Ovako i moja mama sa puno hrane koje je vezu... Zao mi je, suze su mi krenule... I moj braco je bio lud za jagodama, u bilo kojem obliku, ma i same je znao u prirodi brat, male sumske jagodice. Smijali smo se svi kad je mama rekla da je kao beba bio alergican ali mu je to ubrzo proslo, da mu je jednom dala neke jagode a da se on cijeli zacrvenio i djelovao nateceno, tada je panicarila i odjurila s njim lijecniku ali nije bilo opasno na srecu. Sjecam se bratovog smjeha kad mu je to pricala, bila sam jako,jako mala ali se sjecam. Rekla je da se jako bojala meni dat jagodu ali sam sama zgrabila ali da nikad nisam bila za takve stvari, da sam ja oduvijek za kulen i takve mesne delicije. Brat je bio onaj posebni, njezni, osjetljivi djecak sa frajerskom maskom. Nedostaje mi jako, ovih dana su se crne misli normalizirale, ne mislim samo na nesrecu ali svejedno i uspomene na sretne dane bole, ako ne jos i vise nego slike nesrece. Voljela bih da nam sad u kisno popodne skuha caj a ja napravim neke palacinke sa nutellom ili da nam mama napravi neki kolacic ili knedle, da pustimo neki film ili crtic i smijemo se... Imao je veliki krevet u svojoj sobi pa i kad je bilo jako hladno a mi bez posla uputio bi na tvu ili na kompu film i zajedno bi legli u krevet ispod debelog toplog pokrivaca, jeli i pili caj ili sokice... Fabich moj, a molim te dodji mi natrag, ne priznajem da je sve izgubljeno a pogotovo jer ni najmanje nisi bio kriv. Sve je tako prazno, pustam se sudbini i kolotecini jer mi je ruzno i tuzno bez tebe a i mami je. Nije zeljela samo mene, zeljela je svoje dvoje dobre, vesele djece, sada bi imala i velikog sina a ja velikog brata i svi bi i dalje bili sretni i voljeli bi se... A di si ti?
Teta Sandra, zelim vam da nekako prebrodite i ovu krizu jer nikad necete vise osjetit srecu, ugledat sunce, ali makar da vam dan bude mrvicu podnosljiviji
23.04.2009. (18:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
majka
Tako je tužno, jezivo draga Sandra. Plačem i misli naviru....Ja ih imam u svom vrtu, cvatu već, moj Frano bi ušao...brao...birao ljepše...Nestaje daha pri pomsli...koliko sezona jagoda..., trešanja...? koliko ručaka... bez njih... svi su tu... A NAŠA DRAGA DJECA samo u sjećanju ...Užas! Koliko vremena ovako... kako??? kad svaki pokret, igra, svaki događaj, svaki pupoljak podsjeća na njih... ovaj ostatak od života nam ostaje da se borimo ko brod na pučini u najvećoj oluji....pljuska nas sa svih strana.... a mi padamo....ustajemo se.... i tako do kraja...samo uspomene... Šaljem tebi ostalim tužnim majkama tople pozdrave. Drži se Tea -lakše mi je kad vidim da si prebrodila krizu... ti to moraš, mlada si, zbog sebe, zbog svoje mame... brata ne možeš i ne smiješ zaboraviti, ali život je pred tobom. Zamisli koliko bi ti svojoj mami olakšala muke da ti budeš sretna... da nađeš sebe...znam da ti je teško,...Smogni snage! MORAŠ!
24.04.2009. (09:59)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Tea
Hvala vam na svim toplim rijecima majko, i zao mi je zbog vaseg gubitka! Iskreno mi je zao jer je ovo sve neprirodno. Znam ja da moram dalje ali kako ni mamama tako ni meni nije lako, nemjerljiva je vasa bol ali stvarno uz najveci trud nemogu biti ona stara,vesela... Nedostaje mi...
24.04.2009. (13:27)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Iskreno: ne znam je li bolje ili gore što ih ne sanjamo. Ja također ne sanjam; možda...prije tjedan dana ali ujutro se izgubilo, je li to bila ona ili tek osjećaj nje, ne znam, ako jest, bila je neprepoznatljiva, ne-ona, idućih dana samo sam kopala po sjećanju, je li bila ili nije. A stvarnost je ovdje i kaže mi: nema je, nikada više, nikada više.... ništa više stvarnoga za nju ne spremam, ništa više stvarnoga nije ni važno. Ionako živim u noćnoj mori gdje sve je izokrenuto.
24.04.2009. (15:15)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ja bih jako voljela da je sanjaš... no to u ovom trenutku nije sasvim vjerojatno.. ona je tebi isuviše živa za to, ona je s tobom svaki dan, cijeli dan, uvijek i svugdje. ti s njome živiš, dižeš se, dišeš i liježeš, zato ne znam ni ja da li je bolje da je sanjaš ili ne... jer ako je ona u snu, onda je "s one strane", a ovako je tu, u tebi, oko tebe, svaki čas kao da će doći.... budi jaka, ostavljam tebi i tvojima zagrljaj i tihu molitvu.
24.04.2009. (23:30)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Tea
I ja bih da mogu sanjati svoga bracu, sada dolazim iz tipicnog mladenackog vikend izlaska a samo zato je ovo jos jedna noc koju cu proplakati. Nevjerojatno mi je da je sve moja tuga prelomila opet na mene a stara je opet ljuta, punoljetna sam a drzi me na uzici kao da sam kreten a to nebi bilo tako da je braco ziv, pa nemogu stalno biti doma jer me ovdje svaki detalj unistava a s druge strane vani samo prikrivam suze... Da sam barem kada su prve zezancije pocele sama bacila sve kvragu i posla doma.... Standardne zezancije imamo, mladi smo... Ali nemogu podnosit srecu, ludilo je, zabijam si nokte u dlanove tako jako da ne puknem, samo jedna prijateljica me pitala zasto sam tuzna, da djelujem jako nesretno... A stvarno i jesam, nesretna sam bez svog Fabijana... Da ga barem cesce sanjam a ni to nije moguce, ako ga sanjam onda sanjam nesrecu... Ako ovu noc izdrzim uz makar malo sna onda cu se ispucat na treninzima i u teretani, ako ne uspijem spavat opet ce me stavit na svakakve ljekove a ja sam tako slaba. Nemogu opisati osjecaj tuge i praznine...Ovo sve je tako jadno,nema smisla bez tebe....
25.04.2009. (02:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
kako čežnju suzbiti.... ponekad nam je tako malo potrebno za sreću... tako je barem meni bilo nekada...sada više ništa nije sreća, možda tek sitno zadovoljstvo ili tiha radost.... i potrebno mi je barem to malo za izdržati neko vrijeme... mislim kada bi ju mogla sanjati, makar ju tamo u snovima doživjeti, s njom pričati, zagrliti ju, poljubiti.......da bih lakše čekala......pa makar sljedeći takav san.. jer i ja sam svjesna da u stvarnosti...nikad više....... a na to pokušavam ne misliti....već se cijelo vrijeme trudim uvjeriti - da ja samo čekam... i ako budem dovoljno strpljiva da ću nešto dočekati.....ne znam to opisati... misilm da bi mi ti snovi olakšali ovo čekanje.....
a možda i ne bi.....
25.04.2009. (15:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama D.
Mila moja, kako nam je bijedan život sada... Takva samoća nam je zauzela srce jer smo ostali bez njih, naših najdražih... Najgore je imati pa izgubiti makar se govorilo o novcu to je strašno, a kako je tek prokleto jezivo kada smo imale sve što je osobi potrebno da osjeti istinsku sreću a onda tako okrutno izgubile...
Cijeli dan sam na internetu pa se slobodno ti javi... Grlim te, i ostale sestre po boli...
25.04.2009. (16:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Samo par puta u ovih dugih, predugih šest godina sam mamu sanjala,san je bio toliko ziv da ga nikada zaboraviti necu...No, moram reci ovo ja se jos uvijek nadam kako je sve ovo dugacak san,da cu se probuditi i da ce ona biti kraj mene...Topli pozdrav ostavljam.
26.04.2009. (14:04)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dodatak postu, tekst o trešnjama, podsjeća me na davno pročitanu knjigu o ženi, intelektualki, Beograđanki, koja je krenula s partizanima.... na njezinu trudnoću i porođaj zimi među planinama. Na njezino dijete, kćerkicu, rođenu u neimaštini, na njezinu smrt... Ne sjećam se više dobro niti autora niti naziva knjige, ova me podsjetila, možda je upravo ta, no ono što me tada potreslo bio je opis užasa, očaja i nemoći koji je snašao tu ženu kad joj je dijete umrlo. Sjećam se opisa....jauka....koji je odzvanjao planinama i kojeg su svi razumijeli, no bio je rat, bilo je važno iznijeti živu glavu kao i slobodu. I tada me ta sudbina potresla do srži, i danas bi me, ali ni tada niti još dugo vremena nisam znala da će i moj jauk potresti nebeske visine.A trešnje... kao i jagode, kao i čista izvorska voda, kao i prve visibabe ne znače mi više ništa. Nemam ih kome ponuditi, nemam koga obradovati.
26.04.2009. (16:00)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mama A
Draga Stelina mama i mame od Josipa, Une, Katarine, Stiva, Antonina.... još jedan pretežak dan je iza mene. Jučer je bila krizma mom sinu, a moje mile Antonije nema. Otišla sam sama dan prije kako bih joj ispričala i isplakala svoju bol i tugu jer drugima ne mogu otvoreno i iskreno. Danas sam ponovno išla ali nisam sama pa to nije ono isto. Draga Sandra grlim tebe i sve drage mame i Fabijanovu sestru Teu. Želim da znate da sam uvijek sa vama i našim najmilijima. Družeći se ovako sa vama uistinu mi se čini kao da poznajem sve naše mile i drage koji nisu sa nama.
Antonijina mama
26.04.2009. (17:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
O Vesna, znaš ja tako slabo pamtim...lica ljudi, imena...i slično, ali kada sam pročitala ovaj tekst bio mi je poznat, i upravo tako iz tog nekog konteksta partizanskih priča koje smo slušali mi iz generacija pedeset i neke, šezdeset i neke.... Išla sam pitati Snježanu jer si me zainteresirala s ovim...knjiga se zove: "Tebi, moja Dolores" - autor je Saša Božović
Miro draga, jedna duša nam je spočitnula da samo pretačemo tugu iz srca jedne u srce druge, a bez konkretnog rješenja..... i tko bi nju uvjerio i tko bi joj objasnio koliko je ovo nama potrebno, ovo naše druženje, ovo naše pretakanje tuge....ovo naše slušanje i razumijevanje...... a tko bi joj tek objasnio da rješenja nema, da ga mi i ne tražimo jer ne postoji...da radimo ovo zato jer osim što si pretačemo tugu......ja vjerujem da si dajemo i snagu, da guramo jedna drugu i pomažemo si izdržati dane koje moramo sada živjeti.....
26.04.2009. (19:09)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
E točno Sandra, to je ta knjiga. U zadnjih 10-tak godina ispisujem naslove knjiga kao i autore, prvo zato da ne posudim nešto pročitano ali i da se podsjetim... Točno, to je ta knjiga koja me svojedobno potresla, kako sam i navela, opis tog životinjskog bola žene, majke, mame.... čije je dijete bilo unaprijed izgubljeno zbog uvjeta života, zime, mokrih pelena koje je motala oko svoga tijela da ih ugrije....... ali bio je to ipak osjećaj fikcije, nestvarnosti filmske priče ili romana, onog...to se desilo nekome.... a vidi me, a vidi nas...
26.04.2009. (19:55)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
I dodatak, nakon pročitanog komentara Antonijine mame kao i tvog odgovora Sandra: Rješenje? Pa rješenje se desilo. Ono najgore se zbilo. Pretakanje tuge? Ne, ja ne gledam to tako. Gledam na ove naše jauke-postove kao želju da im produžimo život; virtualni, fiktivni ali oni i dalje imaju svoja imena, tako se i obraćamo jedna drugoj: Stelina mama, Antonijina mama, Unina, Josipova, Branimirova.....oni su tu u našim ustima, u našim umovima pa onda i u našim riječima. U njima prepoznajemo vlastite uspomene, vlastite trenutke povezanosti, sjećanje na jagode koje je tvoje dijete voljelo, vraća me u dane kada sam ih nosila svojoj kćeri...... kako bi nam tek bilo da nismo ovdje zajedno.
26.04.2009. (20:07)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama D.
Pred zoru novi vrisak. Ali sad vrisak žena. "Umrlo Miličino dete" — kaže mi Markovićka, dovedena u logor iz Peći. Meka i topla žena, pa izgovara tiho i sa dubokim bolom reči koje me ohladiše. Žene se uskomešaše. Trče tamo-amo. Žagor, nov žagor koji bojom podseća na tragediju. Nije to obična galama, dovikivanje, prepirke. To je žagor pun solidarnosti sa bolom jedne žene. Pored drvenog kaveza stoji Milica Janković. Uspravna, mršava, visoka. Jedino ona ne plače, ne vrišti. Stisnula usne i ukočeno gleda. Uprla pogled u zamotuljak koji je pred njom. Rodila je devojčicu u logoru. Kumovala je moja Zadja. Dala je detetu ime Slobodanka. Kumče joj nije dočekalo slobodu. Ili je možda steklo najveću slobodu koju čovek ovde može imati. Italijani uleteše da vide što su se žene uskomešale. Njihova reakcija je kratka i jednostavna. Ubaciše nam nekakve stare daske i eksere. Otpoče priprema. Počeše udarci po ekserima i tupo lupkanje dasaka. Sad su se i ostale žene ućutale. Zanemele. Stoje ukočene i gledaju pune bola, srdžbe i nemoći. Tišina. Teška nekako. Pada kao olovo na sve nas. Prijatnija je galama i svađe. Tišinu razbija jedino ritmičko "tik-tak, tik-tak" koje nabija eksere u polu-trulo drvo. "Tik-tak..." Dokle? Neka bar to prestane. Žene, mile moje, svađajte se! Čupajte se! Kako mi je teško palo kad sam videla Crnogorku, koja je u svađi zadigla suknju i lupala se po stražnjici. Mislila sam u tom trenutku da ću crći od bola. Zar moja ponosna i gorda Crnogorka? Opravdavala sam je danima. Opravdavala je ne drugima, nego sebi. Logorska psihoza — bio je moj zaključak. Logor, logor je kriv. Moja Crnogorka nije takva. Ona je ponosita. Jadne moje! Svađajte se, pljeskajte stražnjice, čupajte se — samo ne ovo. Samo ne ovu tišinu i zakivanje eksera. Kiša poče snažno da pljušti. Probi krov. Poče da nas kvasi. I mali zamotuljak, mala Slobodanka, nije pošteđena. Zadja nađe nekakav kišobran. Muški, veliki, koji se nekim čudom našao u logoru. Neka žena je u logor ponela kišobran. Na hleb nije mislila. Natkrilila kuma ogromni crni kišobran nad mrtvom devojčicom, da je zaštiti. Od čega? Od patnji majke, od patnji sviju nas, od patnji koje ne prestaju.
Italijan komanduje. Kovčežić se iznosi iz logora. Pratimo ga do žice. Dalje ne smemo. Samo je Milici dozvoljeno. Korača sama. Korača smireno, uspravno, bez suza je i bez jecaja. Pod grudima osetih svoje dete. Prigrlih trbuh rukom i zajecah.
Milica Janković je ostala živa. I njen muž Dušan je ostao živ. Posle rata preneli su iz Kavaje u Crnu Goru tri kovčežića. Za nepuna četiri meseca umrle su im Slobodanka kao beba, Zlatana od tri godine i Stanka koja je imala pet godina.
Tuga i bol, naša bijeda...Ovo je iz knjige o kojoj govorite... Muka, očaj i nevjerica majke kada joj pođe voljeno djetešce...
Sandrice, na internetu sam pa mi se javi ako želiš...
Grlim vas, SVE MOJE SESTRE PO BOLI
26.04.2009. (21:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ivana
Dugo se nisam javljala jer nisam mogla. Bila sam ponovno u Kukuljevićevoj... Trenutno ni sama nisam najbolje pa vam ne mogu dati nikakvu utješnu riječ.... Trenutno sam rob vlastitih misli i osjećaja...Stoga amo želim reči da sam uz vas i da puno mislim o vama.... Grlim vas i ljubim, vaša Ivana
27.04.2009. (19:16)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mama A
Sandra draga, neznam jesi dobila moj meil, pisala sm ti s posla?
Antonijina mama,
27.04.2009. (21:41)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
27.04.2009. (22:59)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Martina
Gospođo Sandra vec godinu dana citam vas blog, a nikad nisam mogla suspregnuti suze... nisam bas vjesta s rijecima ovako u pisanom obliku, ali....voljela bi nekako pomoci...drzite se... saljem vam topli pozdrav iz Dubrovnika!
28.04.2009. (21:33)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
kako nešto malo pokrene tako puno emocija, sjećanja i uspomena. Ja kad vidim jagode, trešnje, višnje.... uvijek se sjetim mog Josipa koji nije volio voće... i uvijek je provjeravao jesam li dobro oprala ruke poslije da ga mogu dirati. Tako je mogao reagirati samo Josip.. ah,
29.04.2009. (19:35)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama D.
Marija... Eh naša dječica, kolike uspomene,misli,tuge... A koliko je još stvorenih trebalo bit...
Sandrice, ja sam tu pa hajde javi se...
Grlim vas sve,sestre moje
29.04.2009. (19:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
dio mene...
draga sandra ,veliki topli pozdrav i puno,puno suza...znate,meni su rekli da je prošlo već godinu dana, ,trebala bi se osjećati bolje,vrijeme liječi rane....ne znam što mi je..godine ne mogu umanjiti bol za mojom malenom ,samo ga povećati...često razmišljam kakva bi sada bila,što bi za školu učila,kakve bi frizure te djevojčice iz 3.a nosile ....puno su toga još trebali naučiti,sve naše djevojčice i dječaci,odrastati pred NAŠIM očima,odlaziti na sladooled,razmjinjivati tajne,voljeti nas.......a sve odjednm ode!!!!zašto?????što je krivo 9 godišnje djete ovom surovom svijetu..ne znam ,sandra,nije mi jasno...
29.04.2009. (20:19)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
dio mene...
ANĐELE
ČEKAJ ME ANĐELE BIJELI DOK ZVIJEZDE RAZGRĆU NOĆ, ČEKAJ ME LJUBAVI MALA,ČEKAJ- I JA ĆU DOĆ! ZAŠTO TE OD MENE UZE,U SRCU MI TUGA ZNAJ DOK TI IZ DALJINE ŠAPĆEŠ"MAJKO,TO NIJE KRAJ!"
IPAK,ZAŠTO SI SADA U GROBIĆU HLADNOM, TAMO,NA ONOJ ČISTINI, ZAŠTO SE MENI SRCE PARA OVDJE,U PUKOJ TIŠINI??? I PLAČEM,VIČEM,PLAČEM, DOK ZVIJEZDE RAZGRĆU NOĆ, ČEKAJ ME ANĐELE BIJELI,ČEKAJ-I JA ĆU DOĆ!
29.04.2009. (20:26)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Petra
Voljela si svoj maleni život igrat si se svakak znala, svoju mamu bi obradovala, s jednom riječu hvala, stelice ljubavi mala...
Mama bi ti mekog srca jagode dala, a ti sa smješkom na licu sve ih pojela...
Sad kad te nema, samo su uspomene viječne, sječanje na tebe, zaboraviti se neče...
Evo imam kadkad inspiracije za pjesme,pa ih napišem za prijatelje,a ova pjesma je za malenu Stelicu..Mama Sandra budite hrabri jer imate svojeg malenog Anđela čuvara! Petra
30.04.2009. (10:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
vrisak
vrištala bih jer...ne kužim gdje su bili anđeli kad je trebalo čuvati svu tu nedužnu dječicu, mladiće i djevojke? anđeli?!
30.04.2009. (14:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Tea
Ovako i moja mama sa puno hrane koje je vezu...
Zao mi je, suze su mi krenule... I moj braco je bio lud za jagodama, u bilo kojem obliku, ma i same je znao u prirodi brat, male sumske jagodice. Smijali smo se svi kad je mama rekla da je kao beba bio alergican ali mu je to ubrzo proslo, da mu je jednom dala neke jagode a da se on cijeli zacrvenio i djelovao nateceno, tada je panicarila i odjurila s njim lijecniku ali nije bilo opasno na srecu. Sjecam se bratovog smjeha kad mu je to pricala, bila sam jako,jako mala ali se sjecam. Rekla je da se jako bojala meni dat jagodu ali sam sama zgrabila ali da nikad nisam bila za takve stvari, da sam ja oduvijek za kulen i takve mesne delicije. Brat je bio onaj posebni, njezni, osjetljivi djecak sa frajerskom maskom. Nedostaje mi jako, ovih dana su se crne misli normalizirale, ne mislim samo na nesrecu ali svejedno i uspomene na sretne dane bole, ako ne jos i vise nego slike nesrece. Voljela bih da nam sad u kisno popodne skuha caj a ja napravim neke palacinke sa nutellom ili da nam mama napravi neki kolacic ili knedle, da pustimo neki film ili crtic i smijemo se... Imao je veliki krevet u svojoj sobi pa i kad je bilo jako hladno a mi bez posla uputio bi na tvu ili na kompu film i zajedno bi legli u krevet ispod debelog toplog pokrivaca, jeli i pili caj ili sokice...
Fabich moj, a molim te dodji mi natrag, ne priznajem da je sve izgubljeno a pogotovo jer ni najmanje nisi bio kriv. Sve je tako prazno, pustam se sudbini i kolotecini jer mi je ruzno i tuzno bez tebe a i mami je. Nije zeljela samo mene, zeljela je svoje dvoje dobre, vesele djece, sada bi imala i velikog sina a ja velikog brata i svi bi i dalje bili sretni i voljeli bi se...
A di si ti?
Teta Sandra, zelim vam da nekako prebrodite i ovu krizu jer nikad necete vise osjetit srecu, ugledat sunce, ali makar da vam dan bude mrvicu podnosljiviji
23.04.2009. (18:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
majka
Tako je tužno, jezivo draga Sandra. Plačem i misli naviru....Ja ih imam u svom vrtu, cvatu već, moj Frano bi ušao...brao...birao ljepše...Nestaje daha pri pomsli...koliko sezona jagoda..., trešanja...? koliko ručaka... bez njih... svi su tu... A NAŠA DRAGA DJECA samo u sjećanju ...Užas! Koliko vremena ovako... kako??? kad svaki pokret, igra, svaki događaj, svaki pupoljak podsjeća na njih... ovaj ostatak od života nam ostaje da se borimo ko brod na pučini u najvećoj oluji....pljuska nas sa svih strana.... a mi padamo....ustajemo se.... i tako do kraja...samo uspomene...
Šaljem tebi ostalim tužnim majkama tople pozdrave.
Drži se
Tea -lakše mi je kad vidim da si prebrodila krizu... ti to moraš, mlada si, zbog sebe, zbog svoje mame... brata ne možeš i ne smiješ zaboraviti, ali život je pred tobom. Zamisli koliko bi ti svojoj mami olakšala muke da ti budeš sretna... da nađeš sebe...znam da ti je teško,...Smogni snage! MORAŠ!
24.04.2009. (09:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Tea
Hvala vam na svim toplim rijecima majko, i zao mi je zbog vaseg gubitka!
Iskreno mi je zao jer je ovo sve neprirodno. Znam ja da moram dalje ali kako ni mamama tako ni meni nije lako, nemjerljiva je vasa bol ali stvarno uz najveci trud nemogu biti ona stara,vesela...
Nedostaje mi...
24.04.2009. (13:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Iskreno: ne znam je li bolje ili gore što ih ne sanjamo. Ja također ne sanjam; možda...prije tjedan dana ali ujutro se izgubilo, je li to bila ona ili tek osjećaj nje, ne znam, ako jest, bila je neprepoznatljiva, ne-ona, idućih dana samo sam kopala po sjećanju, je li bila ili nije. A stvarnost je ovdje i kaže mi: nema je, nikada više, nikada više.... ništa više stvarnoga za nju ne spremam, ništa više stvarnoga nije ni važno. Ionako živim u noćnoj mori gdje sve je izokrenuto.
24.04.2009. (15:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
milicza
ja bih jako voljela da je sanjaš... no to u ovom trenutku nije sasvim vjerojatno.. ona je tebi isuviše živa za to, ona je s tobom svaki dan, cijeli dan, uvijek i svugdje. ti s njome živiš, dižeš se, dišeš i liježeš, zato ne znam ni ja da li je bolje da je sanjaš ili ne... jer ako je ona u snu, onda je "s one strane", a ovako je tu, u tebi, oko tebe, svaki čas kao da će doći....
budi jaka, ostavljam tebi i tvojima zagrljaj i tihu molitvu.
24.04.2009. (23:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Tea
I ja bih da mogu sanjati svoga bracu, sada dolazim iz tipicnog mladenackog vikend izlaska a samo zato je ovo jos jedna noc koju cu proplakati. Nevjerojatno mi je da je sve moja tuga prelomila opet na mene a stara je opet ljuta, punoljetna sam a drzi me na uzici kao da sam kreten a to nebi bilo tako da je braco ziv, pa nemogu stalno biti doma jer me ovdje svaki detalj unistava a s druge strane vani samo prikrivam suze... Da sam barem kada su prve zezancije pocele sama bacila sve kvragu i posla doma.... Standardne zezancije imamo, mladi smo... Ali nemogu podnosit srecu, ludilo je, zabijam si nokte u dlanove tako jako da ne puknem, samo jedna prijateljica me pitala zasto sam tuzna, da djelujem jako nesretno...
A stvarno i jesam, nesretna sam bez svog Fabijana... Da ga barem cesce sanjam a ni to nije moguce, ako ga sanjam onda sanjam nesrecu...
Ako ovu noc izdrzim uz makar malo sna onda cu se ispucat na treninzima i u teretani, ako ne uspijem spavat opet ce me stavit na svakakve ljekove a ja sam tako slaba.
Nemogu opisati osjecaj tuge i praznine...Ovo sve je tako jadno,nema smisla bez tebe....
25.04.2009. (02:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
kako čežnju suzbiti....
ponekad nam je tako malo potrebno za sreću...
tako je barem meni bilo nekada...sada više ništa nije sreća, možda tek sitno zadovoljstvo ili tiha radost....
i potrebno mi je barem to malo za izdržati neko vrijeme...
mislim kada bi ju mogla sanjati, makar ju tamo u snovima doživjeti, s njom pričati, zagrliti ju, poljubiti.......da bih lakše čekala......pa makar sljedeći takav san..
jer i ja sam svjesna da u stvarnosti...nikad više.......
a na to pokušavam ne misliti....već se cijelo vrijeme trudim uvjeriti - da ja samo čekam...
i ako budem dovoljno strpljiva da ću nešto dočekati.....ne znam to opisati...
misilm da bi mi ti snovi olakšali ovo čekanje.....
a možda i ne bi.....
25.04.2009. (15:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama D.
Mila moja, kako nam je bijedan život sada... Takva samoća nam je zauzela srce jer smo ostali bez njih, naših najdražih... Najgore je imati pa izgubiti makar se govorilo o novcu to je strašno, a kako je tek prokleto jezivo kada smo imale sve što je osobi potrebno da osjeti istinsku sreću a onda tako okrutno izgubile...
Cijeli dan sam na internetu pa se slobodno ti javi...
Grlim te, i ostale sestre po boli...
25.04.2009. (16:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
jos jedan blog jedne studentice
Samo par puta u ovih dugih, predugih šest godina sam mamu sanjala,san je bio toliko ziv da ga nikada zaboraviti necu...No, moram reci ovo ja se jos uvijek nadam kako je sve ovo dugacak san,da cu se probuditi i da ce ona biti kraj mene...Topli pozdrav ostavljam.
26.04.2009. (14:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Dodatak postu, tekst o trešnjama, podsjeća me na davno pročitanu knjigu o ženi, intelektualki, Beograđanki, koja je krenula s partizanima.... na njezinu trudnoću i porođaj zimi među planinama. Na njezino dijete, kćerkicu, rođenu u neimaštini, na njezinu smrt... Ne sjećam se više dobro niti autora niti naziva knjige, ova me podsjetila, možda je upravo ta, no ono što me tada potreslo bio je opis užasa, očaja i nemoći koji je snašao tu ženu kad joj je dijete umrlo. Sjećam se opisa....jauka....koji je odzvanjao planinama i kojeg su svi razumijeli, no bio je rat, bilo je važno iznijeti živu glavu kao i slobodu. I tada me ta sudbina potresla do srži, i danas bi me, ali ni tada niti još dugo vremena nisam znala da će i moj jauk potresti nebeske visine.A trešnje... kao i jagode, kao i čista izvorska voda, kao i prve visibabe ne znače mi više ništa. Nemam ih kome ponuditi, nemam koga obradovati.
26.04.2009. (16:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mama A
Draga Stelina mama i mame od Josipa, Une, Katarine, Stiva, Antonina.... još jedan pretežak dan je iza mene. Jučer je bila krizma mom sinu, a moje mile Antonije nema. Otišla sam sama dan prije kako bih joj ispričala i isplakala svoju bol i tugu jer drugima ne mogu otvoreno i iskreno. Danas sam ponovno išla ali nisam sama pa to nije ono isto.
Draga Sandra grlim tebe i sve drage mame i Fabijanovu sestru Teu. Želim da znate da sam uvijek sa vama i našim najmilijima. Družeći se ovako sa vama uistinu mi se čini kao da poznajem sve naše mile i drage koji nisu sa nama.
Antonijina mama
26.04.2009. (17:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
O Vesna, znaš ja tako slabo pamtim...lica ljudi, imena...i slično, ali kada sam pročitala ovaj tekst bio mi je poznat, i upravo tako iz tog nekog konteksta partizanskih priča koje smo slušali mi iz generacija pedeset i neke, šezdeset i neke....
Išla sam pitati Snježanu jer si me zainteresirala s ovim...knjiga se zove:
"Tebi, moja Dolores" - autor je Saša Božović
Miro draga,
jedna duša nam je spočitnula da samo pretačemo tugu iz srca jedne u srce druge, a bez konkretnog rješenja.....
i tko bi nju uvjerio i tko bi joj objasnio koliko je ovo nama potrebno, ovo naše druženje, ovo naše pretakanje tuge....ovo naše slušanje i razumijevanje...... a tko bi joj tek objasnio da rješenja nema, da ga mi i ne tražimo jer ne postoji...da radimo ovo zato jer osim što si pretačemo tugu......ja vjerujem da si dajemo i snagu, da guramo jedna drugu i pomažemo si izdržati dane koje moramo sada živjeti.....
26.04.2009. (19:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
E točno Sandra, to je ta knjiga. U zadnjih 10-tak godina ispisujem naslove knjiga kao i autore, prvo zato da ne posudim nešto pročitano ali i da se podsjetim... Točno, to je ta knjiga koja me svojedobno potresla, kako sam i navela, opis tog životinjskog bola žene, majke, mame.... čije je dijete bilo unaprijed izgubljeno zbog uvjeta života, zime, mokrih pelena koje je motala oko svoga tijela da ih ugrije....... ali bio je to ipak osjećaj fikcije, nestvarnosti filmske priče ili romana, onog...to se desilo nekome.... a vidi me, a vidi nas...
26.04.2009. (19:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
I dodatak, nakon pročitanog komentara Antonijine mame kao i tvog odgovora Sandra: Rješenje? Pa rješenje se desilo. Ono najgore se zbilo.
Pretakanje tuge? Ne, ja ne gledam to tako. Gledam na ove naše jauke-postove kao želju da im produžimo život; virtualni, fiktivni ali oni i dalje imaju svoja imena, tako se i obraćamo jedna drugoj: Stelina mama, Antonijina mama, Unina, Josipova, Branimirova.....oni su tu u našim ustima, u našim umovima pa onda i u našim riječima. U njima prepoznajemo vlastite uspomene, vlastite trenutke povezanosti, sjećanje na jagode koje je tvoje dijete voljelo, vraća me u dane kada sam ih nosila svojoj kćeri...... kako bi nam tek bilo da nismo ovdje zajedno.
26.04.2009. (20:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama D.
Pred zoru novi vrisak. Ali sad vrisak žena. "Umrlo Miličino dete" — kaže mi Markovićka, dovedena u logor iz Peći. Meka i topla žena, pa izgovara tiho i sa dubokim bolom reči koje me ohladiše. Žene se uskomešaše. Trče tamo-amo. Žagor, nov žagor koji bojom podseća na tragediju. Nije to obična galama, dovikivanje, prepirke. To je žagor pun solidarnosti sa bolom jedne žene. Pored drvenog kaveza stoji Milica Janković. Uspravna, mršava, visoka. Jedino ona ne plače, ne vrišti. Stisnula usne i ukočeno gleda. Uprla pogled u zamotuljak koji je pred njom. Rodila je devojčicu u logoru. Kumovala je moja Zadja. Dala je detetu ime Slobodanka. Kumče joj nije dočekalo slobodu. Ili je možda steklo najveću slobodu koju čovek ovde može imati. Italijani uleteše da vide što su se žene uskomešale. Njihova reakcija je kratka i jednostavna. Ubaciše nam nekakve stare daske i eksere. Otpoče priprema. Počeše udarci po ekserima i tupo lupkanje dasaka. Sad su se i ostale žene ućutale. Zanemele. Stoje ukočene i gledaju pune bola, srdžbe i nemoći. Tišina. Teška nekako. Pada kao olovo na sve nas. Prijatnija je galama i svađe. Tišinu razbija jedino ritmičko "tik-tak, tik-tak" koje nabija eksere u polu-trulo drvo. "Tik-tak..." Dokle? Neka bar to prestane. Žene, mile moje, svađajte se! Čupajte se! Kako mi je teško palo kad sam videla Crnogorku, koja je u svađi zadigla suknju i lupala se po stražnjici. Mislila sam u tom trenutku da ću crći od bola. Zar moja ponosna i gorda Crnogorka? Opravdavala sam je danima. Opravdavala je ne drugima, nego sebi. Logorska psihoza — bio je moj zaključak. Logor, logor je kriv. Moja Crnogorka nije takva. Ona je ponosita. Jadne moje! Svađajte se, pljeskajte stražnjice, čupajte se — samo ne ovo. Samo ne ovu tišinu i zakivanje eksera. Kiša poče snažno da pljušti. Probi krov. Poče da nas kvasi. I mali zamotuljak, mala Slobodanka, nije pošteđena. Zadja nađe nekakav kišobran. Muški, veliki, koji se nekim čudom našao u logoru. Neka žena je u logor ponela kišobran. Na hleb nije mislila. Natkrilila kuma ogromni crni kišobran nad mrtvom devojčicom, da je zaštiti. Od čega? Od patnji majke, od patnji sviju nas, od patnji koje ne prestaju.
Italijan komanduje. Kovčežić se iznosi iz logora. Pratimo ga do žice. Dalje ne smemo. Samo je Milici dozvoljeno. Korača sama. Korača smireno, uspravno, bez suza je i bez jecaja. Pod grudima osetih svoje dete. Prigrlih trbuh rukom i zajecah.
Milica Janković je ostala živa. I njen muž Dušan je ostao živ. Posle rata preneli su iz Kavaje u Crnu Goru tri kovčežića. Za nepuna četiri meseca umrle su im Slobodanka kao beba, Zlatana od tri godine i Stanka koja je imala pet godina.
Tuga i bol, naša bijeda...Ovo je iz knjige o kojoj govorite... Muka, očaj i nevjerica majke kada joj pođe voljeno djetešce...
Sandrice, na internetu sam pa mi se javi ako želiš...
Grlim vas, SVE MOJE SESTRE PO BOLI
26.04.2009. (21:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ivana
Dugo se nisam javljala jer nisam mogla. Bila sam ponovno u Kukuljevićevoj... Trenutno ni sama nisam najbolje pa vam ne mogu dati nikakvu utješnu riječ.... Trenutno sam rob vlastitih misli i osjećaja...Stoga amo želim reči da sam uz vas i da puno mislim o vama.... Grlim vas i ljubim, vaša Ivana
27.04.2009. (19:16) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
mama A
Sandra draga, neznam jesi dobila moj meil, pisala sm ti s posla?
Antonijina mama,
27.04.2009. (21:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Ivana draga, znaš ja stvarno mislim i vjerujem da tebi nije mjesto u Kukuljevićevoj,
kad bi samo i ti to shvatila.....nadam se da hoćeš..
Miro,
stiglo pismo....poslala svoje....
grlim te...
27.04.2009. (22:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Martina
Gospođo Sandra vec godinu dana citam vas blog, a nikad nisam mogla suspregnuti suze...
nisam bas vjesta s rijecima ovako u pisanom obliku, ali....voljela bi nekako pomoci...drzite se...
saljem vam topli pozdrav iz Dubrovnika!
28.04.2009. (21:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marija Beljan
kako nešto malo pokrene tako puno emocija, sjećanja i uspomena. Ja kad vidim jagode, trešnje, višnje.... uvijek se sjetim mog Josipa koji nije volio voće... i uvijek je provjeravao jesam li dobro oprala ruke poslije da ga mogu dirati. Tako je mogao reagirati samo Josip.. ah,
29.04.2009. (19:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mama D.
Marija...
Eh naša dječica, kolike uspomene,misli,tuge...
A koliko je još stvorenih trebalo bit...
Sandrice, ja sam tu pa hajde javi se...
Grlim vas sve,sestre moje
29.04.2009. (19:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
dio mene...
draga sandra ,veliki topli pozdrav i puno,puno suza...znate,meni su rekli da je prošlo već godinu dana, ,trebala bi se osjećati bolje,vrijeme liječi rane....ne znam što mi je..godine ne mogu umanjiti bol za mojom malenom ,samo ga povećati...često razmišljam kakva bi sada bila,što bi za školu učila,kakve bi frizure te djevojčice iz 3.a nosile ....puno su toga još trebali naučiti,sve naše djevojčice i dječaci,odrastati pred NAŠIM očima,odlaziti na sladooled,razmjinjivati tajne,voljeti nas.......a sve odjednm ode!!!!zašto?????što je krivo 9 godišnje djete ovom surovom svijetu..ne znam ,sandra,nije mi jasno...
29.04.2009. (20:19) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
dio mene...
ANĐELE
ČEKAJ ME ANĐELE BIJELI DOK ZVIJEZDE RAZGRĆU NOĆ,
ČEKAJ ME LJUBAVI MALA,ČEKAJ- I JA ĆU DOĆ!
ZAŠTO TE OD MENE UZE,U SRCU MI TUGA ZNAJ
DOK TI IZ DALJINE ŠAPĆEŠ"MAJKO,TO NIJE KRAJ!"
IPAK,ZAŠTO SI SADA U GROBIĆU HLADNOM,
TAMO,NA ONOJ ČISTINI,
ZAŠTO SE MENI SRCE PARA
OVDJE,U PUKOJ TIŠINI???
I PLAČEM,VIČEM,PLAČEM, DOK ZVIJEZDE RAZGRĆU NOĆ,
ČEKAJ ME ANĐELE BIJELI,ČEKAJ-I JA ĆU DOĆ!
29.04.2009. (20:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Petra
Voljela si svoj maleni život
igrat si se svakak znala,
svoju mamu bi obradovala,
s jednom riječu hvala,
stelice ljubavi mala...
Mama bi ti mekog srca
jagode dala,
a ti sa smješkom na licu
sve ih pojela...
Sad kad te nema,
samo su uspomene viječne,
sječanje na tebe,
zaboraviti se neče...
Evo imam kadkad inspiracije za pjesme,pa ih napišem za prijatelje,a ova pjesma je za malenu Stelicu..Mama Sandra budite hrabri jer imate svojeg malenog Anđela čuvara!
Petra
30.04.2009. (10:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
vrisak
vrištala bih jer...ne kužim gdje su bili anđeli kad je trebalo čuvati svu tu nedužnu dječicu, mladiće i djevojke? anđeli?!
30.04.2009. (14:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...