Komentari

sredovjecniudovac.blog.hr

Dodaj komentar (5)

Marketing


  • Teobaldin teatar

    Da tu je možda greška, trebao si te stvari dati daleko..., ali tko je mogao razmišljati tada, zar ne? Međutim, (moje skromno mišljenje) ne bi trebao izbjegavati te pozive, jer tako udaljavaš te ljude od sebe. I doći će dan kada će te oni prestati pozivati. Dvije su opcije. Ili otvoreno priznaj ljudima u čemu je problem, pa ih zamoli da te stvari taj put maknu (oni će to i sami učiniti - i shvatit će) ili probaj razmišljati: Da, to su njene stvari, ali i ta žena je moja draga prijateljica... i njoj dobro pristaju i pomažu joj... bolje da sam te stvari dao njoj, nego da su završile kod neke nepoznate osobe ... bolje nego da sam ih bacio na smeće... bolje da nekome služe, da su korisne nego da samo stoje, ... Počet ćeš drugačije gledati na te stvari, one će dobiti neku novu dimenziju i ponovni susret sa njima neće više biti tako bolan. Sjeti se da ljudi daruju i organe svojih voljenih pokojnih osoba! Razumiješ, stvori neku takvu pričicu i vidjet ćeš - pomaže. Meni uvijek pomogne. Nije dobro samo bježati, bježati... I nije dobro izbjegavati drage ljude!
    Oprosti na dužini komentara. Laka ti noć!

    avatar

    16.03.2011. (00:06)    -   -   -   -  

  • Sredovječni udovac

    Sasvim si u pravu. Trebao sam zavrsiti post napisavsi da na kraju uvijek odem i da se pomalo navikavam na to. Oni su zadnje vrijeme gradili kucu i svaka usteda im je bila dobra (dajem im i odjecu za djecu, moji su veci). Bolje bi bilo da sam pisao o onome sto nisam nikad uspio "savladati". Nisam nikad prosao mjestom gdje se nesreca dogodila. Ustvari, busom cu za sat, ali nikad ne gledam. Zbog kombinacije nelagode i straha, ako ja vozim uvijek idem drugim putem (auto-put najcesce). To mi je ponekad komplikacija. Prijatelji iz NM su organizirali neke utrke na mjestu na koje se skrece bas na tom mjestu. Uskoro ce biciklisticka utrka od 200km i meni su problem samo ti zadnji, jer bih morao proci tu. Inace, to je mjesto na kojem su se cesto desavale nesrece. Prva koje se sjecam je pred 15-ak godina, kad je kamion na tom mjestu udario u auto u kom su bili dvoje mladih - mislim da su bili tek vjencani ili pred vjencanje, takvo nesto. Ti vjerojatno znas koje je to mjesto. Sad sam ja malo dug. Hvala sto si uvijek tu s komentarom.

    avatar

    16.03.2011. (05:34)    -   -   -   -  

  • Lavica

    U mojoj rodnoj kući još su neke stvari,čuvam ih,a dosta smo ih dali bližnjima.Ispočetka je jako boljelo,a sada drugačije gledam na to.Stvari koje čuvam još mi mirišu na voljenu osobu koju sam izgubila.....

    avatar

    16.03.2011. (10:14)    -   -   -   -  

  • vikica

    To boli, znam. I nema riječi utjehe, samo suza...

    avatar

    16.03.2011. (10:17)    -   -   -   -  

  • Chantal Lafond

    ljudi smo s vrlinama i manama, ja nakon dvije godine još uvijek potiskujem stvarni život, ne priznajem da je određena osoba umrla, osoba koju sam snažno voljela,
    kad me nešto podsjeti izbacim to iz uma, naglo, tako se nosim s time, kad prolazim pored bolnice u kojoj je umrla, sklopim oči, tako mi je lakše, prolazim skoro svakodnevno, ali ni nakon dvje godine ne gledam...zašto i bih ? ne mislim da sam slaba, samo ne želim misliti o tome, o tuzi, o svim onim danima provedenim tamo kraj te osobe, čekajući smrt, još uvijek imam noćne more, to mi je dovoljno podsjećanja...istina je da je nakon dvije godine lakše hodati gradom, smijati se, ali s druge strane ja još uvijek vjerujem da se to nije dogodilo, totalno oprečno znam, ali tako lakše živim, svatko se nosi sa svojom tugom najbolje kako zna, ne postoji idealan recept...iako nisam ja luda, znam ja jako dobro da se odvila smrt, da je bio sprovod, da sam čitala pred svim onim ljudima govor, znam da nisam plakala godinu dana nakon toga, ali s druge strane ta osoba je još uvijek živa i tu je...samo nema njenog lika, obličja...zato ne priznajem smrt kao smrt.

    avatar

    16.03.2011. (21:41)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...