draga gospođo, tako je bolno čitati vaše retke, suživljavati se s vašim osjećajima, pokušati dijeliti s vama misli koje iznosite, a još više one koje ostaju neizrečene jer neke - jednostavno ne mogu nego ostati takve. možda se nećete složiti sa mnom, ali, više vas mogu razumjeti po slutnji nego po ispisanom. ne samo stoga što su događaji mog života drugačiji. kad bi bilo samo to - nitko nikoga nikad ne bi mogao niti približno doživjeti, pa čak i onda kad bi događaj bio u konačnici isti, jer cjelokupnost života je različita. pa ipak, čovjek do čovjeka nađe put, puteljak - i srca se u zajedništvu i spremnosti na suživljenost - ipak nađu, ipak olakšaju, ipak umanje težinu ili umnože radost. do pomračenja uma vode vaši tekstovi - samo zato jer je vaša bol toliko sveobuhvatna, toliko potpuna, toliko nepremostiva. znam da vam nijedna racionalna priča ne nosi rješenje. i zaista, to je istina. ništa, ništa ne može ublažiti ili umanjiti, a kamoli izbrisati vašu tugu - dok god odbijate život - ne što biste to htjeli, nego jer drugačije ne možete. čitajući- stječem dojam kao da ste pod opsadom smrt koja vam jednostavno ne dopušta mogućnost izlaska iz svog kruga. nadam se da shvaćate kako ne želim potcijeniti vas i vašu bol, kako ne prezirem vašu tugu, nego dapače, priznajem i suosjećam. ali, već vam rekoh, kad biste se pokušali usuditi podići pogled srcem, ni zemlja ne bi izgledala isto. vašu bol ne može izliječiti nitko, ništa, nijedna razumnost, nijedna sućutnost, nijedna riječ, nijedan postupak - ljudski. vašu bol može izliječiti jedino Isus Krist koji vas poznaje bolje nego vi samu sebe, pa koliko god vi brisali njega, on vas ne može. Vaš Bog, moj Bog vas voli i ne želi vam tu bol koju nanosite sebi. ali, dok držite stisnuto srce, dok zatvarate pogled i otklanjate se životu kojeg u stvari svim svojim bićem prizivate, On ne može ništa. jer On nije nasilnik. on hoće vaše srce oživjeti, on hoće vašu bol izliječiti, on hoće vašu tugu izbrisati. dopusite mu to - jednom. pa i vaše osude - u stvari su vaše molitve. ako ja to mogu razumjeti, vjerujte da ih on razumije puno više i puno bolje. i daje vam unatoč vašem negiranju, da možete ono što i sami mislite da vam je neizvodivo. no dobro. samo da znate, iako nisam pisala, nisam vas zaboravila, i vašim vapajima priključila sam svoje molitve Ocu da svojim srcem utješi vaše, da svojim križem koji je otvorio vrata Životu i vama daruje Život, da vam ispuni posude duše svojim milosrđem i donese svijetlo - da živite sebi, drugima, svima oko vas - i vašoj Uni (i svim našim umrlima)- koja sigurna sam -živi Život već samim tim što je toliko ljubavi imala po vašem srcu, u životima onih koji su u njezin život ugradili svoje, svoju ljubav, svoje najvrijednije. da je samo po količini ljubavi koju imate za svoje dijete - ona je sigurno ostvarila život koji daruje naš Otac nebeski svima koji ga ljube. - pa i kroz optužbe, kroz svoju nemoć, kroz svoju bol. ne znam da li me razumijete. kad se jednom dogodi vjera u vašem srcu - dogodit će se i razumijevanje - i onoga što sada izgleda tako strašno nelogično, tako okrutno, tako nepojmljivo i neizdrživo. eto, nosim vas u srcu i molim da vam Otac daruje vjeru jer ona je doista najveći dar čovjeku koji jedini omogućava življenje svima nama naših zemaljskih tuga, bolnosti, koji rastjeruje mrak srca, i daruje ljubav i mir iznad svake pameti. s ljubavlju i molitvom, šaljem vam blagoslov našeg Oca i želim vam Život.
06.04.2009. (21:27)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stvarno nam se život sveo na hod po žici, sad sam se i ja prisjetila ovih prekrasnih stihova. Da sam onda znala, da sam znala da ću živjeti stihove, da iznad i ispod neće biti ničega, jesam li tada mogla to čak i zamisliti.
07.04.2009. (18:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
majka
Ovo me asociralo na izreku"bolje spriječiti nego liječiti". Pa moram pitati. Zašto se dragi Bog nije nas jadnih majki sjetio ranije.... zašto je dopustio da naša djece odu u cvijetu mladosti...?...neproživljenog života...? nedosanjanih snova...zašto nam je dao toliku neizdrživu bol? ...Žašto? Zašto ? Nema tog načina niti lijeka koji može izbrisati ovu našu neizmjernu bol, tugu za našom djecom, osim da su živa,da su s nama sada i tu. Jedino Alzehaimer. Vapila sam da uzme mene, dala bih stotinu svojih života za život svoga sina... i ništa! Lijepo je to Sandra kazala, preostaje nam ...hod po žici...iznad provalije.... I bezbroj... Zašto??? ...Samo kad biste Vi to razumjeli...
08.04.2009. (10:37)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ZRINKA
draga gospođo, tako je bolno čitati vaše retke, suživljavati se s vašim osjećajima, pokušati dijeliti s vama misli koje iznosite, a još više one koje ostaju neizrečene jer neke - jednostavno ne mogu nego ostati takve. možda se nećete složiti sa mnom, ali, više vas mogu razumjeti po slutnji nego po ispisanom. ne samo stoga što su događaji mog života drugačiji. kad bi bilo samo to - nitko nikoga nikad ne bi mogao niti približno doživjeti, pa čak i onda kad bi događaj bio u konačnici isti, jer cjelokupnost života je različita. pa ipak, čovjek do čovjeka nađe put, puteljak - i srca se u zajedništvu i spremnosti na suživljenost - ipak nađu, ipak olakšaju, ipak umanje težinu ili umnože radost. do pomračenja uma vode vaši tekstovi - samo zato jer je vaša bol toliko sveobuhvatna, toliko potpuna, toliko nepremostiva. znam da vam nijedna racionalna priča ne nosi rješenje. i zaista, to je istina. ništa, ništa ne može ublažiti ili umanjiti, a kamoli izbrisati vašu tugu - dok god odbijate život - ne što biste to htjeli, nego jer drugačije ne možete. čitajući- stječem dojam kao da ste pod opsadom smrt koja vam jednostavno ne dopušta mogućnost izlaska iz svog kruga. nadam se da shvaćate kako ne želim potcijeniti vas i vašu bol, kako ne prezirem vašu tugu, nego dapače, priznajem i suosjećam. ali, već vam rekoh, kad biste se pokušali usuditi podići pogled srcem, ni zemlja ne bi izgledala isto. vašu bol ne može izliječiti nitko, ništa, nijedna razumnost, nijedna sućutnost, nijedna riječ, nijedan postupak - ljudski. vašu bol može izliječiti jedino Isus Krist koji vas poznaje bolje nego vi samu sebe, pa koliko god vi brisali njega, on vas ne može. Vaš Bog, moj Bog vas voli i ne želi vam tu bol koju nanosite sebi. ali, dok držite stisnuto srce, dok zatvarate pogled i otklanjate se životu kojeg u stvari svim svojim bićem prizivate, On ne može ništa. jer On nije nasilnik. on hoće vaše srce oživjeti, on hoće vašu bol izliječiti, on hoće vašu tugu izbrisati. dopusite mu to - jednom. pa i vaše osude - u stvari su vaše molitve. ako ja to mogu razumjeti, vjerujte da ih on razumije puno više i puno bolje. i daje vam unatoč vašem negiranju, da možete ono što i sami mislite da vam je neizvodivo. no dobro. samo da znate, iako nisam pisala, nisam vas zaboravila, i vašim vapajima priključila sam svoje molitve Ocu da svojim srcem utješi vaše, da svojim križem koji je otvorio vrata Životu i vama daruje Život, da vam ispuni posude duše svojim milosrđem i donese svijetlo - da živite sebi, drugima, svima oko vas - i vašoj Uni (i svim našim umrlima)- koja sigurna sam -živi Život već samim tim što je toliko ljubavi imala po vašem srcu, u životima onih koji su u njezin život ugradili svoje, svoju ljubav, svoje najvrijednije. da je samo po količini ljubavi koju imate za svoje dijete - ona je sigurno ostvarila život koji daruje naš Otac nebeski svima koji ga ljube. - pa i kroz optužbe, kroz svoju nemoć, kroz svoju bol. ne znam da li me razumijete. kad se jednom dogodi vjera u vašem srcu - dogodit će se i razumijevanje - i onoga što sada izgleda tako strašno nelogično, tako okrutno, tako nepojmljivo i neizdrživo. eto, nosim vas u srcu i molim da vam Otac daruje vjeru jer ona je doista najveći dar čovjeku koji jedini omogućava življenje svima nama naših zemaljskih tuga, bolnosti, koji rastjeruje mrak srca, i daruje ljubav i mir iznad svake pameti. s ljubavlju i molitvom, šaljem vam blagoslov našeg Oca i želim vam Život.
06.04.2009. (21:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Da je bog postao Bogom, zajednički bismo još samo mogli plakati.
07.04.2009. (17:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Majka D.
Lijepo sročeno Vesna moja...
Kada bi to onima koji nas ''usmjeravaju'' došlo do srca...
07.04.2009. (17:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Mila,
moja prva asocijacija nakon čitanja tvog današnjeg teksta je bila:
hod po žici...
tako sada izgleda tvoj život.....
gore ne možeš, nemaš krila,
dolje je provalija.....
a na očima povez..
hodaš tiho i polako, korak po korak.....dan po dan....udah po udah....
znam kako to izgleda.....samo ja nemam povez na očima....vidim kud idem....imam cilj...no i moja žica je tanka, i ponekad se tako ljulja......
07.04.2009. (18:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Stvarno nam se život sveo na hod po žici, sad sam se i ja prisjetila ovih prekrasnih stihova. Da sam onda znala, da sam znala da ću živjeti stihove, da iznad i ispod neće biti ničega, jesam li tada mogla to čak i zamisliti.
07.04.2009. (18:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
majka
Ovo me asociralo na izreku"bolje spriječiti nego liječiti". Pa moram pitati. Zašto se dragi Bog nije nas jadnih majki sjetio ranije.... zašto je dopustio da naša djece odu u cvijetu mladosti...?...neproživljenog života...? nedosanjanih snova...zašto nam je dao toliku neizdrživu bol? ...Žašto? Zašto ? Nema tog načina niti lijeka koji može izbrisati ovu našu neizmjernu bol, tugu za našom djecom, osim da su živa,da su s nama sada i tu. Jedino Alzehaimer. Vapila sam da uzme mene, dala bih stotinu svojih života za život svoga sina... i ništa! Lijepo je to Sandra kazala, preostaje nam ...hod po žici...iznad provalije.... I bezbroj... Zašto??? ...Samo kad biste Vi to razumjeli...
08.04.2009. (10:37) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...