Komentari

missillusion85.blog.hr

Dodaj komentar (7)

Marketing

  • Toni M

    "Činjenica jest, u psihopatima često nema ničeg dubokog ni intrigantnog, to su ličinke koje nikad neće postati leptiri, ali stalno proživljavaju unutarnju bolnu metamorfozu."
    Dosta pogođeno, moram reći. Naravno, sve ima svoje razloge i oni su kod svake individue drugačiji, ali na kraju osnova je ta.
    Zanimljiv roman, ćini mi se...

    avatar

    11.09.2009. (09:19)    -   -   -   -  

  • o.i.o.

    oni vjeruju da im društvo i pojedinci duguju, ako su i svjesni pogrešnosti svojih postupaka krivica je isključivo na tom društvu i pojedincima, a njihove namjere plemenite i čiste. jedna od najstrasnijih cinjenica.
    Djelovanje, reakcija na nešto što ih nadrasta, pomakne se neki dio u njima koji je godinama mirovao uljuljkan u svakodnevicu, život prestaje biti običan, dogodi se procjep u kojem sva negativna energija postaje pokretljiva i traži svoj cilj. mislim da vise nije ni 'ako', nego 'kad', makar je to meni jako neposteno govoriti, svima treba dati priliku, nikad nije kasno. trebalo bi biti tako, ali kad se suocis s ovim, dobro se zapitas.
    Ne treba ih pokušavati razumjeti jer što više ulazimo u njihovu psihu shvaćamo uzaludnost tog čina, to je onaj zid do kojeg smo barem jednom u životu došli ako smo imali nesreću upoznati osobu s barem par karakteristika psihopata. ovo je neshvatljivo, ali potpuno istinito.
    knjigu cu obavezno procitati, ali ne mogu opisati sto sad osjecam. zaprepastilo me, iako znamo sve to negdje u pozadini, samo toliko je nestvarno (ili prestrasno) da nikad ne postane dovoljno prisutno. razmisljam kako nisam jos stavila zavrsnu tocku. a moram makar ne znam sto cu dobiti, ali ovako mozda opet popustim. da, glupo zvuci, ali kao da tad ne upravljas sobom, jednostavno budes uvucen. poslije tek normalno razmisljas.

    avatar

    11.09.2009. (09:59)    -   -   -   -  

  • Kinky Kolumnistica

    Čitajući ovaj zanimljivi osvrt, baš to sam htjela reći - situacija neodoljivo podsjeća na neke ljubavne veze prepune ugnjetavanja i težnje za kontroliranjem partnera/partnerice. Doduše, u ljubavnim vezama nitko nikoga silom i zatočeništvom ne prisiljava da bude u toj vezi pa zato smtram da su tu obje strane svojevrsni "psihopati". Stavljam navodnike jer ovakav psihopatizam (definitivno pregruba riječ u ovom kontekstu) najčešće nije poguban ili po život opasan, ali, kao i onaj patološki, ima svoje uzroke i posljedice te je izražen i kod jedne i kod druge strane. Ako ja ne dopustim da me netko psihički zlostavlja, tada me on ne može zlostavljati. A ako dopustim, tada ili to volim ili, pak, nemam hrabrosti oduprijeti se ili čak mislim da tako treba biti. Pitanje je - zašto?

    Možda je isto i s psihopatima. Uvijek se sjetim Fritzla ili onoga koji je oteo Kampuschicu, odvratna mi je i sama pomisao, ali tko zna što im se dogodilo da su se izrodili u takve zvijeri. Možda imaju isti takav impuls kao i žrtve ljubavnog maltretiranja, da se ne mogu oduprijeti svojim monstruoznim idejama. Ne opravdavam ih, naravno da ne, ali malo ljudi obraća pažnju i na ovaj aspekt koji bi svakako bio interesantan fenomen proučavateljima. :)

    avatar

    11.09.2009. (10:47)    -   -   -   -  

  • NF

    podsjetilo me na sloterdijkov opis straha od života, takvi su i najbolji i najhrabriji vojnici, jure naprijed, osjećaju divljenje onih iza sebe, a ako ih pogodi metak i ubije, nisu oni krivi, ako su ranjeni, uvijek postoje proteze, na njima je uostalom sustav zasnovan...

    avatar

    11.09.2009. (11:53)    -   -   -   -  

  • o.i.o.

    @kinky ne, ne mogu se nikako sloziti s tobom. to sto zrtva ostaje sa zlostavljacem nikako ne moze biti jer ona to voli ili misli da tako treba biti. ti 'osjecaji' dolaze mozda kada vise ne zna sto bi, i stavljam osjecaji pod navodnike jer je to zapravo obrambeni mehanizam da prezivi, a ne stvarnost. vise puta se zna cuti misljenje zasto zrtve, ako ih se toliko zlostavlja i muci, zasto ne odu, zasto cak brane svoje napadace, zlostavljace, takve brakove, ne poduzimaju nista, pa cak ni za svoju djecu. jednostavno jer su u strahu, nemocne. i nikad mozda necemo moci u potpunosti razumjeti jer to nismo prozivjeli, no mislim da nije u redu ista od odgovornosti svaljivati na zrtvu i na neki nacin podijeliti krivnju.
    i mislim da nema nikakvog 'opravdanja' za razlicite fritzle i ostale. nama je u prirodi da pokusavamo razumjeti tako bolesne ljude, na neki nacin shvatiti sto ih tjera da cine tako gnjusna i odvratna dijela, jer se i mi kao promatraci osjetimo ugrozeni, zgrozeni i prestraseni da nekome uopce padne na pamet tako nesto, ali ne smijemo zbog toga smatrati zrtvu (u bilo kojem nasilnom odnosu) dijelom tog poremecenog zlostavljackog ponasanja.

    avatar

    11.09.2009. (18:16)    -   -   -   -  

  • Neverin

    jedno je sigurno, ako si zadovoljan sam sa sobom ,ako sebe voliš i poštuješ možeš tek onda voljeti i poštivati druge kako spada. Netko ko se slobodno izražava onim što najviše voli raditi u životu mislim da ne može nikako biti žrtva vlastite psihe. Te osobe vidiš na daljinu, zrače voljom prema životu zato se i takvima volim družiti apatično anemične osobe ispuštam iz svojih ruku, em nemaš šta naučiti od njih em mogu biti štetne ako prolupa prekidač. Baš ti je dobar osvrt:)

    avatar

    11.09.2009. (19:54)    -   -   -   -  

  • macka_u_martama

    ovo mi je najjače: " to su ličinke koje nikad neće postati leptiri, ali stalno proživljavaju unutarnju bolnu metamorfozu"

    uživala sam čitajući ovaj tekst - približila sam se ekranu nosom - činilo mi se kao da sam na sastanku Kluba čitatelja. Ovaj sam roman snimila već, ali još nije došao na red. Doći će!

    avatar

    11.09.2009. (21:25)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...