Komentari

malenazvijezdice.blog.hr

Dodaj komentar (27)

Marketing

  • Ivana

    Bila sam opet u bolnici i nisam vam se mogla javiti... Danas sam izašla na zahtjev roditelja jer me je doktorica željela poslati u Lopaču- psihijatriju koju sam spominjala na blogu.... Ovaj put sam se napola izvukla. Uz pomoć Krunoslava Borovca koji je načelnik u policijskoj upravi zagrebačkoji ići ću u polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba na razgovore... I ako i oni budu istog mišljenja kao ova doktorica iz kuxe idem u Lopaču... Sve ovisi o meni, a ja sam stvarno jako loše... Tak da postoji velika mogućnost da završim u Lopači.... A Božić se bliži. kakvi će to biti blagdani bez obitelji?! Sad donekle znam kako se je vama nosit s gubitkom Stelice! O svemu sam više pisala na blogu... Sad idem... Ne mogu više pisati...teško mi je... slomljena sam

    avatar

    11.11.2008. (17:39)    -   -   -   -  

  • emocija

    Kako je život surov i interesantan u isti čas. Dok sam živjela sretno, nisam niti mislila na sve trenutke koji obilježavaju pojedine događaje. Dolazili su i prolazili onako usput. Rođendani, nekome imendani, godišnjica braka... zapravo svelo se na mali broj dana.Sada, kada sam "s druge strane" i kada se na mene svalio teret nesreće, broj dana koji obilježavaju pojedine trenuteke nevjerojatno se povećao. I svaki je dan neka obljetnica izražena kroz bljesak sjećanja a onda i posebni dani. Previše ih je, jer previše bole. Njezin rođendan, prvi dan kada sam osjetila njezino micanje, matura, diploma, njezino prvo zaposlenje, godišnjica njezinog "odlaska", pa polugodišnjice, pa svaka subota kao dan posebne muke, sjećanja na zadnji dan proveden s njome .... sve me udara, svaki je dan posvećen njoj.
    Tako i ta paralela koju si povukla između dva utorka, utorka sreće i utorka nesreće. Tražimo spone, mozak neprestano usmjerava sjećanja na određene događaje koji bi prošli neprimjetno a sada su samo bolni dodaci ovoj sveopćoj i strašnoj boli.

    avatar

    11.11.2008. (17:41)    -   -   -   -  

  • kecoland

    Hvala na dobrim željama ,hvala , sve je izgleda dobro završilo za sada.

    Čitam kom."Ivane" i srce me boli jer i meni se javi, srce me boli kada čitam njezine kom. ili postove, zar nikog nema da tom djetetu pomogne, bože zar mora i ona završiti tragično, kao što je i pokušavala, Bože sve kreče od obitelji, mislim da netko nije vrijedan imati djecu, znam da je to grubo rečeno , no nažalost to je i stvarnost.

    Dugo pokušavam raditi jednu sklupturu za vašeg anđela, a nikako da krenem, ne zato što ne želim već ne mogu, nadam se da ipak hoću, ako ju napravim biti će na blogu. vizija mi je u glavi samo da krenem, naši anđeli su povezani tim crnim datumom 31.10. tako da mi je i Vaš anđeo u mojim mislima .
    I

    avatar

    12.11.2008. (00:05)    -   -   -   -  

  • milicza

    Sandra, način na koji čuvaš uspomene na nju, to je nešto posebno, iako u srcu uvijek nosiš svoje uspomene na nju, ovo je posebno mjesto, sa srcem, sa dušom, ovo mjesto odiše bezgraničnom ljubavlju, tugom i blagošću. Hvala ti što dijeliš svoja sjećanja, riječi i misli sa nama. Mislim na vas, molim za vas., grlim te mislima.

    avatar

    12.11.2008. (11:31)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Ivana - Draga Ivana, ja ne volim nikome suditi i zaista sam bila uz tebe sve ove mjesece, na sve moguće načine, predlagala sam ti i susret toliko puta, u Poliklinici u Gajnicama sam za tebe išla intervenirati, eto, sada ćeš i do njih doći, i ja sam dalje zaista nemoćna, žao mi je što sve što za tebe mogu učiniti je da te slušam. A znaš, osjećam da si puno jača nego što to sama sebi želiš priznati, ja zaista vjerujem da bi ti sebi sama trebala biti najveći prijatelj i cijeniti taj život koji imaš. Jedan jedini je. Meni zaista nije do njega više, ali tu sam, borim se, jer je jedini i nije svima posut ružama, ali to nije razlog da se ubijamo. Dosta je što nas ubijaju po cestama...Drži se malena, ako dolaziš u Gajnice javi mi se na mobitel, ja sam tu blizu možemo se naći na soku, zašto to uporno izbjegavaš?

    emocija - znaš li da ta paralela utoraka nije bila u mojoj glavi do neki dan. Bili su mi moji u posjeti i kako čekaju dijete, pričali smo naravno i o našim curama kada se koja rodila, Tina u petak, Stela u utorak........i odjednom je nastao muk...........UTORAK??? Pa ona je i ..... .......u utorak.....u tom trenu sav trud privida dobrog raspoloženja je nepovratno izgubljen, i opet mrak, tama, bol, istina, surova istina......
    Ostatak vremena se uporno ponašamo kao da je Stela samo privremeno odsutna....

    Kecholand - već i sama pomisao da naparavite skulpturicu za Stelu me ispunjava zahvalnošću. Imate nevjerojatan talenat i taj način kanaliziranja osjećaja je fantastičan zapravo... Ja trenutno radim male figurice od gipsa (gotovi kalupi) i farbam ih običnim temperama, radim to već danima i danima, sati samo prolete i osjećam da mi je to jako dobro za živce.....

    Milicza - Hvala ti draga, znaš nekada te uspomene koje nosim budu doslovce noćne more. Prošlu noć sam pokušala zaspati bez svoje tablete, i nije išlo. Počele su užasne more, da samo znaš kako je to bizaran osjećaj.....onako kroz maglu sjećanja i sanjanja i tog mučenja mi prolazi kako se bojim kada je Stela kod prijateljice na igranju i kako se u toj igri može ozlijediti, kako me bilo strah da dok trčkaraju po stanu dok se igraju lovice mogu zalupiti jako vratima i tako pritisnuti prstiće i slomiti ih.....zamisli ti to........i digne me to u panici........mila moja, čuvaj prstiće svoje......a nje više nema ..........

    avatar

    12.11.2008. (12:49)    -   -   -   -  

  • Marija Beljan

    od nedjelje do nedjelje, od Marinja(Svijećnice) do Snježne gospe....

    avatar

    12.11.2008. (20:19)    -   -   -   -  

  • enika36

    Ostavljam vam svima jedan topli zagrljaj a 16. ćemo u znak podrške zapaliti svijećicu na prozoru, barem toliko možemo napraviti. pozdrav....

    avatar

    12.11.2008. (22:55)    -   -   -   -  

  • KC

    Čitajući ove stranice osjećam kao da Vas poznajem godinama. Postali ste mi nekako bliski. Ne prođe ni dan a da ne svratim na ovaj blog. Sandra, Vi ste toliko dobri i humani. Divna ste osoba. Za svakoga nađete lijepu riječ. Voljela bih Vas upoznati. Ostavljam Vam zagrljaj utjehe i šaljem Vam veliki pozdrav. Vaši su sretni što Vas imaju. Pozdrav od Danijele iz KC

    avatar

    13.11.2008. (10:32)    -   -   -   -  

  • Karmen

    Ne mogu da se ne osvrnem na gornji komentar koji Vas draga Sandra u najkraćim crtama opisuje. Samo mi je žao što smo Vas na ovaj način "upoznali".
    S Vama u mislima 16.-og. kad već ne možemo biti fizički.
    Puno pozdrava.
    Karmen

    avatar

    13.11.2008. (12:14)    -   -   -   -  

  • marisi

    Draga gospodjo Sandra, surfajuci netom da nadjem neke resurse za fotografe, slucajno sam naisla na blog Avine mame koji bih htjela podijeliti s vama.
    Ava je djevojcica iz Australije koja je umrla nesretnim slucajem (ne u prometu) prije godinu i pol i njena mama isto pise blog.
    Dirnuo me, bas kao i vas.
    Nije to blog samo o Avi (njena mama je pisala i prije Avine smrti) nego i o obiteljskom zivotu nakon nesretnog dogadjaja, o fotografiji, o majcinstvu, svemu po malo...
    Tuzan je, a opet nekako...ne znam...snazan pa i na trenutke optimistican.
    Link je ovdje, ako vas zanima:
    http://sheyerosemeyerphotography.com/blog/

    Pozdrav iz Londona

    avatar

    14.11.2008. (08:24)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Jadranka - hvala ti za podršku, mada je simbolična ona je znak da ti je stalo, da želiš reći NE - nasilju na cestama, da želiš reći NE - oni nisu smjeli poginuti, NE - to nije normalno i NE - to se nikako ne bi smjelo događati....

    DAnijela i Karmen - hvala vam na podršci - puno...

    Marisi - bacila sam brzinski pogled na blog, predivan je, spremila sam stranicu i pomno ću ju pročitati, hvala ti na linku...

    Voljela bih imati snagu za nastaviti život u rozoj boji.....ali ja to jednostavno ne mogu. Ne mogu se pomiriti sa činjenicom da je moje jedno dijete mrtvo i to radi užasne gluposti, radi bahatosti jednog čovjeka koji ju je pregazio na smrt, oduzeo joj pravo na život, na rozu boju, na sreću i ljepotu koju je tek trebala doživjeti, jednostavno ne mogu.

    Ja se trudim živjeti, moja Tina to zaslužuje, danas ćemo otići na Interliber, sutra na jednu izložbu, nakon toga nas dvije uvijek odemo negdje na Pizzu, puno pričamo i družimo se i ja u tom istinski uživam, ali onu sreću u srcu više ne mogu osjetiti, nema Stele da to s nama dijeli, a nije tako trebalo biti.....Netko je za to kriv, i kada bi taj netko osjetio da ja manje patim, da nastavljam svoj život živjeti na način da sam prihvatila smrt svoje Stele, da sam sada u stanju biti sretna i zahvalna što sam ju uopće imala tih 7,5 godina i njemu bi bilo lakše, zar ne? A kakva je to opet poruka...........onima koji će to i dalje činiti.......ubijati ljude na cesti će zaista postati normalno........kao da je to neizbježno....... A NIJE!!!!
    Vikend ćemo završiti na jednom pretužnom i totalno nepotrebnom skupu.....gdje ćemo paliti svijeće za naše poginule u prometu.....
    I tako....svatko se trudi na svoj način..
    No, tebi hvala u svakom slučaju...
    Sandra

    avatar

    14.11.2008. (09:58)    -   -   -   -  

  • kecoland

    Super da radite to pokušajte sa glinom ako imate uvjeta malo se zaprlja, imate gotovu glinu čistu u dežamanovom prolazu i pokušajte!!

    hvala na pohvalama za slike, sada su slike , sutra glina, prekosutra zidanje na ranču , biježim od vremena zapravo želim da vrijeme jednostavno leti, bojim se kada mi više neće na pamet dolaziti što da radim, onda to nebude dobro!
    Svakako budem radio sklupturu posvečenoj Stelici! za svoju dušu! umislio sam kao da su zajedno njih dvoje kao da Silvio pazi na nju i obratno. sory!

    Vidim da pokušavate pomoći Ivani , samo kako joj pomoći?

    avatar

    14.11.2008. (17:12)    -   -   -   -  

  • marisi

    Razumijem ja to, apsolutno.
    I mislim da se puno teze pomirit s cinjenicom da nekoga nema kad postoji direktni krivac za smrt vase voljene osobe. U Avinom slucaju toga nije bilo, njena smrt je uistinu bila nesretni slucaj i mozda je to neka olaksica (ako se to uopce moze tako nazvat) koja daje closure njenoj obitelji.
    No, citajuci njen blog, dobijam dojam da je i kod gospodje Rosemeyer zapravo ista situacija kao i kod vas. I nakon godine i pol njena sjecanja i osjecaji...tuga za Avom ne jenjavaju i mislim da nikad i nece.
    Jedina razlika je sto ona pise i o drugim stvarima (blog je ipak zapocet kao fotografski blog).
    Ali Ava, Ava joj je uvijek u srcu i na mislima. Osjeti se to.

    Htjela bih jos samo reci da vas citam dugo, al da ne napisem uvijek komentar jer niti ne znam sto reci. Drzite se i nastavite i dalje pisati. Vjerujem da vas blog pomaze mnogima koji su izgubili voljenu osobu.

    Pusa

    avatar

    14.11.2008. (17:20)    -   -   -   -  

  • Obitelj Bistrovic

    Draga Sandra,nažalost nismo u mogućnosti doći i pridržiti Vam se danas na Mirogoju ali zato svijeća za sve žrtve stradale u prometu gori i u našem prozoru,da se nikada ne zaborave...veliki pozdrav i zagrljaj utjehe Vam ostavljam sa svojom malom obitelji

    avatar

    16.11.2008. (11:04)    -   -   -   -  

  • PartizAna

    Zapalila sam svijeću za vašu Stellu i sve druge stradale.

    avatar

    16.11.2008. (12:06)    -   -   -   -  

  • iva

    bok

    ja sam iva i svaki dan barem jednom posjetim vaš blog. u zadnje vrijeme sam počela posječivati i blog od vaše tine. kad god počnem gledat slike i čitati vaše postove počnem plakati... blog vam je stvarno super. heh... i sada plačem

    stela je bila stvarno slatka i ima sreće što ima mamu koja je tako voli. to nemaju sva djeca. rijetko koja bi mama imala snage da tako otvoreno i s toliko ljubavi piše o svojoj kčerkici.

    ne mogu ni zamisliti kako vam je teško bilo kada je bila ta nesreća. kada je meni nedavno umro netko blizak bili su mi to najgori dani u životu.

    na ovaj sam blog naletjela slučajno, al mi je drago što jesam...

    moram ić

    bok

    avatar

    16.11.2008. (15:18)    -   -   -   -  

  • jos jedan blog jedne studentice

    I na mom prozoru gori svijeća,a gledala sam i na Novoj tv prilog o današnjem danu i okupljanju Udruge.

    avatar

    16.11.2008. (17:46)    -   -   -   -  

  • kecoland

    Klikom na mom blogu u boxu na englesku verziju onda se i Vaš blog klikom kod mene za Vaš blog "Stelica" u prevodi na engleski i to cijeli nadam se da se ne ljutite to sam stavio zbog obitelji brojne koji ne čitaju hrvatski ako nije to u redu javite pa budem skinu to sa savog bloga

    Drago

    avatar

    16.11.2008. (21:49)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Hvala svima za upaljene svijeće....

    Kecholand - Ne, naravno da se ne ljutim.....zapravo je jako zanimljivo....

    avatar

    16.11.2008. (22:40)    -   -   -   -  

  • kecoland

    Poslao budem i Vama što da upišete u svoj box da imate i svoj blog u prijevodu na engleski, a može i na druge jezike i to samo jednim klikom
    Topli pozdrav!

    avatar

    17.11.2008. (18:58)    -   -   -   -  

  • milicza

    upalila sam svijeću, naravno.. čudila sam se koliki je medijski prostor dobila ova akcija, ugodno sam bila iznenađena. željela sam doći na Mirogoj , no morala sam sa Karlom u crkvu, ove godine ima Prvu sv. Pričest...., ali cijelo vrijeme sam u mislima bila s vama, plakala sam na dnevniku... vidjela sam te na tren.mislim na sve vas, uvijek ste u našim molitvama.

    avatar

    17.11.2008. (22:14)    -   -   -   -  

  • Ivana

    Teta Sandra, danas idem prvi put u Gajnice kod doktorice Marije Bačan... Bojim se... Ljudi su me izigrali i izgubila sam povjerenje u sve ljude... Ne mogu, a i ne želim joj se otvoriti, povjeriti... Ne vjerujem joj... Ne vjerujem nikome... Ne znam kako će to završiti, ali znam da ne želim ići tamo.... Ne želim...

    avatar

    18.11.2008. (10:55)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Javi mi se na mobitel Ivana kad budeš u Gajnicama, ja sam tu od te Poliklinike 2 minute udaljena. Molim te....

    avatar

    18.11.2008. (11:11)    -   -   -   -  

  • Ivana

    Izgubila sam vaš broj.... Tj. mobitel mi se pokvario i tako sam ostala bez broja... Pošaljite mi broj na ovu adresu: crogirlivana@hotmail.com

    P.S., ja sam naručena poprilično kasno - u 19h i roditelji idu sa mnom... Javit ću vam kad ću bit naručena u neko normalnije vrijeme i kad roditelji ne će ić sa mnom.... Samo mi pošaljite broj.... Unaprijed hvala!!!

    avatar

    18.11.2008. (11:50)    -   -   -   -  

  • Stelina mama

    Ivana,
    poslala sam ti mail s brojem mobitela.

    Da, kad dolaziš s roditeljima znam da ti je nezgodno nazvati me da se vidimo. To je istina, ali ti ionako uporno izbjegavaš naći se sa mnom. Ja ću naći vremena pa sam sigurna da možeš i ti. Teško mi je ovako bilo što više reći, želim te upoznati, želim ti u živo neke stvari reći. Doktori ti neće puno pomoći, a to što se osjećaš izigrana nije realna slika. To je odraz njihove nemoći, jer ti oni zapravo ne mogu pomoći. To si već i sama do sada trebala zaključiti. Ja kod svog psihijatra odlazim i izjadam se i pričam mu, on me sasluša i savjetuje tu i tamo, ali i on i ja znamo da tu nema neke konkretne pomoći. Sve je u nama samima. Sto puta sam ti to rekla i napisala. Ti imaš u sebi snagu za izdići se iznad svih problema, jer to uopće nisu problemi Ivana, ne oni zaista pravi problemi. Kad ti to govorim ja koja sam živjela u paklu s ocem pijancem i doživjela milijun puta od njega gore stvari nego ti od svoga, kada ti to govorim ja koja sam izgubila dijete na najgori mogući način, (mada je gubitak djeteta sam po sebi najgori, bez obzira na način, ali mene muči to što Stela ima svog ubojicu, koji živi, a moje dijete je mrtvo zbog njega)u pupoljku njezine mladosti, onda mi moraš vjerovati da je to tako. ZAŠTO MI NE VJERUJEŠ?? ZAŠTO NE PROČITAŠ ŠTO TI PIŠEM I ZAISTA O TOM RAZMISLIŠ??? To mi nekako nije jasno. I onda naravno ostavaljaš na sve dojam da manipuliraš ljudima, da sve to radiš da bi privukla pažnju na sebe..... Loš je to način. Josipa ti je dobra prijateljica, ali i dobre prijateljice se umore, i one imaju svoj život i svoje probleme, vidim ja to i na svojim prijateljicama. Da im samo cijelo vrijeme govorim o tome koliko patim, a ne pričam ni o čem drugom, već bi mi sve do sada okrenule leđa. Ne može nitko podnijeti toliko negative, nema nitko volje i snage nositi tuđu bol neprestano....isrcpe se.....mi ih iscrpimo i tako otjeramo od sebe.........
    Toliko toga bih ti još rekla, a ti nikako da mi pokloniš mrvicu vremena. Ne mogu ovako preko pisma, želim ti gledati u oči, želim vidjeti dopiru li te riječi do tebe....Ovako imam osjećaj da to sve pročitaš i samo zaboraviš. Okreneš se opet samo sebi i svojoj opsesiji i sve zanemariš.
    Hajde malena, nađi vremena za jednu kavu ili čaj sa mnom. Broj sada imaš.

    avatar

    18.11.2008. (12:23)    -   -   -   -  

učitavam...