Komentari

protivnasilja.blog.hr

Dodaj komentar (17)

Marketing

  • iBloger

    Eh. Post je i više nego kvalitetan.

    Ja nisam roditelj, ali imam roditelje. Moji roditelji su takvi da ih se na sve nagovori. Nikada nemaju čvrstu odluku i oduvijek im je falilo ono ja. Ja sam ozbiljnije dijete, ali vidim po svom bratu koji je mlađi i razmaženiji kako postupa s roditeljim. Moji roditelji kada kažu NE to nije konačno. Ja to znam, ali ne koristim to pretjerano mnogo ( :D ).

    Mislim da bi svaki rpditelj trebao biti nepopustljiv u nekim stvarima, ali ipak raditi kompromise.

    Srdačan pozdrav :)

    avatar

    27.01.2009. (20:24)    -   -   -   -  

  • aquaria

    Nastojim biti jasna u postravljanju granica. No kako ipak ponekad popuštam, djeca su mi sklona isprobavanju dokle mogu ići, što je naporno iskustvo, ali višestruko korisno. Ponekad ni ja nisam sigurna što trebam dopustiti, što ne. Djeca brzo rastu i razvijaju se. Kod dvogodišnjaka je puno lakše odrediti granice (njihov radijus kretanja u svakom pogledu puno je manji nego kod starijih) nego kad se nađete oči u oči s prgavim desetogodišnjakom ili petnaestogodišnjakom, da ne kažem teenagerom. I vremena se tako brzo mijenjaju da pristup koji su imali naši roditelji, čak i kad ga smatramo dobrim, ponekad naprosto ne može proći kod naše djece. I tako određivanje granica tijekom odtrastanja djeteta često sliči balansiranju na žici...

    avatar

    27.01.2009. (21:38)    -   -   -   -  

  • tičerica

    krenula sam pisati odgovor već na prošli post, ali mi je drago da ga nisam uspjela dovršiti, jer se ovdje mogu još bolje nadovezati. vlastite djece nemam, a, iako radim s djecom, radim jako kratko, no zato imam obilato iskustvo u odgoju - kao odgajana osoba.
    prva stvar koju su mi starije kolegice rekle kada sam ulazila u razred bila je: "odmah postavi pravila i drži ih se bez iznimke." prošle godine sam poklekla, i imala totalnu anarhiju do kraja školske godine. na početku ove godine, dvije nove generacije, pravila postavljena, krenuli su me obrađivati, krenula sam popuštati, dezintegracija sustava je započela, a onda sam se trgnula, ponovila im pravila, i sama sebi zapovijedila da ih se držim. situacija je odmah bolja. čim se prvi puta odstupi od rečenoga, djeca će početi testirati: ako im je ovo prošlo, što će im još proći? vjerojatno je jako slično (samo puno složenije u vidu dugotrajnijeg i dubljeg odnosa, a opet jednostavnije jer se radi o jednoznamenkastom broju djece, puno manjem od 30) i s odgojem vlastitog djeteta...

    moram reći da se ne slažem s onim dijelom kako kazne nemaju smisla, i da ih dijete ne shvaća. sada će me mnogi razapeti, kada stavim ovu usporedbu, ali imam psa. došao je k meni kao štene, i trebalo ga je naučiti reda, odgojiti - a to je bio moj posao. što je podrazumijevalo puno pozitivne motivacije, ali za neke stvari ga se moralo i kazniti. isključivo ako bih ga uhvatila na djelu. tatin skuter se ne smije žvakati. kazniti psića dok ga žvače je, nakon dva-tri ponavljanja polučilo željeni rezultat: shvatio je kako, ako žvače skuter, biva kažnjen, stoga, skuter se ne smije žvakati. no, kazniti ga par sati nakon što je sažvakao blatobran nema smisla, jer će kaznu povezati s onim što je činio neposredno prije kažnjavanja. i, ne, nije psić došao do "zaključka" da sam ja zla osoba jer ga kažnjavam (još uvijek sam mu najdraža osoba na svijetu), da ga ne volim, niti da se treba sakriti kada radi svinjarije, nego da se svinjarije ne smiju raditi. e, sada, ono što želim reći je ovo: nitko me ne može uvjeriti da je moj pas (koliko god pametno stvorenjce on bio) inteligentniji od jednog djeteta, i da ima bolju moć "zaključivanja". a ako jednostavan zakon akcije i reakcije funkcionira kod jedne životinje, vjerujem da iste rezultate može polučiti i kod djeteta. kvaka je samo u tome da kazna bude jednoznačna, i da bude jasno zbog čega je kažnjeno.
    ne postavljanjem pravila i izbjegavanjem kažnjavanja kako se ne bi omeo razvoj djeteta ili ne znam ti ja što (po tome bismo svi koji smo odrasli u tradicionalnim obiteljima u kojima je vladao stav da je batina iz raja izašla trebali biti emocionalni kriplovi) dobivamo ono što je gospon profesor ilustrirao "šaljivim školskim videom" (mislim da ste ga već linkali na prošlom postu): generacije koje vjeruju da su svemoćne i nedodirljive, i da pravila, ako i postoje, postoje da se ne bi odnosila na njih - jer njihovo kršenje za sobom ne povlači nikakve posljedice u vidu kazne.
    toliko od mene, vjerujem da sam pretjerala. :D

    avatar

    28.01.2009. (00:16)    -   -   -   -  

  • Bugenvilija

    Djeca uvijek idu do maksimuma, ako im ne postavimo ghranice, popest će nam se na vrh glave ali ne samo nama, već i cijeloj zajednici. Tako nastaju delikventi.

    avatar

    28.01.2009. (09:52)    -   -   -   -  

  • iBloger

    Pitanje! Slobodno se nadovežem na ovaj post na svome blogu? Mislim napisati post o kažnjavanju i pravilima iz dječje perspektive.

    Pozdrav :)

    avatar

    28.01.2009. (11:46)    -   -   -   -  

  • Mare

    dillusion - ja bih rado taj post vidjela na nasem blogu, tema je odlicna !!! bilo bi dobro da dobije sto vise citatelja :)))

    aquaria - "određivanje granica tijekom odtrastanja djeteta često sliči balansiranju na žici..." odlicna usporedba !!!

    ticerica - nisi pretjerala...ja bih od tebe i post zeljela vidjeti (zar te nisam vec jednom pitala da li nam nesto zelis napisati?) !!! mozda bas na tu temu pravila koje si postavila. meni je primjer sa psom cak simpatican jer sam i sama, iz iskustva "psece skole" u pocetku malome postavljala slicna pravila. oko kazni bi se puno moglo pisati. ne mogu malome mahnuti novinama pred njuskom, ako je grizao tudju cipelu (to karikiram) ... ja sam za "posljedicu" nekog ponasanja koja je direktno povezana s ucinjenim ili ne-ucinjenim. to je isto neka vrsta kazne. ali pisat cemo jos o tome.

    Mare (neda mi ulogirati)

    avatar

    28.01.2009. (12:25)    -   -   -   -  

  • Elle Woods Gone Brunnette

    Djeca trebaju granice. I kad im se naoko protive.
    Ja sam do trinaeste odgajana razmaženo, nemarno, raskošno i bez ikakvih ograničenja u bilo čemu, bez ikakve kontrole...
    Ne samo da sam skoro otišla kvragu jako rano, nego se nisam nikad osjećala voljeno, primjećeno, važno.
    Odgoj u kojem se dijete ne odgaja, u kojem se čak i agresija, bahatost i psihičko/fizičko nasilje (koje dijete ispoljuje samo zato da bi doma bilo primijećeno) sankcioniraju nekom glupom i besmislenom sankcijom tipa zabrana izlaska jedan vikend ili 10 minuta priče o tome kako je roditelj razočaran, vode nigdje. I, na žalost, tome nisam svjedok samo iz vlastitog primjera, nego i iz iskustva u prosvjeti, iskustva svojih prijatelja s djecom, iskustva meni sličnih prijatelja iz djetinjstva.
    U trenutku kad me preuzela baka i postavila granice, jasno definirala dužnosti, obaveze, nagrade i sankcije, i pritom pokazala poštovanje i ljubav, ali i tražila da se poštovanje uzvrati ako ga želim dobijati i dalje, naoko izgubljen slučaj se u niti godinu dana pretvorio u sasvim pristojno i kultivirano derište, dovoljno zrelo za svoje godine.
    Naravno, ne bez pobune...
    Filozofiram, ali zapravo želim reći da u većini slučajeva nikad nije kasno... :)))

    avatar

    28.01.2009. (16:30)    -   -   -   -  

  • iBloger

    Mogao bih napisat ponešto. Ali ako može putem maila da ti pošaljem spremljeni dokument. Imam i par skripti o odgoju djece koje je moja mam dobila od psihologa pošto je moj brat asocijalan. Javi mi na blog i ostavi e-mail

    avatar

    28.01.2009. (19:23)    -   -   -   -  

  • iBloger

    poslao sam ti na mail...lipamare2@gmail.com..imaš i upute ;)

    Pozdrav :)

    avatar

    28.01.2009. (21:50)    -   -   -   -  

  • Sapunerija

    Ovo je blog protiv nasilja koji je najviše možda i potaknut smrću dječaka kojega su pretukli drugi dječaci iz dosade. Dakle, tko su ti dječaci i odakle je došlo to "iz dosade"?
    Upravo i možda čak i jedino iz nedostaka brige roditelja. Djeca kojoj je toliko dosadno jer nemaju nikakve granice, nikakve obaveze i nikakve kazne. Djeca koja su prepuštena sama sebi. Dok se s jedne strane priča, naklapa i po zakonima tandrlja i švrlja o pravima djece, s druge strane po zdravoj logici nestaje sve šta djeca trebaju. Dom, obitelj, odgoj.

    Ipak mislim da nakon svega roditelj je prvi i glavni za sve što se događa u životu osobe do njene 20 godien otprilike. Zato treba postaviti granice, obaveze i pravila da bi dijete bilo sretno.

    avatar

    28.01.2009. (23:01)    -   -   -   -  

  • Sapunerija

    Kazne imaju smisla, bez kazne je sve to tlapnja.
    Djeca su dovoljno pametna da razumiju kaznu koja je prilagođena njihovoj dobi. Bez kazne nastupa anarhija. Svi mi svakodnevno kažnjavamo okolo sebe ljude za njihovo loše ponašanje i istovremeno bivamo kažnjavani za naše.
    Postoje skroz prirodne kazne od globalnog zatopljenja do smrzavanja u planinama za vlastitu glupost.
    Ako nekoga zajebaješ, ovaj se prestaje družit s tobom. Čim nastupe neopravdani oprosti, ljudi postaju presebični i iskorištavaju onog jadnika koji ima to devijantno ponašanje.
    To je u prirodi svakog ljudskog stvora.
    Čak bi se svi blogovi dosad napisani mogli svest pod taj zajednički naslov: kazna i bez kazne, od onih žena koje "previše" vole muževe do majki koje "previše" vole djecu pa do učiteljica koje ne znaju uspostavit autoritet na satu.
    Ako mi djecu ne kaznimo sada, kaznit će ih kasnije društvo mnogo bolnije. To bi mogla bit i poanta Elle Woods.

    avatar

    28.01.2009. (23:07)    -   -   -   -  

  • Sapunerija

    Mislim da ima mnogo primjera u životinjskom svijetu kako majke kažnjavaju mladunčad kod sisavaca. Humanost je samo odmak od normalnoga.
    Dužnost roditelja je učiniti mlado stvorenje što spremnije i sposobnije za život. Sa puno ljubavi i brige. Što je kazna drugo doli briga za potomka?
    Sjećam se onog slavnog Hemingvejevog ribara koji je svaku večer nosio jarbol (mislim) kući da mu ga netko ne bi ukrao. kada ga je pomoćnik pitao zašto to radi, da mu ga nitko sigurno neće ukrasti u tako malom mjestu, odgovorio je: Zašto ljude pustiti da razmišljaju o lošim stvarima i razvijaju ono loše u sebi? . Nije stoposto ispravan citat, ali poanta je slična.
    To je kao preventivan način kazne.

    Kad vas netko zajebe jednom, mladi ste, ako vas zajebe treći put, znači da ste budala.
    Kad vas dijete vesla, znači da radite loše.

    avatar

    28.01.2009. (23:14)    -   -   -   -  

  • zbunjen

    "Uvijek imajte na umu:
    Vaše dijete još ne razlikuje dobro od lošega, odnosno ne razaznaje razliku između dobrog i lošeg ponašanja."
    Mislim da je ova izjava totalno bezveze. Ovo mi zvuči ko da imam dijete patološki slučaj, biljku ili štajaznam. Kad će to dijete počet razlikovat dobro od lošega? Kad prestane bit dijete? I djeca su ljudi. Govorimo o zdravoj i normalnoj djeci, a ne sa posebnim potrebama?

    avatar

    29.01.2009. (09:30)    -   -   -   -  

  • OSCAR

    Da, djeca idu do makisuma. Ali, kao da je u priridi djeteta da nauči zaobilaziti granice. uvjek nešto nadje, neku svoju tehniku svladavanja roditelja. Baš gledam buraza, oce ps3,ne. A naravno, starci nedaju, ionako ima samo dvojke u školi, nek uči. I već natezanje traje mjesec dana, kuži se da ovi posustaju, neda im se slušat, a burki ima svaki dan nova obećanja i ideje. jao...

    avatar

    29.01.2009. (10:10)    -   -   -   -  

  • Arjenda

    Prvo da komentiram ovaj post... lijep prikaz konstruktivnog. Još nemam djece, ali što se granica tiče moji roditelji su pri odgoju mene bili u tome vrlo odlučni, čak i u pubertetskom razdoblju (kada sam se jako bunila protiv grnica - dužine izlaska). I sad vidim koristi od tog, doista. Igrom slučaja moj brat je odgajan drukčije (dobili ga kasno, velika razlika između mene i njega, često ga ja čuvala (i odgajala), bili prestrogi prema meni) i sada u svom adolescentskom životu, upravlja njima, izigra ih, vani je dokle on kaže da će biti i... fali mu odgovornosti zbog čega mama silno pati. Mijenja se, dobar je po prirodi pa uviđa greške, ali još će se oboje napatit dok on odraste i shvati granice. Meni je došlo samo po sebi.

    A sada kom na starije postove:
    Nije da vas ne podržavam, ali moram nešto primijetiti: Prvotna ideja ovog bloga, ako sam shvatila, su pozitivne vibre i pozitivni tekstovi... Meni tekst "Nasilje ..." ne predstavlja ništa pozitivnog. Kao, borimo se protiv nasilja, a pišemo o njemu i spominjemo ga već u naslovu, a početni dogovor je bio samo o pozitivi i pozitivni tekstovi... jel meni nešto promaklo pa se promijenila koncepcija ovog bloga, ili...? Zbunjena sam...

    avatar

    29.01.2009. (13:01)    -   -   -   -  

  • fotkam, kuham, putujem...

    Arjenda - hvala na komentarima.
    sto se tvoje kritike tice: ovo je prvenstveno blog koji se 'bori' protiv nasilja. a da bismo mogli naci rjesenje, potrebno je poznavati problem. Zato pisemo i o nasilju i vrstama nasilja ali i predlazemo kako ih pokusati sprijeciti. Vecina nas se ovdje slozila da problemi krecu iz obitelji i to od malih nogu i zato se npr. trenutno obradjuju teme granica. postavljanje pravila i granica je takodjer 'pozitiva' jer se time nasilje moze sprijeciti. Kako ovo nije web stranica vec blog, nismo u stanju staviti sve teme odjednom. Bit ce tema i o zlostavljanju zena ali ni tu ne mozemo imati samo ponudjena rjesenja, bez da upoznamo problem, slazes li se? Takodjer, mozda si primjetila da se cesto doticemo i teme onih koji mozda imaju tjelesna ostecenja ili su na neki nacin manje 'privilegirani' od vecine ostalih, zdravih i 'normalnih' ljudi. Neki ce se pitati kakve to ima veze s nasiljem? Mislim da se ti ljudi to ne pitaju, oni samo zele imati ista prava i uvjete kao i ostali. Da se npr. iz neznanja, gluposti ili jednostavno bahatosti ne istjeruje iz Arene goste u kolicima i ne dozvoljava im se koristiti parkiraliste ili lift koji je ionako napravljen za njih. Ono za sto se zalazemo je i povecanje tolerancije i postovanja i prema onima koji su razliciti.

    ti si naravno, kao i ostali blogeri, uvijek dobrodosla napisati jedan 'cista pozitiva' post :) za ovaj blog :))))

    avatar

    29.01.2009. (15:38)    -   -   -   -  

  • Arjenda

    Hvala na iscrpnom objašnjenju... ima nešto o tome (problem pa rješenje)...Iako kad je krenuo ovaj blog sam imala predodžbu da će biti nešto drukčiji... nema veze (kao kad čitaš knjigu i lik ti izgleda u glavi drukčije nego u filmu na tu knjigu). Ne brini, nisam ja totalno protiv ovoga načina. Dapače, pohvaljujem ima puuno dobrih detalja, ali ima toga jako puno... bojim se kad zbunjeni mladi roditelj krene čitati mogao bi se izgubiti u silini podataka. Baš sam u toj fazi postajanja roditelja i relativno često čitam ovaj blog, pa se uspijem pogubiti. Moj muž je samo otvorio i zatvorio ovaj blog jer mu je to previše informacija odjednom (i da budem iskrena, vjerojatno se prepao sve količine informacija). Dobra (a u neku ruku i loša) je stvar što smo oboje prva djeca s bratom/sestrom dosta mlađom od sebe pa smo i još uvijek uviđamo jedan oblik odgoja i rezultate tog odgoja, te smo i sudjelovali u odgoju istoga.

    Raspisala sam se, a nisam namjeravala... ugl. hvala na pozivu za pozitiva - postom, pa s obzirom da takve obično smjestim na svom blogu, vjerujem da će koji i do tebe, mare, doći. Hvala!

    avatar

    03.02.2009. (09:46)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...