Sto mu je vaznije...Svjetlosna demonica ili ljudi i njegova osobna borba s Devekelom...ni sam ne moze izvagati. Zato jer je patetican i neodlucan bas kao i ljudi i to ce ga na kraju unistiti. Ostat ce sam. Pridruzi mi se, Metekel. A ako neces, sa zadovoljstvom cu svijet lisiti tebe i svog jadnog brata, koji razmislja jednako kao i ti...
Ljudi, ah ljudi...kad tad će im doći kraj. U njihovim mislima i dušama nije bilo ništa što mi je trebalo na ijedan način. Bili su stvarno beskorisni. Iako su imali razvijeni um, dovoljno razvijen da razmišljaju i stvaraju, da si naprave oružje, zaklon, hranu, odjeću, bili su zaposjednuti s toliko bespotrebnih emocija. Bili su slijepi, činilo se da nisu mogli razumjeti da preživljavanje i razmnožavanje nisu krajnje granice, bili su drski i neumjereni u svemu…jelo, piće, materijalne stvari, tjelesni užitci. Besramno su uživali, uzimali život zdravo za gotovo, sveli ga na prostački, vulgaran oblik, ponašali se kao da ga zaslužuju, a ne kao da im je podaren. Vjerovali su da su nadmoćni i sami su sebe iznova zavaravali. Jedino veće i jače od sve te ljudske umišljenosti i ograničenosti je bio njihov strah od nepoznatog, neshvatljive i nezaustavljive nadnaravne moći, bila ona dobra ili zla...no nebitno sad, ionako su zauvijek izgubljeni. Meni upravo takvi i odgovaraju. Mržnja i strah u njihovim mislima su me samo činili jačim.
Nisam poznavao nijedan pozitivan osjećaj, radost, sreću, pa čak ni tugu, strah, bar mi se tako činilo...jedino što sam imao u sebi je bila mržnja, mržnja i bijes, koji su na neki čudan način u meni postizali mir, stanje nekakve bezličnosti, neodređenosti, nakon što bi ih nakupio u određenoj količini. Trebao sam zadovoljiti ono nešto što je bjesnilo duboko u mojoj unutrašnjosti, što je tražilo od mene da zadovoljim njegovu glad koja je sad postala moja glad. Trebao sam što više mržnje, što više ludila, jer ukoliko ne bih zadovoljio tu potrebu, nešto bi pošlo krivo. Nisam dopuštao da se to dogodi, no ipak, par puta mi se umalo dogodilo, jer sam nekako bio spriječen i ono što je uslijedilo mi se nije ni najmanje svidjelo.....ne znam ni sam zasto ti ovo pricam...kao da se na neki bolestan nacin osjecam povezan sa tobom, Shadowlordom, Metekelom. Cudni smo mi demoni.
Slike su ispunile moj um, disanje je postajalo sve teže i teže. U meni su se počeli buditi neki čudni osjećaji. Sva moja snaga kao da je izvjetrila, tresao sam se iako mi nije bilo hladno, kao ni inače jer na hladnoću sam bio skoro pa imun. U prsima me je nešto stezalo, dok su mi se misli sve više i više punile slikama koje nisam poznavao. Taj čudan osjećaj se počeo penjati iz mog trbuha, preko prsa, gore prema vratu, guši me, uništava me iznutra, dok se i dalje penje kroz moj vrat, kroz lice, plazi mi pod kožom, drzi me za čeljust, opsjeda moj um sve jače i jače, ulazi pod moje oči, u moja usta, želi izići van, no ja mu to nisam dopuštao. Nisam smio. Nikada. Toliko sam se bojao trenutka koji bi mogao uslijediti nakon toga. Čvrsto bih zatvorio oči i stisnuo zube, prepriječujući mu put, dok sam zabadao kandže u vlastito meso i derao ga, pokušavajući se fokusirati na tu fizičku bol, no osjećao sam je jedino kao malo jače peckanje, nedovoljno da me odvrati od onoga što se događalo u meni.
"Uništi...uništi te emocije u sebi...ubij ih...ne mogu ti ništa dobroga donijeti...samo bol, koju ne trebaš...uništi ih...sad!" - nekakav daleki glas je šaptao u mojoj glavi i pokušavao sam se uhvatiti za njega kao za spasonosnu slamku. Konci koji su me inače držali tako snažno pod kontrolom bi u ovim trenutcima nekako popustili, no umjesto da razmišljam o tome kako da se oslobodim od njih, ja sam ih panično tražio. To "nešto" je bilo moje sve, bio sam izgubljen, beznadno izgubljen zauvijek. Moja duša je bila razderana. Kad bih pustio ovu moć koja je vladala nada mnom, to bi me uništilo. Ne bih mogao podnijeti slabića kojeg bi ostavilo iza sebe...jedno tako jadno, slabo, izmučeno stvorenje, poremećenih emocija, prazne duše, uma punog ništavila i mržnje, boli i patnje. Bio sam mrtav, samo to još nisam htio priznati, no svega sam bio svjestan negdje duboko unutra.
Zima i led su vladali mojim srcem, mojom dušom i tijelom. Mržnja i bijes su bili sredstvo mog preživljavanja, hrana za ono nešto što je sad postalo ja. Da održim ravnotežu i mir u sebi morao sam ubijati, boriti se, napajati se negativnim emocijama. Ja sam bio najmoćnije biće u okolici, ako ne i u cijelom ovom svijetu demona i anđela. Nitko me nije mogao zaustaviti. Nisam bio siguran da li je uopće postojao još netko sličan meni....anđeo, preobražen u demona.
I moja krila su nekoć bila bijela, Shadowlorde. Ali promijenio sam se, i ovo sto sam postao mi se svidjelo. Ne kajem se sto sam prodao dusu za moc. Ne kajem se zasto sam postao "zao"...
06.01.2009. (19:28)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ezra
...jer ako nestane zla na ovom svijetu, dobro ce izgubiti svoju svrhu. Ovako mozemo biti u vjecnom sukobu. Uvijek iznova, iznova....sve do kraja svijeta.
06.01.2009. (19:33)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ezra
Sto mu je vaznije...Svjetlosna demonica ili ljudi i njegova osobna borba s Devekelom...ni sam ne moze izvagati. Zato jer je patetican i neodlucan bas kao i ljudi i to ce ga na kraju unistiti. Ostat ce sam. Pridruzi mi se, Metekel. A ako neces, sa zadovoljstvom cu svijet lisiti tebe i svog jadnog brata, koji razmislja jednako kao i ti...
Ljudi, ah ljudi...kad tad će im doći kraj. U njihovim mislima i dušama nije bilo ništa što mi je trebalo na ijedan način. Bili su stvarno beskorisni. Iako su imali razvijeni um, dovoljno razvijen da razmišljaju i stvaraju, da si naprave oružje, zaklon, hranu, odjeću, bili su zaposjednuti s toliko bespotrebnih emocija. Bili su slijepi, činilo se da nisu mogli razumjeti da preživljavanje i razmnožavanje nisu krajnje granice, bili su drski i neumjereni u svemu…jelo, piće, materijalne stvari, tjelesni užitci. Besramno su uživali, uzimali život zdravo za gotovo, sveli ga na prostački, vulgaran oblik, ponašali se kao da ga zaslužuju, a ne kao da im je podaren. Vjerovali su da su nadmoćni i sami su sebe iznova zavaravali. Jedino veće i jače od sve te ljudske umišljenosti i ograničenosti je bio njihov strah od nepoznatog, neshvatljive i nezaustavljive nadnaravne moći, bila ona dobra ili zla...no nebitno sad, ionako su zauvijek izgubljeni. Meni upravo takvi i odgovaraju. Mržnja i strah u njihovim mislima su me samo činili jačim.
Nisam poznavao nijedan pozitivan osjećaj, radost, sreću, pa čak ni tugu, strah, bar mi se tako činilo...jedino što sam imao u sebi je bila mržnja, mržnja i bijes, koji su na neki čudan način u meni postizali mir, stanje nekakve bezličnosti, neodređenosti, nakon što bi ih nakupio u određenoj količini. Trebao sam zadovoljiti ono nešto što je bjesnilo duboko u mojoj unutrašnjosti, što je tražilo od mene da zadovoljim njegovu glad koja je sad postala moja glad. Trebao sam što više mržnje, što više ludila, jer ukoliko ne bih zadovoljio tu potrebu, nešto bi pošlo krivo. Nisam dopuštao da se to dogodi, no ipak, par puta mi se umalo dogodilo, jer sam nekako bio spriječen i ono što je uslijedilo mi se nije ni najmanje svidjelo.....ne znam ni sam zasto ti ovo pricam...kao da se na neki bolestan nacin osjecam povezan sa tobom, Shadowlordom, Metekelom. Cudni smo mi demoni.
Slike su ispunile moj um, disanje je postajalo sve teže i teže. U meni su se počeli buditi neki čudni osjećaji. Sva moja snaga kao da je izvjetrila, tresao sam se iako mi nije bilo hladno, kao ni inače jer na hladnoću sam bio skoro pa imun. U prsima me je nešto stezalo, dok su mi se misli sve više i više punile slikama koje nisam poznavao. Taj čudan osjećaj se počeo penjati iz mog trbuha, preko prsa, gore prema vratu, guši me, uništava me iznutra, dok se i dalje penje kroz moj vrat, kroz lice, plazi mi pod kožom, drzi me za čeljust, opsjeda moj um sve jače i jače, ulazi pod moje oči, u moja usta, želi izići van, no ja mu to nisam dopuštao. Nisam smio. Nikada. Toliko sam se bojao trenutka koji bi mogao uslijediti nakon toga. Čvrsto bih zatvorio oči i stisnuo zube, prepriječujući mu put, dok sam zabadao kandže u vlastito meso i derao ga, pokušavajući se fokusirati na tu fizičku bol, no osjećao sam je jedino kao malo jače peckanje, nedovoljno da me odvrati od onoga što se događalo u meni.
"Uništi...uništi te emocije u sebi...ubij ih...ne mogu ti ništa dobroga donijeti...samo bol, koju ne trebaš...uništi ih...sad!" - nekakav daleki glas je šaptao u mojoj glavi i pokušavao sam se uhvatiti za njega kao za spasonosnu slamku. Konci koji su me inače držali tako snažno pod kontrolom bi u ovim trenutcima nekako popustili, no umjesto da razmišljam o tome kako da se oslobodim od njih, ja sam ih panično tražio. To "nešto" je bilo moje sve, bio sam izgubljen, beznadno izgubljen zauvijek. Moja duša je bila razderana. Kad bih pustio ovu moć koja je vladala nada mnom, to bi me uništilo. Ne bih mogao podnijeti slabića kojeg bi ostavilo iza sebe...jedno tako jadno, slabo, izmučeno stvorenje, poremećenih emocija, prazne duše, uma punog ništavila i mržnje, boli i patnje. Bio sam mrtav, samo to još nisam htio priznati, no svega sam bio svjestan negdje duboko unutra.
Zima i led su vladali mojim srcem, mojom dušom i tijelom. Mržnja i bijes su bili sredstvo mog preživljavanja, hrana za ono nešto što je sad postalo ja. Da održim ravnotežu i mir u sebi morao sam ubijati, boriti se, napajati se negativnim emocijama. Ja sam bio najmoćnije biće u okolici, ako ne i u cijelom ovom svijetu demona i anđela. Nitko me nije mogao zaustaviti. Nisam bio siguran da li je uopće postojao još netko sličan meni....anđeo, preobražen u demona.
I moja krila su nekoć bila bijela, Shadowlorde. Ali promijenio sam se, i ovo sto sam postao mi se svidjelo. Ne kajem se sto sam prodao dusu za moc. Ne kajem se zasto sam postao "zao"...
06.01.2009. (19:28) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ezra
...jer ako nestane zla na ovom svijetu, dobro ce izgubiti svoju svrhu. Ovako mozemo biti u vjecnom sukobu. Uvijek iznova, iznova....sve do kraja svijeta.
06.01.2009. (19:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
~nevermore~
sviđa mi se priča...
10.01.2009. (13:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Prangija
> hehe dobro se držiš tam, pucaš ko iz mitraljeza
Hvala, Suden Joiku, evo napokon počeh blogati, zima me natjeraše :)
10.01.2009. (20:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...