Komentari

hasu.blog.hr

Dodaj komentar (6)

Marketing


  • poessis

    Krećem od zadnje citiranog, od citata Pavlove poslanice Efežanima. Pred sobom imam Bibliju u izdanju Kršćanske sadašnjosti od 1990 godine.(Novi Zavjet, u prijevodu Lj Rupčića. Prijevod koji si ti citirao ima vrlo sličan, gotovo isti poredak riječi. Znatnija, premda mala razlika, nalazi se u rečenici koja se odnosi na dimenzije. Navodim: „... da budete sposobni shvatiti zajedno sa svima svetima koja je tu širina, duljina, visina i dubina, i upoznati ljubav Kristovu...“
    Prevodi su sa grčkog, i vjerujem da je teško naći adekvatan prijevod za tekst koji nosi duhovnu poruku. Ovom prevodiocu, kojeg ja citiram dimenzije same po sebi nisu imale takav značaj. Nije za njih imao toliko „osjećaja“ da bi im pridao samostalnost, kakvu imaju u prijevodu koji si ti citirao. Pretposatavljam da je htio sebi i čitaocima prevoda tekst učiniti smislenijim dodajući mu riječi „koja je tu“. Prihvatim li tako usmjeren prijevod, pokušavam prokužit na što se odnose širina, duljina, visina i dubina? Rečenica je dugačka, pa se te riječi mogu odnositi na „njegov Duh“, na „unutarnjeg čovjeka“, na „vaša srca“, pa čak i na „bogatstvo slave“. Kako to istražiti, i koga pitati?
    Na tom mjestu u tvom citatu stoje riječi „što je“. Ako prihvatim takav prijevod, dimenzije poprimaju tako velik značaj, da odmah treba pristupiti detaljnom proučavanju istih.
    Kada spomenute dimenzije dovodim u vezu sa tvojim analizama u OLK, svejedno mi je kako izgleda citat iz Poslanice Efežanima. Za OLK mi nije autoritet sv. Pavao, nego ti. Pitanja ću upućivati tebi.
    No, vratimo se dimenzijama. Upoznavajući život, spoznavali smo i riječi. Svu bit koja nam se nadavala umrežavali smo riječima. Bogatili smo svoj život i odnose u koje smo ulazili. Pristupali smo stvarima, mislima, osjećajima i riječima. O tome puno pametnije i više govore različite teorije spoznaje. No, kako bilo da bilo, jednoga dana tijekom školovanja dimenzijama smo pristupili učeći geometriju.
    Dakako, da ti ne optužuješ nikoga tko(i što) prihvaća geometrijsku dimenzionalnost, no za razumijevanje kruga ( a i svega drugog što nakon tog razumijevanja slijedi) tražiš prihvaćanje one dimenzionalnosti u kojoj krug sam sebe pokazuje. Osobno mislim, da će svaki pošteni čitatelj, OLK-a nastojati oko toga, sve dok ne ovlada tim osebujnim govorom. Ti, čak kažeš da je to jedan sasvim novi jezik.
    To je, zaista okej. No, kako nam se moglo desiti da se dubina, dužina, širina visina, a i punina olako prihvaćaju, kao da su puke, površinske i gotovo prazne riječi? Zašto se više i češće nije na njih upozoravalo. Iskreno, za mene je i iznenađenje da su se našle u citiranoj poslanici. Tisuće i tisuće pobožnih ljudi je čitalo tu posalnicu i nisu inzistirali na snazi tih riječi. Čak je i prevodioc izdanja koje ja pred sobom imam, imao potrebu da te dimenzije dovede u vezu sa nečim drugim.
    Pa, ipak, nisu li u krajnoj liniji sve riječi snažne (duboke), tj snažnije (dublje) od naših površinskih razmišljanja.
    Ova moja primjedba ne znači da ove dimenzije u tvom djelu ne zaslužuju mjesto koje im pridaješ.
    Toliko za sada. No, nemoj misliti da neću progovoriti i o ljubavi, tj nadaj se da hoću.

    avatar

    20.06.2009. (22:53)    -   -   -   -  

  • poessis

    Ushit, odvajanje, sjedinjenje, svijetlost. Meni su osobno simpatična ova četiri momenta kroz koje Bahya ibn Paquda ( a sa njime i citirani A. Chouraqui) gleda na ljubav. Zašto? Između ostalog zato što se ljubav spram Božanskog bića vidi i u npr. Ljubavi stabla tijekom razvijanja sjemenki i ploda. Ljubav je bit svega, i na neki način je točno da ne postoji ništa osim ljubavi. Sve je drugo samo privid (onako kako ga misle istočnjaci u pojmu „maja (maya)“ (ona se ulica zapravo zvala 8. maja).
    U ovome je i ljepota gotovo nedohvatljive Pjesme nad pjesmama kroz koju komunicira Zaručnik sa Zaručnicom. Puna je želje, čežnje, itd, itd. Ne znam kako da to što preciznije izrazim. U odluci da pratim tebe i navedenu gospodu, najprikladnije bi bilo upotrijebiti one izraze: ushit, odvajanje, sjedinjenje i svjetlost. Tko ne zna o čemu govor teče neka uzme čitati tu pjesmu Ljubavi. Osobno se napamet sjećam momenata ushita, odvajanja sjedinjenja, a svijetlosti baš i ne. I ja ću morati na dodatno čitanje.
    Po mom mišljenju puna je ta pjesma i traganja, sakrivanja i otkrivanja, čarobne zaigranosti i sva nekuda brza, pa se opet smiri i isčekuje. Osluškuje. Svojim je izrazima ponekad neobična, poredbama uzbuđujuća i stavlja nas pred zidove i svakojake druge prepreka čuđenja. Preskačemo potočiće, pokušavamo biti košuta, ili u gori jelenče; lagamo strepimo pred nadolazećim i čeznemo. ..Čežnja. Život bi mogao biti čežnja. Pokušaj koji otkriva čežnju i žudi ispunjenje bogatstvom ljubavi.
    Svjetlost. Tvog junaka sv Pavla, „srušila“ (oborila) je svjetlost, dok je proganjao Krista, proganjajući njegove sljedbenike. („Ja sam svjetlo svijeta“ –Isus) I što mu se desilo. Promijenio je ime. Savle je postao Pavle. Obratio se. (Pazi na ovaj izraz, iako Ti znaš, ali znaj da i ja u tom izrazu primjećujem okret).
    O ovoj promjeni imena nigdje ne nalazim nikakve detalje, osim glavne suštine da je Savao postao „novi čovjek“, u Kristu ponovno rođen, (pun Duha Svetoga) . Pavao se još dovodi u vezu sa latinskim Paullus, što znači malen. Znaš li ti o tome koji detalj više?
    Vratimo se na ljubav, i na pjesmu. U sklopu Biblije to je Pjesmama nad pjesmama, a ja ću i ovdje ukazati na dio indijskog epa Mahabharata, na onaj dio koji se naziva Bahgavad Gita, tj Pjesma Bogu.
    Poveznicu vidim u tom odnošenju spram Boga kroz pjesmu. Bahgavad gitu, dakako i na žalost, ne poznajem u njezinom originalu. Puna je značenjai često se daje u obliku nečijeg tumačenja. Pretpostavljam da je to zato što bi sam prijevod bio nepristupačan onima koji nemaju dobar osjećaj za indijsko kulturno i duhovno naslijeđe. Bez obzira na to moje oduševljenje nije izostalo, iako to nije pjesma kojom kroz tumačenje dominira pjesnička forma, nego je, više poruka i pouka puna i prepuna mudrosti. Zadivljuje to što je poruka umirujuća poput ljubavi.
    Toliko, za sada (od mene), o ljubavi kroz ushit, odvajanje, sjedinjenje i svjetlost. Nadam se da ću moći u nastavku reći i po koju o glavnom dijelu teme, vezi krug-ljubav.
    Usput: mislim da usporedba sa avionom ne stoji. Avion uzlijeće, premda je vezan. To, međutim, može i opstati kao usporedba, ali tada baca novo svjetlo na odvajanje. Što ti misliš?

    avatar

    21.06.2009. (07:13)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Poessise, mnogo si tema započeo, a svaka zaslužuje veliku pozornost. Posvetit ću se svakoj posebno i to što je moguće potpunije. Danas bih počeo sa prvom: geometrijska dimenzionalnost u kojoj je krug samo površina i presjek kugle i jedna sasvim drugačija dimenzionalnost u kojoj je krug događanje suprotstavljenih ali jedan s drugim idućih momenata, pravog i kružnog (muškog i ženskog). Krenimo od Pavlovog teksta pa nakon toga zaronimo u događanje kruga, odnosno uzdignimo se do njega.

    Pavao nabraja tri stvari koje su međusobno povezane: jačanje u Duhu, prebivanje Krista, savršenstvo ljubavi. No njegova molitva se izravno ne odnosi ni na što od ovog. Pavao moli da Efežani mogu nešto važno shvatiti, razumjeti. Pavao moli za spoznaju. Spoznaja za koju se moli odnosi se na dvije stvari. Prvo: što je to Dužina i Širina, Visina i Dubina, što je to Punina, a drugo je nadspoznatljiva ljubav Kristova. Mnogi prevodioci, a među njima i Rupčić povezuju to dvoje pokušavajući tako objasniti na što se ta dimenzionalnost odnosi. Boje je ostaviti da stoji i sama za sebe. Spoznaju dimenzionalnosti i spoznaju nadspoznatljive ljubavi Kristove stavljaju na istu razinu. „To je nasilje nad tekstom koji ovo dvoje oštro razlikuje“ kaže Max Zerwick u svojoj egzegezi Poslanice Efežanima (prevedenoj u „Kršćanskoj sadašnjosti“ 1974.) Samo kroz spoznaju dimenzionalnosti moguća je spoznaja onog nadspoznatljivog. Ljubav Kristova nije spoznatljiva ukoliko se ne promjeni koncepcija mjere, ukoliko se od onog geometrijskog prostora ne spustimo ili ne uzdignemo do unutrašnjeg . Zato svoju molitvu Pavao započinje na začuđujeći način: Prigibam svoja koljena…
    Židovi i prvi Kršćani pred Bogom (a još manjje pred čovjekom) nisu sagibali koljena, nikad nisu klečali. Pavao sagiba svoja koljena da bi upozorio da se ovdje radi o nužnosti slamanja jednog koncepta svijeta, micanja čvrstog geometrijskog tla pod nogama i sigurnog zvjezdanog neba iznad nas, i padu u ponor ali istovremeno i uzdizanju ju visinu jednog sasvim drugačijeg iskustva prostora i vremena.
    Vanjski čovjek ima vanjski prostor i vanjsko vrijeme i u tom se vremenu gradi svijet. Izgradnja vlastitog svijeta je čovjekov poziv, i to svijeta koji mora biti tako utemeljen da se neće srušiti. Ali toj izgradnji mora prethoditi ukorijenjenost u unutrašnji prostor i unutrašnje vrijeme. Ako ne raste unutrašnji čovjek u istinskoj ukorijenjenosti vanjski (koji se gradi)će ostati bez temelja. Zato Pavao kaže da unutrašnju dimenziohnalnost i nadspoznatljivu ljubav Kristovu možemo shvatiti samo u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni. (Prevodioci i tu skreću. Pogledaj prijevod koji imaš. Tamo umjesto ukorijenjeni stoji uvriježeni. Vriježa nije isto što i korijen. Ovakvim prijevodom gubi se snažna suprotnost, a time i jedinstvo izražena slikom ukorijenjenog stabla i utemeljene zgrade.)
    Ukoliko u svijesti, odnosno u duhu ne raščistimo sa dimenzionalnošću , u njoj neće biti mjesta za spoznaju ljubavi Kristove prema nama. Ona se ne mjeri količinski, udaljenošću, dubinom, širinom i visinom koja je primjerena iskustvu vanjskog čovjeka već udaljenošću, dubinom, širinom i visinom koja je primjerena iskustvu unutrašnjeg čovjeka. Ne samo da u ovom slučaju neće biti mjesta za spoznaju ljubavi. Neće tu biti mjesta ni za Krista. (Ljudi ne mogu doći do vjere u Isusovo uskrsnuće i odlazak na nebo jer nemaju u sebi otvorenu dimenziju unutrašnjeg neba. Zato im se odlazak na nebo javlja kao putovanje u svemir, što naravno, ukoliko su iole razumni, ne mogu prihvatiti.)

    Ipak ova unutrašnja dimenzionalnost ne postoji odvojeno od onog što je u njoj. Ona je takva kakva jest jer se u njoj događa nadspoznatljiva ljubav Kristova. Bez tog događanja ljubavi, ali i njoj suprotstavljene mržnje, te dimenzionalnosti nema.

    Isto stoji sa spoznajom događanja kruga. Ono samo sobom stvara tu svoju dimenzionalnost. Da se u njoj ne događa ljubav i mržnja pravog i kružnog, ne bi je bilo. Ali vrijedi i obratno. Nikakvu ljubav i mržnju pravog i kružnog iskusiti nećemo ako nam se u svijesti, u duši ne otvori dimenzionalnost u kojoj se ona događa. Zato je tako teško uskočiti u događanje kruga, zato je tako teško čuti i progovoriti njegovim jezikom.

    avatar

    22.06.2009. (08:36)    -   -   -   -  

  • viviana

    Meni je značajno ovo: "Ono samo sobom stvara tu svoju dimenzionalnost". Objašnjava mi rušenje vanjskog čovjeka i njegovog svijeta koji nije istinski utemeljen u njegovom unutrašnjem prostoru i vremenu. A onda i upućuje da je događanje koje stvara dimenzionalnost bez kojeg te dimenzionalnosti ne bi ni bilo, kao što ne bi bilo iskustva događanja da se u svijesti, u duši, ne otvara dimenzionalnost u kojoj se sve to i zbiva - dobro?
    Da, kakvo god da je to događanje odn. kakva god da iskustva prolazimo i proživljavamo zahvaljujući njemu - da je to dobro?
    Istodobno, to kazuje da kada "ono samo sobom stvara tu svoju dimenzionalnost", jednako kao što i krug po svojoj prirodi sam sebe reže ( i tada je to i najbolje, jer se radi o razlaganju po svojoj prirodi ) tada to znači da nešto nadspoznatljivo prethodi iskustvu u kojem je i istovremeno i bez čije prisutnosti i kao onoga što prethodi i što je istovremeno tog događanja i iskustva ne bi ni bilo.
    Da li je to ono u što se možemo utjecati kao izvoru Ljubavi, jer nazivamo ljubavlju nešto nad čim sada na trenutak treba stati.

    Ono je daleko više od onog shvaćanja i osjećanja ljubavi koje je u našem tijelu, duhu, sluhu, duši, čulima, i gladi i žeđi i svemu što smo kao vječna dojenčad.... neodvojivo od namirenja. (?) Bilo da to osjećanje namirenja kao ispunjenje nedostatnosti dostižemo dajući ili primajući ( i dajući i primajući ) ljubav kakvu je poznajemo u našem iskustvu uglavnom rukovodeći se takvim svojim potrebama - namirenosti.

    No, sad mi se čini kao da sam od svijeta iznjedreno nahoče, ostavljeno na putu - kamo; gdje?

    Ali takva ljubav; ona u kojoj se događa i ide za tim da samo bude ispunjeno neko nemanje, neka nedostatnost, da se tijelo i duša, čula, glad i žeđ... namire, jeste samo površina kruga; jeste kruženje, krug... u kojem se ponavljanje i obnavljanje događa samo zato da bi bio ispunjen takav zahtjev takvog kruga, da bi se on održao u svojoj dimenzionalnosti koja je dimenzija poput onog geometrijskog prostora o kojem si govorio.

    Ljubav o kojoj ovdje želimo, pokušavamo govoriti je jedno drugačije događanje.

    Mogu li sjesti na ovaj kamen kad sam već ovdje?
    Postoji li nešto što bih mogla uraditi.
    Tko se krije iza tebe, kada si me skutima tako rastužila? Ti nisi čak ni rod, govorim ti On, Ona...


    Nedavno sam shvatila da joj je sudbina oruđe kojim nas preobražava ili želi preobraziti onako kako Ono samo sobom stvara tu svoju dimenzionalnost.

    Ne usuđujem se pogledati dalje od neba, od zvijezda, toliko si dao da propustim. A sad - tko mi može reći da ovo nije slijed događaja kojeg neki demon prekraja preko tvojih nacrta?
    I što sam to trebala znati ako se k znanju tek stiže a neznanje iskupljuje po pravilu - da nema olakotnih okolnosti?


    Samo što je moja prijateljica koja je i komentirala ovaj moj stari tekst čije izvadke ovdje donosim, dobro rekla: Nacrti su tvoji.

    Ljubav o kojoj ovdje govorimo izvire iz nadspoznatljivog koje nas poznaje jer se ona događa kao unutrašnja dimenzionalnost koja ne postoji odvojeno od onoga što je u njoj. Na nama je da spoznajemo; da pokušamo spoznati... značenje ljubavi koja nam se tim događanjem ukazuje.

    avatar

    24.06.2009. (13:25)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Slažem se Viviana. Ono samim sobom stvara tu svoju dimenzionalnost, prostor u kojem može prebivati. Taj prostor već je u unutrašnjem čovjeku, ali može biti zauzet nečim drugim, ti bi rekla, iluzijom sitosti, glađu što se tom iluzijom hrani. Krug sveden samo na površinu, lišen svoje pune dimenzionalnosti jest prostor u kojem se osjećamo kao od svijeta iznjedreno nahoče. Površina kruga je ispunjeno neko nemanje, ispunjena nedostatnost, koja se vraški bori da ne bude prozrena.
    Treba je prozreti. Dubinu prostora treba ponovo osvojiti, odnosno njemu dozvoliti da u nama zavlada, s Onim koga u sebi nosi. Taj prostor nije samo naš već i Njegov. Nacrti nisu samo naši već i Njegovi. Mi smo ovostrano pravo, a on je onostrano pravo. Postajemo sudbina ukoliko postajemo tro-jedno pravo. Pod sudbinom podrazumijevam kozmičku avanturu hodati zajedno s Njim (koja je uvijek dobra jer nismo sami), biti uistinu svoj, a ne svojeglav. Promakne li nam sudbina više ne pripadamo sebi već demonu koji preko naših nacrta prekraja splet svojih događaja.
    Gubljenje dubine, visine, širine i dužine, punine gubljenje je djetinstva, veze sa Ocem pred kojim Pavao sagiba svoja koljena i moli da bismo mi shvatili znanje, čije nepoznavanje, kako kažeš ničim ne možemo opravdati.

    avatar

    24.06.2009. (19:19)    -   -   -   -  

  • viviana

    Na jednom drugom mjestu pročitala sam nešto što si napisao i što mi se jako svidjelo; što sam isti tren prepoznala i kao istinu svog iskustva: "Autentično djelovanje nas hrani i raduje, i ne treba nam hrana izvana."

    Hvala ti na tome, kao i ovom postu iznad.

    avatar

    24.06.2009. (19:34)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se