Komentari

diarydiduino.blog.hr

Dodaj komentar (15)

Marketing


  • Marija Beljan

    E Vesna moja, niti oni znaju šta to znači ni šta nam rade sa tih par riječi, a niti ćemo mi više biti ikada isti

    avatar

    02.02.2012. (20:26)    -   -   -   -  

  • emocija

    Prestala sam se pitati "zašto?" u vezi tragedije jer nema ni odgovora, ni onoga koji bi mi uputio isti, ali ovo sve teže razumijem. Možda sam već rekla (napisala) no ako i jesam, opet ću: da sam imala sreću drugačije proživljavati godine, da sam imaal sreću imati nju živu, a da je obrnuta situacija, sigurno mi takve riječi nikada ne bi izašle iz ustiju. Kako je moguće, ne misliti, ne zamisliti, ne razumijeti, kako je moguće biti takav egoist? Djeluje kao namjera. Možda nije ali takvom se čini. Zašto baš tamo i zašto baš nama? Otupila jesam ali izgleda da još uvijek nedovoljno. Mare, Mare, Mare......

    avatar

    03.02.2012. (22:31)    -   -   -   -  

  • vrata

    Draga Emocija,
    tesko je, ali nemojte mu zamjeriti, taj Pero Vam sigurno nije zelio nanijeti bol... mozda nije znao sta reci ili rekao nesto pogresno, ali je dosao... Niti on niti svi ostali nece vas nikad u potpunosti moci razumjeti, i bolje da ne razumiju, jer bi to znacilo da trebaju prozivjeti isto sto i Vi... nemojte im zbog toga zavtarati vrata, nemojte biti toliko ogorceni. Uvjeravam Vas da ni Vasa Una to ne bi zeljela...

    avatar

    08.02.2012. (16:58)    -   -   -   -  

  • Zdenka

    Draga Vesna, život nas je potrošio, ne vidim smisao.postale smo zombi, ali nismo izgubile osjećaje. Duboko smo ranjene i povrijeđene, a svakodnevno trpimo udrace osoba koje nas okružujui pitaju se zar vrijeme ne liječi sve rane ?! Mi, nesretne majke, najbolje znamo da, naprotiv, s vremenom naša rana postaje sve dublja, pretvara s eu duboki krater. Ništa me ne zanima, ništa me ne može razveseliti.Pokušavam pobjeći od stvarnosti, fokusirtai s ena čitanje, ali ne ide. Želim pročitati Fališ mi II Mani Gotovac, koja jošliječi tridesetogodišnje rane nakon gubitka kćeri. Želim pročitati Na krilima mističnog putnika Martine Kosec, koja kaže da je majka troje prekrasne djece. dvoje je manifestiranih, a jedan živi u njezinom sjećanju i srcu. Pa kaže, umjesto da je dopustila da je bol i tuga unište, pretvorila ih je u alatkoji joj je omogućio da dodirne i probije svoje unutarnje granice, pomoću kojih se otvorila novim vidicima koji su joj pomogli da s elakše nosi s tragedijom koja ju je snašla.
    Ja to ne umijem, silno želim svoju Irmu u stvarnom životu . . .

    avatar

    09.02.2012. (08:18)    -   -   -   -  

  • emocija

    Niti ja ne umijem Zdenka, ili ne znam, ne znam želim li uopće i mogu li pokušati? Tako je, to bi bila nekakva deskripcija - zombi. Ono na što nisam nikako mogla utjecati je bio apsolutan gubitak emocija, vrlo brzo. Uvidjela sam da me nikakve nesreće ne diraju, da me se radost (ni tuđe, pa čak ni nekakve sitne emocije trenutno sretnog trenutka) ne dotiču, ne otvaraju nikakve vidike, planove, nade, želje.... ništa. Kaže isto tako neka kineska (ili druga, nije važno) da na bol čovjek ne može utjecati ali na patnju može tj. može je zauzdati upravo otvaranjem prema nekom drugom "prozoru", ali vraga, kad me ne zanima izlaz. Radim posao, OK zadovoljna sam ako ga okončam, kod kuće smo sredili neke "repove" i to bi bilo to. Sve drugo je ravna crta. Mani... eto dokaza da nismo postali "namčori" jer smo htjeli već je to tako. Valjda.Kod mene je.Slušala sam je prije nekih godinu dana i ponavljala: "Da, točno, i ja se tako osjećam".... knjigu se ne usudim uzeti u ruke, ne znam zašto, što bi me moglo više pogoditi osim da dijelimo istu kob i patnju. Život ide, živimo ga, ali smo zapravo stali u jednom trenutku. I stojimo, samo se drugima čini da idemo.

    avatar

    10.02.2012. (21:12)    -   -   -   -  

  • emocija

    Vrata: Svjesna sam da dolazi, ali baš zato što dođe, odstoji, odgleda, baš zato se čini težim njegovo skretanje u drugo... kao da smo na pozornici, a tek se činovi izmjenjuju. Tamo bi trebao čovjek šutjeti, razmišljati o krhkosti vlastite sreće i poštivati - Unu. Pa to me zapravo i ljuti, boli, ubija u pojam, za njega je bila, za mene je još uvijek, kakva god. Ne mogu staviti točku.

    avatar

    10.02.2012. (21:18)    -   -   -   -  

  • vrata

    Draga moja Emocija,
    da ne razmislja, da nema osjecaje i ne postiva Unu, Pero vise ne bi dolazio... Svaki covjek moze samo kako zna i umije. Mozda je za njega i druge "bila", ali to ne smanjuje Uninu vrijednost. Mozda pomalo nezgrapno pokusava skrenuti na vedriju temu, pa na trenutak nastane neugodna tisina kao "na pozornici"... Mozda ja pokusavam govoriti u ime svih "Pera" koji su Vas povrijedili, a da im to nije bila ni najmanja namjera... Ne gurajte nas od sebe, pruzite nam ruku.

    avatar

    12.02.2012. (20:26)    -   -   -   -  

  • emocija

    Vrata su se sama zatvorila. Istina, ogorčena sam, ljuta i bijesna sam, zavidim drugim roditeljima na životima njihove djece, ne mogu prihvatiti stvarnost u kojoj nema Une, ne mogu se nositi sa prazninom..... Sve negativne emocije... Prihvatila sam i pomirila se sa smrću svojih roditelja, bake i djeda, svekrve i svekra... s ovom ne mogu. I kako bih mogla?

    avatar

    13.02.2012. (20:13)    -   -   -   -  

  • vrata

    Draga Emocija, samo da javim da sam svratila, ne znam sta da kazem, ali sam opet tu jer mi je zao Unine sudbine, i zao mi je Vas. Voljela bih pomoci, vratit Vas bar koji korak natrag u zivot, al znam da nema pomoci, zato rekoh, barem da navratim...

    avatar

    20.02.2012. (21:53)    -   -   -   -  

  • borut

    vrata niste ni trebali navraćati

    avatar

    04.03.2012. (18:11)    -   -   -   -  

  • vrata

    Dragi Borut, nemojte tako, nikom ja ne zelim zlo. Sve sto sam zeljela je pokazat svoju suosjecanje Uninoj mami. Nikoga nisam svojim pisanjem zeljela povrijediti.

    avatar

    08.03.2012. (18:11)    -   -   -   -  

  • borut2901

    hajde vrata NE SERITE

    avatar

    13.03.2012. (10:24)    -   -   -   -  

  • jedna prijateljica

    Poznajem vrlo dobro jednu mamu koja je prije par godina u prometnoj nesreci izgubila jednu predivnu kcer..kako to biva ona nije bila kriva nego pijani vozac...ta predivna prijateljica zivi u nama, kroz nas, pored nas...cesto se vidjam s tom mamom i pricamo puno o njoj, ne samo ja nego i nekoliko nasih prijateljica i prijatelja...., nas nekoliko, koji smo ostali uz tu obitelj, s tom mamom djelim svoje trenutke...i ta mama, noseci u sebi svu bol koju moze nositi samo majka jedne prekrasne mlade osobe koja nije s nama, kad joj dodemo raduje se i iskreno je sretna zbog nasih trenutaka...ona se interesira za nas, zove nas, prica s nama o njoj, o sebi, nama...zato vam mogu reci da unatoc svoj boli ona prozivljava nase trenutke...da, sira obitelj se ponekad zasiti, obitelj jednostavno ne moze nositi ili ne zeli nositi svu tu tugu...jer to je tako...na zalost tek kad nam se dogodi neka tragedija shvacamo njezinu nenormalnu tezinu...moja vam je preporuka da ponekad razgovarate s Uninim prijateljicama, s curama ili deckima koji su joj bili prijatelji...mozda ne vjerujete, ali postoji netko tko svakodnevno nosi Unu u svom srcu...kao sto mi nosimo nasu prijateljicu ....osvrnite se...puno je lakse s drugima nositi tako teske trenutke...otvorite srce, prihvatite sve mane ljudi koji vas vole...jer VJERUJTE mi postoje oni za koje se najmanje nadate...mozda cak i nisu tu u istom gradu, regiji a koji vole i misle na nju....lijep pozdrav!

    avatar

    17.04.2012. (14:31)    -   -   -   -  

  • emocija

    Unine prijateljice.... Una je studirala u Zadru i po njezinim pričama bila je okružena divnim mladim osobama, a uglavnom zato što nismo u istome gradu, upoznala sam tek njezinu cimericu, i kasnije, kad se zbila ova tragedija još jednu. Sve su one krenule svojim putem, bile su jednostavno u dobi kad se otpočinje s pravim životnim iskušenjima i životom uopće.Nisu mi bile blizu niti su imale vremena za priče. Vjerujem da je se sjete, ta i u njima je ostavila svoje zrnce postojanja, sjete se i mene ali u potpunosti shvaćam da je doista teško okrenuti broj i započeti priču s njima nepoznatom osobom i to osobom koja je sve izgubila. Njezine prijateljice ovdje...posebna priča, a kako je išla u srednju školu u Poreč i opet te djevojke ne poznajem jer sve što se zbivalo interesantnog u to (njihovo) doba zbivalo se tamo, a ne ovdje. Često u besanici pomislim na njene zadarske prijateljice, izgovaram im imena i zamišljam ...zapravo nju zamišljam u njima, njenu nepostojeću budućnost u njihovoj sadašnjosti... Hvala na komentaru.

    avatar

    25.04.2012. (20:12)    -   -   -   -  

  • anonimus

    Draga Emocija, izasla je jedna predivna, nadradjivana knjiga, mislim da je trenutno jos nema na hrvatskom: Michel Rostain "Le Fils" (The son). Puno pozdrava Vama i Vasoj Uni!

    avatar

    02.05.2012. (21:29)    -   -   -   -  

  • anonimus

    knjiga Joan Didion: Blue Nights

    avatar

    09.06.2012. (16:12)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se