Da, da samo takav razumije sve... samo takav osjeća sve.... samo takav zna sve osjećaje a isto zna da bi dao sve u životu da to nezna, i da može bezosjećano reći pa to je patetika....
20.06.2009. (20:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dadi
Osobe koje su imale beskrajnu sreću da ne dožive gubitak djeteta ( na žalost toga nisu svjesne ), osobe koje ne pomišljaju da se to i njima može dogoditi već danas, mogu riječi tuge, beskrajne boli, besmislenosti daljnjeg života jedne majke i onih koji suosjećaju s njom i svim majkama koje su to doživjele proglasiti patetikom. Kako da ja, kojoj se to nije dogodilo, mogu da ne tugujem zbog zbog Une o kojoj znam samo iz tvojih priča i o kojoj si mi onako usput trebala i dalje pričati. Dovoljno je da pomislim da se nešto dogodilo mom sinu i da znam kako se osjeća svaka majka. To je toliko bolan osjećaj da se čak ni prave riječi ne mogu pronaći koje bi ga opisale. Možda otuda nastaju riječi u kojima neki prepoznaju patetiku.
20.06.2009. (20:55)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Znaš kako to meni izgleda, ljudi koji žive normalne živote, u obitelji, sa svojom djecom i bračnim partnerima, ili bilo kako drugačije, uglavnom bez ovakve tragedije - imaju svaki dan neke uspone i padove, događa se nešto, različito, jedan dan su sretni, drugi su tužni, treći ljuti, uglavnom stalno se nešto događa u njihovim životima, u obiteljima, u njihovim tijelima i glavama.... A kod nas je sada neka konstanta jednog te istog stanja.......beznađa, apatije, tuge i agonije (koju apsolutno nitko tko to nije doživio ne može sebi predočiti, može samo pokušati).....i onda im se činimo i napornima za druženje i patetičnima u pisanju svojih osjećaja...... Neki od njih, pogotovo oni koji nas poznaju, čekaju taj famozni povratak na staro.......čekaju da prođe vrijeme tugovanja i žalovanja i da mi shvatimo kako naš život ide dalje i da trebamo u njemu i dalje nalaziti sreću i zadovoljstvo. Vjerojatno se nekima (s doživljenom tragedijom ) to i događa, možda zaista i uspiju, pa su im takvi ljudi zapravo primjer da se to može i da je to normalno.......a kod nas to traje predugo i ne mogu to prihvatiti. No, moje mišljenje je da se taj povratak ne događa nikome, ama baš nikome, samo ovi, za koje se čini da se kod njih dogodio su jednostavno popustili pod pritiskom takvih očekivanja....i naučili govoriti ono što se od njih očekuje, ono što drugi žele, samo da bi ih zapravo ostavili na miru. Više svoje osjećaje, i svoje noćne teške snove ne pričaju nikome, više nikome ne govore da plaču i da im se duša trga gledajući druge ljude kako imaju sve svoje najmilije kraj sebe.......svoju djecu kraj sebe, kako ih gledaju da postaju ljudi, sudjeluju u njihovim životima ...kako su sretni...ako su naravno dovoljno pametni da znaju što je prava sreća.....
20.06.2009. (21:35)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Da,,,,, sinoć (subota) sam ponovno, ne znam po koji put, gledala na TV-u komediju "Mladenkin otac" sa S. Martinom i D. Keaton, koja me oduvijek znala razgaliti. Jest komedija, a opet... i nije ako se staviš u poziciju tog filmskoga oca. I koliko ga god gledala, i prije i poslije Une, proplakala bih u trenutku kad je pomislivši da od sutra svoju kćer A. neće više viđati s njima izjavio " Odjednom je unutra zaboljelo". Zaboljelo. Zaboli nas odlazak djece koja su odrasla ne zato što bismo unedogled produljili doba njihova djetinjstva već zato što ih gubimo. Ako ih volimo, onda osjećamo gubitak, iako da, i sreću što su postali samostalni i odrasli. Netko će ovakvu rečenicu " Najednom me zaboljelo" ocijeniti odnosno okarakterizirati kao patetiku, pa što, djeca odrastaju i odlaze, ali za mene je to bio gubitak. Kad sam je gledala kako pakira svoje stvari, kako joj se u pogledu ocrtava hitnja, njezin cilj, njezina budućnost...da zaboljelo me i boljelo svih 3,5 mjeseca. Možda sam šašavi roditelj, nenormalan, emocionalno opterećen, ali nisam joj to rekla, nisam joj rekla da mi se srce kida (eto patetike!), hrabro sam to podnijela, pomogla u pakiranju, ali praznina me njezine sobe opsjedala. A onda, poslije tih 3,5 mjeseca gubitak za koji patetika ne smije postojati. Sve, apsolutno sve što kažemo, mislimo, činimo, na koji god način, odraz je ljubavi i strahote gubitka. Netko anđelima obrubi grob, netko leži na njemu, netko bježi od njega, netko ne spava, netko odseli, netko se ubije, netko uleti u novu vezu i drugo dijete, netko poludi, a netko pjeva....a sve je bol, bol, bol, samo bol..
21.06.2009. (22:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama D.
Mila moja, ovo što si napisala u svom komentaru- potpisujem do zadnjeg slova. Nas dvije smo osjetile tu bol rastanka u vidu odlaska naše djece iz roditeljskog doma radi odrastanja i ostvarivanja svojih snova i planova jer u ovom užasu imamo djecu koja su bila najstarija... Moj sin je odlazio u Zagreb na studij i u tom vidu sječam se mog ponosa jer je odrastao, student, osoba koja će uspjeti u životu i ostvarit svaku svoju maštariju (kako sad ta sigurnost u njegovu sretnu budučnost djeluje bijedno) bila sam sigurna da će u velikoj sredini naći svoju sreću i ispunit si svoje mlado srce. Bila sam uvjerena da će sa tim odlaskom on doživjeti golemu sreću i vidjela sam u njegovim predivnim okicama istu žurbu, istu jurnjavu da što prije sve spremi i krene u tu avanturu života, okice su mu blještale, bio je presretan... Pomagala sam mu sa pripremama dugo, dugo vremena... Odjednom je on meni krenuo zatvarat silne torbe, naslonila sam se na vrata sa šalicom čaja i gledala njegove okice, žurbu, gledam sa strane kako mu u silnoj žurbi leprša kosica, svojim prelijepim rukama gura te torbe, stišče da zatvori patente, dovikuje se s bratom, mobitel mu zvoni, svi mu žele sretan put, a ja sam se kao u tom filmu našla u poziciji da naslonjena na vrata gledam u njega i prisječam se godina provedenih s njim, oči su mi se punile suzama i bolilo me jer ga nisam željela pustit, znala sam da je spreman ali ja nisam bila spremna. On u deliriju ne doživljava moju bol, grabi torbe, dolazi do mene, grli me i daje mi pusu, ja njega stiščem uz sebe svom snagom, odlazi kroz vrata sa torbama, ja za njim do auta... Ubacuje torbe i još jednom se okreče, ja i dalje bezizražajna sa lažnim smješkom na licu, gutam suze u sebi... Dolazi mi i grli me još jednom, govori mi da me voli i da će doči ćim prije... Ja pucam i rasplačem mu se na ramenu, onda krenu i njemu suze, priznaje mi da se boji... Uru vrimena smo mi tako zagrljeni i uplakani, tješili se, a onda je krenuo, da ga ne uhvati mrak na cesti...
Drugi odlazak je bio kada je došao sa studija na koji mjesec i pakirao bi se, živio kod djevojke... Tako teško mi je padalo ali sam si uzimala to kao pripremu za njihov brak... Nikad brak se nije desio...
Toliko nas je bolio odlazak u njihovo odrastanje, u odvojeni život u kojem bi bili uz nas ali bi stvarali svoje živote, da je ova bol nemjerljiva... Onda je postojala nada, ako ništa-pa onda ponos i ispunjenost jer su oni sretni i uspjeli u svojim namjerama...A sada, kad nemamo više ne samo njihovu blizinu nego nemamo njihovog života, kako da se nadamo? čemu? Sve je stalo i nestalo i NIKADA neće biti bolje, jer kako bi moglo biti bolje kad vlastito dijete nećemo zagrlit? Više nikada...
24.06.2009. (12:09)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija Beljan
Da, da samo takav razumije sve... samo takav osjeća sve.... samo takav zna sve osjećaje a isto zna da bi dao sve u životu da to nezna, i da može bezosjećano reći pa to je patetika....
20.06.2009. (20:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dadi
Osobe koje su imale beskrajnu sreću da ne dožive gubitak djeteta ( na žalost toga nisu svjesne ), osobe koje ne pomišljaju da se to i njima može dogoditi već danas, mogu riječi tuge, beskrajne boli, besmislenosti daljnjeg života jedne majke i onih koji suosjećaju s njom i svim majkama koje su to doživjele proglasiti patetikom. Kako da ja, kojoj se to nije dogodilo, mogu da ne tugujem zbog zbog Une o kojoj znam samo iz tvojih priča i o kojoj si mi onako usput trebala i dalje pričati. Dovoljno je da pomislim da se nešto dogodilo mom sinu i da znam kako se osjeća svaka majka. To je toliko bolan osjećaj da se čak ni prave riječi ne mogu pronaći koje bi ga opisale. Možda otuda nastaju riječi u kojima neki prepoznaju patetiku.
20.06.2009. (20:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Znaš kako to meni izgleda, ljudi koji žive normalne živote, u obitelji, sa svojom djecom i bračnim partnerima, ili bilo kako drugačije, uglavnom bez ovakve tragedije - imaju svaki dan neke uspone i padove, događa se nešto, različito, jedan dan su sretni, drugi su tužni, treći ljuti, uglavnom stalno se nešto događa u njihovim životima, u obiteljima, u njihovim tijelima i glavama....
A kod nas je sada neka konstanta jednog te istog stanja.......beznađa, apatije, tuge i agonije (koju apsolutno nitko tko to nije doživio ne može sebi predočiti, može samo pokušati).....i onda im se činimo i napornima za druženje i patetičnima u pisanju svojih osjećaja......
Neki od njih, pogotovo oni koji nas poznaju, čekaju taj famozni povratak na staro.......čekaju da prođe vrijeme tugovanja i žalovanja i da mi shvatimo kako naš život ide dalje i da trebamo u njemu i dalje nalaziti sreću i zadovoljstvo.
Vjerojatno se nekima (s doživljenom tragedijom ) to i događa, možda zaista i uspiju, pa su im takvi ljudi zapravo primjer da se to može i da je to normalno.......a kod nas to traje predugo i ne mogu to prihvatiti.
No, moje mišljenje je da se taj povratak ne događa nikome, ama baš nikome, samo ovi, za koje se čini da se kod njih dogodio su jednostavno popustili pod pritiskom takvih očekivanja....i naučili govoriti ono što se od njih očekuje, ono što drugi žele, samo da bi ih zapravo ostavili na miru. Više svoje osjećaje, i svoje noćne teške snove ne pričaju nikome, više nikome ne govore da plaču i da im se duša trga gledajući druge ljude kako imaju sve svoje najmilije kraj sebe.......svoju djecu kraj sebe, kako ih gledaju da postaju ljudi, sudjeluju u njihovim životima ...kako su sretni...ako su naravno dovoljno pametni da znaju što je prava sreća.....
20.06.2009. (21:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Da,,,,, sinoć (subota) sam ponovno, ne znam po koji put, gledala na TV-u komediju "Mladenkin otac" sa S. Martinom i D. Keaton, koja me oduvijek znala razgaliti. Jest komedija, a opet... i nije ako se staviš u poziciju tog filmskoga oca. I koliko ga god gledala, i prije i poslije Une, proplakala bih u trenutku kad je pomislivši da od sutra svoju kćer A. neće više viđati s njima izjavio " Odjednom je unutra zaboljelo". Zaboljelo. Zaboli nas odlazak djece koja su odrasla ne zato što bismo unedogled produljili doba njihova djetinjstva već zato što ih gubimo. Ako ih volimo, onda osjećamo gubitak, iako da, i sreću što su postali samostalni i odrasli. Netko će ovakvu rečenicu " Najednom me zaboljelo" ocijeniti odnosno okarakterizirati kao patetiku, pa što, djeca odrastaju i odlaze, ali za mene je to bio gubitak. Kad sam je gledala kako pakira svoje stvari, kako joj se u pogledu ocrtava hitnja, njezin cilj, njezina budućnost...da zaboljelo me i boljelo svih 3,5 mjeseca. Možda sam šašavi roditelj, nenormalan, emocionalno opterećen, ali nisam joj to rekla, nisam joj rekla da mi se srce kida (eto patetike!), hrabro sam to podnijela, pomogla u pakiranju, ali praznina me njezine sobe opsjedala. A onda, poslije tih 3,5 mjeseca gubitak za koji patetika ne smije postojati. Sve, apsolutno sve što kažemo, mislimo, činimo, na koji god način, odraz je ljubavi i strahote gubitka. Netko anđelima obrubi grob, netko leži na njemu, netko bježi od njega, netko ne spava, netko odseli, netko se ubije, netko uleti u novu vezu i drugo dijete, netko poludi, a netko pjeva....a sve je bol, bol, bol, samo bol..
21.06.2009. (22:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama D.
Mila moja, ovo što si napisala u svom komentaru- potpisujem do zadnjeg slova. Nas dvije smo osjetile tu bol rastanka u vidu odlaska naše djece iz roditeljskog doma radi odrastanja i ostvarivanja svojih snova i planova jer u ovom užasu imamo djecu koja su bila najstarija...
Moj sin je odlazio u Zagreb na studij i u tom vidu sječam se mog ponosa jer je odrastao, student, osoba koja će uspjeti u životu i ostvarit svaku svoju maštariju (kako sad ta sigurnost u njegovu sretnu budučnost djeluje bijedno) bila sam sigurna da će u velikoj sredini naći svoju sreću i ispunit si svoje mlado srce. Bila sam uvjerena da će sa tim odlaskom on doživjeti golemu sreću i vidjela sam u njegovim predivnim okicama istu žurbu, istu jurnjavu da što prije sve spremi i krene u tu avanturu života, okice su mu blještale, bio je presretan... Pomagala sam mu sa pripremama dugo, dugo vremena... Odjednom je on meni krenuo zatvarat silne torbe, naslonila sam se na vrata sa šalicom čaja i gledala njegove okice, žurbu, gledam sa strane kako mu u silnoj žurbi leprša kosica, svojim prelijepim rukama gura te torbe, stišče da zatvori patente, dovikuje se s bratom, mobitel mu zvoni, svi mu žele sretan put, a ja sam se kao u tom filmu našla u poziciji da naslonjena na vrata gledam u njega i prisječam se godina provedenih s njim, oči su mi se punile suzama i bolilo me jer ga nisam željela pustit, znala sam da je spreman ali ja nisam bila spremna. On u deliriju ne doživljava moju bol, grabi torbe, dolazi do mene, grli me i daje mi pusu, ja njega stiščem uz sebe svom snagom, odlazi kroz vrata sa torbama, ja za njim do auta... Ubacuje torbe i još jednom se okreče, ja i dalje bezizražajna sa lažnim smješkom na licu, gutam suze u sebi... Dolazi mi i grli me još jednom, govori mi da me voli i da će doči ćim prije... Ja pucam i rasplačem mu se na ramenu, onda krenu i njemu suze, priznaje mi da se boji... Uru vrimena smo mi tako zagrljeni i uplakani, tješili se, a onda je krenuo, da ga ne uhvati mrak na cesti...
Drugi odlazak je bio kada je došao sa studija na koji mjesec i pakirao bi se, živio kod djevojke... Tako teško mi je padalo ali sam si uzimala to kao pripremu za njihov brak... Nikad brak se nije desio...
Toliko nas je bolio odlazak u njihovo odrastanje, u odvojeni život u kojem bi bili uz nas ali bi stvarali svoje živote, da je ova bol nemjerljiva...
Onda je postojala nada, ako ništa-pa onda ponos i ispunjenost jer su oni sretni i uspjeli u svojim namjerama...A sada, kad nemamo više ne samo njihovu blizinu nego nemamo njihovog života, kako da se nadamo? čemu? Sve je stalo i nestalo i NIKADA neće biti bolje, jer kako bi moglo biti bolje kad vlastito dijete nećemo zagrlit?
Više nikada...
24.06.2009. (12:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...