Komentari

uvod.blog.hr

Dodaj komentar (4)

Marketing


  • jasmin

    samo da pozdravim.. Neiscrpna tema za maleni komentar. Ako zanemarimo sve davno recene definicije i razna mišljenja ,ja bih rekao da svijet predstavlja trenutak, upravo onaj ne ponovljeni dok ti ovo pišem. Svijet se sastoji od trenutaka, ali nazalost malo je duša toga svijesno. Ništa nije slučaj, sve je tu zato što ima nekog smisla...

    pozdrav..

    avatar

    31.10.2007. (22:01)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Svijet se pojavljujući skriva. A kad se počne udaljavati od sebe, gubiti se, pretvara se u križ koji gori. Križ koji gori, svojim svijetlom prekriva horizont svijeta. Zato nije čudno da mnogi u pjesmi Josipa Pupačića Moj križ svejedno gori ne uočavaju da u njoj pjesnik komunicira sa svojim svijetom, svijetom na raskršću, uzalud stvaranim, uzalud ljubljenim. Vide samo križ koji gori. Gori njegov križ ali ime svijeta. Pokušajmo ugasiti križ da bismo vidjeli svijet. A hoćemo li tada, uopće, nešto vidjeti?

    Evo me, moj svijete, na raskršću
    i tvom i mome
    Oprostimo se. - Ti plačeš
    Moj križ svejedno gori.
    Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez boga
    I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi
    Snijeg pada
    Zemlja raste
    A ti poražen toneš
    Grad li si, selo, ili neki postiđeni narod
    U krčmi
    Moj križ svejedno gori
    Uzdignut
    Razapet
    Mračan
    Dovikujem ti. - On gori
    Dovikujem ti. - Ti strepiš
    iskre po tebi pršte
    Peku stravične snove
    Moj svijete, uzalud stvaran
    Moj svijete uzalud ljubljen
    Moj svijete
    Udaljujem se. Pružam za tobom ruke
    Sjene velikih vojski nadiru iz davnina
    Zrak su omastile strijele
    Razbijen
    Usitnjen sanjaš
    Neprestane pritištu more
    Vjekovi pokapaju svjetlo
    Rane otaca izrastaju u kraste
    Divna majka Margarita prodaje suze
    Majka Margarita
    Moj križ svejedno gori
    Nosim ga - moj križ a tvoje ime
    Nosim ga
    Slomljen ma svečan
    Puta ne vidim nigdje
    Voda po kojoj hodam hlapi
    Poda mom bujaju pare
    moj križ svejedno gori
    Oblistava u beskraj tvoje ime
    Udaljujem se
    I putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdi
    Ti toneš po svome snu
    A ja koracam
    I grcam, i grcam, i gledam prema beskraju
    Moj križ svejedno gori
    Moj križ a tvoje ime.

    avatar

    01.11.2007. (09:36)    -   -   -   -  

  • lucija9

    Lijep pozdrav Davore!
    Jasmin spominje trenutak! Trenutak naspram svijeta, sam ja u svijetu!
    Miljea je post poveo u poeziju, pa ju je i meni otvorio. Sjetila sam se ove pjesme i namučila sam se pronaći ju. Ali evo je!

    Omar Hajjam (perzijski, astronom, matemaričar i pjesnik,
    r. oko 1040. – u. oko 1123)

    „… Kad jednom na zemlji ne bude nas –
    svijet će biti svijet.
    Kad nam se izgubi trag i glas –
    svijet će biti svijet.
    I prije nego smo bili mi –
    svijet je bio svijet.
    I nama kad krene zadnji čas –
    svijet će biti svijet…“
    ***
    Tinova „Svakidašnja jadikovka“ bi bila slika koje mjesto mi imamo u tom svijetu, pa se prebacimo na drugu njegovu pjesmu: Pobratimstvo lica u svemiru“ pa se utješimo!

    avatar

    04.11.2007. (18:11)    -   -   -   -  

  • davor

    Drago mi je vidjeti da ste se - dok je u mom svijetu bila berba maslina - vi ovdje raspjevali. :) Lucija, da, pjesnik tako lijepo izrekao ono što filosofi učeno nazivaju ''apriornost''. A time, čini mi se, naznačio drugi pol onome ''moj svijet'' iz Pupačićeve pjesme... Jer mada je svijet uvijek i moj svijet, ipak je ujedno i ono što mi prethodi, i što će ostati tu nakon mene... Možda je baš jasminov ''trenutak'' ono mjesto gdje se susreću to ''moje'' i onaj Hajjamov pravi, kozmički pojam svijeta. Možda Pupačićeva pjesma opisuje jedan takav trenutak.

    Dogodilo se to da sam zaboravio postati svoj komentar napisan odmah nakon objave posta - sretna okolnost, jer bih možda time drugačije usmjerio komentare. Nadam se da je ipak u redu da ga objavim naknadno...

    Čini mi se da gornji Finkov tekst odgovara na nekloliko pitanja koja su se postavila u komentarima na prethodni post: što je to svijet, i kako do njega ''dolazi''; kako se svijet odnosi spram Descartesovog ego cogito; ponešto o odnosu filosofije spram pozitivnih znanosti; ponešto o filosofiji kao ''koraku natrag'' (apriornosti). A možda činjenica da jedan Finkov tekst od prije šest desetljeća u tolikoj mjeri zvuči kao izravan odgovor na našu raspravu od prije nekoliko dana ipak govori nešto i u prilog moje osporavane citatomanske metode.

    I, najnovija vijest: čini se da se sprema jedan mali obrat u odnosu na tu dosadašnju metodu, pa... ostanite s nama. ;)

    avatar

    05.11.2007. (16:54)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se