Toliko toga… Želim ti reći… Milijun puta sam se upitala, zašto sam u šla u tvoj život. A kako sam ušla u i povratka nema, sigurno je da sam trebala. Kad sam već trebala…zašto sam tu, u kombinaciji koja je u suprotnosti sa svime što živim. Nošena srcem, katkad se činilo tako sigurno i jasno…to je to!..drugačije i ne može biti. E, ali kad uključiš razum, srce se stegne i ukoči, pitajući se, razlikujem li ja dobro i zlo. Tisuću puta izgovorenu rečenicu mojoj djeci, kao osnov od kojeg počinju svoj život. A meni se ta rečenica, vratila kao bumerang, meni tvorcu te famozne misli… I dok se moja djeca upinju da je žive…ja padam pred najsvetijim elementom za život…ljubav… Izdvoji je na pusti otok, zaboravi da itko postoji…ne bi mi trebala ni hrana, ni disanje ni život..živila bi milijun godina kao nedjeljiva cjelina, nedjeljive cjeline. Vrati je..u okvire u kojima živi… Toliko sudara, toliko eksplozija. Zašto? Zato što i sama ljubav ima odgovornost. Ako ljubav nema razuma, odgovornosti, dostojanstva, žrtve, davanja, odricanja…onda to nije ljubav… Ljubav nadilazi brigu za sebe, ona brine za onog drugog… Ljubav osluškuje titraje onog drugog… Ljubav razumije i kad se ne kaže… Ljubav razumije i ono što ne razumije Ljubav se žrtvuje… Ljubav se daje, kad je najmanje netko zaslužuje… Ljubav nikad ne odlazi… Ljubav nikad ne napušta… Ljubav ne voli buku… Ljubav je ljubav…osjećaj koji spaja najskrovitije čestice naših tijela, osjećaj koji pronađe i ono što nismo znali da imamo… A zapravo, pitam se dali se ljubav da izreći… Jer potrebno je biti ljubav da bi se ljubav mogla čuti. I razumijeti!
15.12.2010. (21:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
djevojčica
Toliko toga…
Želim ti reći…
Milijun puta sam se upitala, zašto sam u šla u tvoj život. A kako sam ušla u i povratka nema, sigurno je da sam trebala. Kad sam već trebala…zašto sam tu, u kombinaciji koja je u suprotnosti sa svime što živim.
Nošena srcem, katkad se činilo tako sigurno i jasno…to je to!..drugačije i ne može biti. E, ali kad uključiš razum, srce se stegne i ukoči, pitajući se, razlikujem li ja dobro i zlo.
Tisuću puta izgovorenu rečenicu mojoj djeci, kao osnov od kojeg počinju svoj život.
A meni se ta rečenica, vratila kao bumerang, meni tvorcu te famozne misli…
I dok se moja djeca upinju da je žive…ja padam pred najsvetijim elementom za život…ljubav…
Izdvoji je na pusti otok, zaboravi da itko postoji…ne bi mi trebala ni hrana, ni disanje ni život..živila bi milijun godina kao nedjeljiva cjelina, nedjeljive cjeline.
Vrati je..u okvire u kojima živi…
Toliko sudara, toliko eksplozija. Zašto? Zato što i sama ljubav ima odgovornost.
Ako ljubav nema razuma, odgovornosti, dostojanstva, žrtve, davanja, odricanja…onda to nije ljubav…
Ljubav nadilazi brigu za sebe, ona brine za onog drugog…
Ljubav osluškuje titraje onog drugog…
Ljubav razumije i kad se ne kaže…
Ljubav razumije i ono što ne razumije
Ljubav se žrtvuje…
Ljubav se daje, kad je najmanje netko zaslužuje…
Ljubav nikad ne odlazi…
Ljubav nikad ne napušta…
Ljubav ne voli buku…
Ljubav je ljubav…osjećaj koji spaja najskrovitije čestice naših tijela, osjećaj koji pronađe i ono što nismo znali da imamo…
A zapravo, pitam se dali se ljubav da izreći…
Jer potrebno je biti ljubav da bi se ljubav mogla čuti.
I razumijeti!
15.12.2010. (21:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...