Komentari

northernexposure.blog.hr

Dodaj komentar (18)

Marketing

  • Claire

    a joj..Ja obično na nekim nadvožnjacima ostavim crticu koliko put sam tuda prošla, no ostaviti poruku na mostu da si se tu bacio. I to je neka želja da ostavi neku poruku za sobom, znak...Mada neobično...

    avatar

    23.09.2009. (22:18)    -   -   -   -  

  • freaky

    ah te samoubojice.. ne znam kako se to tek tako prelomi u čovjekovoj glavi i ode...

    avatar

    24.09.2009. (09:27)    -   -   -   -  

  • bastet

    Kako lijep, lirski sročen post, draga moja! Kod tebe često neka sjeta, nostalgija, sjećanja na ono što se nikada neće vratiti... Neka, zato nam i služi ovaj prostor. Za otvaranje duše, pretakanje misli i osjećaja. A oko koje će pročitati često pruži jednaku podršku kao i uho koje će poslušati.
    A što se tiče teme - moje je razmišljanje pomalo kontroverzno i mnogi ga ne prihvaćaju kao suvislo. Ja, naime, smatram, da svako ljudsko biće ima pravo odlučivati o svojoj sudbini, ali potencijalno i o njezinom kraju. Mislim da samoubojstvo nije grijeh, nego čin slobodne volje, zadnje pravo koje si netko može uzeti. I zato ni u kojem slučaju ne osuđujem ljude koji su odlučili prekinuti svoje trajanje za koje su iz nekog razloga zaključili da više nema smisla.
    Pozdrav :)

    avatar

    24.09.2009. (09:37)    -   -   -   -  

  • gologuzan

    Ne dam ti lijepiti svoje plakate,ali mi možeš biti šefica izbornog stožera.No šalu na stranu,tekst ti je toliko nevjerojatno jednostavan,topao,sjetan a u isto vrijeme besramno surov.Čini mi se baš kao i život što pokatkad zna biti.Ti si zaista uhvatila trenutke koji "život znače",taj fetiš,sekvence zbog kojih je u stvari sam život takav kakav je,rekli bi komplicirano jednostavan.
    Nakon tvojih kratkih opisa vidim svu dramu jednog života.Taj život je univerzalan,tako reči može to biti bili čiji život,bilo čija životna priča.To je priča "neznanca" koji je ipak postojao,imao nekad za života svoje Ja.
    No da ne kvarim ugođaj,post ti je za čistu desetku.ZAISTA PREKRASNO!!!!!

    avatar

    24.09.2009. (12:23)    -   -   -   -  

  • sve bih ponovo

    opasno dobar post...čitam ovo a osjećam se ko moderna Karenjina....:-)))))
    bez strasti ne mogu i neću ( odličan prošli post )...a od torbice se ne odvajam...
    od druge prtljage biježim....

    avatar

    24.09.2009. (19:40)    -   -   -   -  

  • Nina...

    žena se nikada ne odvaja od svoje torbice osim kada odustane
    zaista je torbica ono zadnje od čeg se odvojimo...
    koliko tog se krije u toj rečenici...zamisli kad bi torbice tek postove pisale....

    avatar

    24.09.2009. (19:45)    -   -   -   -  

  • cistiliste

    dobar oproštaj...svejedno...dobar...
    btw kud baš mog omiljenog bowia...ahhh:))

    avatar

    25.09.2009. (00:40)    -   -   -   -  

  • Nisam ja odavde

    nije li nevjerojatno kako o nečijem životu svjeočiti mogu svakodnevne stvari. ostavljene iza. da traju kad nas više nema. izbor što ćemo ostaviti da posvjedoči da smo bili :o(

    avatar

    25.09.2009. (16:08)    -   -   -   -  

  • nitko nije otok

    lijepo napisano, pozz

    avatar

    25.09.2009. (17:21)    -   -   -   -  

  • smotani

    uh - da, istina - kada odustanemo posljednje od čega se odvojimo je ono što nam e najdraže....
    i, hvala svima koji bdiju nad trenucima kada nastupe porazi - ali, i da je odustajanja što manje....
    lijep ti pozdrav

    avatar

    27.09.2009. (00:55)    -   -   -   -  

  • Živjeti svoj život

    @ Claire

    Da, baš neobično.
    Pitala sam se kakva je to poruka i još se pitam?

    @ freaky

    Nadajmo se kako nikada ni nećemo saznati iz prve ruke.
    Valjda je baš riječ "prelomiti" ona koja opisuje što se dogodi?

    @ bastet

    Hvala draga, povod nije bio lijep kao što vidiš.
    Moj stav premo samoubojstvu?
    Da, naravno da je to čin slobodne volje, ma kako ona upitna bila u tom trenutku.
    Ali, čin volje je isto tako i pokušati preživjeti.
    Jer življenjem se odričemo egoizma kojim možemo povrijediti one kojima je stalo do nas.
    A uvijek je nekome stalo, ako već nije ljudima, onda Bogu jest.
    Ne ulazim u kategoriju grijeha spominjući Boga, već ljubavi.
    Ne mislim kako je tvoje razmišljanje kontroverzno i nesuvislo.
    Mislim kako u njemu ima velikog povjerenja u odgovornost ljudi da izaberu i slobodno odlučuju o svom životu.
    Zato ni ne osuđuješ, to rade sitne duše bez ljubavi i sućuti.
    Ti to nikako nisi.

    @ gologuzan

    Hvala zvuči previše bezlično za tolike lijepe riječi koje si napisao.
    Ne znam što reći, raznježio si me.
    Onako kako me nasmiješ svaki put kada svratim do tebe.
    Čovjek si pun duha, savršenog osjećaja za realnost koju pobjeđiješ smijehom i činiš svakidašnjicu lakšom.
    Znaš, nisam ti ni blizu.
    Ipak, HVALA TI!!!!

    @ sve bih ponovo

    Hvala ti, znam taj osjećaj neodvajanja od torbice.
    Uostalom kao i svaka žena.
    Ostala prtljaga nas sustiže željele mi to ili ne.
    Ako je već ne vučemo u rukama, nosimo je u sebi.
    S manje ili više strasti.

    @ Nina 1989

    Zanimljive priče bi nastale iz toga.
    Svjedoci naših pobjeda i poraza.
    Možda je bolje ovako, jer saznale bismo neke stvari o sebi koje ne želimo znati.

    @ cistiliste

    Dawid Bowie se može komotno svrstati u vječne objekte moje žudnje.
    Kud baš on?
    Naslov pjesme sve govori.

    @ Nisam ja odavde

    U pravu si toliko da si mi dala razmišljati.
    Što će ostati iza mene da svjedoči o mom životu?
    Dakle, vrijeme je da počnem skupljati skupe stvari!

    @ Nitko nije otok

    Hvala ti. Drago mi je što si svratila ovamo!

    @ smotani

    Dragi prijatelju, dao si mi nadahnuće za neki novi post s onima "koji bdiju nad trenucima kada nastupe porazi".
    To je jedna od najljepših rečenica koje sam pročitala.
    Hvala ti za nju.

    avatar

    27.09.2009. (23:47)    -   -   -   -  

  • jesmoinismo

    dobra tema, teška. svatko svoju prtljagu ima, različito se s njome nosimo.poz

    avatar

    28.09.2009. (09:36)    -   -   -   -  

  • sve bih ponovo

    jutros sam pokušala s novom torbicom...
    prebacila stvari iz veče u manju....al zato pucam iznutra...
    i koliko pokušavaš pobjeći ...da zaista, eno već zovu me da me preostala prtljaga čeka na izlazu...a nisam je uopće namjeravala ponjeti....:))

    avatar

    28.09.2009. (10:45)    -   -   -   -  

  • n@t@

    uhhh, bas me takla ta tvoja prica ....i jos uvik mi nikako ne ide u glavu da (pogotovo mladim) ljudima dodje ta zamisao i urade bas to :((

    Istina , ni ja se od svoje torbice ne odvajam bas rado :)
    Lip pozdrav draga i ugodan ti dan zelim !!

    avatar

    28.09.2009. (11:20)    -   -   -   -  

  • žubor vode

    Događaj na savskom mostu je u tebi pokrenuo sjećanja...
    Nije samo jesen kriva za sjetu i nostalgiju...
    Želim ti puno radosti i ljubavi

    avatar

    29.09.2009. (00:31)    -   -   -   -  

  • jesmoinismo

    a spasioc? kao da smo njega zaboravili. njegov čin je impuls, refleks. mislim da nije
    ni trenutka razmišljao. zaista je vrijedan nezaborava.

    avatar

    29.09.2009. (22:17)    -   -   -   -  

  • Živjeti svoj život

    @ jesmoinismo

    Tema je nastala iz jedne rečenice, one na mostu.
    Naša prtljaga kako prolaze godine postane dio nas samih.
    Kada ostanemo bez dijela nje, osjećamo se necjelovitima.
    Nastane previše praznine u hodu oko nas, onda je nadopunjujemo drugim kovčezima.
    Spasiocu je posvećena Bowieva pjesma na kraju.

    @ n@t@

    Mladost sama po sebi nije lišena odustajanja, bezizlaznosti i pobjede života nad optimizmom.
    Jedino što u mladosti postoji osim čvrste kože je nada kako se stvari i ljudi mogu mijenjati.
    Kada mladost izgubi nadu, izgubi i smisao.
    Kada se izgubio smisao, izgubi se volja za životom.
    Drago mi je da si ovdje.

    @ žubor vode

    Uzvraćam ti dobrim željama.
    Neka te želje pobijede jutarnje magle i studen.

    avatar

    30.09.2009. (19:48)    -   -   -   -  

  • Živjeti svoj život

    @ sve bih ponovo

    Torbice kao da su načinjene od naše kože, tako mi se čini ponekad.
    Zato pucamo iznutra.
    Onda kupujemo sve veće torbe kako bismo ih napunile sa što više nepotrebnih stvari.
    A te stvari nam služe kao kamenčići putokaza koje je prosipala Marica na putu prema vještičjoj kući.
    Da se znamo vratiti, da nas računi i ključevi podsjete gdje nam je kuća.
    Da skupljamo telefonske brojeve koje nećemo nazvati.
    Treba li nam zaista sve to?

    avatar

    30.09.2009. (20:36)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...