Ni san ni smrt Ne umiru živi. Kuća u kojoj si rođen, Prijatelji tvoje vedre mladosti, Starac i mlada djeva, Svakodnevna muka i slatki plodovi, Sve to nestaje, Bježi u bajke, Vezati se ne može.
- Ralph Waldo Emerson
----------
Razmišljam ja tako da vrijeme je vratiti se doma... U djetinjstvo i ranu mladost, kad lunjao sam tražeći početak i ono nedokučivo a ipak dosezljivo, kroz volju i moć stići do svog cilja, stvarajućeg pregnuća... i tako biti netko i nešto, realizirati sebe za života, biti sretan, usrećiti sve drage osobe oko sebe koje te prate u životu, učiniti život i svijet ljepšim i sretnijim, snošljivijim i svima podatnijim i podobnijim...
Što je to bilo presudno u mojem životu, što je to što me je pokrenulo, ta nit i vodilja, što je to od presudnog značaja i utjecaja bilo primarno, ti dragi ljudi i prijatelji mojih roditelja, učitelji ili slučajni prolaznici, ta okolina, škola, ulica, roditeljski odgoj...
Nakon rodnog Karlovca, Čačka kojeg se ne gotovo i ne sijećam ili u obrisima tamnog hodnika kad me je mati znala ostaviti na kratko s loptom i igračkama, tog dvorišta s vučicom za čiju dlaku sam se držao i tako učio hodati, sve to kroz san i podsvijest sad navire...
Petrovac na Mlavi do petog razreda osnovne škole a kasnije Požarevac... Otac je bio vojno lice, oficir kojeg sam rijetko viđao kod kuće... Znao je kasno doći doma đipom ili jašući na konju, blatnjav u čizmama i zaprljan... Kaldrma u Petrovcu na Mlavi bila je retkost... Sijećam se okolnih salaša kamo sam s ocem znao obilazit i igrati se, njegovih prijatelja... Rijeka Mlava je plavila, vode okolne i poplavljenih kuća bilo je ko u prići... S tog mosta iznad parka, u blizini i kuća gdje smo stanovali, to bih želio vidjeti... Požarevac, tako i Kostolac gdje sam pohađao prva dva razreda Srednje tehničke škole, to bi želio vidjeti... Stanovali smo u samom centru, nasuprot spomeniku Milošu Obrenoviću... Nikoga se više ne sijećam, ne dopisujem se ni sa kim...
Za sve to obići trebalo bi mi jedno tjedan dana, čekam priliku i živim u nadi da ću jednoga dana i realizirati... Novac je za sada jedina i moćna prepreka... Volja postoji, cilj je zacrtan, treba se i realizirati...
Lp, Boro
http://budan.blog.hr/
13.10.2012. (10:17)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
borivoj
Ni san ni smrt
Ni san ni smrt
Ne umiru živi.
Kuća u kojoj si rođen,
Prijatelji tvoje vedre mladosti,
Starac i mlada djeva,
Svakodnevna muka i slatki plodovi,
Sve to nestaje,
Bježi u bajke,
Vezati se ne može.
- Ralph Waldo Emerson
----------
Razmišljam ja tako da vrijeme je vratiti se doma...
U djetinjstvo i ranu mladost, kad lunjao sam tražeći
početak i ono nedokučivo a ipak dosezljivo, kroz volju i moć
stići do svog cilja, stvarajućeg pregnuća... i tako biti netko i nešto,
realizirati sebe za života, biti sretan, usrećiti sve drage osobe
oko sebe koje te prate u životu, učiniti život i svijet ljepšim i sretnijim,
snošljivijim i svima podatnijim i podobnijim...
Što je to bilo presudno u mojem životu, što je to što me je pokrenulo,
ta nit i vodilja, što je to od presudnog značaja i utjecaja bilo primarno, ti dragi ljudi i prijatelji mojih roditelja, učitelji ili slučajni prolaznici, ta okolina, škola, ulica, roditeljski odgoj...
Nakon rodnog Karlovca, Čačka kojeg se ne gotovo i ne sijećam ili u obrisima tamnog hodnika kad me je mati znala ostaviti na kratko s loptom i igračkama, tog dvorišta s vučicom za čiju dlaku sam se držao i tako učio hodati, sve to kroz san i podsvijest sad navire...
Petrovac na Mlavi do petog razreda osnovne škole a kasnije Požarevac... Otac je bio vojno lice, oficir kojeg sam rijetko viđao kod kuće... Znao je kasno doći doma đipom ili jašući na konju, blatnjav u čizmama i zaprljan... Kaldrma u Petrovcu na Mlavi bila je retkost... Sijećam se okolnih salaša kamo sam s ocem znao obilazit i igrati se, njegovih prijatelja... Rijeka Mlava je plavila, vode okolne i poplavljenih kuća bilo je ko u prići... S tog mosta iznad parka, u blizini i kuća gdje smo stanovali, to bih želio vidjeti... Požarevac, tako i Kostolac gdje sam pohađao prva dva razreda Srednje tehničke škole, to bi želio vidjeti... Stanovali smo u samom centru, nasuprot spomeniku Milošu Obrenoviću... Nikoga se više ne sijećam, ne dopisujem se ni sa kim...
Za sve to obići trebalo bi mi jedno tjedan dana, čekam priliku i živim u nadi da ću jednoga dana i realizirati... Novac je za sada jedina i moćna prepreka... Volja postoji, cilj je zacrtan, treba se i realizirati...
Lp, Boro
http://budan.blog.hr/
13.10.2012. (10:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
jelen
strašno, bijedno, sramotno... :-(
13.10.2012. (10:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
borivoj
hvala ti vajrapani! :-))))))))))
16.10.2012. (08:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...