj nedovrseni koncept i slozila ga tako da mu vise ne uspjevam prepoznati ono 'nesto' sto je trebalo osvijetliti zamagljene nijanse izmedju cistunstva, temeljitosti, pedanterije, poliranja i inicijalne svrhe za tim 'doradjivanjem'. Labirint u kome se tako lako zagubimo.. Evo, upravo prilozih ilustrativan primjer kako je ta vrsta izmaglice opaka stvar, pogotovu ako GPS ne funcionise. Ali evo kompenzacije za tebe i za @pero; Zahvaljujuci Google maps mozete malo uzivati gledajuci primjer kako cak i visokogradnja moze imati onu toliko trazenu intimnu ljudsku mjeru. Dakle, zgrada se nalazi na sjeverozapadnom rubu Waikiki kvarta (Honolulu, HI). Prepoznatljiva po romboidnom tlocrtu krovnog mosta koji premoscuje 'blizance'. 'Ateriranjem' dole na sam plocnik Kalakaua Avenue moze se 'setati' okolo i promatrati detalje iz normalne perspektive. Na laktu (zavoju) Alawai kanala su dva mosta i (suplja) zgrada je upravo unutar presjecista ulica koje vode preko tih mostova (Kalakaua Av. i Maccully St.). Cista poezija...
30.01.2013. (07:17)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Drugim komentarom htjedoh reći otprilike onošto si odgovorio Primaki, a najbolje ga oslikava primjer s papučama. Naime, kao što si i dao primjer pretjeranosti u crkvi (u postu na koji me upućuješ linkom), tako se i meni čini da u mnogim objektima, ovako kako ih ti u postu navodiš, nema niti funkcionalnosti, niti emocionalnog zadovoljstva, a prečesto nemamo niti pravo kreativnosti -ostaje nam samo da se, kako si se ti slikovito izrazio primjerom zlatnog teleta, "divimo" i eventualno klanjamo. Dakle,dobrovoljno smo u kavezu (možda i samo radi konformizma) dok jednovremeno "vrištimo" prema izlazu, a kad ga napustimo tražimo sve moguće razloge da mu se vratimo. Da to malo kroz šalu izrečem: oženjeni muškarci "bježe" od braka, a neoženjeni stoje u redu kako bi "ušli" unutra. Tko je, u stvari, od njih stvarno slobodan?
31.01.2013. (14:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ej pero ja znam da postoji savršenija olimpijada od 36. a malodušje kao pravac u misaonim tijekovima dovodi do nedovedivog i toliko odgađanog zaključka:
take no prisoners!
16.02.2013. (00:15)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
svenadamewin
da bacim prvi kamen u perinu i wallovu harmoniziranu vodu, koja gotovo da je svojom estetskom isključivošću prešla iz tekućeg u kruto stanje jedne, dobro ispolirane površine nadgrobne mramorne ploče, pod koju ste vas dvojica sahranili onoga koji je tu ploču jednako dobro u stanju ispolirati i vratiti joj prvobitno, tekuće, agregatno stanje, a zove se perfekcionist.
kako me razgaljuje sirova (elem - iskrena!!!) umjetnost odvaljena od živog ljudskog korpusa sa svim pripadnim naturalijama, jednako me oduševljava i napor umjetnika da napravi savršeni artefakt, ma kako on bio hladan i proračunat višom matematikom.
uživam u samom činu stvaranja, ne nužno i u rustikalnosti ili ispoliranosti konačnog uratka.
(da dodam: sve je ipak stvar percepcije pasivnog promatrača, odnosno njegovog ukusa u pitanju estetskog doživljaja, a o ukusima, je li...)
zato samo ovoliko od mene.
E.
21.01.2013. (11:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MODESTI BLEJZ
po-zor! budite spremni biti udivljeni! ide Umjetnik (Umjetnost)! svi ko` jedan, na-klon! odnosno: Jerry, povrijedio si Maestra! to me otprilike podsjetilo na to ;0)
21.01.2013. (18:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
svenadamewin
modesti ne zajebavaj!
bit će mi dosta kad me sad dohvati gazda.
21.01.2013. (23:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MODESTI BLEJZ
ma viđu, odmah se starko našao javiti ;0) e svenče staro momče, ma jes zahebavam, ali ne zahebavam tebe, nit` domaćina nam vrlog, iako meni drago kako razmišljaš - jer ti jesi (a i on je) umjetnik, umjetnik ej (a to je u ovoj spiki komplimentČina). ovo "iđe Umjetnik-Če!" odnosilo se na arhitektonski projektiranu udivljenost Umjetnošću, u ovom slučaju Miesovom. oliti udivljenost miesovščinom? miesčinom? miesanjem? miesetanjem? mi... help pero mi ;0))
(ps-ps, joj stari moj stari, kad nas sad oboje dohvati! gulp)
22.01.2013. (00:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Paz'vamo Svenije!
Obično ne preferiram ex cathedra pristup, no sada si me - svojim (nesvojstveno ti!) ne baš najpažljivijim čitanjem i razumijevanjem - dibidus vrste - doista stavio u situaciju da ti moram održati lekciju. ''Dohvatiti'' te se - možemo, da, i tako reći. Što se može, vidim da moram sve ispočetka. A i da neće nitko umjesto mene.
Elem!
Profa emeritus Boris Magaš ustanovio je metodu analize arhitektonske forme, a koja kaže: ''Arhitektonsko djelo definirano je prostorom, korpusom i oblikom.'' Te da zato treba provesti:
1) analizu prostornog koncepta (''prostor'');
2) analizu proporcionalnog koncepta (''korpus'');
3) analizu oblikovno-strukturalnog koncepta (''oblik'').
Hoće reći: u arhitekturi forma nije prosta riječ. Imaš pozitivne volumene - u koje spadaju ''korpus'' ili pozitivna volumetrija u makrosmislu (gabariti, proporcije) i ''oblik'' ili pozitivna volumetrija u mikrosmislu (materijal, tekstura, motivi, ornamentacija). A onda još imaš i negativne volumene.
Imaš ono što si Izgradio (podove, zidove, stupove, krov), ali i ono Neizgrađeno, što si Izgrađivanjem dobio. PROSTOR koji si time formirao… po mogućnosti ne kao puki nusprodukt, nego koji si svjesnim projektantskim činom izdvojio iz bezobličnog totaliteta prostora. Alkemija arhitekture: pritom njega uopće ne dirajući, već baratajući nečime drugim, nekom potpuno drugom dimenzijom stvarnosti! (Onim pozitivnim volumenima: zidovima, podovima, krovovima...)
Tako i Bruno Zevi proglašava negativni volumen temeljnim konstitutivnim elementom arhitekture, uvjetom bez kojeg ne ide (po kojem se ona razlikuje od skulpture). Pa kaže još: ''Arhitektura se danas može najtočnije odrediti kao ono što računa s unutrašnjim prostorom.'' To ne bi trebalo baš najdoslovnije shvatiti. Da li recimo neka rampa kao dio objekta (npr.) stvara negativni volumen? Jasno da da. Mada kompletno lišena interijera, to je arhitektura zato jer se njenom pojavom formira neki prostor (ne možda u njoj, ali nad njom) koji postaje markiran, izdvojen od svekolikog okolnog zraka. Zevijeva definicija traži dopunu. Treba biti precizniji. Ili, ako ćemo tako, treba biti načelniji, skroz do kraja načelan. Negativni volumen definirati ne kao ''unutarnji prostor'' nego kao… hm, da, malo je nespretno… ''ono Neizgrađeno izdvojeno Izgrađenim''... ili ''izdvojeni prostor'', ''označeni prostor'', tako nešto... Možda: ''oivičeni prostor'' - pri čemu kod primjera rampe njeni rubovi vertikalno projiciraju imaginarne ivice. Bilo kako bilo, važno je shvatiti: arhitektura nije sama građevna masa rampe, njena pozitivna volumetrija, nego taj markirani prostor koji formira, kao negativni volumen. Si?
To proizlazi iz osobitosti ove umjetnosti u okviru ostalih likovnih: karakterizira ju doživljavanje ''iznutra'' - u odnosu na gledanje ''izvana''. Slika je 2D umjetnina koju se trodimenzionalno sagledava. Kip je 3D umjetnina koju se četverodimenzionalno sagledava (možeš ga obići okolo). Arhitektura pak ima petu dimenziju: čovjeka u sebi. Ni u sliku ni u kip ne možemo ući, niti bilo što s njim početi, možemo samo pasivno sagledavati, dok je arhitektura po svojoj biti interaktivna, kao da imaš kip u koji uđeš i po njemu hodaš, sjediš u njemu, i uopće svašta da možeš u njemu (da ne počinjem sad s bezobrazlucima).
Konzekvenca je da se neka građevina kao arhitektura ne ostvaruje u svojstvu umjetnine - skulpture, kapiš? Tu se ne radi o likovnoj umjetnosti. Arhitekt nije pozvan da projektira zidove (pozitivnu volumetriju), nego ljude unutar njih (negativni volumen kao to). Ne znan jesi li ubra naposljetku u čemu je problem s Rietveldovom kućom? Ona se kao umjetnost hoće ostvariti u svojstvu kipa - bitna na njoj nije ta temeljno arhitektonska peta dimenzija, negativni volumen u kojem se projektira ljude, već ona kao neoplasticistička kompozicija (pozitivnom volumetrijom), kao prostorni reklamni pano izvjesne (De stijl) likovne ideje. Zato je beznačajna kao doista arhitektura; funkcionira tek kao sjajna skulptura.
Zato u postu dajem (a i tome prethodno Koolhaas) kontraprimjer Miesovog paviljona. Naime, Mies tamo doista projektira negativni volumen, ljude i njihov muving unutra (to je ta aktualizacija virtualnog nasuprot Rietveldovoj realizaciji mogućeg, i to je ta sloboda u dobro ograđenom dvorištu, nasuprot Rietveldovom ''slobodnom stihu'' koji pridavljuje).
22.01.2013. (09:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
E, ali! Postavlja se pitanje i načina projektiranja ljudi. Rietveldovu umjetnost doživljava se kao i svaku skulpturu: četverodimenzionalno, staneš izvana i onda možeš obići (ne doduše sa sve četiri strane, jer se radi o naslonjenoj kući). U Miesovoj umjetnosti nominalno postoji ta peta dimenzija, nominalno je doživljavanje interaktivno, ono što je projektirano je ljudsko muvanje unutra. Pa ipak, što opazih: kad su ljudi tu unutra - i opet su izvana! Kao da sagledavaju kip, ušli su doduše u njega, ali ne čineći ništa drugo nego ga i iz tog rakursa sagledavajući; radi se o promjeni tek perspektive, rafinmanu četvrte dimenzije, a ne doista o prelasku u petu dimenziju. To je arhitektura ne jako željna korisnika, ne s doista interaktivnim uključenjem čovjeka. Ono što Miesov kubus dijeli s Rietveldovim antikubusom je da se naposljetku također postavlja kao - umjetnina, izložbeni artefakt, koju bi u njenom početnom artističkom stanju bilo šteta kvariti. Korištenje, stvarna interakcija, kao sama suština arhitekture (''arhitektonskog virtualnog''), je tu put nizbrdo, silazna putanja, kao u priči o papučama sirotog bogataša: element odstupanja od idealnog umjetničkog momenta. Čovjek kojeg te kuće ‘’uključuju’’ nije korisnik nego posjetitelj, gledatelj ‘’izvana’’ (ma koliko se tehnički nalazio u interijeru, negativnom volumenu). Dopušteno mu je malo se muvati i razgledavati, ali obavezno mora biti pristojan i ništa ne dirati (i ako bi bio tako dobar, smije malo razjapljivati usta pred izloženim arhitektonskim eksponatom). Ne postoji suštinska antropološka razlika između čovjeka na izložbi i čovjeka koji se zatekne u kućama Miesovim, Rietveldovim itd., ili možda nekom od sjajno uređenih interijera iz Elle Dekora ili bilo kog drugog ilustriranog magazina s pornografijom predizajniranog stanovanja, pardon... s arhitekturom za pokazivanje, arhitekturom-izložbom. To je isti tip iskustva... čovjek je tu ‘’uključen’’ tako što je prije svega stavljen na svoje mjesto: jasno mu je stavljeno do znanja da je on tu zbog izložaka, a ne izlošci zbog njega.
Utoliko je MODESTI puno bolje naćulila uši, prepoznala u čemu je poanta kod prigovora Miesovoj (i ne samo Miesovoj, dakako) politici Savršenstva u arhitekturi. Nije to tema stupnja hladnoće ni proračunatosti, niti načelno pitanje koji bi stupanj dopicanjenosti - ispoliranosti - perfekcionizma - u okviru neke umjetnosti bio jedino primjeren. Prvi sam koji će reći da obožava Nabokova. Stvar je u tjeranju Savršenstva - te otimanju arhitekture u Arhitekturu (kao nečime pred čime treba pobožno klečati) kao obrtanja smisla arhitektonske discipline, kreativnog iživljavanja na deplasiranom polju: umjesto interaktivnosti kao pete dimenzije, koja je njena konstitutivna suština - reduciranja arhitekture na likovnu umjetnost.
22.01.2013. (09:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Još par brzih nabačaja!
1) ''u rustikalnosti ili ispoliranosti konačnog uratka'' - obrnuti pol ispoliranosti u ovoj antinomiji nije rustikalnost, nesrećo. Brkaš kruške i jabuke, temu stupnja dopicanjenosti s temom stilskog pravca. I rustikalnost može biti ispolirana do visokog sjaja.
2) Da se ''o ukusima ne raspravlja'' - to je poslovica za bene (da se Tinom poslužim). Ali zašto i da se izmišljam - svijet je već dokučio o čemu se radi: ''A vi mi, prijatelji, kažete da se ne valja prepirati o ukusu i kušanju? Ali sav je život prepiranje o ukusu i kušanju! Ukus: to je ujedno i uteg i plitica na vagi, i onaj koji važe; a teško svemu živom što hoće da živi bez prepiranja o utegu, o plitici na vagi i o onom koji važe!''
22.01.2013. (10:58) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
svenadamewin
što sam tražio - to sam i dobio.
ali kao što mi je modesti rekla: svene, ne govorim o tebi, tako ja tebi kažem, pero nisam mislio na arhitekturu, nego na wallov komentar o perfekcionistima. a rustikalnost je bila u funkciji one strane kamena koju zidar ne polira nego ostavlja kako ju je u zid ugradio.
svejedno, sakrivam se do daljnjega u zadnjoj klupi iz širokih leđa onoga rabadžije ispred mene.
22.01.2013. (12:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
SVEN - U odgovoru Wallu spomenuo sam bio: ''Ne trebam virtuoza, nego - autora; autora u kojem ću se prepoznati. Ne tražim majstorstvo i cizelatorstvo, nego - rezonanciju.''
Pa da, tako to biva kod mene. Najbolje bi bilo da se objasnim kroz muziku. Tu me, recimo, neće očarati svirac nad svircima koji 12 sati dnevno vježba gitaru i onda odsvira virtuozan solo. Ma, sve priznajem, sjajno, briljantno, ali - nisi me dirnuo. Trebam... Dylana. Nema veze što ju on svira gore od Keme. Dylan mi tu dođe kao simbol, dakako. Je li potrebno baš definirati?
Hajde... možemo to preko onog specifičnog rukavca u glazbenoj panorami sovjetske Rusije, tzv. ''barda'' ili, kako je to još zvano: avtorskaya pesnya. Četiri su definirajuća obilježja:
a) sam piše svoje pjesme, kao vlastiti glas pojedinca,
b) visoka razina elokvencije i refleksivnosti, to je pjevana poezija,
c) emanacija ''kontrakulture'', neovisnog, slobodnog duha,
d) minimalna glazbena pratnja, s gitarom oko vrata, tek akord il' dva.
Angloamerička riječ za ''barde'': singer-songwriters. No, je li to uopće svatko tko sam piše svoje pjesme? Ponekad se pojam koristi i tako, no je li to dovoljna definicija? To nije malo, ali to nije sve. Ono što mene ovdje interesira je uža upotreba... moraju biti zadovoljena sva 4 faktora.
Sviđa mi se misao iz jednog eseja David Knopflera, kojim pokušava definirati taj pojam. Osamdesetih i devedesetih dogodio se, kaže, procvat ''stadionskih rokera'' koji pišu sami svoje pjesme - kao Tom Petty, Bruce Springsteen, Brian Adams, Chris Rea, Eric Clapton, U2 ili njegovi Dire Straitsi. ''Whilst these guys all carried considerable writing talent - no question about it - they also carried 100 trucks worth of equipment and for awhile there - it looked like the humble acoustic guitar was becoming as desirable as an old Ford Cortina.'' Disco sintesajzeri i hip hop semplovi nisu pomogli u spašavanju onoga esencijalnog, ''the simple craft of songwriting''. Heavy produkcija nije nikakvo zlo, ali nije ni ono bitno, nije kvintesencija. A mi smo sad u potrazi za kvintesencijom... the simple craft of songwriting.
Ali i kriteriji b i c također moraju biti prisutni. Jer pitanje je i kakve su pjesme. Ima ih mnogih koji sami pišu svoje pjesme, a da su one po svojim svojstvima ipak čisti pop eskapizam, industrija zabave. Pjevaju da im prođe vrijeme (i ni o čem ne misle)...
Za bližu ilustraciju: idealno oličenje kantautorskog duha, sa svim obilježjima, bilo bi ono Đonijevo ''na javnim mjestima s gitarom'' i ''želim samo da sviram''...
U Kaporovoj Uni junakinja iz naslova pita svog profesora i ljubavnika kako bi podnio gubitak slušatelja, da mu uskrate predavanja i sve to. ''Veruj mi, svejedno mi je da li govorim u amfiteatru ili na televiziji, da li svoje ideje štampam u novinama i časopisima ili ih pričam preko telefona, šapućem nekome u uho... Ja moram to nekome da ispričam! Ako me spreče na fakultetu, štampaću to u rubrici 'čitaoci pišu'! Ako mi ni to ne dozvole, pokušaću da objavim knjigu o svom trošku; ne bude li knjiga, pričaću po kafanama, po trolejbusima, javljaću se za reč na predavanjima, kad neko kaže: 'Ima li pitanja?' Na kraju, sačekivaću ljude na ulici i zaustavljati ih da im kažem šta mislim. Ali kad jedanput zaćutim, biće gotovo sa mnom!''
Ništa nije shvatio o Štuliću onaj tko ga nije u tom aspektu uhvatio. U jednom intervjuu iz '82, naglašava: ''Ako ne postoji drugo rješenje svirat ću i u kino dvoranama. Nitko mene neće spriječiti. Ako treba, ljeti ću svirati na livadi.'' Bitno svojstvo avtorskaya pesnya je motiviranost na točno taj način. Na javnim mjestima s gitarom... ''Ja znam što hoću i ja ću to svoje i napraviti. Vjerujem u sebe i znam što radim. Ja ljudima dajem svoju dušu, svoje srce, svoj pogled na svijet. Dajem im ono što me boli ili im dajem ono što volim, kako god hoćeš.'' I dalje: ''Ne bavim se biznisom, ja radim to što imam u sebi i onda sam miran, gledam što ću dalje.''
Okudžava: Pjesma o mom životu... A Dylan objavljuje na prvom albumu samo jednu originalnu pjesmu, koju je sam napisao: Song to Woody; hommage Woody Guthrieju, američkom proto-Dylanu, koji ga je fascinirao u sljedećem smislu: ''mogao sam učiti o životu iz njegovih pjesama''...
Ili kao Arsen: Vraćam se Aznavouru...
Kolegijalna fascinacija kantautorskim tipom: Dylan Woodyjem, Arsen Aznavourom, Cave Cohenom, Drake Dylanom, Scott Walker Brelom...
Radi se o rezoniranju, prepoznavanju... Shakespeareovska braća po oružju: ''We few, we happy few, we band of brothers''...
Primijeni i na druge discipline. O tome je suštinski riječ u antinomiji koja ti je zaškripala: ne idem za općenitom vještinom, nego to hoću: we few, we band of brothers...
23.01.2013. (12:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
svenadamewin
ah, pero, sad bih ja mogao nastaviti raspravu do u beskraj pod motom:
"eppur si muove", ali kao što su mi drage zemaljske nesavršene forme, tako su mi drage i platonove idealne, ali najviše obožavam savršeno slikarstvo mojih pećinskih predaka na zidovima doma mog.
tome težim u svojoj poeziji.
(možda sam te iznenadio?)
24.01.2013. (08:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Sven, budi bog s tobom! ''Ja iznenađen'', to ti je nešto a la ''raščupani ćelavac''.
Nego, da ti to možda s Wallom ovdje ne ćaskaš, obraćajući se meni, preko mojih leđa? Nešto mi vuče, daje na to... Samo što ja nit sam ovlašteni tumač nit advokat tuđih riječi, odgovaram samo za svoje.
Cijeli sam gornji komentar, kao i one iznad njega, napisao da bih usložnio i produbio prvotnu opreku - pokazao kako se točno ne radi tako prosto neprošireno o antinomiji savršeno/nesavršeno, ispolirano/sirovo, idealno/pozitivistički - da to u mojim upotrebama nije jednostavna binarna opreka, kao na kliznoj traci od 0 do 100 - da antinomična vrijednost nekih Savršenstava naspram kojih sam se odredio, nije Nesavršenstvo, nego neke sasvim druge, piše ti sve gore. (Za Miesa, npr.: nije moja teza da je problem na samoj načelnoj razini u tome što je previše truda ulagao, perfekcionistički peglajući svoj rad, nego da mu se taj rad ostvarivao na za arhitekturu deplasiranom polju (Savršenstva kao likovne umjetnine), što sam objasnio uzduž i poprijeko. Da se Mies slučajno bavio adekvatnim poslom, pa mu onda perfekcionistički pristupio - riječ da bih rekao, dapače.)
Uopće, linearne antinomije ne doliči previše ozbiljno shvaćati. To je pitanje broja dimenzija. Misao se može rasprostirati na tragu linije, ili unutar ravnine, a može bogme i u prostoru.
Ne znam da li si me uhvatio u tome: nisam argumentirao za ne-X protiv X u okviru antinomije X/ne-X, nego demontirajući samu antinomiju kao ovdje primjerenu optiku stvarnosti.
Tvoja replika: ma samo kad bi mi se dalo, pero, pokazao bih ti zašto su mi ipak dragi i X i ne-X! Zbilja, Svene? Na to ti se ne može odvratiti ni potvrdom ni dezavuiranjem, jer se radi o idealnom, najškolskijem mogućem primjeru onog: promašio ceo fudbal.
(Jesam li te sad tuttavia podbo na eppur ''eppur si muove''?)
24.01.2013. (09:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
svenadamewin
nisi.
24.01.2013. (10:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
alkion
Čitam post i čitam nakon toga komentare ???? Ne znam, ali meni se stalno po mislima vrzma zlatni kavez u kome sam u nekom trenutku unutar njega i tražim izlaz, a već u sledećem sam izvan njega s nevjerojatnom željom da se vratim unutra...
24.01.2013. (11:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
ALKION - Isti ovaj Koolhaas je na temu tzv. ''post-urbanog'' procesa, koji grad čini generičkim - a radi se o gubljenju, blijeđenju funkcije tradicionalnog centra grada, uslijed naslagivanja po periferijskim ledinama, van samog urbanog tkiva, gomile samodostatnih, introvertiranih velikih zgrada-panoptikona (mallovi, hoteli, prodajni centri, saloni...), međusobno nepovezanih, koje postoje svaka za sebe kao izolirani kozmos, svaka sama svoj ''centar'' - naglasio upravo motiv dobrovoljnog ropstva koji se tebi vrzma po mislima: ''Downtown becomes an accumulation of voided panopticons inviting their own voluntary prisoners: the center as a prison system.''
25.01.2013. (13:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
primakka
miesovu rečenicu često koristim mimo arhitekture, zapravo za nju tražim opravdanje/optužbu. ne želim prihvatiti čistoću mimo kaosa.
sklona sam wallovom i loosovom (mada ovog drugog ne znam) razmišljanju. jednom sam napisala nešto kao greška je poticaj. mada tako ne izgleda, jer moji tekstovi (makar pisani u dahu) imaju rezove, pozdravljam greške kao pečat ljudskosti.
i sama umjetnost izgubila bi smisao da se samo nijemo predstavlja, da se ne živi! čemu ljepota ako je samoj sebi svrha? po meni, ona je tek popratni termin. osnova je doživljaj, emocija.
moja kolegica često kupuje na buvljaku stare stvari koje su neke nove generacije izbacile iz kuća. volim stare stvari, ali ipak mi više znači neka bezvezarija koja ima i moju prošlost unutar sebe nego vrijednost kojoj ne znam genetski kod.
ne znam koliko si me shvatio. ja tebe jesam i drago mi je da se iza takvog čistunca krije duša.
25.01.2013. (13:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
alkion
Bih li onda, shodno tome izvalio glupost ako bih zaključio:
što je taj moj zlatni (zlatni jer unutar imam ono "izobilje" radi kojeg sam ga i izgradio) kavez veći, to je i moja uvjetna sloboda veća? Odnosno, ograničavam li ja, u stvari, tom i takvom urbanizacijom (nemam trenutno bolju izraz za sveukupno svoje okruženje - shodno tvom postu) sebe, svoje mogućnosti i napokon svoj izbor? Jer, pravo budi rečeno, "uništili" smo "izvorni" prostor koji je bio kaotično slobodan i pretvorili ga u kavez u kome važe neke druge norme i neka druga ponašanja pa i vrednosti. Ovo, kaotično slobodan , nije u doslovnom smislu jer i priroda svoj prostor uređuje po nekim normama, pravilima i zakonima.
???
Ili sami ja, poput svenadamewin -a, promašio ceo fudbal?
25.01.2013. (16:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
PRIMAKKA - ''Bio je tu stol, totalno ludi i neobični komad namještaja, stol na razvlačenje s nemogućim detaljima brave. Ali bio je to naš stol, naš! Možete li razumjeti što to znači? (...) Svaki komad namještaja, svaka pojedina stvar, svaki predmet, imao je priču i čitavu povijest za ispričati, obiteljsku povijest. Kuća nikada nije bila gotova; rasla je s nama, i mi smo rasli u njoj. Naravno da kuća nije bila napravljena ni u kakvom stilu. To znači da nije bilo nikakvog otuđenja, nikakvoga doba. Ali jedan je stil naša kuća ipak posjedovala - stil svojih stanovnika, stil naše obitelji. Kada su vremena, u svojoj sve jačoj diktatorskoj maniri, počela zahtijevati 'stilske' kuće (svi koje smo poznavali su dotad već bili dekorirali svoje domove u staro-njemačkom stilu, pa onda nismo ni mi htjeli zaostati) staro je 'smeće' bilo bačeno.''
Loos je bio bečki arhitekt i pisac od prije sto godina, pionir tzv. modern(ističk)e arhitekture; imaš u postu link na jedan stariji moj post u kojem sam ga predstavio - u njegovoj kritici secesije (ali ne samo historijski, nego univerzalno, onog elementa u secesiji koji je zajednički nazivnik svih otklizivanja arhitekture u tzv. primijenjenu likovnu umjetnost, kada ju se shvati kao nešto čiji je zadatak da bude stylish).
Evo ti link još jednom, s obzirom da te očito tema uzbuđuje: tamo je ''sirotom bogatašu'' njegov arhitekt, zabranjujući mu nošenje papuča određene boji u određenoj sobi, odbrusio: ''Zar nisam nacrtao sve za vas? Nisam li se za sve pobrinuo? Ne trebate ništa drugo. Dovršeni ste!'' Ali tek obrtanje satiričke poruke pokazuje njen puni sadržaj: ne nacrtati sve, ne pobrinuti se za sve... Ismijavajući koncept kuće koja je u svom gesamtkunstwerk totaldizajnu dopicanjena do zadnje kvake i ekstinktera za svijeće, ''do same lopate za ugljen'', kao kakva gledaj-ne-diraj velika umjetnina, Loos nam odmah pruža i protukoncept, odgovor, rješenje. Pravi je zadatak arhitekture ne da bude (likovno) Dovršena, nego da raste s korisnicima i oni u njoj.
Znaš ono: Ornament i zločin... Između ostaloga, Loos je bio i jedan od glavnih uzora Miesu - upravo za less is more estetiku. Nesporazum je, međutim, još sam Loos anticipirao... ''ornament'' nije tek likovna ukrašenost, historicistički ili secesijski kićeni uzorak, nego je to svaka lažna situacija stylish tipa - bez obzira što je likovno možda ''jednostavna'', ''funkcionalna'' i ''čistih linija''. Klasični modernizam Bauhausa, Miesa i Le Corbusiera uzeo ga je za proroka svoje ''funkcionalističke'' stilizacije, no ovaj ih se unaprijed odricao: ''Ukrasili su se Golim i Neukrašenim''... Njihovo less is more odbacivanje ornamenta - ornament je par excellence! (Kažem ja, a kazao bi i Loos.)
Što se tiče tvog posljednjeg retka: shvatio sam te u komentaru, da, jedino nisam sto posto siguran za posljednju rečenicu. ''Iza takvog čistunca''? Tko da je čistunac? Mies? Mies bi bio čistunac, naravno, i to idealan, tipičan primjerak... otuda i zadnji paragraf mog posta u kojem ispovijedam više organsku antipatiju. No - ne negirajući mu načelno ''dušu'' - post mi sigurno nije išao za ustanovljanjem toga u Miesu, pa da iz posta to pojmiš. :) Ili si na mene možda mislila? Tako bi se pak pomislilo i po gramatičkom rezonu, s obzirom na spominjanje mene u prvom dijelu rečenice, prije sastavnog veznika. Ali ja - pa čistunac?! Ama otkuda! Pa to baš nema nikakvog smisla... baš sam poznat kao ''radosni vjesnik'' suprotnoga! :D Osim što sam i oličenje bezdušnosti - pa nisi valjda mislila da me bezveze u nekim krugovima zovu Limeni?!
Eto, u tome se sastoji moja zbunjenost tvojim zadnjim retkom.
26.01.2013. (10:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
ALKION - U svom prvom komentaru oslovio si arhitekturu kao zlatni kavez. Jako mi je drago da se našao netko da se fokusira i na taj aspekt posta.
Postoje dvije međusobno suprotne vrste kulturnog impulsa. Jedan koji bismo mogli nazvati religijskim ili ikonografskim trudi se čovjeka baciti na koljena pred djelom ljudske kulture, prisiljava nas da obožavamo npr. Umjetnost, ili Poeziju, ili Naciju, ili Božanstvo; hoće nas podčiniti, staviti u podanički odnos naspram apstrakcije, pretvoriti u one koji nešto štuju, s rukom na srcu i nabreklih grudiju, tj. u imbecile.
Prvi rujna pisao sam blogerici Odmak o tome kako meni može biti smiješno nešto što njoj i ne mora: ''Jučer sam gledao 'Wonders of Croatia', a bilo je o Kvarneru, pa se zatekli na Trsatu, a tamo Wojtylin spomenik i neka tuka koja pada na koljena te dotiče kamen postamenta kao svetu relikviju, s ganutim strahopoštovanjem. Ti na toj sceni (predmnijevam) nećeš naći ništa smiješno, a ja ću ju gledati s mješavinom sažaljenja, gađenja i držanja za trbuh - na potpuno isti način kao kad pišem o npr. kulturnoj publici koja pada na koljena pred zlatnim teletom znamenitih imena, ili o jagmi rulje u Louvreu da se što više približi svetom zakutku u kojem stoluje Mona Lisa i onda kvrc, škljoc.''
Arone, napravi nam boga!
Badava im je Duchamp bacao pisoar u lice...
O tome sam posebno pisao u Spasio sam vatru - pri čemu je naslov Cocteauv odgovor na pitanje što bi spasio iz gorućeg Louvrea; odličan primjer druge, drskije struje duha, koja hoće čovjeku vratiti suverenost i nezavisnost u odnosu prema tim Bogovima i Muzama (koji su, napokon, njegova, čovjekova tvorevina).
Rietveldova i Miesova arhitektura primjeri su pak one prve, koja ne emancipira, ne oslobađa, nego baš naprotiv, služi porobljavanju duha, pripada religijsko-ikonografskom tipu kulture. Kvrc, škljoc. Padnimo na koljena i pomolimo se.
Sam motiv dobrovoljnog zatočeništva pri konzumiranju arhitekture asocirao mi se potom - s obzirom da sam ga već imao u svijesti asociranog tako, kako sam i naveo - uz ''post-urbanost'', koja predstavlja vrhunac ekstaze. Doista, kada uđeš u neki od tih generičkih objekata kasnog kapitalizma, neki shopping mall recimo, zar nemaš jak osjećaj zlatnog kaveza? Nije ni tajna da se tu sistematski primjenjuju sva sredstva dezorjentiranja i anestetiziranja, također i ikonografskog simulakruma, samo da bismo bili unutra što bolji i dobrovoljniji robovi.
Što si htio reći drugim komentarom nisam do kraja pokopčao, no ne bih se usudio određivati da li si promašio fudbal. Zato što to stoji u korelaciji s tvojim prvim komentarom, kojeg sam izvolio tumačiti u određenom smjeru. Pa prema tome i nije do mene da presuđujem - tko zna, možda sam fudbal promašio baš ja.
27.01.2013. (01:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
primakka
od tebe zaista svašta novoga možemo naučiti. pogotovo ja koja ni blizu nisam obrazovana da bih sve mogla usvojiti, a u zadnje vrijeme ni potpuno povezati. svejedno, volim takve napise, a tvoji pronicljivi i skroznamjestu komentari meni te opisuju ko nekog ko sve uredno, makar bilo i hladno, drži na mjestu. otuda čistunac.
kako sam i sama u nekom prošlom životu puno stavljala na kocku reda, logike, razumijevanja i znanja, pa onda svjesno unijela kaos u takav poredak, jako mi godi da iz cijelog tvog teksta iščitam, odnosno subjektivno iščupam, dio u kojem pasivan i hladan doživljaj ljepote gubi pred življenjem iste.
umjetnost se treba živjeti da bi imala smisao. sa stajališta umjetnika, ali i promatrača. zato mislim da kad u svojim seciranjima ogoliš bit negdi mora da je i duša.
angažirani umjetnici i umjetnici trgovci kojima je stalo samo da im se drugi dive o tom pojma nemaju.
p.s.
nikad ne pišem duge komentare, kao što i u stvarnosti malo pričam. pa se eto nadam da bi ovo bilo sve.
28.01.2013. (10:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
skydiver
@primakka; Taman sam pomislio da si sazela moj namjeravani komentar na neku optimalniju mjeru, i evo skuzim da si ustvari rascerupala moj nedovrseni koncept i slozila ga tako da mu vise ne uspjevam prepoznati ono 'nesto' sto je trebalo osvijetliti zamagljene nijanse izmedju cistunstva, temeljitosti, pedanterije, poliranja i inicijalne svrhe za tim 'doradjivanjem'. Labirint u kome se tako lako zagubimo.. Evo, upravo prilozih ilustrativan primjer kako je ta vrsta izmaglice opaka stvar, pogotovu ako GPS ne funcionise. Ali evo kompenzacije za tebe i za
@pero; Zahvaljujuci Google maps mozete malo uzivati gledajuci primjer kako cak i visokogradnja moze imati onu toliko trazenu intimnu ljudsku mjeru. Dakle, zgrada se nalazi na sjeverozapadnom rubu Waikiki kvarta (Honolulu, HI). Prepoznatljiva po romboidnom tlocrtu krovnog mosta koji premoscuje 'blizance'. 'Ateriranjem' dole na sam plocnik Kalakaua Avenue moze se 'setati' okolo i promatrati detalje iz normalne perspektive. Na laktu (zavoju) Alawai kanala su dva mosta i (suplja) zgrada je upravo unutar presjecista ulica koje vode preko tih mostova (Kalakaua Av. i Maccully St.). Cista poezija...
30.01.2013. (07:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
alkion
Drugim komentarom htjedoh reći otprilike onošto si odgovorio Primaki, a najbolje ga oslikava primjer s papučama. Naime, kao što si i dao primjer pretjeranosti u crkvi (u postu na koji me upućuješ linkom), tako se i meni čini da u mnogim objektima, ovako kako ih ti u postu navodiš, nema niti funkcionalnosti, niti emocionalnog zadovoljstva, a prečesto nemamo niti pravo kreativnosti -ostaje nam samo da se, kako si se ti slikovito izrazio primjerom zlatnog teleta, "divimo" i eventualno klanjamo. Dakle,dobrovoljno smo u kavezu (možda i samo radi konformizma) dok jednovremeno "vrištimo" prema izlazu, a kad ga napustimo tražimo sve moguće razloge da mu se vratimo.
Da to malo kroz šalu izrečem: oženjeni muškarci "bježe" od braka, a neoženjeni stoje u redu kako bi "ušli" unutra. Tko je, u stvari, od njih stvarno slobodan?
31.01.2013. (14:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
PRIMAKKA - ''Uvijek sam nastojao ući stvarima u dušu.'' (Flaubert)
SKYDIVER - The Waikiki Landmark, 1888 Kalakaua Avenue, Honolulu - jel to?
ALKION - nitko :)
02.02.2013. (16:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
blogdogg
ej pero ja znam da postoji savršenija olimpijada od 36. a malodušje kao pravac u misaonim tijekovima dovodi do nedovedivog i toliko odgađanog zaključka:
take no prisoners!
16.02.2013. (00:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
BLOGDOGG - odgađanje mi je posebno nemila riječ u zadnje vrijeme
20.02.2013. (23:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...