Komentari

invertebrata.blog.hr

Dodaj komentar (10)

Marketing


  • srdelica

    joyce!!!!!

    avatar

    21.08.2008. (20:44)    -   -   -   -  

  • Catma

    Ovo je koncentrat, Verte, sakupljanje u niski start. Nadam se da će se odapeti, ali na način kako savjetuje Devidé.

    avatar

    30.08.2008. (20:44)    -   -   -   -  

  • grga

    Dragi R.
    u ovom tvome izvrsnom odabiru najdraži mi je Joyce (molim da me se ne shvati krivo), volio bih i ovo kao Devide (molim da me se ne shvati krivo), ali to svakako prelazi moje mogućnosti.
    Pridružujem se svojim skromnim, ali mi dragim izborom. (molim da me se ne shvati krivo)

    Nastojim ponovo uloviti kolutove dima, šarene mjehuriće sapunice, kao u dječjoj igri. Ali, kako je lako zaboraviti… Toliko je stvari prošlo od tih ispraznih ljubavi da im više zacijelo ne prepoznajem slast, a posebice rado niječem da sam zbog njih ikada patio. Pa ipak, među svim tim ljubavnicama ima bar jedna koju sam uistinu volio. Ona je bila u isti mah i tananija i čvršća, i njeznija i tvrđa od ostalih: njen obli i vitki stas podsjećao je na trsku. Oduvijek sam uzivao u ljepoti kose, tom svilenastom i lelujavom dijelu tijela, ali kose su u većine nasih zena tornjevi, labirinti, barke ili gnijezda otrovnica. Njezina je kosa rado bila ono što sam i želio da bude: grozd u doba berbe ili krilo. Ležeći na leđima, naslonjena svojom ponositom glavicom na mene, pripovijedala mi je prilično bestidno o svojim ljubavima. Volio sam njenu žestinu i njenu ravnodušnost u užitku, njenu izbirljivost i njenu pomamu kojom je sebi razdirala dušu. Znao sam da je imala na desetke ljubavnika; nije im ni broja znala; ja sam bio tek statist koji ne zahtijeva od nje vjernost. Zaljubila se bila u jednoga plesača, Batila, toliko lijepog da su joj se sve ludosti činile unaprijed opravdanima. Grcala je izgovarajući njegovo ime u mojemu naručju, a moje ju je odobravanje ohrabrivalo. U drugim prigodama oboje smo se valjali od smijeha. Umrla je mlada na nezdravu otoku na koji ju je obitelj prognala nakon skandalozne rastave. Drago mi je zbog nje što je tako ispalo, jer se bojala starenja, premda tako nešto nikada ne osjećamo za one koje smo voljeli. Bila je silno rastrošna. Jednoga me dana zamolila da joj posudim sto tisuća sestercija. Sutradan sam joj donio tu svotu. Sjela je na tlo, onako sitna kao djevojčica što se igra, istresla vrećicu na kameni pod i počela dijeliti sjajnu gomilu na hrpice. Znao sam da za nju, kao i za sve nas rasipnike, ti zlatnici nisu kovanice propisane težine s likom Cezarovim, nego čarobna materija, osobna moneta s likom himere nalik na plesača Batila. Ja više nisam postojao. Bila je sama. Gotovo ružna, onako namrštena čela, divno ravnodušna spram vlastite ljepote, računala je i preračunavala na prste i teško zbrajala, kreveljeći se, poput školarca. Nikada mi nije bila čarobnija nego u tom času. Marguerite Y.

    Tihi dodatak za ugodnu noć. Želio bih da me se shvati pravo. Ne sumnjam u to.
    p.s. ...ako me nema ovdje ne znači da nisam ovdje. ponekad, nerijetko, i u mislima.

    avatar

    18.10.2008. (22:27)    -   -   -   -  

  • vertebrata

    Dragi Grga,

    Lijepo te je opet čuti. Neću pitati gdje si se povukao, i zbog čega. Razlozi su uvijek nebitni jednom kad se povlačenje dogodi. Onda treba samo odagnati, prevladati ili možda samo jednim zimskim snom prespavati nedaće. I onda opet izaći van u svijet. Prosto kao smjena godišnjih doba. Jednostavno kao disanje. Udahnuti svijet, privući ga na sebe, onda se povući i nakalemljeno postepeno guliti sa sebe, i onda opet udahnuti, naravno nikad to nisu isti dojmovi, senzacije, slike, opsjene,... krucijalno je ne preopteretiti se izvanjskim pa zaboraviti da treba i izdahnuti. Danas je prelako (deja vu me puca, kao da sam ovo već mislio jednom, govorio,...a nisam već dugo) zapustiti se i izgubiti se u stvarima. Ili što je zavodljivije: izgubiti se u sebi. No ti si se vratio, što mi je izrazito drago.

    Čitajući tvoj odlomak sjetio sam se Millera i njegove Mone. To je taj tip žene. Jedan od arhetipova. No dok sam prelistavao Millera i neke druge knjige, primijetio sam kako mi od prije tri-četiri godine označeni ulomci i rečenice ne znače više bogznašto. Čak ne vidim uopće ikakvu nit koja bi mi ukazala bar i na prijetvornu ljepotu napisanog. Aksiom: promijenio sam se i moj ukus zajedno sa mnom. Korolar: Morat ću iznova pročitati stotinjak knjiga ako želim imati up-to-date-ano mišljenje o njima i u skladu s njima. Problem: nemam toliko vremena. Paradox: želim ih opet pročitati. Lema: Stignu se pročitati samo najdraže. Slijedi, začudo!, kako je misao precijenjena. No ono što smo mi osjećali dok smo čitali tuđa mišljenja ili pak sami bivali razmišljajuće - ta potresenost, čuđenje - thaumazein, zbog nje se isplati i prevrednovati stvari. Unutarnje i vanjske.

    Evo traženog ulomka, više mi i nije upečatljivo no nema veze:

    ...Veče se bliži, a ja stojim tu s licem utisnutim među rešetke, ali Mone nema i ja ponovno čitam telegram, ali mi to nimalo ne pomaže. Vraćam se opet u Četvrt, i ipak s tekom pojedem obilan obrok. Šetajući dokono kraj Domea, nešto kasnije, iznenada vidim neko blijedo podbuhlo lice i užagrene oči - baršunasti kostimčić, koji sam uvijek obožavao, zato što su se pod tim mekim baršunom uvijek nalazile njene tople grudi, mramorne noge, svježe, čvrste, mišićave. Ona se uzdiže iz mora lica i grli me, grli me stravstveno - dok tisuću očiju, noseva, prstiju, nogu, boca, prozora, lisnica, tanjura zuri u nas, a mi se nalazimo u zagrljaju svega toga nesvijesni. Sjedam kraj nje i ona priča - cijela poplava riječi. Divlje sušićave note histerije, perverzije, gube. Ne čujem ni riječi, zato što je lijepa i ja je volim, i sada sam sretan i želim umrijeti.
    (Henry Miller, Rakova obratnica, str 26)

    avatar

    22.10.2008. (00:30)    -   -   -   -  

  • vertebrata

    U Dnevniku ljubavi, Anais Nin također progovara o Moni (June):

    December 1931, Anais wrote the following passage shortly after meeting June for the first time.
    A startingly white face, burning eyes. June Mansfield, Henry's wife. As she came towards me from the darkness of my garden into the light of the doorway I saw for the first time the most beautiful woman on earth.
    Years ago, when I tried to imagine a pure beauty, I had created an image in my mind of just that woman. I had even imagined she would be Jewish. I knew long ago the color of her skin, her profile, her teeth.
    Her beauty drowned me. As I sat in front of her I felt that I would do anything she asked of me. Henry faded, She was color, brilliance, strangeness.
    Her role in life alone preoccupies her. I knew the reason: her beauty brings dramas and events to her. Ideas mean little. I saw in her a caricature of the theatrical and dramatic personage. Costume, attitudes, talk. She is a superb actress. No more. I could not grasp her core. Everything Henry had said about her was true.
    By the end of the evening I was like a man, terribly in love with her face and body, which promised so much, and I hated the self created in her by others. Others feel because of her; and because of her, others write poetry; because of her, others hate; others, like Henry, love her in spite of themselves.
    June. At night I dreamed of her, as if she were very small, very frail, and I loved her. I loved a smallness which had appeared to me in her talk: the disproportionate pride, a hurt pride. She lacks the core of sureness, she craves admiration insatiably. She lives on reflections of herself in others' eyes. She does not dare to be herself. There is no June Mansfield. She knows it. The more she is loved, the more she knows it. She knows there is a very beautiful woman who took her cue last night from my inexperience and tried to lose her depth of knowledge.
    A startingly white face retreating into the darkness of the garden. She poses for me as she leaves. I want to run out and kiss her fantastic beauty, kiss it and say, "You carry away with you a reflection of me, a part of me. I dreamed you, I wished for your existance. You will always be part of my life. If I love you, it must be because once we shared same fantasies, same crazyness, same stage. The only force that binds you is your love of Henry and that's way you love him. He gives you pain, but hold together body and soul. He unites them. "


    Komentirati ove tekstove i nije potrebno. Svi smo bili tamo - Izvan pogleda žene u kojoj su svi naši zagrljaji. No imamo nešto jednako vječito :

    Accountancy, Marin Sorescu
    (Trans. C. Iliescu)

    It comes a day
    When we must draw under ourselves
    A black line.
    And sum up.

    Few moments when we were about to be happy,
    Few moments when we were about to be beautiful,
    Few moments when we were about to be brilliant.
    Several times we met
    Some mountains, trees and rivers
    (Where might they be? And, are they still alive?)
    All this sums up a shiny future
    That we've already lived.

    One woman we loved
    Plus the same woman who didn't love us,
    Make zero.

    A quarter of your life of studies
    Sums up some thousand million of fodder words,
    Whose wisdom we have gradually dropped.

    And finally one Fate
    Plus another Fate (where does this come from?)
    Make two.(We write one and we keep one
    Maybe, who knows, there might be life beyond).


    Moram ti još pohvaliti glazbenu numeru. Someday my prince will come u izvedbi Bill Evansa je doista nešto posebno. No ja sad imam nešto sasvim drugo za tebe ( i tebe) - The Cinematic Orchestra - Breathe, Live at Barbican

    U iščekivanju nastavka dijaloga, s lijepim željama

    Robert

    avatar

    22.10.2008. (00:39)    -   -   -   -  

  • grga

    Dragi i poštovani R.

    Mnoge od nas, pa tako i mene, život nastoji sažvakati. No optimizam je ono u čemu nalazim i ljepotu. Ljepota iščekivanja tvoga odgovora jest misao o čaši vode. Čaša vode je došla onda kada je potrebna. I ja pijem, ali ne pohlepno. Nego da prija.
    Uživah kao i uvijek u tvome izboru i napose u tvome pismu.

    U mislima su mi riječi profesora Devidea. Kažem profesora jer ta riječ nosi toplinu za razliku od riječi akademik, koja zvuči hladno i snobovski jer je riječ sinekure. Akademik, kao da po hladnom mramoru stubišta odjekuju pete onoga koji silazi sretan što ga drugi strahopoštuju i pune mu novčanik u plahosti nepoznavanja razboritosti.
    Profesor zvuči kao šuštaj sklopljenih krila dobrih osoba dok blago prolaze kroz vrata i pritom se brzo miču ustranu, da naprave prolaz djetetu širom otvorenih očiju, koje preko profesorskih ramena viri želeći gledati ta blaga krila.

    Njegove mi riječi govore haiku koji je pročitao kada je 1961. prvi puta stigao u Japan.
    Otprilike...
    Koliba u proljeću.
    Moja je koliba prazna.
    Vani je proljeće.
    Proljeće ulazi u moju kolibu.

    Cijenjeni Vladimir kaže kako haiku prati sebe od početka. Važan je prethodni stih. I prethodni. Da je moja koliba puna, ne samo krame, makar i lijepih stvari, ali da je puna, proljeće ne bi moglo ući u nju.

    U sebi otvaram beskonačno prostorvrijeme. Svakodnevno nastojim.

    Uživah opetovano u tvom izboru glazbe.
    Moj izbor je skromniji od tvoga, ali se nadam da će ti donijeti lijepe trenutke.

    S najboljim željama,

    S.

    avatar

    26.10.2008. (17:22)    -   -   -   -  

  • vertebrata

    Dragi S.

    Doista lijepa slika uzoritih. Potpuno ste u pravu. Slika profesora je otvorenija, blaža i u tome snažnija, lagana i tako savitljivija, za razliku od gordih stupova akademika, gotovo kao odlomljeno stijene nepristupačni.

    Ja sam imao sreću upoznati Profesora. Kako me je promijenio, kako mi je pokazao krila, kako mi je izmaknuo tlo pod nogama, i sve to sa osmijehom dobroćudnog Buddhe. Nitko nije razumio nas dvojicu na predavanju dok smo si mi međusobno nadopunjavali rečenice, pričali u natuknicama i uvijek odlazili izvan opsega zadane teme, područja znanosti, naposljetku i znanosti same. Loveliest debate.

    Devide je rekao sve bitno, tu nema dileme. Isto to, na svoj način, rekao je i Hamvas u Jasminu i maslini :

    "Novost u mojem načinu života je sljedeća: sva pitanja ostaviti neriješena. Dakle, ne zatvoriti mišljenje, nego upravo otvoriti sva vrata. Ne svezati u čvor, nego rasplesti sve čvorove. Pitanja ne riješiti, nego ih naći što više i što opasnija i, po mogućnosti, najoštrije ih postaviti. Ne zatvoriti se prema rješenjima djelatnosti duha, nego otvaranjem svih prozora i vrata pustiti duhu slobodan ulaz i osigurati propuh. Nikakav čvrsti odgovor i tvrdnja.Nikava čvrsta pogodba i ustanovljenost. Nikakvo načelo. Nikakvo uvjerenje. Neka dođe zrak i neka me prožme, i neka peče sunce. Jedini način da sazrim. Rješenja, ako su dobra, uvijek me ushićuju. Ali neka nitko od mene ne traži da i ja riješim nešto. Ništa mi nije tako daleko kao to da stvorim sustav. I ništa me više ne zabavlja nego tzv. pogled na svijet. Potrebno mi je da svakoga trenutka slobodno raspolažem sobom i da zadržavam sebi pravo da radim što hoću. Paradoks. Paradoks je pokušaj da se bude istinitiji od istinitog.Paradoks je apsurd. Ali ja se sjajno osjećam u tom paradoksu. Jer meni je apsurd stalna otvoronost za mogućnost čuda. Čudo je zgusnuta zbilja. Čak nije ni ozbiljenje. Više od toga - ispunjenje. Time što sva vrata i sve prozore ostavljam otvorenima dan i noć, sebe činim dostupnim generirajućoj moći duha. Pustite unutra sunce. Alles stehet im Wunder. Duša je dijete Deset tisućokožne Vatre, deset se tisuća koža mora oljuštiti da bi bilo ono samo, da posve sazri, da se ozbilji i da mu tijelo bude kao u Henoka - živa vatra i svjetlost. Jer tijelo je zgusnuti duh."

    Ovaj put za kraj ne samo glazbeni(allegretto iz 7. simfonije) već i filmski biser(Tarsem - The Fall) koji će uskoro postati klasik kao što mu glazbeni popratni sadržaj već jest.

    Lijep dan danas, nadam se da će i tebi biti takvi naredni dani,

    R.

    avatar

    29.10.2008. (20:15)    -   -   -   -  

  • grga

    dragi R,
    pritisnut obvezama(i onima, vrlo slatkima, koje i za tebe, od srca, prizeljkujem) morat cu ovaj put biti kratak. Iako sam u mislima, u zadnjh par dana s tobom puno, ugodno, razgovarao(monologizirao).
    Drago mi je da si upoznao profesora. Jako mi se sviđa njegov prijevod Ryunosukea Akutagawe. Šareni dućan.
    Vidio sam tvoje fotke(žene, patite((((;). I onu, s onim čudom sto ti je uletjelo u sobu. (((;
    Ovdje je bilo, sve do prekjučer, lijepih dana, a onda juzina. povodanj. skoro poplava.
    Srdacno te pozdravlja klasa optimist. prebrojivo(mnogo)vječni. optimist.

    Imaj se lijepo,
    (smijem reci((((;)tvoj
    S.

    p.s. hvala na Hamvasu. Zna me iznenaditi. ugodno. trudim se konstantno paradoxirati.

    avatar

    07.11.2008. (17:36)    -   -   -   -  

  • grga

    Sretno dragi R! i neces se samo tako izvuci od jos jedne cestitke.
    Sada moram ici ali sam uskoro tu s najboljim zeljama!
    Neka sreća grmi...
    sto bismo mi bez njih ((((;
    tvoj...

    avatar

    17.11.2008. (19:53)    -   -   -   -  

  • grga

    probudim se.
    čudim se: nisam navikao
    postelji stranoj.
    Je l' mraz to
    što se bijeli po podu svud?
    Dižem glavu.
    Pogled moj na svijetli mjesec pao.
    Glavu spuštam. Mislim:
    na daleki put.
    li tai-pe

    bude li ovdje
    sve mi na svijetu radost,
    na drugom svijetu,
    ne marim biti buba,
    pa makar bas i ptica.
    otomo no tabito

    vidio sam prvi snijeg.
    tog jutra zaboravih
    da lice umijem.
    macuo bašo

    Sretno dragi R.
    Ti me oplemenjuješ.
    hvala Ti.
    S.

    avatar

    17.11.2008. (23:22)    -   -   -   -  

  • vertebrata

    Hvala dragi Grga. Ne znam čime sam tolike riječi hvale zaslužio. No prihvaćam. Ponizno. Kao učenik kredu od svojeg profesora na satu dodatne nastave.

    You are too kind.

    Arab Strap - The Shy Retirer

    avatar

    18.11.2008. (00:01)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se