PANIKA SAMOCE Kada mi je dosadno, uvijek mi samo drugi dosadjuju, sam sebi nikada ne dosadjujem, sam se mogu samo necim zanimati. Jer i misli su dobre drugarice, vrlo zabavne i dosjetljive. I zato ne poznajem prave samoce, i otkako mi je proslo petnaest godina ne postavljam samoci nikakvu aureolu. Prava samoca mozda vodi ravno u zlocin. A ja vazim tako nezeniv, ljepse nego onaj namrgodjeni Danac. U samoci sam dozreo. Ali sto je bila ta samoca nego poravnanje, slivanje nekih mora s jednim velikim oceanom. Sto je bila ta samoca nego ujednacenje u sebi raznih glasova, raznih nagona? Trazenje veze i saobracaja. Samoca moze biti panicna, kao neke nepregledne prasume. Iz takve samoce mogu siknuti izvori ludila, mahnitanja. Ali tesko mi je samoci dati onu svetinju, i ono prokletstvo, te da bude kao jedan genij. Najvise su sami oni koji su od sebe najvise dali. Oni vode u tajnu objasnivsi se. Samotni su vrhunci kao Mont Blanc i Jungfrau, ali je ljudska samoca ipak samo poza. Veci iznos rada nas poglavito mijesa s covjecanstvom, a ne bratimljenje uz casu, teatralno grljenje, i popustanje nemjerodavnosti, tovirna i lupanar. Pojedinacka bogatstva uma na korist su zajednicama, a pojedinacke propasti rupe su koje ce rasparati haljinu. Ja biram drustvo, rado volim da ostanem sam, jer duhovno sam sebi mogu najbolje pomoci. U evandjeoskoj prici je bio jedan djavo koji se zvao Legija, i taj je potopio jedno krdo svinja. Ne mogu se previse druziti kada sam samo do neke mjere saopciv. Prava je samoca uvijek dobro drustvo — isto onako kako je svaka srijeda kraj, jer u stvari nema sredine. Ja cijenim ljude koji su dobri i duboki bez svjedoka, koji su za se same istinoljubivi svjedoci.... A tek mislioci su se prvi naucili da budu privatni, tajni ljudi. Tin Ujevic (1891 - 1955)
Ovo stoji u boxu sa strane na mom blogu... ja zaista volim samoću... i sređivanje misli. Osmjeh ti ostavljam :-)
07.11.2008. (17:22)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Na predhodnom sam postu pisala o samoći koja me smiruje. Uživam u njoj, u tišini... Ne volim da mi se remeti red događaja, da moja tišina bude narušena zlim ljudima. Pozdrav ostavljam!
07.11.2008. (21:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sivilo i kisa cesto nas vode u depresiju. Tomu se ne treba opirati. To je znak da smo jos uvijek ljudi koji osjecaju. Kisa fizicki ''pere'' Zemlju, pa nam podsvjesno sugerira na nase ''duhovno pranje''. Tada nesvjesno radimo pravi korak i udaljujemo se od sveg umjetnog svijeta u suprotnom smjeru, prema sebi. Tako dolazimo do smirenosti. Sa ove tocke, oslobođeni napetnosti i racionalnog razmisljanja, skidamo lance sa vlastite intuicije i pustamo je da slobodno ide. Necemo znati ni kuda, ni kako, ali naci ce svrhovitost i pokazati nam je bez puno najave ili objasnjenja. Ipak, nisam sigurna da li bi pojam ''samoce'' koristila u ovom kontekstu. Samoca je sa jedne strane samostalnost i svjesnost o vlastitoj samoegzistenciji, jer sav svijet koji znamo postoji samo u nasoj glavi. Sa druge strane, ona je potpuna nesvjesnost vlasite pripadnosti jednih drugima, ostalim bicima, cijeloj Zemlji, i na posljetku cijelom Svemiru, pa samim tim i potpuno neprirodna… Subjektivno mogu reci da je jedna od rijetkih stvari koje covjek moze prihvatiti, ali se na njih nikada nemoze naviknuti. Samoca, sve u svemu, ima pozitivan predznak sve dok mi gospodarimo njome. Ali ne i suprotno. Moram naucit sazet ono sto zelim reci. :) poz
07.11.2008. (22:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
skladateljica snova
PANIKA SAMOCE
Kada mi je dosadno, uvijek mi samo drugi dosadjuju, sam sebi nikada ne dosadjujem, sam se mogu samo necim zanimati. Jer i misli su dobre drugarice, vrlo zabavne i dosjetljive. I zato ne poznajem prave samoce, i otkako mi je proslo petnaest godina ne postavljam samoci nikakvu aureolu. Prava samoca mozda vodi ravno u zlocin. A ja vazim tako nezeniv, ljepse nego onaj namrgodjeni Danac. U samoci sam dozreo. Ali sto je bila ta samoca nego poravnanje, slivanje nekih mora s jednim velikim oceanom. Sto je bila ta samoca nego ujednacenje u sebi raznih glasova, raznih nagona? Trazenje veze i saobracaja.
Samoca moze biti panicna, kao neke nepregledne prasume. Iz takve samoce mogu siknuti izvori ludila, mahnitanja.
Ali tesko mi je samoci dati onu svetinju, i ono prokletstvo, te da bude kao jedan genij. Najvise su sami oni koji su od sebe najvise dali. Oni vode u tajnu objasnivsi se. Samotni su vrhunci kao Mont Blanc i Jungfrau, ali je ljudska samoca ipak samo poza.
Veci iznos rada nas poglavito mijesa s covjecanstvom, a ne bratimljenje uz casu, teatralno grljenje, i popustanje nemjerodavnosti, tovirna i lupanar. Pojedinacka bogatstva uma na korist su zajednicama, a pojedinacke propasti rupe su koje ce rasparati haljinu. Ja biram drustvo, rado volim da ostanem sam, jer duhovno sam sebi mogu najbolje pomoci. U evandjeoskoj prici je bio jedan djavo koji se zvao Legija, i taj je potopio jedno krdo svinja. Ne mogu se previse druziti kada sam samo do neke mjere saopciv. Prava je samoca uvijek dobro drustvo — isto onako kako je svaka srijeda kraj, jer u stvari nema sredine.
Ja cijenim ljude koji su dobri i duboki bez svjedoka, koji su za se same istinoljubivi svjedoci....
A tek mislioci su se prvi naucili da budu privatni, tajni ljudi.
Tin Ujevic
(1891 - 1955)
Ovo stoji u boxu sa strane na mom blogu... ja zaista volim samoću... i sređivanje misli.
Osmjeh ti ostavljam :-)
07.11.2008. (17:22) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
riječi tišine
Na predhodnom sam postu pisala o samoći koja me smiruje. Uživam u njoj, u tišini...
Ne volim da mi se remeti red događaja, da moja tišina bude narušena zlim ljudima.
Pozdrav ostavljam!
07.11.2008. (21:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
outsiderica
Sivilo i kisa cesto nas vode u depresiju. Tomu se ne treba opirati. To je znak da smo jos uvijek ljudi koji osjecaju. Kisa fizicki ''pere'' Zemlju, pa nam podsvjesno sugerira na nase ''duhovno pranje''. Tada nesvjesno radimo pravi korak i udaljujemo se od sveg umjetnog svijeta u suprotnom smjeru, prema sebi. Tako dolazimo do smirenosti. Sa ove tocke, oslobođeni napetnosti i racionalnog razmisljanja, skidamo lance sa vlastite intuicije i pustamo je da slobodno ide. Necemo znati ni kuda, ni kako, ali naci ce svrhovitost i pokazati nam je bez puno najave ili objasnjenja.
Ipak, nisam sigurna da li bi pojam ''samoce'' koristila u ovom kontekstu. Samoca je sa jedne strane samostalnost i svjesnost o vlastitoj samoegzistenciji, jer sav svijet koji znamo postoji samo u nasoj glavi. Sa druge strane, ona je potpuna nesvjesnost vlasite pripadnosti jednih drugima, ostalim bicima, cijeloj Zemlji, i na posljetku cijelom Svemiru, pa samim tim i potpuno neprirodna… Subjektivno mogu reci da je jedna od rijetkih stvari koje covjek moze prihvatiti, ali se na njih nikada nemoze naviknuti. Samoca, sve u svemu, ima pozitivan predznak sve dok mi gospodarimo njome. Ali ne i suprotno.
Moram naucit sazet ono sto zelim reci. :) poz
07.11.2008. (22:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...