Komentari

responder.blog.hr

Dodaj komentar (27)

Marketing


  • M

    "...podupiranje liturgije u kojoj je svećenik okrenut leđima puku, ili pak teze da bi rastavljeni parovi trebali plaćati porez na rastavu..."
    :) :) :)

    avatar

    02.08.2010. (09:42)    -   -   -   -  

  • pokisli

    Srdačan pozdrav, odgovorio sam vam na vaš post:

    http://responder.blog.hr/2010/03/1627309331/sto-znaci-da-je-isus-sin- bozji.html

    avatar

    15.08.2010. (17:49)    -   -   -   -  

  • mvko

    Vidim da ću si morati uzeti malo više vremena da pročitam sve tvoje postove jer me te teme jako zanimaju i slažem se s tvojim razmišljanjem.
    Zaista je krajnje vrijeme za pomake i promjene u našoj Crkvi.
    Pozdrav

    avatar

    22.08.2010. (04:37)    -   -   -   -  

  • Responder

    Pa eto, tu je da se čita, ako ti je koji tekst zanimljiv meni je drago. Ja sam si pak uzeo vremena da malo čitam Heideggera.

    avatar

    22.08.2010. (20:09)    -   -   -   -  

  • Tanja

    Briljantno ko i uvijek, stvarno mi je čast poznavati te!
    Od jeseni ću imati više vremena da detaljnije sve pročitam i da krenem u vlastito istraživanje, a ne da ovak samo preletim tvoj blog - al ovo šaljem prijateljima.
    Velki pozdrav našem Responderu i cijeloj ekipici!

    avatar

    09.09.2010. (10:50)    -   -   -   -  

  • interrogator

    Kolega me je uputio na vaš blog, a i od nekoliko drugih teologa koje doživljavam kao „napredne“ sam čuo sugestiju da posjetim vaše stranice jer se to isplati. I tako pročitah tekst što ste ga na svom blogu objavili u četvrtak 22.07.2010. pod naslovom „Redemokratizacija Crkve“. Evo kako ga doživljavam.
    Citiram:
    "Svi u ovoj prostoriji jako dobro znaju da je George Pell premješten iz Melbournea kako bi mogao dobiti crvenu kapicu i kako bi mogao birati papu. I to je bio jedini razlog … Većina biskupa bila bi za to da biskupi biraju kardinale … Ono što se sada provodi je to da papa imenuje kardinale, koji onda biraju papu, koji onda bira druge kardinale, i tako to ide uvijek isponova. Dakle, to jedan iskvareni krug. A namjerno je oblikovan kako bi osigurao da ne dobijemo drugog papu Ivana XXIII."
    To su riječi australskog biskupa Geoffreya Robinsona iz govora održanog prošlog tjedna pred 250 biskupa i svećenika na Australskom nacionalnom vijeću katoličkih svećenika u Parramatti. Sudionici su dugim i glasnim aplauzom popratili te biskupove zaključke kroz koje zagovara demokratizaciju Katoličke crkve.
    Započinjući svoje razmišljanje o nužnosti redemokratizacije Crkve očito vam se ovaj citat učinio prikladnim. Zar ne uočavate nelogičnost u riječima: … Ono što se sada provodi je to da papa imenuje kardinale, koji onda biraju papu, koji onda bira druge kardinale, i tako to ide uvijek isponova. Dakle, to jedan iskvareni krug. A namjerno je oblikovan kako bi osigurao da ne dobijemo drugog papu Ivana XXIII."?
    Je li vam poznato kako je izgledao kardinalski zbor prije izbora Ivana XXIII za papu? Tko je u ono vrijeme imenovao kardinale? Nije li kardinalski zbor bio monolitniji, konzervativniji nego danas? Nisu li kardinali redom bili Talijani pa je unaprijed bilo onemogućeno da papa postane itko drugi osim Talijana? Pa je ipak kao papa „ispao“, doduše Talijan, ali jedan Ivan XXIII!
    Uvelike se govorilo tada, a i danas, da je njegov izbor potvrda djelovanja Duha Svetoga za kojega, nadam se, još uvijek vjerujemo, da na neki način vodi Crkvu. Znači li komentar cijenjenog australskog biskupa da je Duh Sveti napustio Crkvu nakon smrti pape Ivana XXIII i ostavio Crkvu na milost i nemilost „iskvarenim“ Papama koji stvaraju „iskvarene izborne krugove“? Kome bi poštovani mons. Robinson pripisao izbor Ivana Pavla II za papu koji je bio toliko omiljen u širokim krugovima? Ili ni on, po mons. Robinsonu i istomišljenicima, nije zaslužio da bude Papa, tj. njegov izbor nema veze sa Duhom Svetim nego je isključivo rezultat funkcioniranja jednog dobro podmazanog iskvarenog kruga?

    avatar

    16.09.2010. (00:17)    -   -   -   -  

  • interrogator

    Nameće mi se jedno hipotetsko pitanje: da je nekim slučajem (kao što je čistim slučajem ispao papom Ivan XXIII) kardinalom imenovan neki modernistički australski biskup i da takav, kao kardinal, sudjeluje u izboru Pape, bi li se mons. Robinson bunio što ga je Papa imenovao kardinalom, a ne biskupi? Ne bi li to bilo protumačeno kao znak modernizacije Crkve?
    Koliko su „crkveno dobro informirane osobe“ 'dobro informirane' očito je. Pell, usprkos njihove informiranosti, nije ispao Prefekt kongregacije za biskupe. Slučaj ili Duh Sveti? Slučajna koincidencija pedofilske afere?
    Pa naravno, nikako ne može biti Duh Sveti. Ako prihvatimo ulogu Duha Svetoga padaju u vodu naše kombinacije, naša informiranost. Očito je taj isti „iskvareni krug“ imenovao Prefektom drugog natražnjaka, doduše, prikrivenog. „On nema toliko izražene tradicionalističke stavove kao Pell, ali i njega, kao i većinu drugih novoimenovanih crkvenih velikodostojnika, obilježava defenzivna pozicija spram suvremenog svijeta.“
    Znači, u tom grmu leži zec? Kardinalski zbor je, „zahvaljujući“ svojim novoimenovanim članovima zauzeo defenzivnu poziciju spram suvremenog svijeta.
    Ovakav način razmišljanja mi jako miriše na našu političku situaciju. Na vlasti je bio HDZ pa je na sva vodeća mjesta u državi, od škola do poduzeća, silom političke podobnosti, zasjeo HDZeovski kadar. Onda je došla 2000 pa je sva vodeća mjesta u društvu zauzeo SDPovski i liberalni kadar.
    Da li i Crkva tako funkcionira? Kako ono veli naš svijet „Sjaši Huso da uzjaše Mujo!“ Sad su na vlasti „defenzivci“. Nadajmo se da će na vlast doći „ofenzivci“. Možda je Responder preuzeo ulogu Ivana Krstitelja koji pripravlja put Gospodinu?

    avatar

    16.09.2010. (00:17)    -   -   -   -  

  • interrogator

    Hajdmo vidjeti što se podrazumijeva pod sintagmom „defenzivna pozicija spram suvremenog svijeta“? Autor veli da je to stav, mišljenje „kako je Crkva na Zapadu pod opsadom militantnog sekularizma koji ju želi uništiti.“
    Dakle, tradicionalisti samo misle, njima se to pričinja „kako je Crkva na Zapadu pod opsadom militantnog sekularizma koji ju želi uništiti“. Ma vidi ti te ćorave tradicionaliste! Ma vidi ti te zaglupljene individue koji su nasjeli na priče o teorijama zavjere! A moderni svijet je tako dobrohotno raspoložen prema Crkvi, jednostavno želi da Crkva uspije u svom poslanju, iz petnih žila se trudi otvoriti joj prostore djelovanja kako bi mogla formirati ljude. Nudi se Crkvi da djeluje u javnosti gdje god stigne. Zakonodavstvo osigurava nesmetanu evangelizaciju. Crkveni moralni stavovi bivaju dočekani s aplauzom, a aktualna Crkva koju predstavlja defenzivni kardinalski zbor to ne vidi i ne priznaje i umjesto da je zahvalna svijetu, ona ga napada
    Hoćete li reći, poštovani Responderu, da i zakonodavstvo EU potvrđuje tu dobrohotnost spram Crkve i njezinog djelovanja na Zapadu? Hoćete li reći da eksperimentiranje sa multikulturalnošću i stvaranje moralnog i idejnog relativizma pomaže djelovanju Crkve? Hoćete li poreći da se europski i zapadni ateisti i agnostici udružuju u prave militantne organizacije koje za sada evangeliziraju ateizmom na način na koji se Crkva još nije sjetila evangelizirati, ali očigledno spremaju i mnogo militantnije akcije koje će, ako u naumima uspiju, završiti progonom vjere?
    „Umjesto kritičke otvorenosti okolnoj kulturi, koja je od početaka karakterizirala kršćanstvo, zauzima se defenzivan stav u kojem se sebe prikazuje kao žrtvu. Na taj se način gubi svaka mogućnost utjecanja na društvo.“
    Mora biti da sam ja za svog teološkog studija imao profesora crkvene povijesti koji je bio ili neznalica ili indoktrinirana osoba koja je poučavala povijest Crkve na tragu tradicionalističke zatucanosti. Jer, ja sam učio da su kršćani bili jako zatvoreni spram okolne kulture. Koliko se sjećam nekih originalnih tekstova iz onih prvih vremena kršćani nisu prihvaćali služenje vojnog roka, nisu išli u kazališta i amfitetare, nisu prihvaćali običaje javnog života, jednostavno su se distancirali od svoga svijeta. Čini mi se da je tako nekako bilo i u vrijeme SZ, da su Židovi imali stroge upute o zatvaranju, getoiziranju, dapače o uništavanju svakog utjecaja onih kultura koje su ih mogle zavesti u idolopoklonstvo. Istina to stanje nije dugo trajalo, ali bilo je to vrijeme „prve ljubavi“ na koje se Crkva uvijek (reformistički) vraća, jer je sve kasnije samo doprinosilo razvodnjavanju i hlađenju.
    Ili ja ne znam čitati (doslovno i u prenesenom smislu) ili je Isus u evanđelju kršćanima jasno navijestio da će biti žrtve kroz povijest i to upravo zato što će biti „svjetlo svijeta„ i „sol zemlje“. Što je čudno u tome što se kršćani prepoznaju kao žrtve netrpeljivosti spram kršćanstva?
    Otkud vam, poštovani, pravo na tvrdnju: „Na taj se način gubi svaka mogućnost utjecanja na društvo.“? Nisu li kršćani u tim prvim vremenima na koje se pozivate bili žrtve krvavih progona? Jesu li trebali hodati okolo po rimskom carstvu i nositi parole: „Ha, Ha, samo vi po nama tucite! Mi se uopće ne smatramo žrtvama!“ A nisu li kršćani baš tada, i baš time što su bili žrtve strahovito jako utjecali na društvo? Kako shvatiti čuvenu Tertulijanovu izreku: „Krv mučenika sjeme je novih kršćana!“? Nisu li kršćani upravo svojim alternativnim stilom života spram ondašnjeg suvremenog svijeta izazivali divljenje pogana paralelno sa podsmjesima i porugama? Ili ono što piše u Djelima apostolskim ne moramo uzimati previše ozbiljno?
    Uostalom, što vam znači pojam „defenzivan stav“? Je li ta sintagma tu samo zato što lijepo, moderno zvuči? Je li Isus povlađivao svojim suvremenicima ili je bio u defenzivi prema većini onodobnog vjerničkog i društvenog svjetonazora? Zašto se u evanđeljima i poslanicama nalaze tako radikalni antisvjetovni stavovi (posebno u Ivanovskim spisima) ako je rano kršćanstvo bilo tako otvoreno spram suvremene kulture kako to vi kažete? Zašto su kršćane uopće onako progonili ako su se tako dobro uklopili u suvremeni svijet?

    avatar

    16.09.2010. (00:18)    -   -   -   -  

  • interrogator

    Pa vi ste svojim stavovima „papskiji od Pape“ kad pišete: „Zadaća Crkve bi trebala biti da stvori atmosferu u kojoj su vjerovanje i religija viđeni kao važan dio javnog diskursa, kao što su to politika, ekonomija, vanjski poslovi, socijala, zdravstvo i druga pitanja koja društvo i mediji uzimaju ozbiljno.“
    Je li tako bilo u rimskom carstvu? Jest ako pod 'vjerom i religijom' mislite na službenu rimsku religiju. Ako mislite na kršćanstvo naravno da nije bilo tako, ali je tako postalo od vremena Konstantina. Mene su u crkvenoj povijesti učili da je konstantinizacija Crkve bila danajski dar za Crkvu. Vi doista kao da mislite da su svijet i Crkva jedno, kao da imaju iste interese, isto područje djelovanja? Vjerovanje i religija su bili viđeni kao važan dio javnog diskursa tek u vremenu kad je Crkva stekla političku kontrolu nad društvom i to je trajalo dotle dok je Crkva kontrolirala društvo. Zar vi opet prizivate takva vremena? Znam da je to nemoguće obzirom na vaše slobodarske poglede. Ali kako onda zamišljate tu simbiozu vjere, religije, politike, ekonomije, vanjskih poslova, socijale, zdravstva???
    Izgleda da je ipak najveći razlog zbog kojega su Crkva i njen nauk društveno irelevantni sasvim druge prirode od ovoga o čemu vi pišete. Crkva je danas puna kršćana koji to nisu, kršćana koji ne poznaju nauk svoje Crkve, kršćana koji se ne slažu s naukom svoje Crkve, kršćana koji žive po svojim pravilima i zakonima, a ne po zakonima svoje Crkve. Zašto bi svijet uvažavao Crkvu koju sačinjavaju grupe ljudi raznorodnih mišljenja, različitih ponašanja, različitih stavova spram najvažnijih društvenih i moralnih pitanja današnjice? Zašto bi se uvažavalo Crkvu koja se uklapa u svjetske trendove i svjetovna mjerila, koja nije „sol zemlje i svjetlo svijeta“?
    Dok Crkva nije imala tako snažan utjecaj i kontrolu nad društvom Crkvi i onome o čemu ona govori, njenim zadacima i ciljevima se pristupalo s podsmjehom i senzacionalistički. Tako je bilo prije, tako je i u novije vrijeme.
    Vašu optužbu da je ovo podsmijevanje i senzacionalistički tretman Crkve „izravna posljedica stava Crkve da ne želi voditi iskreni dijalog sa suvremenim svijetom, niti ga se trudi razumjeti“ zvuči mi tragikomično. Pitam se kako jedan pametan čovjek može takvo nešto ustvrditi? Izgleda da u tekstovima vas suvremenih teologa riječi počinju dobivati neka neuobičajena značenja. Što li vama znači „dijalog sa svijetom“, a što „razumijevanje svijeta“? Znači li razumijevanje odobravanje? Sudeći po prijedlozima za rješavanje nekih gorućih pitanja koja dolaze sa strane progresista čovjek stekne dojam da razumijevanje znači kapitulacija pred stavovima svijeta. Valjda na toj liniji treba shvatiti i dijalog. Dijalog smo ostvarili kad dopustimo svijetu da nas uvjeri u svoje pozicije.
    Drago mi je da ste svjesni da je teološko nastojanje vas „dijalogičara“ „pročitano“: „Onim pak teolozima koji u taj dijalog žele ući prigovara se kako razmišljaju suviše "horizontalno", tj. da doktrinarnim pitanjima pristupaju na način ljudskih znanosti, što kao posljedicu ima zanemarivanje teološke izvorne preokupacije, "vertikalne" dimenzije Crkve kao misterija.“ Upravo tako! Samo ste jednu riječ (možda namjerno) ispustili. Trebalo je napisati: „Onim pak teolozima koji u taj dijalog žele ući s progresističkih pozicija …“ Jer, nije istina da Crkva ne vodi dijalog sa svijetom. Ona ga mora voditi htjela ne htjela, jer je njeno članstvo svijet. Problem je samo to što u tom dijalogu sudjeluju i progresisti i tradicionalisti. Pritom tradicionalisti drže da na suvremene probleme trebaju tražiti odgovore u svjetlu evanđelja (riječi Božje), a progresisti da odgovore treba tražiti na bazi sociologije i znanosti. I tako progresistički dijalog svršava u horizontali, a tradicionalistički često „puca preko glava“. Čini se da je nama u Crkvi daleko preči dijalog između progresista i tradicionalista, jer dok mi ne riješimo naša unutrašnja nerazumijevanja i prepucavanja ništa od dijaloga sa svijetom. Zapravo, može se reći da postoje dvije Crkve, jedna progresistička i druga tradicionalistička i da svaka dijalogizira sa svijetom na temelju vlastitih pozicija. Kakvu će korist svijet imati od takvog dvolinijskog dijaloga?

    avatar

    16.09.2010. (00:18)    -   -   -   -  

  • interrogator

    Pohvalili ste negdje Schillebeeckxa zbog njegove jednostavne teologije pristupačne i običnom čitatelju. Mislite li da je ovaj citat kojega ste naveli prosječnom čitatelju razumljiv?
    Nisam tip čovjeka koji prihvaća neku tezu zato što je to rekao taj i taj. Prihvaćam tezu ako u njoj nalazim logiku, ako mi nakon provjere zvuči uvjerljivo.
    Pitam se jesam li dobro shvatio ovo što vi pišete i Schil. citat. Da vidimo: pretpostavljam da želite reći kako oni koji prigovaraju modernim teolozima koji ulaze u dijalog sa suvremenim svijetom „da zanemaruju izvorne teološke preokupacije i vertikalnu dimenziju Crkve kao misterija“ boluju od dualističkog supernaturalizma/fideizma. Valjda bi to trebalo značiti da takvi drže kako su religijske stvarnosti i ovaj svijet (u kojem živimo) sa svojim zakonima strogo odvojeni, dvije zasebne stvarnosti, a vjera bi trebala biti shvaćena kao nad-naravna stvarnost u smislu da ona tumači, možda čak i određuje stvarnost. To bi valjda trebao biti taj „religijski pozitivizam“ ukoliko se Objava shvaća kao mjesto gdje pronalazimo sve odgovore, sva rješenja. Ušančeni u tom stavu tradicionalni teolozi glume da su imuni spram znanstvenog istraživanja i ideološkog kriticizma.
    Prigovori upućeni suvremenoj teologiji u velikoj mjeri stoje. Ona u prosječnom kršćaninu koji se imalo zanima za teologiju kao i u nama pastoralcima koji, i uz najbolju volju, ne možemo toliko pratiti suvremenu teologiju, izaziva užasan idejni mutež i duboku unutrašnju nesigurnost. To mi ne možete poreći. Uostalom, to je moj doživljaj pa me i ne biste mogli uvjeriti u suprotno. Slično važi i za „vertikalnu“ dimenziju Crkve. Sociologizacija Crkve je dobrano uznapredovala pa kad se time bave sociolozi amateri (kao naš don Ivan Grubišić) onda vidimo kako to daleko može ići.
    Valjda je vama teolozima stalo do toga da vas ljudi čitaju, da razmišljaju tragom vašeg razmišljanja i pisanja. Ponekad se pitam: razmišljate li o posljedicama svoga rada? Čini mi se iz vašeg dijaloga sa Barnabom oko Schillebeeckxa da niste spremni na to. Tko više odvaja realnost i religiju: tradicionalna teologija koja svu stvarnost vidi prožetu Bogom, smatra Boga izvorom svega postojećega i govori o Božjoj providnosti ili suvremena teologija koja je uvela ideju autonomije ovozemaljskih stvarnosti, koja se izruguje pojmu Providnosti, a time i ideji Božje „upletenosti“ u sve što postoji? Nije li ovo dualizam? Ili možda deizma?
    Budući da Schillebeeckx piše o Učiteljstvu pretpostavljam da on smatra kako je ovo čemu pišete zapravo problem Učiteljstva koje je, prema mišljenju progresista, načelno tradicionalističko.
    Ako je još uvijek osnovna potka kršćanske vizije svijeta Objava onda kršćanstvo generalno zastupa religijski pozitivizam i svojevrsni supernaturalizam. Ako vi držite da kršćanstvo ne bi trebalo biti obilježeno svojevrsnim supernaturalizmom kakva bi onda mogla biti vaša teologija ako ne naturalistička, dakle upravo onakva kakvom je prikazuju vaši kritičari.
    Ja nikad u tijeku svoga teološkog studija, koji je – nota bene – bio, u suočenju s modernim teološkim konstrukcijama, tradicionalistički, nisam od svojih profesora čuo da je teologija i kršćanska vizija svijeta imuna spram znanstvenih istraživanja. Dapače. Uvijek smo tražili, pogotovo u graničnim pitanjima, način kako povezati klasičnu teologiju sa rezultatima znanstvenog istraživanja. Koliko znam takav stav zastupaju i crkveni dokumenti (crkveno Učiteljstvo). Crkva ima i svoje znanstvene ustanove i kod svih relevantnih pitanja, koliko mi je poznato, konzultira eminentne znanstvenike.
    Ako znamo kolika je relativnost znanstvenih argumenata (Einstein je npr. postavio teoriju relativiteta, a kvantna fizika je relativizirala Einsteina), i ako nam je poznato koliko su neke ideologije uspjele izmanipulirati naše suvremenike da ljudi apriori vjeruju u rezultate znanstvenih istraživanja, začuđuje da se teolozi ponekad pokazuju daleko veći „vjernici“ spram znanosti nego spram Objave i da su spremni brže-bolje smisliti neku teološku teoriju koja bi trebala biti kompatibilna sa znanstvenim hipotezama.

    avatar

    16.09.2010. (00:19)    -   -   -   -  

  • interrogator

    A što reći o ideološkom kriticizmu? Doduše, trebali bismo razgovarati (ili bih trebao znati ako je to negdje objasnio) što učeni teolog smatra pod „ideološkim kriticizmom“. Ako misli na kritike koje ideologije upućuju Crkvi pitam se znači li da on drži da bi Crkva trebala stalno biti pozorna na kritike koje joj upućuju različite ideologije i da bi morala voditi dijalog s njima? Ja sam dijete socijalizma i vrlo dobro se sjećam i Vekoslava Grmiča i njegove teologije samoupravnog socijalizma (i činjenice da je bio UDB-in suradnik), a sjećam se i KS-a i sukoba koji je oko toga izbio u našoj Crkvi (a ne bih se zakleo da i tamo nije bilo „trojanskih konja“). Pamtim i „crvene fratre“ iz Bosne Srebrene i njihovo socijalističko udruženje. Kad ideologije zaglupe ljude onako kako je marksizam bio zaglupio mase čemu služi dijalog? Da ljudima pošalje poruku kako je ta ideologija vrlo ozbiljna, kako je treba uvažavati? Nije li trebalo daleko više snage trošiti na demistifikaciju i demitologizaciju marksizma nego na dijalog s njim? Vjerojatno bi bilo više žrtava, ali bi marksizam prije bio došao kraju. Nije li ista priča i sa ideologijom globalizacije prema kojoj pojedini teolozi također nastupaju udvornički i trude se iz petnih žila pjevati joj hvalospjeve umjesto da je raskrinkaju?
    Apologetika samo što nije dobila izgon iz Crkve, a moderna je teologija učinila sve što je mogla da je obezvrijedi, izruga, obesnaži. Jer, kao, apologetika i dijalog ne idu zajedno.
    Je li getoizacija Crkve posljedica izmišljenog samoizoliranja Crkve ili je posljedica društveno-političkih procesa koji ne žele prihvatiti da na svijet i ljudske živote tako jako utječu dva autoriteta? Svijet ne trpi Boga, ne treba Boga: ne treba ni Crkvu/religiju kao „nositeljicu“ Boga. Zato crkveni nauk u društvu postaje sve irelevantiniji. Znate li ijedan društveni medij koji ozbiljno uzima ozbiljni crkveni nauk o bilo kojem pitanju i koji s njim ulazi u dijalog? Svugdje nailazite na laži, podmetanja, krive interpretacije crkvenog nauka ili zbog nerazumijevanja ili zbog manipuliranja čitateljima. Kakvog tu dijaloga može biti?
    Već smo doživjeli da rektor sveučilišta ne može biti teolog. Bit ću malo zločest pa ću reći i ovo: bit će mi iznimno drago kad teologija dobije izgon sa Sveučilišta. Tada će valjda i teolozima postati jasno o čemu je tu riječ. No, vjerojatno će postojati jedan struja u teologiji koju će svijet uvijek štititi, a njene teologe propagirati.
    Možda je istina da zaklon u Crkvi traže sve više oni koji su razočarani svijetom (možda ovdje dobro dođe ona Isusova: „Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni…!“), ali je svakako istina da izlaz iz Crkve traže sve više oni koji su razočarani Crkvom. No, jesu li razočarani Crkvom zbog toga što ona nije ostvarila kristovski ideal, ili su razočarani time što njihova vizija Crkve ne prolazi (evo, npr. demokratska Crkva)?
    Nitko, sve da i hoće, ne može ignorirati suvremene spoznaje a različitim područjima, ali posljedica svega toga je „kultura relativizma“ i jeziva nesigurnost koja se uvlači u ljude. Ja priznajem da je i mene dobrano zahvatila.
    Po vama je očito grijeh maštati o mitskom vremenu nepromjenjivosti i patrijarhalne idiličnosti. Život je, u to vrijeme, u svakom slučaju, bio više. Svjestan sam da nema povratka u ta mitska vremena - ili možda i ima? Kad ciklus propadanja, kojemu smo svjedoci, dođe do vrhunca vjerojatno ćemo krenuti ispočetka, od mita. Ni ja ni vi to nažalost nećemo dočekati. Umrijet ćemo u svijetu zbrke, nejasnoća i nesigurnosti, kao „žedan kamen na studencu“. Duboko sam uvjeren da Isus nije tako zamislio svoju Crkvu. Ma koliko burno bilo more kojim bi trebala ploviti njegova lađa, barem lađa nudi „čvrsto“, poznato tlo. Crkva to sada nije zahvaljujući „posadi“ koja uvjerava putnike da moraju poskakati s lađe u more. Bujrum!
    Sustav izbora biskupa, kardinala i pape, koji je biskup Robinson kritizirao, je kao što znate plod povijesnog razvoja i napose plod borbe sa svjetovnom vlašću i vrlo vjerojatne (povijesno dokazane) izmanipuliranosti masa, a da se sačuva autonomija Crkve.
    Bi li Robinson i njegovi istomišljenici prilikom izbora za biskupe, kardinale, papu bili spremni slijediti „recept“ primijenjen kod izbora Matije? Čisto sumnjam. Oni bi najprije

    avatar

    16.09.2010. (00:19)    -   -   -   -  

  • interrogator

    napravili sve da izborno tijelo bude „jednoumno“ tj. napredno, a tada više Duh Sveti nije ni potreban, zar ne? Ne bi trebala ni molitva ni kocka.
    Vidim, savršeno vam je poznato da je demokratsko pravo izbora Papa ispisalo neke od najružnijih stranica povijesti Crkve (protupape, krvavi obračuni i posmrtne neljudske osvete nad leševima), a ništa ljepša povijest nije se ispisivala ni kad je u pitanju bio izbor biskupa.
    Logično je da su vladari željeli pravo izbora hijerarhije za sebe i da su zato izbacivali iz igre narod. Kao da danas to ne žele? I kao da ne pokušavaju to ostvariti?
    Logično je da su se Pape, pozivajući se na narod, htjele oduprijeti pokušajima cezaropapizma, simonije, investiture.
    Narod? I kad je riječ o političkom entitetu znamo da se najčešće radi o „masi“ kojom je vrlo lako manipulirati. Nažalost, zahvaljujući neznanju i Božjim je narodom lako manipulirati. Nije li ovo što se događa u Crkvi u Austriji, Njemačkoj i drugim naprednim zapadnim Crkvama čisti plod teološkog mućkanja (manipulacije)?
    Problem Crkve su mase neosviještenih kršćana, kršćana kojima bi i danas kao i nekoć, trebalo beskonačno ponavljati „Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!“ Ali, prihvaćajući (legalizirajući) i mase „anonimnih kršćana“ izlazeći u susret kršćanima koji crkvenu praksu prilagođavaju svojim željama i potrebama, Crkva sve više postaje „krdo“ koje vješti „kauboji“ mogu potaknuti na stampedo u željenom pravcu (slučaj „Varšavska“).
    Dakle, iako znate do čega je u povijesti Crkve dovelo demokratsko pravo izbora hijerarhije vi opet pišete: „Kulminacija u procesu centralizacije crkvenih ovlasti …“ Naravno, centralizacija je „pogubna“ zar ne? Kao što bi Hrvatsku trebalo pretvoriti u labavi, interesni savez regija, valjda bi i Crkvu trebalo na sličan način decentralizirati? Budući da imamo provjereni model autokefalnosti u pravoslavlju, zašto ne bismo prihvatili taj model? Je li Stepinac bio budala kad je postao mučenik, a mogao je davno riješiti problem decentralizacije Crkve, makar na razini Hrvatske?
    Ne mogu vjerovati da možete biti ovako jednostrani u svom pristupu. Da se razumijemo, i ja smatram da bi vjernici mogli i morali imati daleko veću ulogu kod izbora od župnika do Pape, ali poučen povijesnim katastrofama vrlo sam oprezan. Kategorički tvrditi da to treba sprovesti, a ne razmišljati o mogućem modelu kojim bi se izbjeglo sve ono čemu nas je povijest naučila je besmisleno. S ovakvim (ideološkim) podjelama unutar Crkve demokratizacija izbora crkvenih pastira može uroditi samo raskolom, toga ste valjda svjesni?! Tako ne da se ne bi riješili problemi nego bi se situacija dodatno zakomplicirala.
    Kršćani bi doista trebali biti gorući kršćani, sveci, svjesni uloge crkvenog Učiteljstva koji bi izborom omogućili „biskupima da ne strahuju od svijeta, niti ga ignoriraju, nego da se s njime hrabro suočavaju“ , ali bi jednako tako bili spremni slušati svoje biskupe kad izlažu nauk Crkve, kad nastoje sačuvati polog vjere, a ne prilagođavaju ga pod svaku cijenu „vremenu“. Dapače, taj bi narod trebao biti sposoban prepoznati „izdajničke“ pokušaje svojih pastira i osuditi njihovo nastojanje da se uližu svijetu te ih jednako opozvati kao što su ih postavili na dotičnu ulogu.
    Ovdje se jedino u potpunosti slažem s rečenicom: „Takvi biskupi ne bi mogli biti sami sebi dovoljni.“ Naši biskupi najčešće jesu sami sebi dovoljni i doista često nemaju veze sa životom ljudi. Ali, veze imamo mi, svećenici, pastoralci i vidimo što naši „kršćani“ žele (usp. 2 Tim 4, 3). I dok mi pokušavamo sačuvati polog vjere vi nam izmičete tlo ispod nogu.
    Što se tiče evidentnosti „da su prvi kršćani znali dobar recept kako izbjeći getoizaciju kršćanstva“ i opet ste jednostrani. Hoćete li kao primjer negetoiziranoga pape uzeti Grgura Velikog? Onda pročitajte ono što u brevijaru čitamo o njegovom komentaru te negetoiziranosti. Hoćete li kao primjer prisutnosti Crkve u svijetu uzeti Hildebranda /papu Grgura VII/ i teoriju o dva mača? Rekoh prije: čini se da ste vi „papskiji od pape“ i da priželjkujete povratak na stare jasle?!

    avatar

    16.09.2010. (00:19)    -   -   -   -  

  • interrogator

    Vi pišete: „Nažalost, narod koji je ranije biskupima bio jamac legitimiteta, danas je postao izvor straha, jer biskupi nisu suglasni s promjenama koje narod vidi kao nužne u Crkvi, te ne žele o njima niti diskutirati.“
    Ja bih, naravno, rekao NASREĆU je ovako kako jest. Jer da taj narod, sa svojim „kršćanstvom“ i sa svojom razinom vjerskog znanja kroji ustroj, praksu i nauk Crkve, ajme nama gdje bismo došli i što bi od evanđelja i Kristove Crkve ostalo!
    Evo vašeg argumenta: sociološke studije! I ja sam na terenu svoje biskupije predlagao provođenje sociološke analize kod naših vjernika, ali samo u svrhu postavljanja dijagnoze stanja. „Vaše“ sociološke studije idu na terapiju. To bi bilo kao da oboljele za trajanja neke epidemije pitamo koje bi lijekove oni najradije uzimali (naravno, nebitno je da li će ozdraviti).
    Zaključci koji se izvlače iz studije su posve u skladu s vremenom i u toliko trebaju biti jaka poruka crkvenom Učiteljstvu da se ne zavarava, kao naši biskupi, sa stanjem vjere na terenu.
    Vjerujem da bi se i naši vjernici u Hrvatskoj izjasnili da se ukine celibat, ali kad bismo im rekli da je zadatak župne zajednice brinuti se za svog svećenika i njegovu obitelj, zapjevali bi drugačiju pjesmu.
    Zar mislite da bi doista žene trebalo rediti za svećenike zato što to veliki postotak vjernika očekuje? Nije li to indirektno priznanje da bi vjerski nauk trebali formirati vjernici?
    „Pokazalo se“ velite „kako su u svim zemljama najveće pristalice promjena obrazovaniji i mlađi laici“. Pa sociologija bi vam trebala reći još nešto: da mlađi ljudi u načelu vole promjene, a njihovo svjetovno obrazovanje je irelevantno za vjeru, jer su najčešće vjerske neznalice, gore od svojih starijih.
    Drugi vatikanski koncil je mnogo toga lijepoga rekao, ali kao svako teoretiziranje mora doći na praktičnu provjeru. S citatom kojega ste donijeli iz GS 37 slažem se u potpunosti i upravo tako pokušavam djelovati u svojoj župi uključujući vjernike u Župno pastoralno vijeće. Koncil nije predvidio mogućnost da u župi imaš, kao aktivne kršćane, prosječne ljude koji nemaju ni znanja, ni kompetencije ni izvrsnost položaja pa ti svojim savjetom mnogo ne mogu pomoći, a da s druge strane imaš ljude kompetentne koji ne drže do vjere. Ma dobro, naravno da nije uvijek tako, ali zna se dogoditi! Koncil nije predvidio da će laici očekivati da im Crkva plati usluge, da je volontarijat, odnosno svijest suradnje u svojoj župnoj zajednici kod većine kršćana odsutna (govorim o jednoj malograđanskoj sredini). Koncil nije mogao predvidjeti do čega može dovesti kad se „laici ohrabruju da se na vlastitu ponudu daju na posao“. Naravno, to je Koncil ostavio nama na terenu da se s tim gombamo. Ma, u redu, gombat ćemo se, samo mi nemojte to stavljati pod nos kao ideal kojim se svi problemi rješavaju.
    Slažem se s vama u kritici stavova koje su izražavali Pape prije II. vatik. konc. o odnosu klerika i laika i slažem se s prigodnošću citata iz evanđelja. No mislim da se i ranije, na više mjesta moglo citirati evanđelje, a nisam siguran da bi ti citati baš odgovarali intonaciji ovog vašeg teksta.
    Kad već spominjete pedofilske skandale zar doista mislite da bi ih bilo manje da su laici prisutniji u Crkvi? Niste li čuli za slučaj „Brezovica“ i za laika/kuhara i njegovo 'djelovanje' među štićenicama? Ne znam koliko je sve istina, ali tako su izvještavali mediji. Društvu trenutno nije do razotkrivanja „pedofilskih skandala“ nego do raskrinkavanja crkvenih ljudi koji su u to upleteni jer to služi svrsi – stvaranju nepovjerenja u crkveno vodstvo. Da je društvu stalo do razotkrivanja pedofilije pozabavilo bi se, paralelno sa češljanjem Crkve, sa školama, odgojnim zavodima, sportskim društvima i drugim društvima u kojima, čisto statistički gledano, mora biti istih pojava.
    Pretpostavljam da se vi s ovakvim viđenjem stvari ne biste složili jer treba zaštiti svijet, treba s njim dijalogizirati.

    avatar

    16.09.2010. (00:20)    -   -   -   -  

  • interrogator

    Inače se s vama slažem u tvrdnji da među hijerarhijom vlada „manjak odgovornosti, transparentnosti, učinkovitosti i vjerodostojnosti“ i prvi bih tražio da se nešto učini kako bi se to promijenilo.
    Ne slažem se s vama u ocjeni reagiranja nekih ljudi iz Crkve na ovaj „progon vještica“ u režiji civilnog društva. Činjenica jest da objavljeni pedofilski skandali u medijima imaju, nažalost, realne korijene, ali čitav tretman jest obično ogovaranje. Dakle, nije klevetanje, ali jest tračeraj. A o. Raniero Cantalamessa ima pravo jer pedofilski skandali ne mogu biti opravdani povod za napade na Crkvu po istom kriteriju po kojem se sve Srbe ne može smatrati genocidnim narodom niti sve Židove diskvalificirati u ime rasne teorije. Pedofili u Crkvi imaju svoje ime, imaju osobnu odgovornost kao u svakom drugom ljudskom društvu. Ako se od Crkve očekuje da prihvati praksu javnog raskrinkavanja „svojih“ grešnika – pedofila, da ih javno prokaže (prijavi policiji) i javno ih se odrekne onda treba biti dosljedan pa se vratiti također na staru crkvenu praksu: taksativno odrediti grijehe na koje će se primijeniti isti postupak. Pri tom, naravno, u skladu s vremenom i s vašim očekivanjima, treba usuglasiti sa svijetom, sa svjetskim zakonodavstvom, popis grijeha i zločina. U Kini će npr. takav zločin biti imati drugo dijete, negdje na Zapadu će uskoro takav zločin biti odbiti suradnju u abortusu ili eutanaziji.
    Upravo bi ovi napadi na Crkvu trebali vama, progresivnim teolozima zaljubljenim u dijalog, otvoriti oči, ali izgleda da se je uzaludno tome nadati.
    Nisam pratio sve oko tih izjava pa ne znam da li ovo vaše „U oba slučaja Papa se morao distancirati od tih teza.“ znači da se Papa distancirao ili da se je, prema vama, trebao distancirati!? Koliko znam to su i Papini stavovi kao što su stavovi i velikog dijela nas iz tradicionalne Crkve.
    Velite da Robinson proročki vidi budućnost Crkve? „Rast nezadovoljstva u zapažanju poremećaja režima dosegao je kritičnu masu. I kad se to desilo, došlo je do kolapsa. Ja vjerujem da će do promjena u Crkvi najvjerojatnije doći upravo na takav način." Zaboravljate li da komunistički režim nije kolabirao zbog uvida u njegovu poremećenost nego zbog revolucija koje su rođene iz tog uvida?
    Ako je to proroštvo za budućnost Crkve trebamo li očekivati da „osviještene“ mase kršćana „nezadovoljne zapažanjem poremećenosti režima“ dođu do kritične točke pa ćemo u Crkvi dobiti revoluciju? Hoće li osviješteni jurišati na Vatikan kao nekad na Bastiju? Hoće li to i ponovno biti pod vodstvom crvene zastave sa nekakvim (možda žutim) zvijezdama?

    avatar

    16.09.2010. (00:20)    -   -   -   -  

  • Responder

    Interogator, zahvaljujem se na posjeti i opširnom komentaru. Pročitao sam tvoje opaske i moram priznati da su me uvelike podsjećale na teze totalitarističkih vođa koji su se predstavljali kao spasitelji naroda od zla demokracije. Ta povijest totalitarizma ujedno nas uči kako izbor diktatora ne dovodi uvijek do negativnih posljedica (jer se u rijetkim prilikama događalo da diktatori pogurnu zemlju u napredak, najčešće time što su ju redemokratizirali), čime otpadaju tvoji prigovori iz prvog i drugog odgovora. U vezi trećeg i pojma inkulturacije, preporučam čitanje brojnih postova na tu temu na ovom blogu. U četvrtom si pogrešno protumačio pojmove religije i vjerovanja, iako su stavljeni u prilično jasan kontekst, jer je nedvojbeno da su vjerovanje i religija u Rimu, kao i Grčkoj, na način kakav su onda shvaćani zauzimali središnja mjesta u javnom diskursu, kako rije tako i poslije Konstantina. O razumijevanju svijeta preporučam čitanje koncilskih tekstova i usporedbu s tekstovima papa Pija IX. i X. (npr. Syllabusa i Gaudium et spesa, tj. protu-Syllabusa kako kaže Ratzinger). Iz toga će se najbolje spoznati razlika između razumijevanja i apsolutnog odobravanja odnosno odbijanja. Ako ti tradicionalističku poziciju spram svijeta nazivaš dijalogom, te ako su ti pritom uzor navedene pape, onda se tu ne radi o dijalogu.

    U petom i šestom odgovoru pišeš kako je nejasna Sch. teza o negativnosti odvajanja religije od znanstvenog istraživanja i ideološko kriticizma. Ja tu ne vidim nejasnoća, jer Sch. samo upozorava, kao i ja na početku, da ne treba bježati od povijesti. Ako nam npr. povijest pokazuje kako se u ime religije provodila ideologija pokornosti zemaljskim vladarima zanemarujući pritom samu srž religije, onda se treba truditi danas ne ponavljati te greške. Ili, ako nam znanost otkriva danas mnoge nove činjenjice važne za biblijsku egzegezu ili za postanak svijeta i čovjeka, ja od tih činjenica ako želim biti vjerodostojan kršćanin nemam pravo bježati.

    U sedmom odgovoru počinješ zvučati kao totalitarni vođa kako sam spomenuo na početku. Želiš zaštititi narod od njega samoga. No, to narodu ne treba. Činjenica ostaje da je današnji izbor pape i biskupa protivan svjedočanstvu Pisma i tradicije i mislim da se tome ne bi smjelo suprostavljati. Sveti Petar i prvi kršćani nisu dijelili tvoje strahove, pa mislim da ih se i ti možeš osloboditi ako su ti oni ikakvo mjerilo. Za tebe Crkva inače nije zajednica vjernika i u njoj ne prebiva Duh Sveti, već ti je kao i nekim spomenutim papama Crkva samo hijerarhija koja treba sebi podčiniti mase. No, to shvaćanje je neodrživo i osuđuje Crkvu na propast.

    avatar

    20.09.2010. (17:20)    -   -   -   -  

  • torquemada

    Potpalit ćemo ti lomaču, responderu :)

    avatar

    03.10.2010. (19:46)    -   -   -   -  

  • Responder

    Slobodno, ali eppur si muove. ;-)

    avatar

    04.10.2010. (20:54)    -   -   -   -  

  • Siniša

    torquemada samo vi palite, ali danas osim sto eppur si mouve prava čovjeka su dovoljno oslobodila ljude da stanu uz razum, a ne nekakve Bogom dane istine koje ne smijemo ispitivati jedinim alatom koji nam je Bog dao - razumom.
    Responder znas nisi sam!

    Ne pises..., trebamo te!
    Cekam nove tekstove

    avatar

    16.11.2010. (19:35)    -   -   -   -  

  • ?

    Što misliš o ovome:

    Deset razloga zašto će modernističko kršćanstvo izumrijeti
    Ako se tradicionalnoj katoličkoj apologetskoj literaturi ikoja značajka potpuno objektivno mora priznati, to je svakako da, 'negativnim naočalama' gledano - nije zamorna, iliti pozitivnim - posjeduje iznimnu životnost stila koji će, ako išta, čitatelja zainteresirati, neovisno o njegovim predrasudama i kasnijim zaključcima. Literarna lucidnost Chestertona ili Beloca prvi je element koji ih približavaju ikojem čovjeku (bio on iz modernog ili nekog drugog vremena), te čini samu snagu argumenata još fascinantnijom i prijemljivijom. Na taj trag svrstao bih i kontroverzističke tekstove o. Longeneckera - od kojih sam jedan već prenio, a ovaj puta prilažem i drugi. Oni koji nisu skloni tradiciji Crkve a osjećaju se crkvenim ljudima možda / vjerojatno se neće složiti s njegovim zaključcima, no ako se zagrebe ispod površine i učini usporedba sa stvarnošću, vjerujem da ćete se složiti kako se radi o vrlo dobrom nasljedovanju tradicije prodornosti anlosaksonske apologetike. Moji komentari bit će u crvenome.

    ----------------------------------------------------------------- ------------------------------

    Modernističko kršćanstvo prije ili poslije mora izumrijeti ili prestati biti kršćanstvom. U ovo vrijeme modernizam još uvijek nosi kršćansku odjeću u glavnim protestantskim crkvama i u dijelovima Katoličke crkve. To ne može trajati predugo zbog nekoliko vrlo jednostavnih razloga:

    1. Modernisti poriču nadnaravno te stoga zapravo i nisu religiozni. Pod 'religijom' podrazumijevam izmjenu odnosa s nadnaravnim. Religija (bilo to poskakivanje primitivnih ljudi oko logorske vatre ili svečana pontifikalna misa u katoličkoj katedrali) se sastoji od međusobne razmjene odnosa s drugim svijetom. To se odnosi na spasenje duša, otkupljenje od grijeha, raj, paklenu osudu, zagrobni život, anđele i demone i sl. tome.

    Modernista se to ne tiče. Za njih je religija stvar borbe za jednaka prava, uređenja svijeta kao boljeg mjesta, ljubaznosti prema svima i 'duhovnosti' [drugim riječima, svođenje kršćanstva na primarno društveni ili politički pokret, koji se može naći bilo gdje]. Ne treba dugo ljudima da shvate da se za sve to ne mora ići u crkvu. Tako i prestanu odlaziti, a to na kraju znači i smrt modernističkog kršćanstva. Prva generacija modernističkih kršćana će pohađati crkvu redovito. Druga će pohađati crkvu ponekad. Treća gotovo nikad. Četvrta i peta neće vidjeti nikakve potrebe za bogoslužjem. Zaključit će da, ako religiju ne čini išta više od dobrih djela, tada je vjerski obred suvišan.

    2. Modernizam je u biti individualistički, ne komunitaran [očito također i napose u suvremenim 'kreativnim liturgijskim postignućima', a sve kako drukčije nego pod parolom promicanja zajedništva]. Svaka osoba stvara svoje mišljenje o stvarima. Dakle, kada je u pitanju religija raskolnička narav modernističke religije postat će sve više izraženija. Pojedinci s čvrstim mišljenjima formirat će sve manje i sve strastvenije skupine s istomišljenicima [tako se zapravo radikalna 'demokratska' ideologija u praksi pretvara u oligarhiju i 'totalitarniji' i 'diskriminativniji' sustav, protiv čega se nominalno bori. Usporedi samo sa provođenjem reda na 'slobodnom' i 'širokogrudnom' forumu Križa života] i što skupine budu postajale manjima, sve će više venuti i izumirati.

    3. Modernizam je također subjektivan i sentimentalistički. Izbjegava nauk i favorizira pojedinačne duhovnosti i sentimentalne odgovore na nauk i moralna pitanja. Neće trebati dugo, dakle, dok individualističke i sentimentalističke sklonosti osobu odvedu iz crkve koja je dogmatska i zahtjevna. Modernisti će radije pretpostaviti vlastitu duhovnost i emocionalna iskustva bilo kojoj vrsti formalne religijske predanosti. Odatle i moderna krilatica: ,,Zanima me duhovnost, ali ne religija’’. Kada taj stav prevlada, modernistička religija izumire.

    4. Modernizam je povijesno revizionistički. Oni preinačavaju povijest prema vlastitim predrasudama [vršeći u pravom smislu riječi 'nazadnjačka' umjetna, izvještačena arheologiziranja čiji je cilj povratak na primitivne forme, a kojima se odbacuje vjekovni razvoj nauka i prakse]. U religijskom smislu to znači prekidanje niti tradicije. Stoga su odsječeni od životnog toka prave religije. Budući da se odsijecaju od tradicije imat će samo najnoviji vjerski trik, hir ili prilagodbu suvremenoj kulturi. Takav kratkotrajan stav ne može dugoročno osigurati stabilnost vjere.

    5. Modernisti koriste kontracepciju i abortiraju. Nemaju dovoljno djece za podizanje svoje religije, a i djecu koju imaju često uče da je sloboda izbora veća vrijednost nego vjerske obveze ili dužnosti. Na taj će način izgubiti sljedeće generacije ili u pravu vjeru ili poganstvo.

    6. Modernizam ne daje velike zahtjeve svojim pristalicama da budu religiozni. Pitajte bilo kojeg modernista: ,,Zašto bih trebao odlaziti u crkvu?’’. Što bi bio njegov odgovor? ,,Ne morate dolazit

    avatar

    11.12.2010. (09:09)    -   -   -   -  

  • ?

    u crkvu. Samo ako želite. Ako vam je u njoj lijepo, i ako se osjećate bolje, stojimo Vam na raspolaganju’’. Modernistički katolički svećenici stoje skrštenih ruku i pitaju se zašto nitko više ne dolazi na misu. Upravo zato jer su četrdeset godina govorili: ,,Nije stvarno smrtni grijeh propustiti misu. Trebali biste doći zato jer volite Boga, ne zato jer ga se bojite’’. Dok taj osjećaj može biti hvalevrijedan, ne bi se zbog njega trebali iznenaditi ako na misu neće nitko dolaziti [naravno, zato i imamo enorman pad vjerskog života u područjima gdje je modernizam uhvatio najviše maha].

    7. Sam modernist zapravo ne razumije zašto bi netko trebao biti religiozan. Započeo je biti vjernik pošto je povjerovao u grijeh, otkupljenje i nadnaravnu zbilju. Modernistom postaje postupno i sve vrijeme nastavlja sa svojom vjerskom praksom, ali nikada nije zastao da se upita zašto bi tako nešto bilo potrebno. Bude li iskren i postavi si to pitanje, uskoro će prekinuti i sa svojom vjerskom praksom. Osim ako je, naravno, svećenik. Kao profesionalno vjersko osoblje trebao bi tada pronaći neki drugi posao, tako da je lakše nastaviti s istom farsom.

    8. Modernisti omogućavaju moralnu degeneraciju što iscrpljuje snagu prave religije. Pristalice svih nadnaravnih religija zahtijevaju moralnu čistoću, samodisciplina i uzdržljivost [evo nam jednog od logičkih razloga razbuktale pojave pedofilskih skandala, i to gdje drugdje nego u zemljama gdje je 'koncilska obnova' najviše 'uspjela']. Prava religija zahtijeva samodisciplinu. Modernist promatra religiju ne kao samoodricanje [usp. Mt 16,24], nego samoispunjenje. Hedonisti će uskoro shvatiti da vjera - čak i u svom razvodnjenom modernističkom obliku – ne vrijedi truda.

    9. Modernisti zapravo nisu previše zabavni. Po mom iskustvu to je turobna gomila, uvijek 'nabrijana' za neku od ozbiljnih, samodopadnih i samopravednih kampanja [potpuno podudarno s opisom homoseksualnih aktivista, kojima uostalom i ide potpora modernista, kao i žutotiskovnog ratoborila Pilsela i čekićarske ekipe koja neprestano izlazi s nekim naturalističkim peticijama i anketama], nerijetko i sa daškom teorije zavjere o sebi [s druge strane također, ismijavajući suprotnu stranu da svugdje vidi 'masonske subverzije' – jedna od bezbrojnih autokontradikcija koju ima svaki krivi svjetonazor]. Takvo što ne može dugo trajati.

    10. Modernisti su zamorni [što sam spominjao u analizi patetičnog teksta o 'Kristu predsjedniku']. Imaju jako malo mašte i jako su doslovni o svemu. Ne raduju se nad tobožnjim apsurdima religije. U stvari, oni su užasno poštovani. Uvijek se uklopljuju u gomilu, posebice ako ta gomila izgleda 'radikalna' ili 'subverzivna' u nekom smislu, glasna manjina. Takav stav čini poljubac smrti za pravu religiju.

    Dakle, što će se dogoditi modernističkom kršćanstvu? Odumrijet će ili prestati biti kršćanstvo. Nekršćanske forme tako će se, nažalost, još uvijek zaodijevati kršćanskom terminologijom i običajima, ali poput neke užasne fantastične zvijeri, nastavit će se preobražavati u sve monstruoznije oblike dok će se istovremeno još dalje nastavljati odijevati u kršćansko odijelo [To je jasno iz razloga što modernizam u sebi sadrži 'animus delendi' – duh (samo)uništenja koji poprima iz sekularne sfere, koja teži ne prema Bogu nego prema idolima. Evolucionistička odrednica koju smo istaknuli u uvodnom tekstu ključna je za razumijevanje ovog fenomena. Situacija iz zapadnih zemalja 'naprednog kršćanstva' o tome toliko jasno svjedoči da je praktično svaki komentar suvišan – destrukcija se ne može zaustaviti u jednoj točci već teži prema svojem klimaksu].

    Te strahote već su ovdje s nama na granici modernističke vjere. Možemo očekivati da će se još više etablirati u glavnu struju [s ovim se ipak ne bih složio; vidljivo je da su odlučnim inicijativama pape Benedikta o obnovi duhovnog i liturgijskog života počeli, polako ali sigurno, otkucavati posljednji sati modernističkoj krizi u Crkvi i da će nakon otrežnjenja uslijediti prava obnova].

    http://super-hanc-petram.blogspot.com/2010/12/deset-razloga-zasto- ce-modernisticko.html

    avatar

    11.12.2010. (09:10)    -   -   -   -  

  • Responder

    Tekst mi od početka ("modernisti poriču nadnaravno"!?) pa do kraja ("posljednji sati modernističkoj krizi" – je li autor upoznat s odnosom Syllabusa i Drugog vatikanskog?) ne izgleda ozbiljnim. Mislim da je bespotrebno spuštati se na tu razinu, pa da ja npr. sada objašnjavam kako velika većina pedofilskih skandala potječe iz pretkoncilskog doba (a i duha), te da su iste većinom prikrivali tradicionalistički usmjereni biskupi. Čini mi se da autor ne shvaća kako danas živimo u kritičkom dobu, u kojem se od svakog sugovornika očekuje da svoje stavove potkrijepi argumentima. Na ovom blogu je dosta toga obrađeno o povijesno-kritičkoj metodi tumačenja Biblije, o povijesnom razvoju dogmi, o razvoju crkvenih stajališta, inkulturaciji, aktualizaciji, itd. Iza tih stavova stoje argumenti i mnogobrojni konkretni primjeri. Po mom mišljenju je ta otvorenost i argumentiranost jedini put kojim kršćanstvo može zadržati, odnosno obnoviti svoju vjerodostojnost u današnjem dobu. Uostalom, mislim da posljednji tekstovi ovdje objavljeni, od Mattea Riccija nadalje, pokazuju da se i u praksi to ostvaruje.

    avatar

    12.12.2010. (10:06)    -   -   -   -  

  • Tu es Petrus

    Budući da je netko ovdje prenio tekst, nastojat ću odgovoriti na određene nejasnoće koje se javljaju u vezi s njegovim tumačenjem:

    "modernisti poriču nadnaravno"!?

    Pa naravno da poriču, to je i neupućenom promatraču jasno ( :) ) - ako pod poricanjem nadnaravnog smatramo:

    a) relativiziranje, naturaliziranje ili negiranje svih mogućih biblijskih čuda od stvaranja svijeta do silaska Duha Svetoga
    b) da cilj kršćanstva nije spasenje duša (usp. 1 Pt 1,9) nego se ono svodi na kulturni, društveni, ekonomski ili politički angažman
    c) da treba sa svim i svakim (osim, naravno, s onima koji vjeruju u objektivni karakter kršćanske objave) bezrezervno indiferentistički dijalogizirati umjesto djelovati evangelizacijski
    d) da se liturgija i kateheza trebaju antropologizirati i da se mogu u njoj izvoditi svakakve ‘inkulturacijske’ egzibicije, itd.

    "posljednji sati modernističkoj krizi" – je li autor upoznat s odnosom Syllabusa i Drugog vatikanskog?

    Ovisi na koji način gledamo taj odnos, ako uspoređujemo tekstove vidimo da u Drugom vatikanskom (tumačenom u duhu tradicije – onom istom u kojem ga je papa Ivan XXIII. sazvao) nema sadržajno ništa suprotno prethodnim papinskim proglasima, nego su samo drukčiji naglasci. No, ako ćemo uzeti kao mjerilo heterodoksni pojam ‘duha Koncila’ kojim se iskopavaju umjetna proturječja i pod kojim se promicalo sve i svašta, onda će ih naravno biti. Ipak, ako znamo da heterodoksni duhovi (kojih je bilo, uzmimo samo Prvi nicejski sabor i odbijanja da se prizna ‘homoousious’ zbog mogućnosti monarhijanističkih tumačenja, kao i Drugi carigradski koji je održan u duhu filomonofizitizma) nakon općih koncila nikada nisu prevladali (i to iz dobrog razloga što Crkvu vodi Duh Sveti), tada je sigurno da neće prevladati ni modernizam koji je stoljeće i pol konstantno osuđivan, koji je u svakom aspektu proturječan, simbioza utjecaja svih mogućih zabluda i hereza, i koji evidentno uništava vjeru i crkveni život.

    pa da ja npr. sada objašnjavam kako velika većina pedofilskih skandala potječe iz pretkoncilskog doba (a i duha)

    Sigurno misliš na pretkoncilski duh raznih Weaklanda, Mahoneya ili Danieelsa. I ne bih baš rekao da se istražuju slučajevi stariji od 45 godina

    Poanta teksta je u tome da do pojave skandala vodi moralni laksizam i napuštanje autoriteta, bitne karakteristike modernističkog pristupa. Uostalom, opet imamo kontradikciju – s jedne strane optužuješ ‘pretkoncilski duh’ za bojovnost i rigorizam, a s druge namećeš da bi ga obilježavalo toleriranje zastranjenja.

    avatar

    23.12.2010. (17:24)    -   -   -   -  

  • Tu es Petrus

    Odgovorio bih također i na glavne teze koje se promiču u ovome tekstu. Na dosta toga je već jako dobro interrogator replicirao, posebno na patku da su prvi kršćani bili ‘dijaloški otvoreni’ prema svijetu u modernističkom smislu - što nisi odgovorio, a i ne trebaš jer se nema što odgovarati, stvar je ako budemo iskreni preočita (jedino bih još dodao primjer da se zbog te ‘otvorenosti’ isto tako izbjegavalo i korištenje instrumenata, dakle stav koji bi ti i tebi slični danas okarakterizirali kao fundamentalizam). Ovdje bih se još posebno želio osvrnuti na neutemeljenost i kontradiktornost dvaju mitova na koje se modernisti često hvataju, a to je navodna demokratičnost i dijaloška otvorenost.

    Prvo da budemo jasni, demokratski sistem za biranje hijerarhije kakav predlažeš nema nikakvoga samostalnog prava, već ga se jedino može gledati kao eventualno praktično rješenje. Božanske je ustanove da hijerarhiji pripada autoritet upravljanja i u tom smislu se nema što raspravljati o doktrinarnoj strani problema. Također, da bi suprotno bilo kao povlastica praktično poželjno, također ne mora biti utemeljeno znamo li da je narod u Isusovom slučaju kroz samo nekoliko dana nasjeo na manipulacije i masovno promjenio mišljenje do sasvim suprotne krajnosti i najgore moguće razine. Nešto slično imamo i ovdje, kada bi modernisti poput tadašnjih Židova, pošto su svojom agendom uspjeli u narodu zasaditi vlastita načela, to djelo svojih ruku pozivali za svjedoka. Naravno, nećeš nam uz ovu zamagljivačku studiju priložiti i podatke o konkretnoj vjeri ispitanika – koliko njih npr. posjeduje onaj minumum da bismo govorili o vjerskom životu, kao što je nedjeljni odlazak na Misu, ili prihvaćanje temeljnih vjerksih istina, jer mislim da bi oni bili obrnuto proporcionalni. U svakom slučaju, sve je ovo vrlo vješta i prepredena predstava, koja će pri promjeni varijabli malo drukčije izgledati. Kad bi se radilo o laicima koji vjeruju i žive u katoličkom duhu, tada bismo dobili otprilike ovakav : ,,Točno je da pod mojim pretpostavkama ti nemaš što raditi u Crkvi. Dapače, tvoja prisutnost u Crkvi je štetna jer drugima namećeš mrgodnu sliku zatvorene Crkve koja plaši paklom i mrzi na sve novo. No, budući Crkva ipak nije sekta za izabrane već zajednica nesavršenih koji se međusobno podupiru, ipak te valja prigrliti, ali ne dopustiti da se tvoj glas previše čuje (eto još jednog razloga za postojanje autoriteta u Crkvi)'' ili ovakav odgovor. Što nam govori da s obzirom na tradicionalizam nema bitne razlike u pristupu, jedino što je ovaj ipak dosljedan pa jasno kaže da demokracija nije uvijek prikladna u crkvenom ambijentu, odnosno da je uvjetovana pojmom istine, dok modernizam kao i uvijek pokazuje svoju prepoznatljivu dvoličnost.

    Što se tiče dijaloga, također, nemojmo se zavaravati. Modernist može dijalogizirati, ali samo s onima koji prihvaćaju njegova relativistička načela i s njihovom svrhom, no kad se radi o strani koja vjeruje u objektivnost istine, tu se nekad postaje rigidnijim od fundamentalista. Tako se mogu preuzimati agnostički i marksistički modeli, i ulaziti u sinkretistički dijalog sa svakom mogućom religijom i svjetonazorom, no kad bi trebalo pokazati dijaloški duh naspram katolicizma i prihvatiti povratak sspx-a u Crkvu, to ne, tu će vrijediti neka druga načela. S druge strane, trebalo bi znati da je ipak i tradicionalizam dijaloški otvoren, u skladu sa svojim načelima – u vjeri nema kompromisa ni revolucije, dok se vjerski život treba neprestano mijenjati odbacujući stare grešne navike i prihvaćajući objektivne moralne vrijednosti. Što je kod modernista suprotno – vjera se može mijenjati i prilagođavati čovjeku, dok u njegovu savjest ne smijemo ulaziti. Drugim riječima – središte nije objektivna božanska istina, nego ona relativna čovjekova. U skladu s time, katolik će uvijek rado primijetiti uzorne modele u drugim stvarnostima – koja je npr. vrijednost univerzalnog jezika u židovstvu i islamu, kako se izvanjski predstavljaju vjerski službenici u islamu i budizmu, koja je revnost djelovanja u političkim strankama, metode djelovanja sekularnih medija itd. Dakle opet, floskula i pila naopako, ništa drugo – kotradikcije prisutne u sekularnoj sferi odakle modernizam preuzima svoja načela.

    avatar

    23.12.2010. (17:31)    -   -   -   -  

  • Sinisa

    Responder - ziv si :)

    SRETAN BOZIC

    avatar

    24.12.2010. (16:14)    -   -   -   -  

  • Responder

    Sretan Božić svim čitateljima, uz prigodnu misao fra Petra Jeleča s hercportala:

    Od samih početaka pa sve do konca svojega života Isus je većinu svog vremena provodio sa siromašnima i rubnima u društvu, s onima koji se nisu snašli u tadašnjim životnim prilikama. Siromašni su danas ne samo oni koji nemaju novaca i materijalnoga imanja, nego i svi koji su na bilo koji način ucviljeni, unesrećeni, potlačeni, iskorišteni, bespomoćni, izmanipulirani, raspamećeni od strane svojih vjerskih i političkih predstavnika, od strane svojih poslodavaca koji ih iskorištavaju do krajnjih granica. Tu su i bolesni koje nitko ne obilazi i koji svoje dane provode na postelji čekajući da smrt otkloni njihove patnje. Takvi su i stari i osamljeni koji nemaju nikoga da se za njih brine i zanima, oni čije su ljubavne veze, prijateljstva, brakovi i obitelji propali i koji stoje nad ostacima svoje sreće i nadanja. To su na kraju i oni koji su u svom istrošenom životu na kraju svojih snaga. Sve su to siromašni našega vremena, ljudi potrebni našega suosjećanja i pomoći. Njima, dapače, baš zbog njih, prvenstveno dolazi Isus. Božić je usprkos svem ovom blještavilu koje se oko njega stvara, zapravo svetkovina neizrečenih patnji, svetkovina onih koji su potrebni naše pomoći. U betlehemskom djetetu nećemo pronaći trijumfalnoga Boga, nego znak koji nas upozorava da je Bog prisutan u onom malom i neznatnom, u onome što je slabo i upućeno na pomoć drugoga. Nama je Isus, svojim rođenjem među siromašnima, ukazao gdje da ga tražimo, dao nam je znak gdje su prave jaslice u kojima leži. Ne leži on u našim lijepo ukrašenim crkvama i katedralama, u toplim domovima, na božićnim prijemima i koncertima, nego prije svega u tužnim, siromašnim i razočaranim ljudima koji žive pokraj nas, a svako od nas poznaje mnogo takvih. Svi mi većinom potječemo iz skromnih i prosječnih obitelji i usprkos tome smo pozvani pomoći ljudima u potrebi, svatko prema svojim mogućnostima. Ne bismo smjeli zatvarati oči pred ljudima koje život nije mazio, ljudima koji su ostali na rubu, koji se nisu snašli u ovom svijetu i koji su izgubili vjeru u ljudsku dobrotu i iskrenost. Bez te pomoći ljudima u nevolji, bez obzira kojoj vjerskoj ili nacionalnoj skupini siromašan ili ugrožen čovjek pripadao, možemo svi skupa zaboraviti na zajedništvo s Kristom ako se s njime jednoga dana susretnemo oči u oči, kad nas upita što smo učinili za one najmanje, prevarene, ostavljene, bolesne, osiromašene, iskorištene, izmanipulirane. Neće nas pitati ni o našim hodočašćima, postovima, duhovnim vježbama, dugim molitvama, misama i krunicama, nego samo o tome koliko smo pomogli napaćenim ljudima koji žive pored nas, jer on boravi upravu u takvima.

    avatar

    25.12.2010. (02:33)    -   -   -   -  

učitavam...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se