Na ovoj fotografiji sada je pejzaž nekako čistiji, dnevniji, ima svjetla, u odnosu na prethodni koji je bio izborom raspoloženja ogrnut tamom. Nevezano uz fotografije, čini mi se kako je u ljudskoj sudbini odmjereno da treba tražiti svoje određenje prema nekim svojim zacrtanim granicama. Ta granica je linija ili-ili. Ustvari, to je apstrakcija pretpostavke naših snaga. Jer, granicu prelazimo, mogu komotno reći, na našu dvostruku štetu. Prvo stoga što smo pogazili uvjerenje kako je to naša zadnja granica, a drugo stoga što svjesno ju prelazeći znamo kako ćemo i slijedeću granicu pregaziti, pa opet slijedeću, slijedeću. To bi bila kao nekakva dosljedna nedosljednost, koju ako ju drugi takvom prepoznaju, jest alibi za njih iza kojega će se moći uvijek skriti u svojim namjerama dominacije govoreći: ionako ti nisi tako mislila kako si rekla, ili: znao sam da ipak nisi mislila ono što si mislila. Zanimljiva ambivalencija potreba. A što je u pozadini svega? Za odluku je potrebno čvrsto uvjerenje. Neki će reći trajna fiksacija stava uzrokovana ponosom izbora i dostojanstvom prava na izbor. Međutim, taj ponos i to dostojanstvo u katarzičnoj su povezanosti s našim obvezama i dužnostima pravocrtne budućnosti, a u kojoj ne smije biti odstupanja, budući je ona kanonizirana generacijama naslijeđenih vrijednosti. Temelj takve budućnosti je poslušnost. Sve suprotno poslušnosti je unaprijed osuđeno na egzil, marginaliziranje, otuđenost, osudu, spremnost kazni. I sada - treba biti pametan. Srce govori jedno, razum drugo. Nema središnjice gdje bi se preklapali. Ili-ili. Cjelina tijela trpi tu borbu i zna kako će razum presuditi, zna kako je to neminovnost kojoj se ne može pobjeći. SToga je potrebno pronaći primjereno objašnjenje, opravdanje, izmisliti ga, osmisliti što uvjerljivijim. To je dakako rat, neispričana priča sukoba koja traje sudioništvom, u kojoj nema pobjednika sve dok postoje sudionici suprotstavljenih strana, a poslije - nije važno.
19.02.2010. (18:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Prebliska s neprijateljem...znam taj osjećaj..al zapravo najveći smo neprijatelji ponekad sami sebi, u upornom pokušavanju da zadovoljimo sve i izađemo čisti...Ne, ne možemo izaći čisti. Ne, i mi smo izrekli mnogo riječi kojih se ponekad sramimo. Ne, to je rat u kojem ne može biti pobjednika, ni u kojem smislu. Napetost postoji kad obje strane povlače konop. Znaš što se događa s drugom stranom kad pustimo konop? ;)))
20.02.2010. (00:21)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
rat je rat...borba borba i teške su...bez obzira na pobjednika i ja pokleknem a onda se dižem i dizati ću se dok god kuca u bojnom polju i krvi do grla neću se predati...a znam da si i ti takva...
vidiš i Vidrica priznaje da smo najveći neprijatelji sami sebi...i što tu ućiniti... samo vjećno potezati...
Meroveus kaže za odluku je potrebno čvrsto uvjerenje...što ako nije toliko čvrsto a odluku imamo...što s njom raditi ako se protiv sebe ne možemo boriti... onda je ipak lakše s neprijateljem ratovati...
jesam ja danas malo previše smušena...jesam...zanemari moj kom zato... grlim
20.02.2010. (11:30)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
meroveus
Na ovoj fotografiji sada je pejzaž nekako čistiji, dnevniji, ima svjetla, u odnosu na prethodni koji je bio izborom raspoloženja ogrnut tamom. Nevezano uz fotografije, čini mi se kako je u ljudskoj sudbini odmjereno da treba tražiti svoje određenje prema nekim svojim zacrtanim granicama. Ta granica je linija ili-ili. Ustvari, to je apstrakcija pretpostavke naših snaga. Jer, granicu prelazimo, mogu komotno reći, na našu dvostruku štetu. Prvo stoga što smo pogazili uvjerenje kako je to naša zadnja granica, a drugo stoga što svjesno ju prelazeći znamo kako ćemo i slijedeću granicu pregaziti, pa opet slijedeću, slijedeću. To bi bila kao nekakva dosljedna nedosljednost, koju ako ju drugi takvom prepoznaju, jest alibi za njih iza kojega će se moći uvijek skriti u svojim namjerama dominacije govoreći: ionako ti nisi tako mislila kako si rekla, ili: znao sam da ipak nisi mislila ono što si mislila. Zanimljiva ambivalencija potreba. A što je u pozadini svega? Za odluku je potrebno čvrsto uvjerenje. Neki će reći trajna fiksacija stava uzrokovana ponosom izbora i dostojanstvom prava na izbor. Međutim, taj ponos i to dostojanstvo u katarzičnoj su povezanosti s našim obvezama i dužnostima pravocrtne budućnosti, a u kojoj ne smije biti odstupanja, budući je ona kanonizirana generacijama naslijeđenih vrijednosti. Temelj takve budućnosti je poslušnost. Sve suprotno poslušnosti je unaprijed osuđeno na egzil, marginaliziranje, otuđenost, osudu, spremnost kazni. I sada - treba biti pametan. Srce govori jedno, razum drugo. Nema središnjice gdje bi se preklapali. Ili-ili. Cjelina tijela trpi tu borbu i zna kako će razum presuditi, zna kako je to neminovnost kojoj se ne može pobjeći. SToga je potrebno pronaći primjereno objašnjenje, opravdanje, izmisliti ga, osmisliti što uvjerljivijim. To je dakako rat, neispričana priča sukoba koja traje sudioništvom, u kojoj nema pobjednika sve dok postoje sudionici suprotstavljenih strana, a poslije - nije važno.
19.02.2010. (18:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sarah Bernardht
Prebliska s neprijateljem...znam taj osjećaj..al zapravo najveći smo neprijatelji ponekad sami sebi, u upornom pokušavanju da zadovoljimo sve i izađemo čisti...Ne, ne možemo izaći čisti. Ne, i mi smo izrekli mnogo riječi kojih se ponekad sramimo. Ne, to je rat u kojem ne može biti pobjednika, ni u kojem smislu. Napetost postoji kad obje strane povlače konop. Znaš što se događa s drugom stranom kad pustimo konop? ;)))
20.02.2010. (00:21) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nina...
rat je rat...borba borba i teške su...bez obzira na pobjednika
i ja pokleknem a onda se dižem i dizati ću se dok god kuca
u bojnom polju i krvi do grla neću se predati...a znam da si i ti takva...
vidiš i Vidrica priznaje da smo najveći neprijatelji sami sebi...i što tu ućiniti...
samo vjećno potezati...
Meroveus kaže za odluku je potrebno čvrsto uvjerenje...što ako nije toliko čvrsto a odluku imamo...što s njom raditi ako se protiv sebe ne možemo boriti...
onda je ipak lakše s neprijateljem ratovati...
jesam ja danas malo previše smušena...jesam...zanemari moj kom zato...
grlim
20.02.2010. (11:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Živjeti svoj život
U takvim bitkama nema dobrog ishoda ni za koga.
Pobjeda ne daje razloga za veselje jer već odavno je priznat poraz.
20.02.2010. (20:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
T.
osjećaj bliskosti s neprijateljem.. uf.
22.02.2010. (00:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
slaven178
znam te ratove iz kojih se vraćamo sa pobjedom na po koplja...
22.02.2010. (07:50) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...