Kod svakog zida postoje neka i najmanja vrata, poneka šupljina, otvor, ako ga nema mi ćemo ga iskopati, izmisliti, probušiti, vjerujemo li dovoljno jako da se s druge strane nalazi nešto što donijet će nam ispunjenje....Ako mislimo da toga nema, na zid je najbolje staviti neku lijepu sliku, uspomenu, i krenuti dalje...za neke ljude možda doista imamo ipak preveliko srce...ja svoje nosim da ga svak vidi...a da mi onda taj netko kaže...a znali su mi govoriti..daj si vremena..dala bih mu svo vrijeme ovog svijeta...bez mene.
18.03.2010. (07:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mudre su vidre, vidim. svđa mi se ovo zadnje što kažeš. moto i poticaj za dalje
18.03.2010. (08:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
toluen
Slažem sa sa vidrom :-)
Jedino što te istinski drži (kao i bilo koga drugoga) nisu stvari (niti zidovi) oko tebe, niti ljudi ni događaji, niti okolnosti, niti karte koje ti je život dao već način kako se ti prema svemu tome odnosiš - mentalno, emocionalno i na sve druge zamislive načine.
Nevidljivi zidovi zapravo rastu iz nas kada se počnemo bojati nastaviti istraživati ovaj nevjerojatni svijet u kojem živimo povrijeđeni prošlim iskustvima ili našim neispunjenim očekivanjima. Jer kada se nešto dogodi i povrijedi nas, jer nije u skladu sa onim što mi mislimo - što je pogrešno naše uvjerenje ili stvarnost kojoj svjedočimo ?
Tvoj odnos prema svemu što te okužuje je ključ u kojem se nalaze sva riješenja. Jer ono što ne znamo možemo naučiti makar naizgled beskrajno trajalo - a put do onoga što osjećamo da je ono što istinski tražimo leži u neodustajanju da to i nađemo sve dok u nama postoji izvor energije koji nas motivira da nikada ne stanemo.
Kada idemo uzbrdo često se mora jako usporiti i ubaciti u manju brzinu - no to nije znak da zapravo ne prolazimo jako velike udaljenosti bliže onome što u srcu nosimo.
Ono što ne znamo je da je ovaj izvor energije beskonačan. I sve nas povezuje na nezamislive načine. Čak i motivom da se napišu ovakvi iskreni i otvoreni postovi i komentari.
:-)
18.03.2010. (12:17)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ja sam moje zidove odlučila ne probiti, ne zaobići... već preskočiti... tek kad skupim snage za to, čini mi se da ću si dokazati da sam dovoljno jaka... nadići to... uzaludno i nepostojeće za koje sam okovima vezana... lijepi pozdrav! :-)
18.03.2010. (17:00)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
"više ne mislim da je to bilo nešto tako veliko i tako važno. ljubav je iluzija kojom hranimo samoću ..." reče ona. Sve što je uslijedilo bilo je opravdanje tvrdnje. Tvrdnja je nešto tvrdo, stameno, čvrsto, s kojom možemo stojati. A osjećaji? Sad ih ima, pa nema. Oni nikada ne mogu biti tvrdnja naše osobnosti? Ili? Ako djelujemo razumom, a okidač djelovanja su završetci osjećaja, tada su osjećaji i tamo gdje tvrdnje betoniramo temeljima iskustva kako bi bili što čvršći za budućnost. Kakvi su to temelji? Koji bi mogli opet reći: "više ne mislim da je to bilo nešto tako ..." Kažeš: osjećaji su iluzije kojom hranimo samoću, tada bili bi samotna bića koja nikada ne bi trebala nekoga, i samoća bi se mogla hraniti sama sobom. Meroveus kaže: Odluka je izbor nad kojim ne treba žaliti, jer će u suprotnom svaka slijedeća odluka ulijetati u neprekidnu petlju "a što ako?". Ne kaže se uzalud kako ne treba žaliti zbog prolivenog mlijeka. Meroveus je rekao.
19.03.2010. (15:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
a ne, ne...nekad i ono što nam najteže pada treba konzumirati ( dobro ne svakodnevno ) jer jednostavno bez toga kakav bi ovaj život bio...srce mora proći sve faze...a kad ga pustimo vjerujem da nikakav zid neće ga spriječiti...znaš ono kao u pjesmi;"...što je bedem neg široki zid, lako se zajaši..." itd...uvijek postoje neka vrata......za ući ili za bijeg.... Osjećaji nisu iluzije kojima hranimo samoću već bježimo od nje ;))
19.03.2010. (19:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sarah Bernardht
Kod svakog zida postoje neka i najmanja vrata, poneka šupljina, otvor, ako ga nema mi ćemo ga iskopati, izmisliti, probušiti, vjerujemo li dovoljno jako da se s druge strane nalazi nešto što donijet će nam ispunjenje....Ako mislimo da toga nema, na zid je najbolje staviti neku lijepu sliku, uspomenu, i krenuti dalje...za neke ljude možda doista imamo ipak preveliko srce...ja svoje nosim da ga svak vidi...a da mi onda taj netko kaže...a znali su mi govoriti..daj si vremena..dala bih mu svo vrijeme ovog svijeta...bez mene.
18.03.2010. (07:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
jesmoinismo
mudre su vidre, vidim.
svđa mi se ovo zadnje što kažeš. moto i poticaj za dalje
18.03.2010. (08:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
toluen
Slažem sa sa vidrom :-)
Jedino što te istinski drži (kao i bilo koga drugoga) nisu stvari (niti zidovi) oko tebe, niti ljudi ni događaji, niti okolnosti, niti karte koje ti je život dao već način kako se ti prema svemu tome odnosiš - mentalno, emocionalno i na sve druge zamislive načine.
Nevidljivi zidovi zapravo rastu iz nas kada se počnemo bojati nastaviti istraživati ovaj nevjerojatni svijet u kojem živimo povrijeđeni prošlim iskustvima ili našim neispunjenim očekivanjima. Jer kada se nešto dogodi i povrijedi nas, jer nije u skladu sa onim što mi mislimo - što je pogrešno naše uvjerenje ili stvarnost kojoj svjedočimo ?
Tvoj odnos prema svemu što te okužuje je ključ u kojem se nalaze sva riješenja. Jer ono što ne znamo možemo naučiti makar naizgled beskrajno trajalo - a put do onoga što osjećamo da je ono što istinski tražimo leži u neodustajanju da to i nađemo sve dok u nama postoji izvor energije koji nas motivira da nikada ne stanemo.
Kada idemo uzbrdo često se mora jako usporiti i ubaciti u manju brzinu - no to nije znak da zapravo ne prolazimo jako velike udaljenosti bliže onome što u srcu nosimo.
Ono što ne znamo je da je ovaj izvor energije beskonačan. I sve nas povezuje na nezamislive načine. Čak i motivom da se napišu ovakvi iskreni i otvoreni postovi i komentari.
:-)
18.03.2010. (12:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
slobodni stih
ja sam moje zidove odlučila ne probiti, ne zaobići... već preskočiti...
tek kad skupim snage za to, čini mi se da ću si dokazati da sam dovoljno jaka...
nadići to... uzaludno i nepostojeće za koje sam okovima vezana...
lijepi pozdrav! :-)
18.03.2010. (17:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
meroveus
"više ne mislim da je to bilo nešto tako veliko
i tako važno.
ljubav je iluzija kojom hranimo samoću ..." reče ona.
Sve što je uslijedilo bilo je opravdanje tvrdnje. Tvrdnja je nešto tvrdo, stameno, čvrsto, s kojom možemo stojati. A osjećaji? Sad ih ima, pa nema. Oni nikada ne mogu biti tvrdnja naše osobnosti? Ili? Ako djelujemo razumom, a okidač djelovanja su završetci osjećaja, tada su osjećaji i tamo gdje tvrdnje betoniramo temeljima iskustva kako bi bili što čvršći za budućnost. Kakvi su to temelji? Koji bi mogli opet reći: "više ne mislim da je to bilo nešto tako ..." Kažeš: osjećaji su iluzije kojom hranimo samoću, tada bili bi samotna bića koja nikada ne bi trebala nekoga, i samoća bi se mogla hraniti sama sobom.
Meroveus kaže: Odluka je izbor nad kojim ne treba žaliti, jer će u suprotnom svaka slijedeća odluka ulijetati u neprekidnu petlju "a što ako?". Ne kaže se uzalud kako ne treba žaliti zbog prolivenog mlijeka. Meroveus je rekao.
19.03.2010. (15:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nina...
a ne, ne...nekad i ono što nam najteže pada treba konzumirati ( dobro ne svakodnevno ) jer jednostavno bez toga kakav bi ovaj život bio...srce mora proći sve faze...a kad ga pustimo vjerujem da nikakav zid neće ga spriječiti...znaš ono kao u pjesmi;"...što je bedem neg široki zid, lako se zajaši..." itd...uvijek postoje neka vrata......za ući ili za bijeg....
Osjećaji nisu iluzije kojima hranimo samoću već bježimo od nje ;))
19.03.2010. (19:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...