Komentari

exblento.blog.hr

Dodaj komentar (12)

Marketing


  • An-tica

    Hvala Bogu , takvih briga nemam,moji muškarci ne žele ni susret a kamoli seks.

    avatar

    02.12.2008. (20:33)    -   -   -   -  

  • KemoTerapija

    Nije Alja ono napisala. To je napisao Šklovski koji je doista genije. Čega se god prihvatio bio je ono, zakon. Čak i u filmu odigrao je ključnu ulogu. Njegovi su filmski tekstovi, kritike ili scenariji ili rasprave i danas zakon. On je, recimo, vrlo mnogo pisao i o Tolstoju. Ali u jednoj svojoj knjizi, kaj ja znam kojoj, već mi se vrti u glavi od pročitanih knjiga, napiše jednu rečenicu, vrlo pametnu rečenicu, a onda dopiše da bi Tolstoj od te rečenice napisao novi Rat i mir. Naravno, ženska su pisma sjajna, ali momčina je sebi uvijek ostavljao prostor za nešto bolje muško.
    Može li mužjak misliti pri seksu? Držim da ne može, jer je to tako urađeno i u prirodi. Što bi rekla jedna divna ljepotica: "Dragi, jesi li ti sinoć još dugo jebavao nakon što sam zaspala?"

    avatar

    03.12.2008. (20:25)    -   -   -   -  

  • An-tica

    Ovo nije komentar.
    Evo biti ću toliko slobodna pa da ovaj blog iskoristim i zamolim za privatnu uslugu,tj.tribala bi informaciju ako si ti u bolnici "Sveti Duh" ?

    avatar

    04.12.2008. (08:56)    -   -   -   -  

  • KemoTerapija

    Ako mene pitaš, Žar ptico, nisam na Svetom duhu, a nisam ni začet po Svetome duhu, nego po Svetome Hasibu. Ne indirektno, nego baš onako - izravno harbijom. Tamo mi je radio prijatelj, Asim Kurjak, najbolji ginekolog u svijetu. Inače sam vezan, prijateljstvima među liječnicima više na bolnicu Rebro, nekad drugujući sa starim Kneževićem i mlađim Aganovićem, a sad samo s Izetom. Naravno i u Vinogradskoj u kojoj je dugo radio moj školski prijatelj, još iz osnovne, Lucijan Negovetić. Ako je pitanje bilo upućeno Udovitome Udu, onda nisam ništa napisao. Osim ono sa šamponom.

    avatar

    04.12.2008. (14:27)    -   -   -   -  

  • ćiril

    ovo je sve vrlo vrlo nekako, ali nažalost opisati nekako ne mogu jer ne znam ostaviti komentar na vlastitom blogu. !! u svakom slučaju, uživam u komunikaciji vrle antičice i Broja jedan.

    avatar

    05.12.2008. (08:35)    -   -   -   -  

  • ćiril

    evo, konačno sam uspio sa nekim desetim imenom !! ( ne mogu sam sebi ući u trag !? ) kakovo olakšanje ... a što reći mudro nakon Broja jedan ? možda, dva ? a možda i to da ni ja nisam po svetome duhu nego po bjelosvjetskome anti. anti kojem, glede antičica i ostalijeah ah tratinčica nisam ni do gnjata. ne zbog uda, da se razumijemo, nego zbog nesveta duha. šklovski je genije, ako je ono napisao, a ja možda.

    avatar

    05.12.2008. (08:43)    -   -   -   -  

  • An-tica

    Kada ada da da ee..da? Koliko još sati ?

    avatar

    06.12.2008. (09:56)    -   -   -   -  

  • KemoTerapija

    Ako sam dobro shvatio zborsku kvadrofoniju, onda, kad je riječ o Šklovskom, neće biti naodmet pročitati i ovo Četvrto pismo, koje je, zapravo odgovor na cjelovito drugo pismo koje sam objavio na svojoj adresi Meni je to pismo putokaz kako se pišu najljubavnija pisma (ako treba, što reče Hlebnikov) i drukčije ću pisati samo da dođem do ruže koja rađa ruže i nas kao trnje). Dakle, dragi Udoviti Kvadrofoničaru, evo, ovo je samo za tebe, možda magistricu koja Šklovskoga nije čitala, Žar-ticu, s tim slovom i bez tog slova, i sve ostale tvoje milosnica (gdje god bile i s kim se god milovale):
    Neću pisati o ljubavi, pisat ću samo o vremenu.
    Danas je u Berlinu bilo lijepo.
    Plavo nebo i sunce iznad kuća. Sunce gleda pravo u pansion Marcan, u Ajhenvaldovu sobu.
    Ja živim na drugom kraju stana.
    Na ulici je lijepo i svježe.
    U Berlinu ove godine nije bilo snijega.
    Danas je peti veljače. Sve ne o ljubavi.
    Idem u proljetnom kaputu, a ako bi stisnuo mraz, onda bih taj kaput morao nazvati zimskim.
    Ne volim studen, pa čak ni hladnoću.
    Zbog hladnoće se apostol Petar odrekao Krista. Noć je bila prohladna, on je prilazio vatri, a kod vatre je bilo javno mnijenje; sluge su pitale Petra o Kristu, a Petar se odrekao.
    Petar je kukurikao.
    U Palestini nisu jake hladnoće. Tamo je vjerojatno čak i toplije nego u Berlinu.
    Da je ta noć bila topla, Petar bi ostao u tami, pijetao bi kao i svi pijevci uzalud kukurikao, a u evanđelju ne bi bilo ironije.
    Dobro je što Krist nije bilo razapet u Rusiji: naša klima je kontinentalna, mrazevi s mećavama. Isusovi učenici bi došli u gomilama na raskrižja gdje su vatre i stali bi u red da se odriču.
    Oprosti mi Velimire Hlebnikove, zato što se grijem na vatri tuđih redakcija. Zato što izdajem svoju, a ne tvoju knjižicu. Klima je, učitelju, kod nas kontinentalna.
    Lisice imaju svoje jazbine, uhićenom daju ležaj, nož noćiva u koricama, a ti nisi imao gdje skloniti svoju glavu.
    U utopiji koju si napisao za časopis „Uzeo“, ima između ostalih fantazija i ova – svaki čovjek ima pravo na sobu u bilo kojem gradu.
    U utopiji je, istina, rečeno da čovjek mora imati staklenu sobu, ali mislim da bi Velimir pristao i na običnu.
    Hlebnikov je umro i neki čovjek, iz naftalina, rekao je u „Književnim bilješkama“ škrtim jezikom nešto o „promašenom čovjeku“.
    Na križu, na groblju, slikar Miturič je ispisao:
    „Velimir Hlebnikov – Predsjednik Zemaljske Kugle.
    Ipak se našla odaja za lutalicu, istina – ne staklena.
    Teško da bi ti, Velimire, htio da uskrsneš, da bi ponovo lutao.
    A na drugom križu bilo je ispisano:
    „Isus Krist, car judejski.“
    Teško ti je bilo da lutaš stepama, i da budeš vojnik, čas noću čuvaš skladišta, čas polu-zarobljenik, da u Harkovu sudjeluješ u bučnom istupanju imaginista.
    Oprosti nam zbog sebe i zbog drugih.
    Zato što se grijemo pokraj tuđih vatri.
    Ranije je izgledalo da Hlebnikov sam ne primjećuje kako živi, da su rukavi njegove košulje pocijepani do ramena, rešetka njegova kreveta nije pokrivena perinom, da su rukopisi kojima je on punio jastučnicu izgubljeni. Ali, pred smrt, Hlebnikov se prisjetio svojih rukopisa.
    On je užasno umirao. Od trovanja krvi.
    Njegov krevet su ukrasili cvijećem.
    U blizini nije bilo liječnika, bila je samo liječnica, ali ženu on nije pustio sebi.
    Sjećam se starog.
    Bilo je to u Kuokali, već ujesen, kad su noći tamne.
    Zimi sam sretao Hlebnikova u kući jednog arhitekta.
    Bogata kuća, namještaj od karelijanske breze, domaćin bijel sa crnom bradom i pametan. Imao je kćerke. Ovamo je dolazio Hlebnikov. Domaćin je čitao njegove pjesme i razumio ih. Hlebnikov je bio nalik na bolesnu pticu, nezadovoljnu time što je promatraju.
    Kao takva ptica on je sjedio s opuštenim krilima, u starom kaputu i gledao u domaćinovu kćerku.
    On joj je donosio cvijeće i čitao joj svoje stihove.
    Odricao se svih njih, osim „Djevičanskoga boga“.
    Pitao ju je kako da piše.
    Bilo je to u Kuokali, ujesen.
    Hlebnikov je tamo živio u susjedstvu s Kulbinom i Ivanom Punijem.
    Ja sam doputovao tamo, pronašao Hlebnikova i rekao mu da se djevojka udala za arhitekta, očeva pomoćnika.
    Stvar je bila tako jednostavna....

    Nastavak u idućem komentaru, jer je ograničen broj znakova.

    avatar

    07.12.2008. (10:34)    -   -   -   -  

  • KemoTerapija

    Nastavak prošloga komentara:
    Takva se nevolja dešava mnogima. Život je dobro uređen, kao neseser, ali mi ipak ne možemo pronaći svoje mjesto. Život nas mjeri jednoga drugim i smije nam se kad se pružamo k onome tko nas ne voli. Sve je to jednostavno kao poštanske marke.
    Valovi u zaljevu su također bili jednostavni, kuokalski.
    Oni su i sada takvi. Valovi su bili rebrasto pocinčano gvožđe. Na takvom gvožđu peru. Oblaci su bili vunasti. Hlebnikov mi je rekao:
    - Znate li da ste me ranili?
    Znao sam.
    - Recite, što mi je potrebno? Što je ženama potrebno od nas. Što one hoće. Ja bih sve učinio. Ja bih pisao drukčije. Možda je potrebna slava?
    More je bilo mirno. U ljetnikovcima su spavali ljudi.
    Što sam mogao odgovoriti na tu Molbu o Peharu?
    Ispijte, prijatelji, ispijte veliki i mali, gorki pehar ljubavi. Tu nikome ništa nije potrebno. Ulazi se samo s propusnicom. I lako je biti okrutan, potrebno je samo ne voljeti. Ljubav isto tako ne razumije aramejski, kao ni ruski. Ona je kao čavli koji skroz probijaju.
    Jelenu u borbi koriste njegovi rogovi, slavuj ne pjeva uzalud, ali nama naše knjige neće poslužiti. Uvreda je neizlječiva.
    A nama ostaju žuti zidovi kuća osvijetljenih suncem, naše knjige i sva naša, na putu k ljubavi, izgrađena ljudska kultura.
    A obećanje da ćemo biti blagi.
    Što ako je veoma bolno?
    Prenesi sve u svemirske razmjere, stegni srce zubima, piši knjigu.
    Ali, gdje li je ta koja me voli?
    Ja je vidim u snu i uzimam za ruke, i nazivam imenom Ljusi, plavookim kapetanom moga života i padam onesviješten kraj njenih nogu i trgnem se iz sna.

    avatar

    07.12.2008. (10:37)    -   -   -   -  

  • ćiril

    hvala prika, šklovski je 5. niska bisera. šlovski, šlavski, šklovski, natucao sam prekjuče u podrumima gdje je sajam knjiga.nemaju ga, nikad čuli, ali doći ću ja do njega.

    avatar

    07.12.2008. (20:12)    -   -   -   -  

  • An-tica

    "Sve je to jednostavno kao poštanske marke" a ne događa se i nije mi jasno. Dogovor,kada :sada - ja za,, di : reci ?

    avatar

    07.12.2008. (22:45)    -   -   -   -  

  • An-tica

    Naće poštar nać..to je njemu kava ..može bila,,poštar će izaći na teren cafe bare Vegas u 15 h ..i eto mu palac da uspije već u prvom pokušaju...sritno..

    avatar

    08.12.2008. (11:06)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se