Komentari

hasu.blog.hr

Dodaj komentar (30)

Marketing


  • athropa

    Prvo Vam želim ostaviti pozdrav. Već sam mnogo puta lutala po ovom blogu, ali danas, eto, ostavljam i znak da sam bila tu. :-)

    Možemo li uopće pričati o "znanstvenom doživljavanju" svijeta???
    Već gore napisano pitanje u sebi sadrži naizglednu oprečnost: svaka moderna znanost kao svoj cilj navest će postizanje objektivne, racionalne i precizne spoznaje dok se "doživljavanje" više čini kao tema s područja umjetnosti; doživljavanje (shvaćeno u uobičajenom značenju riječi) se svakako više doima kao nešto osobno (subjektivno), neprecizno, nejasno i često nešto što uvijek ostaje s one strane razuma. Stoga se gornja jezična konstrukcija čini kao oksimoron- antiteza u kojoj se spaja nespojivo. Mogli bismo to shvatiti i nekom vrstom igre neke lude koja nikad nije uopće naučila da postoji tako jasna, oštra razlika između dva pojma.

    Drugi dio pitanja, "doživljavanje svijeta", također je samo po sebi jedno veliko pitanje, iako ga većina ljudi tako ne shvaća. Ipak, to je pitanje s kojim se svakim danom u bezbroj situacija moramo nositi.
    Tako dolazimo i do Kanta. Svijet koji nas okružuje doživljavamo preko medija, formi koje su usađene u nas. Forme postoje da bi pomoću njih mogli "ono vani" (svijet po sebi) prevesti u nama shvatiljivi oblik, oblik s kojim možemo živjeti i poistovjetiti se s njim (svijet za nas). Kant ostavlja mogućnost raščinjavanja jednog od drugog upravo pomoću onog što ih spaja-medija, formi. Pitanje odakle nam forme i koji je to točno trenutak bio kada smo ih "dobili" i od koga čini se nečim što bi bio mogući objekt neke druge rasprave.
    Razmišljanjem o toj ideji moguće je doći do nekoliko zaključaka. Da, doista se čini kao da sav naš život (i svijet koji nas okružuje) proživljavamo i doživljavamo upravo preko "otprije zadanih" okvira. Čak i da ne uzimamo u obzir sve one obrasce ponašanja koje smo kroz svoj odgoj naučili, ljudsko doživljavanje i življenje moglo bi se staviti unutar nekih okvira: okvira koje nam diktira oblik u kojemu se nalazimo (bio to fizički oblik koji percipiramo našim osjetilima, razumski oblik kojim stvaramo svoj sustav razmišljanja, ...). U mnogim (uglavnom istočnjačkim) vjerovanjima izražena je misao prema kojoj biće, prije no što je došlo na ovaj svijet (te se odvoji od postojanja samog) odabire ono što želi u tom životu doživjeti i što želi biti. Način na koji biće (ne govorimo nužno o čovjeku) može ponovno postati dio samog postojanja (povezujem sa "svijetom po sebi") jest da pomoću svog postojećeg oblika ("forme") nadiđe samog sebe (svoju formu; kod Kanta "dopire do pojave i razlikuje je od biti"). U mnogim spomenutim religijama takvo stanje se naziva svetim, stanjem prosvjetljenja ili nirvane.

    Također je jedno od pitanja: jesmo li mi uopće dorasli zadaći da nadiđemo sami sebe (forme koje nas čine), ili nešto takvog uopće nije moguće. Ponekad se čini mudrijim ne zamarati se s takvim pitanjima, jer su ona sama po sebi neodgovoriva. Sav govor o spoznaji iz drugog se gledišta (Nietzscheovog) čini poput izmišljotine, laži ("ludine igre"). Kako možemo uopće govoriti o spoznaji ako je ne možemo spoznati??? Kako uopće možemo govoriti o bilo čemu kad su riječi tek medij, sredstvo kojim se zavaravamo, zamagljujemo i udaljavamo se ne samo od drugih ljudskih bića, već i od sebe samih. Riječi, gledano u tom svjetlu, nisu mjesto u kojima bi se trebao tražiti, život, svijet ili stvarnost. Riječi su samo zamka u koje ćemo se naivno uhvatiti i zbog kojih nikada nećemo pronaći ono što u njima tražimo.
    Zamku je stvorio onaj tko je stvorio i riječi. U pokušaju da formu učini sredstvom za nadilaženje forme, čovjek ju je okrenuo protiv nje same i učinio je zamkom, pogibelji.

    Stoga ću navesti još jedno pitanje: ako već ne možemo spoznati medij preko medija samog, preko čega da spoznajemo???
    Ako to nešto preko čega spoznajemo i nazovemo lijepom i tajanstvenom riječi poput logosa, physis ili harmonije, što bi "to nešto" uopće trebalo biti??? Kako da to opišemo ograničeni medijem (riječima)???

    Najčešća suvremena upotreba inačica riječi "physis" veže se za fizičko, fiziku, znanost općenito. U prvotnom shvaćanju riječi pronalazimo još jednu kontradikciju: u logosu i physisu tvorci riječi vidjeli su spoznavanje i doživljavanje samo (življenje).
    I tako zatvaramo krug pitanjem s kojim smo i započeli. Pitanjem "znanstvenog doživljavanja". :-)

    Zadnje pitanje koje ću navesti u ovom odgovor jest mogućnost razrješavanja tajne "ludine igre", oštrih suprotnosti kojima se ova tema doima prožeta.
    Nakon cijelog ovog razmatranja te korištenjem cijelog svog životnog iskustva te vlastitih formi i medija (posebno riječi) zaključit ću ovaj odgovor vjerom u sklad fizičkog, znanstvenog, objektivnog i preciznog te spoznaje same, koja nadilazi te okvire. Znanost i jezik su stvoreni u mediju i pomoću medija, i oni jesu medij no ipak u sebi sadrže "iskru" kojom je moguće doseći spoznavanje samo. I iako se spoznaja, doživljavanje, svijet za sebe nalaze u vječnom sukobu sa znanosti, jezikom, formom, svijetom po se

    avatar

    20.09.2009. (22:31)    -   -   -   -  

  • athropa

    (Ponestalo je prostora za ostatak komentara pa ponavljam zadnji odlomak:)

    Zadnje pitanje koje ću navesti u ovom odgovor jest mogućnost razrješavanja tajne "ludine igre", oštrih suprotnosti kojima se ova tema doima prožeta.
    Nakon cijelog ovog razmatranja te korištenjem cijelog svog životnog iskustva te vlastitih formi i medija (posebno riječi) zaključit ću ovaj odgovor vjerom u sklad fizičkog, znanstvenog, objektivnog i preciznog te spoznaje same, koja nadilazi te okvire. Znanost i jezik su stvoreni u mediju i pomoću medija, i oni jesu medij no ipak u sebi sadrže "iskru" kojom je moguće doseći spoznavanje samo. I iako se spoznaja, doživljavanje, svijet za sebe nalaze u vječnom sukobu sa znanosti, jezikom, formom, svijetom po sebi te taj sukob predstavlja opasnost, pogibelj i laž o kojoj govori Nietzsche, upravo iz tog sukoba se rađa ono istinsko. (Slično Heraklitovim učenjima).
    Barem tako autorica ovog odgovora želi vjerovati jer je svim svojim formama krenula u vlastitu "ludinu igru" i traženje sklada u "znanstvenom doživljavanju".

    Još jednom pozdrav
    od vaše bivše učenice
    M.K. :-D

    avatar

    20.09.2009. (22:33)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Athropa, dobrodošla u ovu diskusiju o mediju koji posreduje naše spoznavanje i doživljavanje svijeta i nas samih. Raduje me tvoj dragocjeni doprinos.
    Trenutno se nalazim na međunarodnom simpozijuju Filozofija i mediji na Cresu. Prisutno je oko osamdeset sudionika. Izuzetno konstruktivno, a napose izazovno i interesantno. No, vjerujem da ću naći vrijeme da odgovorim na tvoje teze još ovdje na Cresu. U protivnom učinit ću to nakon povratka u četvrtak.
    Dotle, puno te pozdravljam!

    avatar

    21.09.2009. (13:10)    -   -   -   -  

  • viviana

    Hvala na ovom tekstu. Nasuprot Platonovim učenicima, nisam razočarana ni njegovom korisnošću za život, :) kao Dobru o kojem se ovdje govori. Za sada, ovoliko.... a možda mi je sada jasnija i misao: "misao ne pripada umu niti je bestjelesna".
    Pozdrav, dragi Milje.

    avatar

    24.09.2009. (22:59)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Athropa, počet ću sa tvojim pitanjem: Možemo li uopće pričati o "znanstvenom doživljavanju" svijeta? Ono je vezano je uz moje rečenice u prvom odlomku: „Prema Kantu čovjek nosi u svom umu apriorne forme osjetilnosti i razuma koje omogućuju i oblikuju njegovo iskustvo. One se slikovito prikazuju kao naočale, medij kroz koji gledamo i doživljavamo svijet.“
    Oštro si reagirala, kao kemičar kad mu se dogodi neka nepredviđena kemijska reakcija. Znanstvenost i doživljaj ne idu zajedno, ako se doživljaj razumije uobičajeno. Izbjegao bih nesporazum da sam naveo da taj pojam treba shvatiti u duhu Diltheyeve hermeneutike. Nisam pretpostavljao da će netko baš ovo problematizirati. Evo odlomka iz jednog Diltheyevog djela u kojem se taj odnos pojašnjava:

    «Čovjek se nalazi određen prirodom…Taj fizički svijet svladavamo proučavajući njegove zakone. Njih je međutim moguće utvrditi samo ako se doživljajni karakter naših dojmova o prirodi, povezanost koja se između nas uspostavlja, ukoliko smo i sami dio prirode, živi osjećaj s kojim uživamo u njoj, sve više povlači u pozadinu iza apstraktnog shvaćanja iste te prirode u odnosima prostora, količine i kretanja. Svi ti činitelji zajednički djeluju na to da čovjek samog sebe isključuje, kako bi od svojih dojmova izgradio taj veličanstveni predmet-prirodu kao red ustrojen zakonima… (…)Ali taj isti čovjek se tada odvraća od nje natrag k životu, k sebi samom. To vraćanje čovjeka u doživljaj po kome mu se priroda isprva otvara, u život u kome se jedino pojavljuju značenje, vrijednost i svrha, druga je velika tendencija koja određuje znanstveni rad. Nastaje drugo središte. Sve što se čovječanstvu događa, što ono stvara i što čini, svrhoviti sustavi u kojima provodi život, vanjske ustanove unutar kojih se okupljaju pojedini članovi društva-sve se to ovdje stapa u jedinstvo.»

    Doživljaj u hermeneutičkom smislu nije nešto puko osobno, u smislu neobjektivnog, nepreciznog, nejasnog. On nikako nije ispod razine racionalnog (logičkog, matematičkog, egzaktnog) u smislu manjkavosti i nedostatnosti, već iznad nje. Moj tekst govori o velikoj opasnosti pada pod moć prirodoznanstvenog razuma koji nije u stanju odrediti svoje granice te dozvoliti umu (po Kantu viša moć od razuma) da te granice prekorači, da se ponovo vrati sebi, sada beskonačno obogaćen neposrednošću života. Ovaj svijet nema budućnosti ako znanstvenici kroz filozofiju ne shvate kakva je priroda i koji je doseg onog čime se bave. Hans Georg Gadamer u Čitanci (ako je još uvijek imaš negdje blizu naći ćeš to na stranici 125) uspoređuje matematičku točnost, strogost unutar egzaktnih znanosti koje objašnjavamo i točnost i strogost unutar duhovnih fenomena koje doživljavamo. Hermeneutika se ne odnosi samo na ovo drugo već i na ono prvo. Odlomak završava rečenicama: „Mogao bih sada beskrajno izlagati da bih učinio prihvatljivim što zapravo mislim kad kažem da hermeneutika u ovom smislu nije toliko nauka o metodi duhovnih znanosti. Hermeneutika je, naprotiv temeljni uvid o tomu što mišljenje i spoznavanje uopće znači za čovjeka u praktičnom životu, čak i kad radimo znanstvenim metodama.“

    Athropa, na kraju svog prvog odlomka kažeš: "Stoga se gornja jezična konstrukcija (znanstveni doživljaj) čini kao oksimoron - antiteza u kojoj se spaja nespojivo. Mogli bismo to shvatiti i nekom vrstom igre neke lude koja nikad nije uopće naučila da postoji tako jasna, oštra razlika između dva pojma."
    Pojam „znanstveni doživljaj“ nema smisla ni za Diltheya. Kontradiktoran je u sebi. Dilthey kaže da je znanstveno moguće samo ako se doživljaj povuče u pozadinu. Ne idu skupa, barem ne odmah. On govori i o vraćanju povučenog doživljavanja u spregu sa znanstvenim. Ta sprega nije više kontradikcija, već jedinstvo suprotstavljenih momeata koji također jedan drugom pripadaju. Budale ga ne mogu dohvatiti jer se prema njemu ne znaju kretati. Dohvatiti ga mogu samo oni koji razumiju logos, oni koji gledaju kroz intelektualne naočale.

    Intelektualne naočale Kuzanskog i Kanta ( kako ih ja shvaćam) nisu medij koji treba spojiti ono što je nekim jazom razdvojeno, svijet za nas i svijet po sebi. Nije riječ o prevođenju onostranog u neki nama shvatljiv, raspoloživ, time nužno reducirani oblik. To se događa, i to u znanstvenom iskustvu. Svijet posredovan znanstvenom racionalnom metodom, ma kako bio upotrebljiv i koristan lišen je stvarnosti. U njemu, ne samo da nema čovjeka, u njemu nema ni stvari. One su tu svedene na mjerljivo i tako ogoljene do puke predmetnosti. Nema tu vode, već H2O ( da se pozovem na jednu našu diskusiju )

    Nastavak slijedi.

    avatar

    26.09.2009. (09:41)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Voda kao H2O nije dostatna da ispuni ljudski život. Voda kao voda kroz znanstveno posredovanje ne pojavljuje se u svojoj istini. Daleko od toga da bi to posredovanje trebalo odbaciti. Dilthey zanosno govori o velebnoj zgradi znanosti, ali spominje i cijenu kojom ćemo je platiti zaboravimo li korijen u kojem smo kao njeni graditelji ukorijenjeni.
    Intelektualne naočale Kuzanskog i Kanta dosižu i presižu beskonačno iznad i beskonačno ispod znanstvenog posredovanja. Kad bi bile svedene samo na neke apriorne forme u kojima kao znanstvenici iskušavamo svijet bile bi povez preko očiju.

    Tamo gdje postoji jaz ovostranog i onostranog nikakav medij pomoći ne može, barem ne u prevladavanju jaza. On „pomaže“ i to tako da stvara jednu svoju vlastitu stvarnost u koju nas smještava.

    Pitaš: „Kako uopće možemo govoriti o bilo čemu kad su riječi tek medij, sredstvo kojim se zavaravamo, zamagljujemo i udaljavamo se ne samo od drugih ljudskih bića, već i od sebe samih. Riječi, gledano u tom svjetlu, nisu mjesto u kojima bi se trebao tražiti, život, svijet ili stvarnost. Riječi su samo zamka u koje ćemo se naivno uhvatiti i zbog kojih nikada nećemo pronaći ono što u njima tražimo.Zamku je stvorio onaj tko je stvorio i riječi. U pokušaju da formu učini sredstvom za nadilaženje forme, čovjek ju je okrenuo protiv nje same i učinio je zamkom, pogibelji.“

    Ponavljam ono što piše u mom tekstu: jezik i govor nisu problem. Problem je izvornost naše upotrebe jezika, to da li on proizlazi iz razumijevanja logosa ili ne proizlazi. A budući da se pod logosom podrazumijevaju intelektualne naočale, možemo reći i ovako: govor koji nije vezan za uvid kroz intelektualne naočale je puko tamo amo pričanje, zavaravanje sebe i drugog.

    Pitaš: „Ako to nešto preko čega spoznajemo i nazovemo lijepom i tajanstvenom riječi poput logosa, physis ili harmonije, što bi "to nešto" uopće trebalo biti? Kako da to opišemo ograničeni medijem (riječima)“
    Opet se vraćam tekstu: Logos o kojem govori Heraklit nije nikakva riječ. Moj tekst ne govori o riječima i jeziku već o onome iza jezika, onom tankoćutnijem od jezika. Što je to, kako to izgleda nigdje u tekstu ne spominjem. Tek ovdje na blogu u okviru poziva Razgovarajmo o krugu postaje vidljivo o čemu se radi. Pozvani su svi koji su se prepoznali kao igrači „ludine igre“.

    avatar

    26.09.2009. (09:45)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Viviana, čitajući tvoj tekst u pozadini čujem: dosegnemo li ono što je na prvom mjestu, ono što tamo mora biti jer je prvo, a ne drugo, ono drugo, a da se dodatno uopće ne moramo truditi, doći će samo po sebi. Tražite coincidentia oppositorum, a sve drugo će vam se nadodati. Dosegnite mišljenje koje prethodi onom u našem umu i vaše će misli dosizati život: dosegnite jezik koji prethodi ovom kojem govorimo, dosegnuti život dijelit ćete s drugima.

    Zato i tebi hvala!

    avatar

    26.09.2009. (09:59)    -   -   -   -  

  • viviana

    I tebi na sluhu.
    :)

    avatar

    26.09.2009. (19:47)    -   -   -   -  

  • lucija9

    Evo me! S barilom. U naš krug. Razgovarajmo.
    Geometrija? Sveprisutna, samozatajna, potka i okvir svih naših misli. Okvir koji se pretače u novi i novi... Vodi nas u dubinu, sve dublje. Otvaraju se tišine… Odjednom, u tunelu smo. Na kraju mala točka svjetlosti koja se širi…

    Preksinoć, tu kod tebe, uvučem se u tekst. Komentare isprintam. Uz komentare dobijem vijesti od „dnevnik.hr“. Bez da sam ih tražila. Nisam ih ni uočila.

    Uz šest fotografija, tekst:

    „Reakcije građana na slučaj Polanski: „Sram te Švicarsko!“
    „Šelendić izbacio Malinu iz kuće!“
    „Ljutita Katarina više ne želi pričati o DiCapriju!“
    „Sutra u 13 sati: Kawasaki 3P dolazi na video chat!“
    „Simona Gotovac: Zašto sam napustila Antu?“
    „La Toya i Salome – razvratne zvijezde „Kmetije“

    Platonova matematika i geometrija na djelu!
    Koji je zajednički nazivnik ovih vijesti ako ih zaokružimo i promatramo kao cjelinu?
    Da bi svi subjekti i objekti trebali pod hitno psihijatru, seksologu. Zašto mene o tome obavještavaju? Da li oni znaju da su mi ukrali vrijeme? Ma boli ih…

    Istina je kad kažeš da se tako izgubi bitak, moral i izvorno. Istina? Kako nam samo izmiče! I po blogovima svjedočimo kako se zaraza širi. Kako se zaštititi? Cjepivom ili klikom?
    U tankoćutnijem od jezika je oaza, utočište. Tamo, uronjeni u misli, nismo dostupni.

    „Tko se nije skrio, magarac je bio!“

    Naučili smo to kroz mnoge tvoje teme. U Davorovom, o thymosu, ponavljanje gradiva do spoznaje! I …, tako naoružani samopouzdanjem, štitom, opustimo se i…tu smo ranjivi. Nema opuštanja! Da li stvarno živimo? Pitamo se i mi?

    Dobro je što mišljenje pripada bitku, a ne čovjeku. Tako nemamo priliku da ih pogubimo. Možemo izgubiti sebe.

    Dobar je to osjećaj da kad se sretnemo, ili bolje nađemo, jedno i drugo nas negdje čeka. Jedini neprijatelj nam je vrijeme.

    Citirane vijesti od „dnevnik. hr“-a obojile su sadržaj mog komentara i citiram pitanje s bloga:
    „… kako možemo doprinijeti smanjivanju ukupne količine usputnog smeća koje nas usporava i ometa'“

    ps Milje puno pozdrava, dva mjeseca na najljepšem otoku na svijetu su bila malo manje savršena, što mi šetnja po pjacetama u krug nije mogla zaimjeniti povratk ovdje.

    avatar

    30.09.2009. (23:52)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Draga Lucija, očekivao sam te ovih dana. Već sam navikao da se svake godine negdje u ovo vrijeme jedna lasta vraća sa mora. (To što je jesen ne dovodi ovu misao u kontradikciju. Nije to bilo koja lasta, već ona koja voli obrate.) Tvoj komentar ovog posta opet me razveselio, posebno ono o mišljenju koje ne pripada ljudima već bitku. Kažeš da je to dobro. E, to!
    A prije tjedan dana bio sam i ja na moru, na otoku našeg Frane Petrića. Došli filozofi tamo sa svih strana. A jedan je putovao sa mnom na istom trajektu. Jedva ga prepoznah jer ga dugo nisam vidio. Raspričali se. A najviše mi pričao o tvom Starom gradu na Hvaru. Naime prošle godine bila tamo na studijskom obilasku grupa filozofa, a on s njima. (Bijaše to u sklopu simpozija Mediteranski korijeni filozofije koji se već treću godinu održavaju u Splitu. I svake godine idu na neko istraživanje mediteranske filozofske baštine.) Spominjao mi čudesnu geometriju tamošnjih agera, pa neke pretpostavke da je Diogen Sirakuški (onaj što ga Platon poučavao u državnom umijeću) mogao dolaziti ovdje. I još mnogo toga, a o svemu natanane. Bilo mi ga ugodno slušati, ne samo zbog onog što je pričao već i zbog toga što mi se čitavo to vrijeme činilo da si i ti u našem društvu.

    avatar

    01.10.2009. (20:03)    -   -   -   -  

  • lucija9

    Hvala Milje!
    Prekrasna dobrodošlica!

    Stari Grad, rodni grad mojih roditelja je jednako važan u mom životu kao i Zagreb. Moj rodni grad. Obojica su me hranila i odredila. Okvirni menu bi suštinski bio od „Malog mista“ preko „Tko pjeva zlo ne misli“ i da zatvorimo geometrijski lik, od „Zlatarevog zlata“ do „Ribanja i ribarskog prigovaranja“.
    Stari Grad, grčki Faros ima zapisan rođendan. 384. godina p. n. e.! Ha! Moguće je da se i nešto filozofije istovarilo uz amfore s uljem i vinom? A kasnije, mnogo kasnije, u XVI stoljeću Petar je obilježio duh Paiza (Grada). Njegove uklesane poruke po zidinama i zidovima Tvrdalja i danas su poruke, kad se čitaju kroz „beril“, crvenimo. Od srama.

    Malo priče. Istinite.
    Petar Hektorović i Hanibal Lucić, živjeli su u isto vrijeme. Petar u Starom Gradu, a Hanibal u Hvaru. Oboje su imali po dijete s pučankama. Vanbračno. Petar kćerku, a Hanibal sina. BILI su njihovi nasljednic.Vjenčali su se. Očevi si im se posvađali. Nebitno zašto. Bitno je da su umrli ne pomirivši se.
    Tako smo naslijedili dišpet, i nešto lijepo. Nema pogrdne riječi za vanbračno dijete.

    O Starom Gradu bih mogla ispričati „Mahmaharatu“. Cijeli život ga upoznajem. Zapisujem što stariji pričaju i nije neobično što je mene zapala sreća naslijediti jednu skromnu, ali vrijednu arhivu čakavštine.
    Koji tekstovi!
    Koje štrofe i batude!
    (šale i zafrkance)

    Uvala u kojoj je Teuta na svom jedrenjaku smišljala budućnost s Demetrom, i nebo u kojem je Kant spoznao savršenstvo svemira u kojem se zrcalila bit koju je moguće zaslužiti, čini i danas čaroliju Starog Grada. Nešto tamo ima što nas čini boljma.

    Ribar, Antun Zumbaj u zbirci „Zumbajlade“ pjeva Paizu.


    Ko se ni hroni rascvatenima /hranio rascvetanim/
    omijendulima u vejači /bademia u veljči/
    ne more bit od mene jači

    ne more bit od mene jači
    koga nisu navonjali koromači /namirisali/
    kome nisu dohodili od lipotie plači
    kojin ne čuje zvona
    koga ni obrila bura
    i vojala tarmuntona

    ne more bit od mene jači
    kojin ni ostajo kraći

    ne moredu bit od mene jače
    sve nedaće
    sve Evrope
    Amerike
    jer sve da son još na šterike /na svijeće/
    da ni vina
    i da fali spize /hrane)
    ne moredu bit od mene jači
    „moj Paize“
    tebi u krilo
    volin sest
    guštat ti šest („ slatki izgled
    i da sve po meni pode padne
    Stori Grode
    koliko guod naparti
    do smarti
    ovuode

    Da ne kvarim. Zašutjet ću. Ako dođeš u Faros da se uvjeriš što je filozof govorio, ponudit ću ti se za vodiča.

    Vivi, radujem ti se više nego što ti mogu ovaj tren reći.

    /komp mi izmiće, tasttttttttttttttttttttttttttttttatura je s njjjm solidarrrrrrrrrrrrrna, a doktror će doći kad tgggggg stige.

    avatar

    03.10.2009. (00:53)    -   -   -   -  

  • davor

    ...pa neke pretpostavke da je Diogen Sirakuški (onaj što ga Platon poučavao u državnom umijeću) mogao dolaziti ovdje.

    Zanimljivo je da to spominješ. Otkad sam prije par godina pročitao jedan odlomak iz ''Prošlost Dalmacije'' Grge Novaka imam zamisao o filosofskom romanu koji bi govorio o dalmatinskim pitagorejcima u to doba, vezanima uz Dionizija sa Sirakuze i Platona. No, osim vremena i mjesta radnje nisam smislio ništa više. :D Pa evo odlomka (str. 40. - 43.), možda netko drugi napiše taj roman. :)

    avatar

    04.10.2009. (13:45)    -   -   -   -  

  • davor

    ''U to vrijeme međusobnog grčkog obračunavanja (5. st. pr. Kr.) i rušenja dotadašnje atenske prevlasti javljaju se ponovno dva stara neprijatelja grčkog svijeta: Perzija na istoku i Kartaga na zapadu. Sada je ponovno na zapadnom Mediteranu uskrslo pitanje tko će postati gospodar Sicilije i s njom Tirenskoga mora, Grci ili Kartažani, Indoeuropejci ili Semiti.
    U ratu koji je započeo 409. godine između Kartažana s jedne, a Sirakuze i grčkih gradova s druge strane, kad je već izgledalo da će Grci podleći, nametne se u Sirakuzi dvdesetpetogodišnji Dionizije; prisvoji vojnu i civilnu diktaturu i prisili svoje sugrađane na borbu za obranu domovine. (...) Međutim je kod Dionizija sazrela i druga imperialistička misao: stvaranje sirakuškog imperija na Jadranskom moru. (...) Pošto je stekao prijatelje na istočnoj obali Jonskog i južnog dijela Jadranskog mora, Dionizije zahvati odmah u samu sredinu Jadrana, i oko 390. g. pr. Kr. zaposjedne otoko Issu, današnji Vis, odakle je mogao najlakše i najsigurnije uspješno braniti i svoje lađe koje su plovile Jadranom i svoje kolonijalno carstvo na njemu. Po svoj prilici na mjestu gdje je još od neolitskih vremena postojalo predindoeuropsko naselje podiže on novi utvrđeni grad. U otm novom gradu postavi Dionizije svog eparha s flotom trijera da upravlja imperijem na Jadranu i da ga čuva. Na visokom Humu (585 m), koji dominira čitavim otokom i odakle se širi pogled sve do italske obale na zapadu a do Kotora na jugu, Zadra na sjeveru, preko Brača i Hvara do Splita i makarskog primorja, Neretve, Pelješca, Korčule i Mljeta - stajala je budna straža i obavješćivala Dionizijevog eparha u Issi o kretanju lađa po Jadranu da u eventualnoj potrebi krene sa spremnim i brzim trijerama u pomoć novim kolonijama, prijateljima i saveznicima i sirakuškim i sicilskim trgovcima, napadnutim od gusara ili od starosjedilaca. (...)
    Da proširi zonu svog utjecaja, Dionizije je godine 385./4. pr. Kr. pomogao nekim stanovnicima s otoka Parosa u Egejskom moru da se nasele na otok Pharos u Jadranskom moru. Parani su, dakle, s pomoću Dionizija Sirakuškoga u vezi sa stvaranjem njegova kolonijalnog carstva i pod njegovom zaštitom osnovali svoju koloniju na otoku Pharosu i to su novo naselje odmah i utvrdili. (...)
    Nasljednik Dionizija Starijega, koji je 367. umro, njego sin Dionizije Mlađi nije nastavio vlasu u duhu svog oca. Spočetka je Dionizije Mlađi zadržao kolonijalno carstvo što mu ga je otac ostavio, ali je već rano nestalo onog straha koji je njegov otac bio ulio gusarima, pa su se neka plemena na južnom Jadranu i Otranskim vratima dala na gusarenje u tolikoj mjeri da se trgovci nisu usudili ploviti u Jadransko more. (...) Unutranji nemiri u Sirakuzi srušiše njegovo carstvo.
    U doba raspadanja sirakuškog carstva, osamostališe se Issa i Pharos. Bilo je to oko 350. godine pr. Kr. (...) Sada je Issa na svoju ruku, na zgodnim položajima naselila svoje građane... Ta su mjesta bila: Tragurion, današnji Trogir, Epetion, kod današnjeg Stobreča i Salon, kasnija Salona, današnji Solin na kopnu, i jedno naselje kod Lumbarde na otoku Korčuli. (...) Tako se polovinom i krajem 4. st. stvara na Jadranskom moru jedna kulturna država s grčkim elementom kao vladajućim, sa središtem u Issi na otoku Visu. Ta država, koja od sada pa sve do 231. g. pr. Kr. ne zavisi ni o kome, postaje 231. g. saveznik Rima, i ostaje i dalje kao njegov saveznik nezavisna. Punih 300 godina postojala j ena našem moru slobodna i nezavisna issejska država koja je, uz Pharos do njegove propasti 219. g. pr. Kr., a onda sama, bila čvrsta i neprekidna veza između kulutrnog grčkog svijeta na Mediteranu i naših obala. Slobodna republika, sa svojim ustavom, znala se održati i u najteže doba (...)
    Grčke kolonije Issa i Pharos brzo su procvale. Uređene poput slobodnih grčkih ''polisa'' imale su svoj ustav, a u stlanoj vezi s maticom zemljom išle su u korak s njenim napretkom i razvojem njene kulture. Potpuno slobodne od polovice 4. st. pr. Kr. kovale su svoje novce, a mnogobrojni nađeni natpisi i skulpture svjedoče o visokom stanju njihova političkog i duhovnog života.
    Preko 120 godina issejska država (od 350. do 231. g. pr. Kr.), u kojoj je glavni grad bio Issa (današnji Vis na otoku Visu9, nasljednica sirakuške vlasti na srednjem Jadranu, svojim brojnim lađama, svojom organiziranom vojnom snagom i svojim bogatstvom, ulivala je poštivanje okolnim barbarima. I isejske naseobine i sama Issa i slobodni grčki gradovi Pharos, Dimos [današnji Hvar] i Herakleia [vjerojatno današnja Rogoznica između Šibenika i Trogira] razvijali su se kroz to vrijeme nesmetano, njihova je trgovina cvala, njihove veze s ostalim grčkim svijetom na Mediteranu bijahu vrlo žive. Mnoštvo novca iz grčkih gradova cijelog Mediterana, neđenih na Hvaru i Visu, pokazuje živu trgovinu s tim krajevima u to vrijeme.''

    avatar

    04.10.2009. (13:46)    -   -   -   -  

  • lucija9

    Davore, dobro mi došao sa sadržajem komentara. Raznježila sam se! Stari ljudi su često spominjali kako su "Starograjani i Višani" oduvjek njegovali prijateljstvo. Da su ribarili zajedno, selili se jedni drugima. Ima nekoliko obitelji koji su odavno s Visa doselili i nose nadimak "Višani", "Komižani"...

    Postoje dva romana o Pharosu.
    Flora Dosen "Ilirka" - o kraljici Teuti i Hvaraninu Demetru:
    Frane Plančić - roman, nisam sigurna za naslov. Roman govori o životu u Pharosu do zadnje bitke u starogradskoj uvali, ada su Rimljani porazili Grke.

    Stari Grad je jedno veliko arheološko nalazište. U grčkom nivou,iskopine tvore dio gradskih kuća s dvorištima, Kiklopska zidina vijuga u jednoj konobi, a u Srednjoj ulici, uredno zakopano nalazište mozaika kraljice Teute. U istoj ulici, u galeriji "Moira", mogu se vidjeti iskopine, djelovi mozaika grčkog i posebno rimskog vladanja.

    Grga Novak je mnogo kopao po Hvaru. Možda mu je Grapčeva spilja dalja odgovor da je čovjek na Hvaru bio u petom tisučljećju p.n.e.
    O otoku, i Stari Gradu sam mnogo čtala, i zaboravila mnogo.

    Ovo ljeto čitala sam o Hektoroviću, pjesniku. Prezime mu potječe od djeda Hektora.To koljeno, odvojilo se od očeva prezimena, zamisli, zaboravila sam kojeg, a čitala sam ovo ljeto!

    Otoci su zanimljivi. posebno s toga što su tako rano, u povijesti čovječanstva naseljavani. kako im se samo dalo?
    Meni je zanimljiv duh otoka. Svaki ima dušu. Npr. često sam u djetinjstvu boravila na otoku blizu tvog Zadra. Ižu. Mali Iž. Porovac. Naselje uz more, zatim gore u unutrašnjosti na brdu u selu...

    Ah! Postajem sentimentalna i sjetna jer uranjam u djetinjstvo...., pozdrav ostavljam!!!

    avatar

    04.10.2009. (22:50)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Mislim da nije slučajno da se filozofija rodila na mediteranu. Kad kažem rodila, mislim doslovno. To znači da je bila začeta. Ona je plod čovjekovog siromaštva i božanskog savršenstva, čovjekove čežnje za savršenim, kako u materijalnom tako i u duhovnom smislu. U toj čežnji još nema ljubavi, barem ne dovoljno ali se ona rađa upravo u vezi koju uspostavlja. Dovoljno je da je negdje blizu Ljepota, njena božica Afrodita ili pak ona krasota o kojoj ti Lucija pričaš. Bez ljepote, kaže Platon nema nikakvog začinjanja, ni tjelesnog ni duševnog.
    Imam u vidu priču iz Platonove Gozbe o rođenju boga Erosa. Začet je na dan kad se rodila Afrodita. Bogovi se gostili i opijali se nektarom (onda još nije bilo vina). Bog Por sin Metidin zaspao u svome pijanstvu. (Njegovo ime znači Put, a ime majke mu Metide, pamet – put pameću do materijalnog i dihovnog obilja). Približila mu se prosjakinja Penija i legla pored njega. I tako se rodio Eros, bog bez kojeg filozofija nije moguća.
    Ova priča mi je interesantna i zbog Petra, Hanibala i njihovih pučanki. Možda je i tu utisnut arhetip o rođenju Erosa?
    Davore, jel da imam mašte? Možda bismo uz hvarsko ili viško vino na jednom od tih otoka uprisutnili i neku priču o jadranskim pitagorejcima. Mene možemo uzeti kao model za jednog od likova. Nisam sa meditarana ali poput Penije žudim za njim, a što se pitagorejske sljedbe tiče vidiš i sam koliko sam njome opijen. A nemoj zaboraviti i sve ostale sudionike ovih pitagorejskih razgovora koje vodimo.

    avatar

    05.10.2009. (08:32)    -   -   -   -  

  • davor

    Može vino i otok, a hoće li se priča napisati, prepustit ćemo njoj. Za sad evo jedan link, možda te obraduje da je to prevedeno.

    avatar

    09.10.2009. (12:44)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Pa čini mi se da nas priča zove. Kad kažem priča mislim više od naracije. Nešto kao Platonov dijalog! Nas dvojica je već čujemo. Vjerujem da će se još netko pridružiti.

    Obradovao si me ovim linkom. Ni sanjao nisam da bi se neko od naših izdavača odlučio za prijevod ovog djela o Melencolia I. Inače prevoditeljica Marina Kralik se proslavila prijevodom jednog od najpopularnijih djela o eneagramu (Platonov trokut - tetraktis kao sredstvo samoapoznaje u psihologiji i duhovnim vježbama) Mislim na Enneagram, devet lica duše isusovca Richarda Rohra i Andreasa Eberta.

    Rasprava o trosturkosti me oduševljava sve više. Proučavam sve što ste ti o Ouroboros u zadnje vrijeme napisali, pa mi treba vremena da odgovorim

    avatar

    10.10.2009. (15:33)    -   -   -   -  

  • davor

    Da, nekad mi se čini da čujem neki dio priče, a drugi put baš i ne... Čini mi se da i drugi naši sugovornici čuju tu priču - možda njima tek ne izgleda tako platonovska kao nama dvojici. :)
    (A po Eneagram odoh u knjižnicu!)

    avatar

    12.10.2009. (17:12)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Ivana, dobro došla na ovaj blog, mjesto gdje se razgovara o intelektualnim naočalama.
    Stoji što kažeš, ljudi imaju prije potrebu da ih skinu nego da ih stave, jer je bez njih, barem se tako čini, ugodnije, zapravo lagodnije. One otvaraju naše oči za vlastitu vrijednost, za vrijednost drugoga, za vrijednost međusobnog zajedništva. Dosegnuti viđeno čini se prezahtjevnim, pa padamo u svoju sebičnost u kojoj gubimo sebe, drugog i svijet činimo siromašnijim.
    Svijet bi drugačije izgledao kad bi ga gledali onako kako on (a ne mi) hoće da bude gledan.
    Učimo gledati na njegov način da pomognemo sebi, drugima i njemu.
    Navrati opet.

    avatar

    09.11.2009. (18:42)    -   -   -   -  

  • u prolazu

    Nemojmo samo tako aplaudirati jedni drugima: "slažem se", ili "to stoji". Jesu li to fraze, ili prazne riječi?
    Ja se ne slažem sa tim da sve manje ljudi razmišlja o bitnom, prije bih se složila sa tim da ih sve više razmišlja o bitnom.
    Ivana, čini mi se da si željela reći da sve manje ljudi razmišlja. A kako je i to neistina, nije bitno.
    Poredbu sa naočalama možemo prihvatiti iz pristojnosti. Ali, nije to tako baš tako. Intelektualizam je samo jedna od fasada. Dok grakće hvalisajući se, dubine mu izmiču. Mnogo još , mnogo još radimo, o mnogo čemu skribimo, čak i učiti želimo, a tek jedno je potrebno.

    avatar

    13.11.2009. (02:32)    -   -   -   -  

  • ivana

    @ u prolazu
    Ukoliko se tvoje mišljenje upotpunjuje s tuđim, reći ćeš da se ne slažeš ili ćeš to smatrati ispraznim?
    Uostalom ti si sama u svojem komentaru iznosila "ne slažem se", "složila bih se".
    Ne tvrdim da ljudi ne razmišljaju, jer da ne razmišljaju onda oni ne bi bili ono što jest, tj. ne bi imali svoj bitak, nego tvrdim da ljudi ne razmišljaju o intelektualnim naočalama i niti ne pokušavaju ih stavljati na sebe jer je to prevelika odgovornost, to je po njihovom gubitak vremenitog, kolko sam ja shvatila...Intelektualne naočale nisu fasada..nisu samo privid, već ideja onog mislivog i osjetilnog kojeg treba moći usaditi u sebe.
    Skrbiti o nečemu nije isto kao i razmišljati ili prepustiti se nekoj ideji...
    Ne budi sjena! Ne budi prikaz ideje pećinskog čovjeka, pokaži se u svom odrazu...

    avatar

    13.11.2009. (18:20)    -   -   -   -  

  • u prolazu

    ajmo, za promjenu, pročitati ono što smo sami napisali, a onda i ono što nam drugi pišu.

    @ Ivana, pročitaj svoju prvu rečenicu, u svom prvom javljanju. Potrudi se doći do zareza.

    @ Razgovarajmo o krugu, čitaš li ti što drugi pišu?

    avatar

    14.11.2009. (04:09)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    U prolazu,
    itekako čitam. I razmišljam o pročitanom i radujem se trenutku kad ću moći odgovoriti. Ova dva dana i ja sam u prolazu, i to doslovno - mislim na svoj boravak pred kompjutorom.
    Sutra se ponovo usidrujem.
    Do tada pozdrav svim posjetiocima ovog bloga a posebno "u prolazu" i Ivani.

    avatar

    14.11.2009. (08:06)    -   -   -   -  

  • ivana

    @u prolazu
    Razmišljajući o ovoj raspravi u cjelosti, mogu samo parafrazirati:
    "Dragi Horacije, na ovom svijetu postoji mnogo toga što ti nikad nećeš moći razumijeti."
    (Hamlet, Shakespeare)

    avatar

    14.11.2009. (18:19)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Razgovarati o intelektualnim naočalama o kojim govori Kuzanski znači doprinositi tome da nam mišljenje bude misaonije da bi tako u stvarnosti dosizalo ono što mu je u njoj srodno. A mišljenju i stvarnosti o kojom razmišljamo srodan je um. Mišljenje je kod sebe ka umuje a stvarnost kad je umna. Mišljenje uistinu umuje ako se u sebi (mišljenju) i stvarnosti bavi onim što je u njima umno. U protivnom ono samo priča i intelektualizira. (O ovom drugom prekrasno govori „u prolazu“ u svom komentaru.) Naše se mišljenje uglavnom bavi svim i svačim, a malo onim umnim. Ne vidim u tome ništa loše. I takvo mišljenje možemo zvati mišljenjem. No, o njemu ovdje ne razgovaramo. Ovdje razgovaramo o mišljenju koje može stvarnost tako razlučiti da iz nje izdvoji ono umno samo. Kuzanski u tekstu De Berrilo radi upravo to. Riječ je o jednoj originalnoj interpretaciji Platonove crte. U Platonovoj crti se reže osjetilno od misaonog, zatim osjetilno unutar sebe pa misaono unutar sebe da bi se u segmentu misaonog izdvojilo umno samo pokazujući na koji način prebiva, ukoliko prebiva ( jer i ne mora prebivati) ne samo u misaonom već i u osjetilnom. Kuzanski također reže crtu da bi uspostavio odnos osjetilnog i misaonog, ali na jedan drugi način. U točki gdje se sastaju osjetilno i umno uspostavlja središte kruga. Ta crta tako postaje promjer kruga sa dva segmenta (dva polumjera). Ta su dva segmenta fiksirana, ne kreću se, ali jedan od njih ima i mogućnost kretanja. U tom kretanju polazi od fiksirane crte (promjera) zatvarajući sa njom najprije najmanji mogući kut pa sve veći kut. U jednom momentu uspostavlja pravi kut a u nastavku kretanja slijedi uspostava sve većeg kuta prema najvećem mogućem kutu. Kuzanski pokazuje da najveći mogući kut i najmanji mogući kut padaju zajedno. U tom jedinstvu najvećeg mogućeg i najmanjeg mogućeg, točnije u tom prekoračivanju velikog i malog Kuzanski dosiže umno samo. Pokazuje ga onima koji ga mogu vidjeti i kaže da nema puno onih koji to mogu. Mnogi u svemu ovome ne vide baš ništa. „U prolazu“ ne znam kako ti sa tim stojiš ali znam da je Ivani do intelektualnih naočala Platona i Kuzanskog jako stalo.

    avatar

    15.11.2009. (09:38)    -   -   -   -  

učitavam...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se