Znala sam da ću ti jednoga dana pisati,da ću ti reći koliko sam isplakala suza zbog tebe i zbog Stele...danima,noćima,pod tabletama...Sandra,ne vidim pisati od suza,opet ih plačem i plačem i plačem i nikada ih neću prestati plakati.Ja tebe ne poznajem,ja nisam poznavala tvoju Stelu,ali nikada niti jedna nesreća koja se dogodila me nije pogodila kao njena pogibija.Draga Sandra,ja sam čula da je poginulo jedno dijete na pješačkom prijelazu 31.10.2006 godine.... i stresla sam se,neki ružan predosjećaj mi je presjekao tijelo i dušu._Došla sam kući i radim kao stroj...Čujem zvono na vratima..susjeda je i kaže mi ..Milice,Lea ti je nastradala pješačkom prijelazu....osjećala sam se kao da se gušim,kao da se utapljam i da ne mogu disati,koljena mi klecaju,vrisak je u grlu i ne izlazi....konačno,shvaćam da je Lea živa,da nije ona ta koja je poginula,ona je letila zrakom i spustila se na travu,kao da je imala čuvara,kao da je pala na travu u nečiju mekanu ruku,niti jedne ozljede,niti vanjske niti unutarnje.Iz škole u Malešnici su meni i njoj ponudili pomoć jer su imali organiziranu psihološku pomoć...odbila sam,ja sam po struci psiholog.... Danima poslije,a i još danas,zahvaljujem Bogu na toj milosti za Leu.Nikada nisam zaboravila spomenuti Stelu u mojim molitvama,zapalila sam svijeću na godišnjicu.Ti si mi stalno u mislima,i to koliko je malo falilo da ja budem na tvome mjestu.Tko uopće odlučuje o životu i smrti,kojim redom,kojim redosljedom,da li je to zapisano ili se samo dogodi..ne znam,samo znam Sandra draga,nikada ja neću zaboraviti Stelu,ni tebe.Ona meni živi kroz moju Leu,kad god ja Leu zagrlim,sjetim se onoga dana,mislima grlim i Stelu....Kad god je pogledam kako je lijepa i kako je velika sjetim se tebe i pomislim da je to tebi uskraćeno...da gledaš svoju ljepoticu kako raste...Nikada mi nije dosta njenih zagrljaja i polubaca,porukica,pisamaca,NIČEGA OD NJE MI NIJE DOSTA.Ja sam imala luksuz da sam upozorena što se može dogoditi,mnogi roditelji nisu ničim bili pripremljeni na to,no mislim da isto boli.Uvijek mislim na tebe,vjeruj,niti jedan dan ne prođe da se barem nečim ne podsjetim...nikdada neću zaboraviti.Primi moj prijateljski suosjećajan zagrljaj i iskrenu sućut zbog tvoga nenadoknadivog gubitka.
20.02.2008. (10:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Evo me, ova me stranica čekala, tu sam se našla. Hvala Vam što ste došli na moj blog, hvala Vam što ste mi omogućili da dođem na Vaš, hvala Vam da sam konačno pročitala sve ono što i moja nutrina osjeća. Tek ovdje, tek u ovim Vašim riječima pronalazim svoje. Vaša Stela, moja Una i tisuće njih... i mi, njihove mame ( i očevi, i sestre i braća...) kao kolona mrtvaca. Jer moj je život prestao 1. srpnja 2006. , Vaš također iako imate svoje dijete za koje još morate brinuti. Ali "srce" (ljubav) nije jabuka da se može podijeliti na dvije polovine. Svom ljubavlju ste voljeli obje, bez razlike i sad je preteško. Čujemo se.
20.02.2008. (19:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
04.02.
Najdraža moja Sandra, još jedan vrlo poučan tekst i puno, puno emocija u tvojim riječima. Iako se kaže da riječi ne mogu opisati takvu tragediju, jer ni jedna riječ nije dovoljno jaka i nema težinu, ti to nekako uspijevaš, uspijevaš nama ostalima prenijeti svoje osjećaje, užase, strahove, nemjerljivu i bezgraničnu ljubav prema Stelici, ali isto tako i prema Tini. Možda će netko dobiti osjećaj da zanemaruješ Tinu i da joj daješ manje ljubavi nego Steli, ali to nikako nije istina, ja ti se iskreno divim kako imaš snage, ali ljubav prema Tini je jača, za nju ćeš uvijek naći vremena i tu si kadgod joj zatrebaš. A duša ti je ranjena, tuga prevelika, bol prejaka, Tini je isto jako, jako teško, i ona se bori s tugom, doživjela je tu strašnu tragediju, a Stelu je voljela puno više nego što sam ikada doživjela među braćom i sestrama, pogotovo što je ona starija, a starija djeca su često ljubomorna, ali ona ne, iskreno joj se divim kako je s tako malo godina bila tako zrela i pokazivala tako puno osjećaja prema svojoj sestrici, bez imalo ljubomore. Uz sve to, mora se boriti i sa ljubomornim vršnjacima koji joj pišu svakakve gadosti na blogu. A Silvio, jadan, bori se negdje unutar sebe, da vas dvije i ne znate, da vam ne bude još teže. Životi su vam zauvijek promijenjeni i to nažalost nagore, jedan, najmlađi član nedostaje i uvijek ćete osjećati tu prazninu. To se ne može zaboraviti, one vesele oči koje se smješe s tobom na slici, ona mala nježna i osjećajna duša, prekrasna i vesela mala curica. To je nespojivo sa mjestom gdje se ona nalazi, teško je to povezati, meni je bilo teško shvatiti da je ona stvarno tamo kada sam došla kod nje, mogu samo zamisliti kako je tek tebi, kako ti je teško prihvatiti tu stvarnost, već da stalno osjećaš da je ona negdje otputovala. čuvaj mi se draga moja predraga Sandra
voli te puno tvoja Vesna
20.02.2008. (20:59)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
damjanicka
navratila da vidim šta ima novoga....i vidim post... i idem čitati i čitati i suze idu..toiko je bila dobra...vrijedna svakog spomena...uistinu mi je žao i tu sam da dam potpru...predivan post....dršte mi se...pozdrav vama, stelinom tati i tinici...voli vas ivana...
21.02.2008. (09:04)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dora
Neznam sto da vam kazem,osim da sam tu stalno uz Vas...i da se držite.... Mislim na Vas stalno,stalno..... Šaljem vam veliki zagrljaj.... Pozdrav
21.02.2008. (17:24)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
"raumijem"
Ovaj post me slomio... Svaka riječ... No najviše nerazumijevanje drugih ljudi... To kako bez razumijevanja govore, no najviše to što kažu (najviše oni koji vas ne poznaju) da se vi ne brinete o Tini i da ne obraćate pažnju na nju.... Što apsolutno nije istina.... Oni su to zaključili preko ovog bloga.... Pa nije ovo blog o Tini već o Steli... ...i normalno da tu više govorite o Steli i na nju obraćate pažnju kada je ovo blog posvećen Steli.... ...pa ne treba Tini da vi se o njoj brinete preko ovog bloga i da nju spominjete ovdje... ...ako me shvaćate što želim reći....
...a što se tiče onih komentara, Tina je zadnja osoba za koju se može reći da to na ikoji način iskorištava... ...da ona to iskorištava, ona bi samo plakala....i ne znam ni ja šta.... ....hrabra je ona i zna se nakako nositi s time.... zahvaljujući vama i cijeloj obitelji................................... ....pa zašto bi ona to na ikoji način iskorištavala...... ...koja joj je korist od toga.... ...pa nitko nikog nikada neće pitati je li sa 14 god. bio popularan... ...Tina je oduvijek imala gomilu prijetelja............ ...i ona to zna........
....držite se....i znajte da "razumijem".......
21.02.2008. (18:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
uf, ne...ne znam kako da uopće počnem. uvijek samu sebe špotam kad odem s ovog bloga, jer mi se riječi koje sam vam napisala nikada ne čine dovoljno dobre. naravno da nema tih riječi, ali svejedno. osjećam se kao papiga. ali znam da su i jednoteiste riječi kakve-takve potpore, suosjećanja bolje nego da izmišljam nešto novo, pogriješim, povrijedim...jer ne znam kako vam je. ne shvaćam, zašto vas ljudi ogovaraju? Vas i Tinu? kakvi su to ljudi? zar, ako već ne mogu reći neku lijepu riječ, šta ne mogu šutiti? užasno. ove Steline riječi koje ste napisati...dovele su neki tužni smješak na moje lice... držite se i dalje.
21.02.2008. (21:08)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
DRAGA TETA SANDRA, VI STE JEDNA VEOMA DRAGA I DOBRA OSOBA I ŽAO MI JE ŠTO VAM SE NEŠTO OVAKVO DOGODILO...TEŠKO MI JE ČITATI O VAŠOJ BOLI,ALI UVIJEK VAS ČITAM JER JE SVE ŠTO KAŽETE ISTINA...VAŠU STELICU NISAM NIKADA UOPZNALA ALI POZNAJEM TINU I MORAM VAM REĆI DA STE JU PREDIVNO ODGOJILI...POZDRAV
22.02.2008. (14:20)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
04.02.
Da, Tina je i mene oduševila onu večer kod tebe kad se vratila sa švedskog, nevjerojatna je, ne samo da sam ostala paf s njenim švedskim, već me iskreno zadivila njena osobnost, a uz to je prelijepa cura, tako da se iskreno uopće ne čudim da joj vršnjaci zavide, imaju i na čemu, a tebi se Sandra divim kako si uspjela djecu odgojiti u tako prekrasne osobe, to može samo jedna ogromna i bezuvjetna ljubav. Zato mi je najviše žao što ste bili stvarno jedna divna i savršena obitelj i desi se ovakva strašna tragedija i životi vam se preokrenu naglavačke.
voli te puno, puno Vesna
22.02.2008. (21:20)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@....@
mogli ste vec procitat u svim novinama ili na netu. Tu kod nas u čačincima,blizu mog mjesta objesio se dječak(13) imao je samo 13 godina...nitko ne zna zasto je to učinio.ali to je strašno... punoOo Vas pozdravlja gđa. Sandra.i često mislim na Vas. poZdravite Tinu.. drzite se!
23.02.2008. (08:16)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tessa
draga sandra, lijep ti je i poučan post, kao i uvijek, premda smatram da jako malo ljudi koji nisu izgubili nekog zaista bliskog to može shvatiti...zapravo, bolje reći , primijeniti..teško je shvatiti bol koju ne poznaješ..i teško je razmišljati o smrti, jer nitko ne zna šta je poslije..konačan kraj? to je zasrašujuće i zato prirodno o tome ne razmišljamo , jer bi poludili..i onda , na žalost, tugujućima preostaje navlačenje maski o kojima pričaš i tugovanje ostaje usamljen proces...jer nailaziš na nerazumijevanje, bježanje ili riječi koje ne želiš čuti..neke fraze tipa vidjet ćete se ponovo, smrt nije kraj, za to postoji neki razlog i sl. ljudi bježe , osim vlastitog straha od smrti, i zato što ne mogu ponuditi nikakvo rješenje, jer jedino što jest sigurno je da se umrla osoba neće vratiti, i onda su nijemi i povlače se... ipak, mislim da bi svatko trebao pitati se zašto koliko god puta treba i tražiti smisao u svemu tome, neki svoj vlastiti smisao...mada mi je to užasno teško govoriti baš u tvom slučaju, jer je to zaista najveća moguća tragedija...zbog nepažnje vozača..koji čak nije ni kažnjen za svoju nepažnju, je malo, zdravo, veselo , voljeno dijete izgubilo život...nesreća..nesreće se događaju? ma, da, naravno..ali kako s tim dalje živjeti ? evo, i ja ostajem nijema..slažem se da je lakše kad je netko bolestan..bol je ista, ali lakše se nositi s njom.. draga sandra, molim se za tebe, da imaš snage i volje..da vremenom ipak nađeš kakav takav mir u duši..možda ti to ne znači ništa, ali ja vjerujem pa te spomenem onako iskreno... čuvaj se, piši i dalje svoj prekrasan blog o prekrasnoj steli ,koji prvenstveno tebi, ali i mnogim drugim napaćenim dušama pomaže...
23.02.2008. (11:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hvala mojim mladim čitateljima.........dragi ste jako
Vesnice moja, samo da prođe ova gripa kod mene, pa da se mi malo vidimo.....
Tessa, hvala ti draga......znam da se i ti boriš..... što se tiče vozača ja uporno živim u nadi da neće ostati nekažnjen jer to bi mi bilo kao da mi je netko pljunuo u lice, kao da je pljunuo na grob mog djeteta........zaista se nadam da to neće samo tako završiti.......sporo je, ali ja vremena za čekanje imam.....
Znaš mene zbunjuje strašno to na koji način ljudi vjeruju u vječan život jer ih je strah drugačije razmišljati, jer ne mogu zamisliti kako ti kažeš da je nakon ovozemaljskog života konačan kraj? A zašto se onda boje smrti? Zašto kada vjeruju da će na neki naćin i nakon nje živjeti? Zašto se boje smrti? Zašto se boje razgovarati o smrti? Zašto se boje razgovarati s nekim tko je izgubio nekoga? Zašto kad za njih smrt nije kraj? Zašto se boje smrti?
23.02.2008. (16:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
KAKO JE SVE OVO SLATKO ALI I TUŽNO KADA SE ČITA,SVAKA MAMA BI ZA SVOJE DIJETE DALA SVE I ŽELJELA MU SVE NAJBOLJE,JA VAS POTPUNO RAZUMIJEM I ZNAM KAKO VAM JE... PUSA SVIMA I DRŽITE SE!!!
23.02.2008. (18:08)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
23.02.2008. (19:23)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
keep holding on
stvarno bi sada nešto rekla, ali nemam riječi na ovo... pretužno je... i divim vam se kako imate snage o tome pričati i kako samo izdržavate.... jaki ste i posebni... ovo mjesto je prekrasno...... toliko ljudi povezuje... iskrene i drage ljude....držite se...
p.s. je li teta vesna stelina teta ili...?
23.02.2008. (20:15)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Vesna je moj ovozemaljski anđeo.......puno je uz mene ovih mjeseci od kad smo se upoznale preko ovog bloga pa i u živo, upoznala je i Stelinog tatu i Tinu.....toliko je intenzivno naše druženje da ja zaista često i zaboravim da Stelu nikada nije upoznala......strašno mi je žao zbog toga, Stela bi ju obožavala.
23.02.2008. (20:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
keep holding on
ah.... ovo mjesto je stvarno prekrasno.... ovaj post je stvarno prekrasan ali i jedan od najtužnijih... nadam se da shvaćate da sve fraze koje mi pišemo činimo zbog bespomoćnosti...... osjećamo se bespomoćno, a opet želimo nešto napisati, pa vam pišemo gluposti,mada i mi znamo da su to prazne priče... držite se....
23.02.2008. (20:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tessa
da, borim se i ja jako...nezamislivo je da ga više nikad neću vidjeti, čuti, osjetiti...i da će ta grozna bol zauvijek biti prisutna..i osjećam se zaista usamljeno, jer ljudi oko mene nastavljaju svoj život i isti su, a ja više nisam ona stara, sretna, zabavna i puna životnog veselja...puna sam beskrajne tuge i to se osjeti i vjerovatno ih odbija i udaljava , a i meni je sad teško biti u veselom društvu, pa i izbjegavam to... zašto se boje smrti? svako živo biće ima nagon za preživljavanjem i opstankom, boje se boli uz koje je često vezana smrt, boje se rastanka sa voljenima, boje se ostaviti ovo mjesto na kojem im je lijepo, boje se neizvjesnosti i nečeg što ne poznaju, što je nezamislivo spoznati...usprkos vjeri..neki se i ne boje..ali će se boriti za život baš zbog nagona za opstankom i želje za životom...kada bi svi umirali u poznim godinama proživjevši lijepo i ispunjeno svoj život i to u snu, i znali da će biti tako, vjerujem da bi se puno manje bojali..prihvatili bi to kao prirodan slijed..i još sa vjerom da ih čeka neki drugi oblik postojanja, ako su vjernici.. ne znam, vjerujem da su to razlozi...barem je kod mene tako..taj "drugi svijet" ne poznajemo, ali ja u njega naprosto vjerujem..jedna osoba mi je ispričala svoje iskustvo sa javljanjem umrle osobe, a to je osoba kojoj vjerujem i ne bi tako nešto izmislila, a nema niti psihičku bolest pa da joj se pričinjava, a nije da je previše i tugovala za tom osobom pa da u dubokoj boli ima neke vizije..nije da vjerujem zbog te priče, nego i inače..čista vjera, bez objašnjenja...ali bol zbog toga nije manja, jer ja sam tu i imam "ovozemaljske" osjećaje i misli...i više tu i ovako nikada neće biti..a bilo je predivno..i to boli, jako, jako boli.. zašto se boje razgovarati s nekim tko je izgubio nekog? vjerovatno zbog podsjećanja na vlastitu smrtnost i smrtnost njihovih bližnjih, zbog goleme količine tuge u "atmosferi", zbog nenalaženja pravih riječi utjehe, zbog nemogućnosti shvaćanja jer nisu takvu bol doživjeli, pa onda izostaje i prava empatija...
23.02.2008. (21:17)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
keep holdig on - vjeruj mi da se strašno razlikuju riječi koje dolaze od srca i sa istinskim suosjećanjem od onih hladnih nepromišljenih fraza, nikada mi nije ružno čuti kada mi netko kaže da se moli za mene.......svejedno kome se moli u tom trenutku misli na mene i to je ona topla ljudska osobina, a kada mi to kažu ljudi koji me ne poznaju to govori o njima, kada to kažu meni koju ne poznaju znači da su u svom životu sa svojim obiteljima i prijateljima i onima koje poznaju još i bolji.....a to je važno i hvala im svima...
Tessa - baš si se potrudila, hvala ti....ali ja imam još milijun pitanja.......nagon za preživljavanjem poznam, on mi je logičan zato jer sam svjesna prolaznosti života, njegovog kratkog trajanja, ovo da se netko boji boli je potpuno razumljivo i to čak nema veze sa smrću, ali zašto taj silni strah ako čvrsto vjeruju u život poslije života. I to ne bilo kakav život, već život bez boli, bez patnje, na ljepšem i boljem mjestu to nikako ne mogu razumijeti. U kojem obliku je taj život kasnije, jer u materijalnom nije zar ne, tijelo ostaje ispod zemlje, energija? duša? Ja sam možda previše prizemna priznam pa si to ne mogu predočiti. A pokušavam i razmišljam o tome. Milijuni ljudi je umrlo kroz povijest, sreću li se svi sa svima, sve rase i sve nacije, kako reci mi? Ne znam - mi nije dovoljno dobar odgovor da bi jednostavno vjerovala. Umre djetešce od mjesec dana, a njegova majka doživi duboku starost, kako izgleda taj ponovni susret? Umiru ljudi koji boluju od Alzheimera, koji već ovdje doslovce zaborave tko su - kako izgleda susret s njima? Ne znam ja to sve sebe preispitujem. Nije mi to dobro posloženo. Čemu onda osjećamo ovu silnu bol bez naših voljenih. Ne mogu ja to tako gledati, jednostavno ne mogu, meni moje dijete treba sada i ovdje. Vjerujem ti za ovo što ti je pričala osoba koju poznaš i za to sigurno postoji vrlo logično znanstveno medicinsko objašnjenje. Mozak je čudan organ, puno on tajni čuva, čovjek se svojom snagom volje može u puno stvari uvjeriti. Ja sam sa Stelom imala jedan izuzetno poseban odnos. To ja zapravo nikome ne mogu objasniti. To nije bila normalna majčinsko dječja ljubav, to je bilo puno dublje, svaku njezinu misao sam unaprijed znala, apsolutno svo svoje slobodno vrijeme s njom provodila jer je ona to trebala, za razliku od Tine. Ja znam da tako nešto postoji da bi se moja Stela meni javila. Ali ne na neki način koji zahtjeva posebne pripreme, zamračena prostorija, nečije sugestije i slično....već u bilo koje doba dana i na bilo kojem mjestu........ne znam Tessa draga, odbija se to sve od mene.......
23.02.2008. (21:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ajme .... nemam rijeci lijepo ste ono napisali na Rokovom blogu nemam rijeći....
neznam sta da vam kazem, jako mi je Žao zbog vaše Stelice bila je jako lijepa i cinila se dobra djevojcica....
Al kako mnogi govore BOG SEBI UZIMA SAMO DOBRE LJUDE....
neznam, neznam sta da vam više kažem osim riječi podrške
DRŽITE SE jednog cete se dana opet sresti .....
23.02.2008. (22:09)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
04.02.
Najdraža moja Sandra, hvala ti na prekrasnim riječima, ne možeš ni zamisliti koliko mi tvoje prijateljstvo znači. A naš prvi susret na Stelinu godišnjicu neću nikada zaboraviti, to je bio nezaboravan trenutak. A tek koliku čast i povjerenje si mi ukazala time što si me jedinu pozvala k sebi na taj tužni dan, prvu godišnjicu. Sve to ću pamtiti dok sam živa. Netko će reći da kada hvalim tebe, Tinu, Silvia iz mene progovaraju emocije, ali ja najiskrenije mislim da ste posebna obitelj, prekrasne duše, pune ljudskih vrlina i mogu samo zamisliti kako vam je sretan dom bio dok je Stela bila s vama (a dio te atmosfere možemo osjetiti i preko tvojih filmića). Koliko sreće, proslava, događaja, kao da ste slavili svaki dan koji ste zajedno, kao da ste znali da to neće trajati vječno. Da, upravo ste tako živjeli, uživali u svakom zajedničkom trenutku s puno međusobne ljubavi. Ti si toliko svog vremena poklonila svojim curama, slobodno mogu reći, sve svoje slobodno vrijeme, stalno ste se nečim bavili, izrađivali razne stvari, išli u kazalište, pripremali proslave, vozili bicikl.....Toliko toga, da sam uvjerena, da je Stela u svojih 7,5 godina doživjela daleko više nego većina djece u svom cijelom životu. Vi ste možda bile srodne duše i nje više nema i stoga je normalno da pričaš o njoj, da ti nedostaje, da te to užasno boli , ali ja znam koliko puno pričaš i o Tini, kako si na nju ponosna i iako se možda nekome čini da ju od silne tuge zanemaruješ, to nikako nije istina, jer ona je razlog da se ujutro uopće ustaneš, ona ti daje snagu koju si skoro svu izgubila, ona je smisao tvog života. A samo ogromna ljubav može biti ta koja ti daje snage nakon onakve tragedije, ljubav prije svega prema Tini, a znam da ti je teško živjeti bez Stele, užasno teško i da ti je potrebno puno, puno snage da živiš dalje. Djeca su tako različita, ali to ne znači da jedno voliš više od drugoga, već ih trebaš oboje sa svim njihovim različitostima. Stoga jedno dijete ne može zamijeniti drugo. Nikada.
čuvaj mi se, voli te puno, puno tvoja Vesna
23.02.2008. (23:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tessa
draga sandra, to da ste ti i stela imale poseban odnos mi je potpuno jasno od kad sam prvi put otvorila ovaj blog, to se prepoznaje i osjeti u svakoj tvojoj riječi, misli i osjećaju iskazanoj ovdje..a obzirom da sam i ja imala takav odnos sa svojim dragim, to mi je bilo jako blisko..kad znaš misli i osjećaje te druge osobe bez da ti ih ona kaže..što bi se reklo "na istoj ste valnoj"... ja ti ne mogu ništa dokazati u "vezi onog poslije"..mogu samo reći ono što znam i u što vjerujem..prema iskustvima onih koji su imali doživljaj kliničke smrti doživljaj im je bio vrlo sličan neovisno o kulturi, naciji , vjeri, rasi , spolu i dobi...bili su van svog tijela, vidjeli ga sa određene udaljenosti, čuli što se zbiva i bili svjesni..stanje u kojem su se nalazili vrlo teško mogu opisati ljudskim rječnikom, jednostavno su im nedostajale riječi , ali otprilike su zaključci da to nije trodimenzionalna stvarnost kakvu poznajemo / nego višedimenzionalana, pa otud nedostatak poznatih riječi prilikom pokušaja opisa / ,da nije vremenski ograničena na način na koji mi poznajemo vrijeme i da je komunikacija , najbliže nama objašnjivo, telepatska... naravno, znanost je to pokušala objasniti na način da uslijed nedostatka kisika u mozgu prilikom umiranja dolazi do takvih pojava..no, nije sigurno kako i zašto...postoji mogućnost da će se i to dokazati jednog dana, svakako...nekada su ljudi mislili da je munja gnjev bogova, danas znamo kako i zašto dolazi do te prirodne pojave...ali...možda i neće...zasad su činjenice da su to ljudi zaista doživjeli ...osim toga postoji i astralna projekcija u kojoj živi ljudi mogu "izaći iz svog tijela" što isto tako može govoriti o postojanju tog neuništivog aspekta , dakle jednog vida čovjeka koji živi i kad materijalno tijelo prestane funkcionirati, a koji je nazivan raznim imenima : duh, duša, jastvo, biće, svijest...uglavnom, ljudi općenito smatraju da ili taj duh prelazi u drugu dimenziju stvarnosti, koja nam je na ovom svijetu nepojmljiva ili da je smrt potpuni kraj....ni za jedno ni drugo od ta dva oprečna odgovora ne postoji dokaz da je istinit...ja sam sklona prvom poimanju, jer mi je logičnije, jasnije i bliskije mojim shvaćanjima, mojoj osobnosti i mojim iskustvima...osjećam jednostavno da smo više od tog pukog materijalnog funkcioniranja, osjećam to "jastvo", taj neuništivi aspekt sebe... uzmimo sad da je to istina...zašto nam se onda naši voljeni ne jave i zašto toliko patimo za njima? kod mene je slučaj da čak i kad bih to silno željela osjetim neki strah..možda je to ono što mi ne dozvoljava tu komunikaciju, zatim , uz svu moju vjeru i naginjanju prema takvom objašnjenju, ja imam tračke sumnje i ne mogu tvrditi da sam 100 % sigurna, jer na kraju krajeva i nisam, to je ono što vjerujem...i na kraju, ne znam koliko bi mi to stvarno značilo, vjeru u to ionako imam, a u toj drugoj dimenziji stvarnosti ionako nisam i to ne bi bio isti odnos, isti način, ista komunikacija kao ovdje gdje sada pripadam...toga sam svjesna ...ja njega želim , kao i ti stelu, ovdje živog, onakvog kakav je bio, da živimo onako kako smo živjeli...a to nije moguće, pa me neki drugi oblik komunikacije i odnosa zapravo ne zanima sada...i iz tog razloga patimo i teško nam je...u ovoj stvarnosti koju jedino poznajemo i u kojoj ćemo biti još , ajmo reći, dosta vremena, odnos sa osobom koju smo jaaaako voljeli i bili jaaaako bliski više nije moguć...i još nam je teško jer ona više ne može uživati u ovom životu koji jedini poznajemo i prema sadašnjem našem shvaćanju smatramo da je toliko toga izgubila time.... dakle, tek kad dođemo "tamo" moći ćemo sve to...do tad nam je to prenepojmljivo, previše iznad naše mogućnosti shvaćanja i ovdje smo gdje jesmo, u trodimenzionalnoj stvarnosti, vremenski ograničenoj i bez mogućnosti telepatskog komuniciranja....i onda nam stoga fale, i onda boli i onda možemo samo to što nam tu pomaže..isplakati, izreći , spominjati svoju tugu i bol i očaj i svoje drage...pitati se, čitati, razmjenjivati iskustva i osjećaje s drugima...u nadi da će nam biti lakše , da ćemo vremenom prihvatiti...i moliti se da imamo hrabrosti , snage i volje smisleno i ipak s barem povremenom radošću proživjeti ovaj život bez NJIH.... a onda ćemo ih susresti opet... čuvaj se draga sandra...
24.02.2008. (13:06)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
kukavica
vidio sam da sam ostao zaboiljezen samim ulaskom u blog...
i htio sam pobjec bez traga...
ali trag ostaje i same rijeci pohvale i podrske...
jos da nisam maloljetan....
20.02.2008. (01:43) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
milicza
Znala sam da ću ti jednoga dana pisati,da ću ti reći koliko sam isplakala suza zbog tebe i zbog Stele...danima,noćima,pod tabletama...Sandra,ne vidim pisati od suza,opet ih plačem i plačem i plačem i nikada ih neću prestati plakati.Ja tebe ne poznajem,ja nisam poznavala tvoju Stelu,ali nikada niti jedna nesreća koja se dogodila me nije pogodila kao njena pogibija.Draga Sandra,ja sam čula da je poginulo jedno dijete na pješačkom prijelazu 31.10.2006 godine.... i stresla sam se,neki ružan predosjećaj mi je presjekao tijelo i dušu._Došla sam kući i radim kao stroj...Čujem zvono na vratima..susjeda je i kaže mi ..Milice,Lea ti je nastradala pješačkom prijelazu....osjećala sam se kao da se gušim,kao da se utapljam i da ne mogu disati,koljena mi klecaju,vrisak je u grlu i ne izlazi....konačno,shvaćam da je Lea živa,da nije ona ta koja je poginula,ona je letila zrakom i spustila se na travu,kao da je imala čuvara,kao da je pala na travu u nečiju mekanu ruku,niti jedne ozljede,niti vanjske niti unutarnje.Iz škole u Malešnici su meni i njoj ponudili pomoć jer su imali organiziranu psihološku pomoć...odbila sam,ja sam po struci psiholog....
Danima poslije,a i još danas,zahvaljujem Bogu na toj milosti za Leu.Nikada nisam zaboravila spomenuti Stelu u mojim molitvama,zapalila sam svijeću na godišnjicu.Ti si mi stalno u mislima,i to koliko je malo falilo da ja budem na tvome mjestu.Tko uopće odlučuje o životu i smrti,kojim redom,kojim redosljedom,da li je to zapisano ili se samo dogodi..ne znam,samo znam Sandra draga,nikada ja neću zaboraviti Stelu,ni tebe.Ona meni živi kroz moju Leu,kad god ja Leu zagrlim,sjetim se onoga dana,mislima grlim i Stelu....Kad god je pogledam kako je lijepa i kako je velika sjetim se tebe i pomislim da je to tebi uskraćeno...da gledaš svoju ljepoticu kako raste...Nikada mi nije dosta njenih zagrljaja i polubaca,porukica,pisamaca,NIČEGA OD NJE MI NIJE DOSTA.Ja sam imala luksuz da sam upozorena što se može dogoditi,mnogi roditelji nisu ničim bili pripremljeni na to,no mislim da isto boli.Uvijek mislim na tebe,vjeruj,niti jedan dan ne prođe da se barem nečim ne podsjetim...nikdada neću zaboraviti.Primi moj prijateljski suosjećajan zagrljaj i iskrenu sućut zbog tvoga nenadoknadivog gubitka.
20.02.2008. (10:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Invisible kid
Ovo sam već negdje pročitao, ili mi se samo čini. Jako je lijepo napisano. Pozdrav
20.02.2008. (11:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
emocija
Evo me, ova me stranica čekala, tu sam se našla. Hvala Vam što ste došli na moj blog, hvala Vam što ste mi omogućili da dođem na Vaš, hvala Vam da sam konačno pročitala sve ono što i moja nutrina osjeća. Tek ovdje, tek u ovim Vašim riječima pronalazim svoje. Vaša Stela, moja Una i tisuće njih... i mi, njihove mame ( i očevi, i sestre i braća...) kao kolona mrtvaca. Jer moj je život prestao 1. srpnja 2006. , Vaš također iako imate svoje dijete za koje još morate brinuti. Ali "srce" (ljubav) nije jabuka da se može podijeliti na dvije polovine. Svom ljubavlju ste voljeli obje, bez razlike i sad je preteško. Čujemo se.
20.02.2008. (19:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
04.02.
Najdraža moja Sandra,
još jedan vrlo poučan tekst i puno, puno emocija u tvojim riječima. Iako se kaže da riječi ne mogu opisati takvu tragediju, jer ni jedna riječ nije dovoljno jaka i nema težinu, ti to nekako uspijevaš, uspijevaš nama ostalima prenijeti svoje osjećaje, užase, strahove, nemjerljivu i bezgraničnu ljubav prema Stelici, ali isto tako i prema Tini. Možda će netko dobiti osjećaj da zanemaruješ Tinu i da joj daješ manje ljubavi nego Steli, ali to nikako nije istina, ja ti se iskreno divim kako imaš snage, ali ljubav prema Tini je jača, za nju ćeš uvijek naći vremena i tu si kadgod joj zatrebaš. A duša ti je ranjena, tuga prevelika, bol prejaka, Tini je isto jako, jako teško, i ona se bori s tugom, doživjela je tu strašnu tragediju, a Stelu je voljela puno više nego što sam ikada doživjela među braćom i sestrama, pogotovo što je ona starija, a starija djeca su često ljubomorna, ali ona ne, iskreno joj se divim kako je s tako malo godina bila tako zrela i pokazivala tako puno osjećaja prema svojoj sestrici, bez imalo ljubomore. Uz sve to, mora se boriti i sa ljubomornim vršnjacima koji joj pišu svakakve gadosti na blogu. A Silvio, jadan, bori se negdje unutar sebe, da vas dvije i ne znate, da vam ne bude još teže. Životi su vam zauvijek promijenjeni i to nažalost nagore, jedan, najmlađi član nedostaje i uvijek ćete osjećati tu prazninu. To se ne može zaboraviti, one vesele oči koje se smješe s tobom na slici, ona mala nježna i osjećajna duša, prekrasna i vesela mala curica. To je nespojivo sa mjestom gdje se ona nalazi, teško je to povezati, meni je bilo teško shvatiti da je ona stvarno tamo kada sam došla kod nje, mogu samo zamisliti kako je tek tebi, kako ti je teško prihvatiti tu stvarnost, već da stalno osjećaš da je ona negdje otputovala.
čuvaj mi se draga moja predraga Sandra
voli te puno tvoja Vesna
20.02.2008. (20:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
damjanicka
navratila da vidim šta ima novoga....i vidim post... i idem čitati i čitati i suze idu..toiko je bila dobra...vrijedna svakog spomena...uistinu mi je žao i tu sam da dam potpru...predivan post....dršte mi se...pozdrav vama, stelinom tati i tinici...voli vas ivana...
21.02.2008. (09:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dora
Neznam sto da vam kazem,osim da sam tu stalno uz Vas...i da se držite....
Mislim na Vas stalno,stalno.....
Šaljem vam veliki zagrljaj....
Pozdrav
21.02.2008. (17:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
"raumijem"
Ovaj post me slomio...
Svaka riječ...
No najviše nerazumijevanje drugih ljudi...
To kako bez razumijevanja govore, no najviše to
što kažu (najviše oni koji vas ne poznaju) da se vi
ne brinete o Tini i da ne obraćate pažnju na nju....
Što apsolutno nije istina....
Oni su to zaključili preko ovog bloga....
Pa nije ovo blog o Tini već o Steli...
...i normalno da tu više govorite o Steli i na nju obraćate
pažnju kada je ovo blog posvećen Steli....
...pa ne treba Tini da vi se o njoj brinete preko ovog bloga
i da nju spominjete ovdje...
...ako me shvaćate što želim reći....
...a što se tiče onih komentara, Tina je zadnja osoba
za koju se može reći da to na ikoji način iskorištava...
...da ona to iskorištava, ona bi samo plakala....i ne
znam ni ja šta....
....hrabra je ona i zna se nakako nositi s time....
zahvaljujući vama i cijeloj obitelji...................................
....pa zašto bi ona to na ikoji način iskorištavala......
...koja joj je korist od toga....
...pa nitko nikog nikada neće pitati je li sa 14 god. bio popularan...
...Tina je oduvijek imala gomilu prijetelja............
...i ona to zna........
....držite se....i znajte da "razumijem".......
21.02.2008. (18:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Seni
uf, ne...ne znam kako da uopće počnem. uvijek samu sebe špotam kad odem s ovog bloga, jer mi se riječi koje sam vam napisala nikada ne čine dovoljno dobre. naravno da nema tih riječi, ali svejedno. osjećam se kao papiga. ali znam da su i jednoteiste riječi kakve-takve potpore, suosjećanja bolje nego da izmišljam nešto novo, pogriješim, povrijedim...jer ne znam kako vam je. ne shvaćam, zašto vas ljudi ogovaraju? Vas i Tinu? kakvi su to ljudi? zar, ako već ne mogu reći neku lijepu riječ, šta ne mogu šutiti? užasno.
ove Steline riječi koje ste napisati...dovele su neki tužni smješak na moje lice...
držite se i dalje.
21.02.2008. (21:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
milicza
Sandrice,samo da znaš...u mojim ste molitvama i mislima.
22.02.2008. (10:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
loše se stvari događaju dobrim ljudima
DRAGA TETA SANDRA,
VI STE JEDNA VEOMA DRAGA I DOBRA OSOBA I ŽAO MI JE ŠTO VAM SE NEŠTO OVAKVO DOGODILO...TEŠKO MI JE ČITATI O VAŠOJ BOLI,ALI UVIJEK VAS ČITAM JER JE SVE ŠTO KAŽETE ISTINA...VAŠU STELICU NISAM NIKADA UOPZNALA ALI POZNAJEM TINU I MORAM VAM REĆI DA STE JU PREDIVNO ODGOJILI...POZDRAV
22.02.2008. (14:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
04.02.
Da, Tina je i mene oduševila onu večer kod tebe kad se vratila sa švedskog, nevjerojatna je, ne samo da sam ostala paf s njenim švedskim, već me iskreno zadivila njena osobnost, a uz to je prelijepa cura, tako da se iskreno uopće ne čudim da joj vršnjaci zavide, imaju i na čemu, a tebi se Sandra divim kako si uspjela djecu odgojiti u tako prekrasne osobe, to može samo jedna ogromna i bezuvjetna ljubav. Zato mi je najviše žao što ste bili stvarno jedna divna i savršena obitelj i desi se ovakva strašna tragedija i životi vam se preokrenu naglavačke.
voli te puno, puno Vesna
22.02.2008. (21:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@....@
mogli ste vec procitat u svim novinama ili na netu. Tu kod nas u čačincima,blizu mog mjesta objesio se dječak(13) imao je samo 13 godina...nitko ne zna zasto je to učinio.ali to je strašno...
punoOo Vas pozdravlja gđa. Sandra.i često mislim na Vas. poZdravite Tinu.. drzite se!
23.02.2008. (08:16) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tessa
draga sandra, lijep ti je i poučan post, kao i uvijek, premda smatram da jako malo ljudi koji nisu izgubili nekog zaista bliskog to može shvatiti...zapravo, bolje reći , primijeniti..teško je shvatiti bol koju ne poznaješ..i teško je razmišljati o smrti, jer nitko ne zna šta je poslije..konačan kraj? to je zasrašujuće i zato prirodno o tome ne razmišljamo , jer bi poludili..i onda , na žalost, tugujućima preostaje navlačenje maski o kojima pričaš i tugovanje ostaje usamljen proces...jer nailaziš na nerazumijevanje, bježanje ili riječi koje ne želiš čuti..neke fraze tipa vidjet ćete se ponovo, smrt nije kraj, za to postoji neki razlog i sl.
ljudi bježe , osim vlastitog straha od smrti, i zato što ne mogu ponuditi nikakvo rješenje, jer jedino što jest sigurno je da se umrla osoba neće vratiti, i onda su nijemi i povlače se...
ipak, mislim da bi svatko trebao pitati se zašto koliko god puta treba i tražiti smisao u svemu tome, neki svoj vlastiti smisao...mada mi je to užasno teško govoriti baš u tvom slučaju, jer je to zaista najveća moguća tragedija...zbog nepažnje vozača..koji čak nije ni kažnjen za svoju nepažnju, je malo, zdravo, veselo , voljeno dijete izgubilo život...nesreća..nesreće se događaju? ma, da, naravno..ali kako s tim dalje živjeti ? evo, i ja ostajem nijema..slažem se da je lakše kad je netko bolestan..bol je ista, ali lakše se nositi s njom..
draga sandra, molim se za tebe, da imaš snage i volje..da vremenom ipak nađeš kakav takav mir u duši..možda ti to ne znači ništa, ali ja vjerujem pa te spomenem onako iskreno...
čuvaj se, piši i dalje svoj prekrasan blog o prekrasnoj steli ,koji prvenstveno tebi, ali i mnogim drugim napaćenim dušama pomaže...
23.02.2008. (11:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Hvala mojim mladim čitateljima.........dragi ste jako
Vesnice moja, samo da prođe ova gripa kod mene, pa da se mi malo vidimo.....
Tessa, hvala ti draga......znam da se i ti boriš.....
što se tiče vozača ja uporno živim u nadi da neće ostati nekažnjen jer to bi mi bilo kao da mi je netko pljunuo u lice, kao da je pljunuo na grob mog djeteta........zaista se nadam da to neće samo tako završiti.......sporo je, ali ja vremena za čekanje imam.....
Znaš mene zbunjuje strašno to na koji način ljudi vjeruju u vječan život jer ih je strah drugačije razmišljati, jer ne mogu zamisliti kako ti kažeš da je nakon ovozemaljskog života konačan kraj?
A zašto se onda boje smrti? Zašto kada vjeruju da će na neki naćin i nakon nje živjeti?
Zašto se boje smrti?
Zašto se boje razgovarati o smrti?
Zašto se boje razgovarati s nekim tko je izgubio nekoga?
Zašto kad za njih smrt nije kraj?
Zašto se boje smrti?
23.02.2008. (16:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
malazabavna1414
KAKO JE SVE OVO SLATKO ALI I TUŽNO KADA SE ČITA,SVAKA MAMA BI ZA SVOJE DIJETE
DALA SVE I ŽELJELA MU SVE NAJBOLJE,JA VAS POTPUNO RAZUMIJEM I ZNAM KAKO
VAM JE...
PUSA SVIMA I DRŽITE SE!!!
23.02.2008. (18:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Seni
hvala na komentaru, puno znači. :)
23.02.2008. (19:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
keep holding on
stvarno bi sada nešto rekla,
ali nemam riječi na ovo...
pretužno je...
i divim vam se kako imate snage o tome pričati
i kako samo izdržavate....
jaki ste i posebni...
ovo mjesto je prekrasno......
toliko ljudi povezuje...
iskrene i drage ljude....držite se...
p.s. je li teta vesna stelina teta ili...?
23.02.2008. (20:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Vesna je moj ovozemaljski anđeo.......puno je uz mene ovih mjeseci od kad smo se upoznale preko ovog bloga pa i u živo, upoznala je i Stelinog tatu i Tinu.....toliko je intenzivno naše druženje da ja zaista često i zaboravim da Stelu nikada nije upoznala......strašno mi je žao zbog toga, Stela bi ju obožavala.
23.02.2008. (20:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
keep holding on
ah....
ovo mjesto je stvarno prekrasno....
ovaj post je stvarno prekrasan ali i jedan od najtužnijih...
nadam se da shvaćate da sve fraze koje
mi pišemo činimo zbog bespomoćnosti......
osjećamo se bespomoćno, a opet želimo nešto napisati,
pa vam pišemo gluposti,mada i mi znamo da su to prazne priče...
držite se....
23.02.2008. (20:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tessa
da, borim se i ja jako...nezamislivo je da ga više nikad neću vidjeti, čuti, osjetiti...i da će ta grozna bol zauvijek biti prisutna..i osjećam se zaista usamljeno, jer ljudi oko mene nastavljaju svoj život i isti su, a ja više nisam ona stara, sretna, zabavna i puna životnog veselja...puna sam beskrajne tuge i to se osjeti i vjerovatno ih odbija i udaljava , a i meni je sad teško biti u veselom društvu, pa i izbjegavam to...
zašto se boje smrti? svako živo biće ima nagon za preživljavanjem i opstankom, boje se boli uz koje je često vezana smrt, boje se rastanka sa voljenima, boje se ostaviti ovo mjesto na kojem im je lijepo, boje se neizvjesnosti i nečeg što ne poznaju, što je nezamislivo spoznati...usprkos vjeri..neki se i ne boje..ali će se boriti za život baš zbog nagona za opstankom i želje za životom...kada bi svi umirali u poznim godinama proživjevši lijepo i ispunjeno svoj život i to u snu, i znali da će biti tako, vjerujem da bi se puno manje bojali..prihvatili bi to kao prirodan slijed..i još sa vjerom da ih čeka neki drugi oblik postojanja, ako su vjernici..
ne znam, vjerujem da su to razlozi...barem je kod mene tako..taj "drugi svijet" ne poznajemo, ali ja u njega naprosto vjerujem..jedna osoba mi je ispričala svoje iskustvo sa javljanjem umrle osobe, a to je osoba kojoj vjerujem i ne bi tako nešto izmislila, a nema niti psihičku bolest pa da joj se pričinjava, a nije da je previše i tugovala za tom osobom pa da u dubokoj boli ima neke vizije..nije da vjerujem zbog te priče, nego i inače..čista vjera, bez objašnjenja...ali bol zbog toga nije manja, jer ja sam tu i imam "ovozemaljske" osjećaje i misli...i više tu i ovako nikada neće biti..a bilo je predivno..i to boli, jako, jako boli..
zašto se boje razgovarati s nekim tko je izgubio nekog? vjerovatno zbog podsjećanja na vlastitu smrtnost i smrtnost njihovih bližnjih, zbog goleme količine tuge u "atmosferi", zbog nenalaženja pravih riječi utjehe, zbog nemogućnosti shvaćanja jer nisu takvu bol doživjeli, pa onda izostaje i prava empatija...
23.02.2008. (21:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
keep holdig on - vjeruj mi da se strašno razlikuju riječi koje dolaze od srca i sa istinskim suosjećanjem od onih hladnih nepromišljenih fraza, nikada mi nije ružno čuti kada mi netko kaže da se moli za mene.......svejedno kome se moli u tom trenutku misli na mene i to je ona topla ljudska osobina, a kada mi to kažu ljudi koji me ne poznaju to govori o njima, kada to kažu meni koju ne poznaju znači da su u svom životu sa svojim obiteljima i prijateljima i onima koje poznaju još i bolji.....a to je važno i hvala im svima...
Tessa - baš si se potrudila, hvala ti....ali ja imam još milijun pitanja.......nagon za preživljavanjem poznam, on mi je logičan zato jer sam svjesna prolaznosti života, njegovog kratkog trajanja, ovo da se netko boji boli je potpuno razumljivo i to čak nema veze sa smrću, ali zašto taj silni strah ako čvrsto vjeruju u život poslije života. I to ne bilo kakav život, već život bez boli, bez patnje, na ljepšem i boljem mjestu to nikako ne mogu razumijeti. U kojem obliku je taj život kasnije, jer u materijalnom nije zar ne, tijelo ostaje ispod zemlje, energija? duša? Ja sam možda previše prizemna priznam pa si to ne mogu predočiti. A pokušavam i razmišljam o tome. Milijuni ljudi je umrlo kroz povijest, sreću li se svi sa svima, sve rase i sve nacije, kako reci mi? Ne znam - mi nije dovoljno dobar odgovor da bi jednostavno vjerovala. Umre djetešce od mjesec dana, a njegova majka doživi duboku starost, kako izgleda taj ponovni susret? Umiru ljudi koji boluju od Alzheimera, koji već ovdje doslovce zaborave tko su - kako izgleda susret s njima? Ne znam ja to sve sebe preispitujem.
Nije mi to dobro posloženo. Čemu onda osjećamo ovu silnu bol bez naših voljenih. Ne mogu ja to tako gledati, jednostavno ne mogu, meni moje dijete treba sada i ovdje.
Vjerujem ti za ovo što ti je pričala osoba koju poznaš i za to sigurno postoji vrlo logično znanstveno medicinsko objašnjenje. Mozak je čudan organ, puno on tajni čuva, čovjek se svojom snagom volje može u puno stvari uvjeriti. Ja sam sa Stelom imala jedan izuzetno poseban odnos. To ja zapravo nikome ne mogu objasniti. To nije bila normalna majčinsko dječja ljubav, to je bilo puno dublje, svaku njezinu misao sam unaprijed znala, apsolutno svo svoje slobodno vrijeme s njom provodila jer je ona to trebala, za razliku od Tine. Ja znam da tako nešto postoji da bi se moja Stela meni javila. Ali ne na neki način koji zahtjeva posebne pripreme, zamračena prostorija, nečije sugestije i slično....već u bilo koje doba dana i na bilo kojem mjestu........ne znam Tessa draga, odbija se to sve od mene.......
23.02.2008. (21:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
KšEnJuRkA
ajme .... nemam rijeci lijepo ste ono napisali na Rokovom blogu nemam rijeći....
neznam sta da vam kazem, jako mi je Žao zbog vaše Stelice bila je jako lijepa i cinila se dobra djevojcica....
Al kako mnogi govore BOG SEBI UZIMA SAMO DOBRE LJUDE....
neznam, neznam sta da vam više kažem osim riječi podrške
DRŽITE SE jednog cete se dana opet sresti .....
23.02.2008. (22:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
04.02.
Najdraža moja Sandra,
hvala ti na prekrasnim riječima, ne možeš ni zamisliti koliko mi tvoje prijateljstvo znači. A naš prvi susret na Stelinu godišnjicu neću nikada zaboraviti, to je bio nezaboravan trenutak. A tek koliku čast i povjerenje si mi ukazala time što si me jedinu pozvala k sebi na taj tužni dan, prvu godišnjicu. Sve to ću pamtiti dok sam živa.
Netko će reći da kada hvalim tebe, Tinu, Silvia iz mene progovaraju emocije, ali ja najiskrenije mislim da ste posebna obitelj, prekrasne duše, pune ljudskih vrlina i mogu samo zamisliti kako vam je sretan dom bio dok je Stela bila s vama (a dio te atmosfere možemo osjetiti i preko tvojih filmića). Koliko sreće, proslava, događaja, kao da ste slavili svaki dan koji ste zajedno, kao da ste znali da to neće trajati vječno. Da, upravo ste tako živjeli, uživali u svakom zajedničkom trenutku s puno međusobne ljubavi. Ti si toliko svog vremena poklonila svojim curama, slobodno mogu reći, sve svoje slobodno vrijeme, stalno ste se nečim bavili, izrađivali razne stvari, išli u kazalište, pripremali proslave, vozili bicikl.....Toliko toga, da sam uvjerena, da je Stela u svojih 7,5 godina doživjela daleko više nego većina djece u svom cijelom životu. Vi ste možda bile srodne duše i nje više nema i stoga je normalno da pričaš o njoj, da ti nedostaje, da te to užasno boli , ali ja znam koliko puno pričaš i o Tini, kako si na nju ponosna i iako se možda nekome čini da ju od silne tuge zanemaruješ, to nikako nije istina, jer ona je razlog da se ujutro uopće ustaneš, ona ti daje snagu koju si skoro svu izgubila, ona je smisao tvog života. A samo ogromna ljubav može biti ta koja ti daje snage nakon onakve tragedije, ljubav prije svega prema Tini, a znam da ti je teško živjeti bez Stele, užasno teško i da ti je potrebno puno, puno snage da živiš dalje. Djeca su tako različita, ali to ne znači da jedno voliš više od drugoga, već ih trebaš oboje sa svim njihovim različitostima. Stoga jedno dijete ne može zamijeniti drugo. Nikada.
čuvaj mi se, voli te puno, puno tvoja Vesna
23.02.2008. (23:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tessa
draga sandra, to da ste ti i stela imale poseban odnos mi je potpuno jasno od kad sam prvi put otvorila ovaj blog, to se prepoznaje i osjeti u svakoj tvojoj riječi, misli i osjećaju iskazanoj ovdje..a obzirom da sam i ja imala takav odnos sa svojim dragim, to mi je bilo jako blisko..kad znaš misli i osjećaje te druge osobe bez da ti ih ona kaže..što bi se reklo "na istoj ste valnoj"...
ja ti ne mogu ništa dokazati u "vezi onog poslije"..mogu samo reći ono što znam i u što vjerujem..prema iskustvima onih koji su imali doživljaj kliničke smrti doživljaj im je bio vrlo sličan neovisno o kulturi, naciji , vjeri, rasi , spolu i dobi...bili su van svog tijela, vidjeli ga sa određene udaljenosti, čuli što se zbiva i bili svjesni..stanje u kojem su se nalazili vrlo teško mogu opisati ljudskim rječnikom, jednostavno su im nedostajale riječi , ali otprilike su zaključci da to nije trodimenzionalna stvarnost kakvu poznajemo / nego višedimenzionalana, pa otud nedostatak poznatih riječi prilikom pokušaja opisa / ,da nije vremenski ograničena na način na koji mi poznajemo vrijeme i da je komunikacija , najbliže nama objašnjivo, telepatska...
naravno, znanost je to pokušala objasniti na način da uslijed nedostatka kisika u mozgu prilikom umiranja dolazi do takvih pojava..no, nije sigurno kako i zašto...postoji mogućnost da će se i to dokazati jednog dana, svakako...nekada su ljudi mislili da je munja gnjev bogova, danas znamo kako i zašto dolazi do te prirodne pojave...ali...možda i neće...zasad su činjenice da su to ljudi zaista doživjeli ...osim toga postoji i astralna projekcija u kojoj živi ljudi mogu "izaći iz svog tijela" što isto tako može govoriti o postojanju tog neuništivog aspekta , dakle jednog vida čovjeka koji živi i kad materijalno tijelo prestane funkcionirati, a koji je nazivan raznim imenima : duh, duša, jastvo, biće, svijest...uglavnom, ljudi općenito smatraju da ili taj duh prelazi u drugu dimenziju stvarnosti, koja nam je na ovom svijetu nepojmljiva ili da je smrt potpuni kraj....ni za jedno ni drugo od ta dva oprečna odgovora ne postoji dokaz da je istinit...ja sam sklona prvom poimanju, jer mi je logičnije, jasnije i bliskije mojim shvaćanjima, mojoj osobnosti i mojim iskustvima...osjećam jednostavno da smo više od tog pukog materijalnog funkcioniranja, osjećam to "jastvo", taj neuništivi aspekt sebe...
uzmimo sad da je to istina...zašto nam se onda naši voljeni ne jave i zašto toliko patimo za njima? kod mene je slučaj da čak i kad bih to silno željela osjetim neki strah..možda je to ono što mi ne dozvoljava tu komunikaciju, zatim , uz svu moju vjeru i naginjanju prema takvom objašnjenju, ja imam tračke sumnje i ne mogu tvrditi da sam 100 % sigurna, jer na kraju krajeva i nisam, to je ono što vjerujem...i na kraju, ne znam koliko bi mi to stvarno značilo, vjeru u to ionako imam, a u toj drugoj dimenziji stvarnosti ionako nisam i to ne bi bio isti odnos, isti način, ista komunikacija kao ovdje gdje sada pripadam...toga sam svjesna ...ja njega želim , kao i ti stelu, ovdje živog, onakvog kakav je bio, da živimo onako kako smo živjeli...a to nije moguće, pa me neki drugi oblik komunikacije i odnosa zapravo ne zanima sada...i iz tog razloga patimo i teško nam je...u ovoj stvarnosti koju jedino poznajemo i u kojoj ćemo biti još , ajmo reći, dosta vremena, odnos sa osobom koju smo jaaaako voljeli i bili jaaaako bliski više nije moguć...i još nam je teško jer ona više ne može uživati u ovom životu koji jedini poznajemo i prema sadašnjem našem shvaćanju smatramo da je toliko toga izgubila time....
dakle, tek kad dođemo "tamo" moći ćemo sve to...do tad nam je to prenepojmljivo, previše iznad naše mogućnosti shvaćanja i ovdje smo gdje jesmo, u trodimenzionalnoj stvarnosti, vremenski ograničenoj i bez mogućnosti telepatskog komuniciranja....i onda nam stoga fale, i onda boli i onda možemo samo to što nam tu pomaže..isplakati, izreći , spominjati svoju tugu i bol i očaj i svoje drage...pitati se, čitati, razmjenjivati iskustva i osjećaje s drugima...u nadi da će nam biti lakše , da ćemo vremenom prihvatiti...i moliti se da imamo hrabrosti , snage i volje smisleno i ipak s barem povremenom radošću proživjeti ovaj život bez NJIH....
a onda ćemo ih susresti opet...
čuvaj se draga sandra...
24.02.2008. (13:06) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...