Odličan esej. Nevjerojatno je kako cijeli svijet počinje pisati jasno i razgovijetno, strogo a pregledno, jezgovito, kratko, sadržajno, i kako u dvadesetak rečenica stane cjelokupno današnje stanje stvari, kad i ako ga netko razumije i zna izložiti. Pokušajte pričitati tekst radeći zabilješke, i vidjet ćete da je on sam po sebi već ekstrakt: nemoguće ga je prepričati kraće no što je ispričan a da se ne izostavi nešto bitno! Takvi tekstovi ostavljaju dojam da ih je gotovo nužno naučiti napamet, što je najočitiji dokaz stalnog rada pojma: iz rečenice u rečenicu teče neprekinuti izvod čiji su sastavni elementi/posredni momenti jednako važni kao i konkluzija. Pamtim više takvih tekstova: recimo Ciprin pogovor Hartmannu ili Žižekov Laschu. Odličan, iznenađujuć tekst: trebalo bi ga kopirati i dijeliti uokolo kao ogledan primjer komunikacije znalca i javnosti. S druge strane, posljednja knjiga Roberta Esposita nosi naslov: Terza persona. Politica della vita e filosofia dell'impersonale, Einaudi, Torino, 2007. Trebam li spominjati da ispod posta Rog Afrike donosim davnašnji tekst o trećoj osobi. Doduše...
20.08.2008. (00:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ja sam sebe, godinama mi je teško bilo samoga sebe suočiti s tim priznanjem, u nekom trenutku registrirao kao malog Roma. Otpor je izlišan. Jedino što mogu učiniti jest da se proglasim "poželjno čudnim". Jeza me hvata od pomisli da zapravo, u načelu, pristajem nositi zvonce na glavi ako mi to zajamči da mogu duvati u parku. Nije posrijedi konformizam, nego nešto mnogo tužnije od toga a čemu se želim suprotstaviti. Zato smo ovdje, na Vaseljeni, i Šovagovićeva monodrama, koju je skromno sam režirao, govori upravo o tom osjećaju, da smo - ne nadzirani, nego uhvaćeni u mrežu odnosa koje nas izlažu svijetu u onoj mjeri koliko smo mu ili štetni ili korisni. Nultu točku proglasili su javni moral i vlast, i ona je, kao i svaka nulta točka, totalitarna. Tko ništa ne remeti, i neći biti primijećen. Onaj tko, primjerice, ne plaća račune, bit će odmah primijećen, izdvojen i sankcioniran. I, k vragu, svi će to susjedi doznati! Tko pijan ravno hoda, dobrodošao je na otvorenom prostoru, gdje su senzori na dah tolerantniji, i to je sve. Pozdrav, tko uzmogne, neka pogleda danas u 21. sat Šovagovićevu monodramu, u Muzeju za umjetnost i obrt. U sklopu nje, emitira i vlastiti, 8-minutni film "Drvo života", na koje se nije objesio branitelj. Idem na put, pa se čujemo!
20.08.2008. (02:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ideš na put a zvonce ti je još na glavi! Idiote! Pa do Dubrovnika ti je 7-8 sati vožnje, bez obzira na to što si frizirao Moskviča i spustio mu ovjes. Pazi se, već sam ti rekao. Ovo o čemu govoriš dvadesetak je postova niže: "subjektivno se nasilje doživljava naspram nulte točke ne-nasilja kao narušavanje "normalnog" mirnog stanja stvari. Objektivno je nasilje, međutim, upravo ono nasilje koje podržava ovaj "normalan" poredak stvari." Znači li to da poziv da budemo pasivni i "ne činimo ništa" zapravo možemo shvatiti u smislu da "otpor znači predaju"?" (Tonči Valentić, o Žižeku i nasilju, ukratko). Eto vidiš. Sve smo već to objasnili, ali je je fantastično da Filip Šovagović, koji zasigurno nije čitao Valentića, a još manje Žižeka, sve to osjeća s toliko nepogrešivog senzibiliteta da je to nevjerojatno: mreža odnosa, nulta točka, remećenje nulte točke - normalnog poretka stvari - itd....izvanredno! Što ti je umjetnost! Ljudi tumaraju uokolo sa zvoncem na glavi, a iz svog parka bolje kuže svijet nego cijeli zagrebački FPZ! Ali, to je tako oduvijek, barem u našoj eri:
Evanđelisti
Ivan Slamnig
Tri radna ljuda: gribler, plagijator i jedan doktor, zakučasti, stari, sa malo kose i sa malo zuba; a među njima jedan zvrkast mali, što sve je knjige prozreo od šuba.
Sa borama što pečati ih napor, kratkovidni i izbrazdanih ruka pisali su Matej, Marko, Luka; a onom prvom uspjelo je dečku zapisat: Riječ je bila u početku.
I oni su se malom čudili, a on se opet njima čudio, i tako svi se čudili.
Dok oni su za Kristom bludili, on Kristu se naslonio na grudi, i dok su drugi Kristu bili stijena imena takvih, takvih i ramena on bio nježan, djetinjaste ćudi, i kužio je Isusa ko žena.
20.08.2008. (02:28)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Odličan esej. Nevjerojatno je kako cijeli svijet počinje pisati jasno i razgovijetno, strogo a pregledno, jezgovito, kratko, sadržajno, i kako u dvadesetak rečenica stane cjelokupno današnje stanje stvari, kad i ako ga netko razumije i zna izložiti. Pokušajte pričitati tekst radeći zabilješke, i vidjet ćete da je on sam po sebi već ekstrakt: nemoguće ga je prepričati kraće no što je ispričan a da se ne izostavi nešto bitno! Takvi tekstovi ostavljaju dojam da ih je gotovo nužno naučiti napamet, što je najočitiji dokaz stalnog rada pojma: iz rečenice u rečenicu teče neprekinuti izvod čiji su sastavni elementi/posredni momenti jednako važni kao i konkluzija.
Pamtim više takvih tekstova: recimo Ciprin pogovor Hartmannu ili Žižekov Laschu. Odličan, iznenađujuć tekst: trebalo bi ga kopirati i dijeliti uokolo kao ogledan primjer komunikacije znalca i javnosti.
S druge strane, posljednja knjiga Roberta Esposita nosi naslov: Terza persona. Politica della vita e filosofia dell'impersonale, Einaudi, Torino, 2007. Trebam li spominjati da ispod posta Rog Afrike donosim davnašnji tekst o trećoj osobi. Doduše...
20.08.2008. (00:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lijecenikatolik
Ja sam sebe, godinama mi je teško bilo samoga sebe suočiti s tim priznanjem, u nekom trenutku registrirao kao malog Roma. Otpor je izlišan. Jedino što mogu učiniti jest da se proglasim "poželjno čudnim". Jeza me hvata od pomisli da zapravo, u načelu, pristajem nositi zvonce na glavi ako mi to zajamči da mogu duvati u parku. Nije posrijedi konformizam, nego nešto mnogo tužnije od toga a čemu se želim suprotstaviti.
Zato smo ovdje, na Vaseljeni, i Šovagovićeva monodrama, koju je skromno sam režirao, govori upravo o tom osjećaju, da smo - ne nadzirani, nego uhvaćeni u mrežu odnosa koje nas izlažu svijetu u onoj mjeri koliko smo mu ili štetni ili korisni. Nultu točku proglasili su javni moral i vlast, i ona je, kao i svaka nulta točka, totalitarna. Tko ništa ne remeti, i neći biti primijećen. Onaj tko, primjerice, ne plaća račune, bit će odmah primijećen, izdvojen i sankcioniran. I, k vragu, svi će to susjedi doznati! Tko pijan ravno hoda, dobrodošao je na otvorenom prostoru, gdje su senzori na dah tolerantniji, i to je sve.
Pozdrav, tko uzmogne, neka pogleda danas u 21. sat Šovagovićevu monodramu, u Muzeju za umjetnost i obrt. U sklopu nje, emitira i vlastiti, 8-minutni film "Drvo života", na koje se nije objesio branitelj. Idem na put, pa se čujemo!
20.08.2008. (02:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Ideš na put a zvonce ti je još na glavi! Idiote! Pa do Dubrovnika ti je 7-8 sati vožnje, bez obzira na to što si frizirao Moskviča i spustio mu ovjes. Pazi se, već sam ti rekao.
Ovo o čemu govoriš dvadesetak je postova niže: "subjektivno se nasilje doživljava naspram nulte točke ne-nasilja kao narušavanje "normalnog" mirnog stanja stvari. Objektivno je nasilje, međutim, upravo ono nasilje koje podržava ovaj "normalan" poredak stvari." Znači li to da poziv da budemo pasivni i "ne činimo ništa" zapravo možemo shvatiti u smislu da "otpor znači predaju"?" (Tonči Valentić, o Žižeku i nasilju, ukratko). Eto vidiš. Sve smo već to objasnili, ali je je fantastično da Filip Šovagović, koji zasigurno nije čitao Valentića, a još manje Žižeka, sve to osjeća s toliko nepogrešivog senzibiliteta da je to nevjerojatno: mreža odnosa, nulta točka, remećenje nulte točke - normalnog poretka stvari - itd....izvanredno!
Što ti je umjetnost! Ljudi tumaraju uokolo sa zvoncem na glavi, a iz svog parka bolje kuže svijet nego cijeli zagrebački FPZ! Ali, to je tako oduvijek, barem u našoj eri:
Evanđelisti
Ivan Slamnig
Tri radna ljuda: gribler, plagijator
i jedan doktor, zakučasti, stari,
sa malo kose i sa malo zuba;
a među njima jedan zvrkast mali,
što sve je knjige prozreo od šuba.
Sa borama što pečati ih napor,
kratkovidni i izbrazdanih ruka
pisali su Matej, Marko, Luka;
a onom prvom uspjelo je dečku
zapisat: Riječ je bila u početku.
I oni su se malom čudili,
a on se opet njima čudio,
i tako svi se čudili.
Dok oni su za Kristom bludili,
on Kristu se naslonio na grudi,
i dok su drugi Kristu bili stijena
imena takvih, takvih i ramena
on bio nježan, djetinjaste ćudi,
i kužio je Isusa ko žena.
20.08.2008. (02:28) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...