Komentari

neazess.blog.hr

Dodaj komentar (51)

Marketing

  • Kvaiso

    Eee, ovo je jedan dobar i konkretan post! Bit ce zanimljivo citati komentare ljudi koji imaju taj problem, jer se ja u tome stvarno ne mogu prepoznati, ali i moja najbliza okolina jednim dijelom moze.. Mislim da jako pomaze druzenje sa nama ljudima koji uopce nisu socijalno anksiozni jer mi takvi jako opustamo drugu stranu koja se onda osjeti slobodnije.. A i cini mi se da anksioznost moze proizaci dijelom i iz odgoja, a ne samo iz predispozicija..

    avatar

    17.10.2007. (21:06)    -   -   -   -  

  • sagittariusclassic

    ...kad budeš nesigurna, koncentrirano fiksiraj pogled na nečiju guzicu. Nakon nekoliko sekundi, dotični/na će se "počohati" po njoj "in public". Logičan razvoj razmišljanja vodi činjenici da si ti u stvari gospodarica skupa. Tko bu zločest, "čohal" bu se po guzici u javnosti...:))))))))))

    avatar

    17.10.2007. (22:38)    -   -   -   -  

  • Irnan - NPZ

    Moram ti čestitati na ovoj temi! Ovo je još uvijek goruć problem kod velikog postotka ljudi i dobro je o njemu progovoriti i na ovakav način i ovim putem također, ne bi li se što veća grupa ljudi upoznala s postojećim problemom. Naposlijetku, lakše se je nositi s problemom s kojim smo upoznati!
    ***
    "U konačnici vjerujem da se i jedno i drugo svodi na isto jer o našem zemaljskom napretku ovisi koliko ćemo daleko otići u «nezemaljskom». "
    ***

    Ovo, kao i sve napisano moram u potpunosti potpisati. Što na razumskoj razini, što na temelju osobnog iskustva tijekom svog odrastanja. Kao dijete i u godinama svojeg odrastanja, bila sam prilično anksiozan tip, koji uz to još nije znao kako kontrolirati svoju anksioznost i postići da me ona u potpunosti ne paralizira. S godinama sam, kao što kažeš, razvila tehniku "javnog nastupa" i istesala je do te mjere da skoro nitko, osim meni najbližih ljudi, nije mogao ni naslutiti što se skriva iza mog ponašanja.

    No, to je bio tek vrh ledene gore. Konačni cilj nije mi bio sakriti svoju socijalnu anksioznost, već mi je bio cilj svesti je na najmanju moguću mjeru. Ne mogu tvrditi da mi je u potpunosti uspjelo, ali sam je doista uspjela svesti na neki minimum.

    Socijalno anksiozne su najčešće one osobe koje teže perfekcionizmu i analiziraju svaki svoj postupak i svaku svoju riječ, lišeni svake spontanosti. To s vremenom postane ogroman teret.

    I da, slažem se socijalna anskioznost može biti naslijeđena! To se je barem potvrdilo u mom slučaju. Moja je tinejdžerka jako povučena osoba i teško se snalazi u društvu. Nakon temeljitog razgovora s njom mi je priznala, kako joj je teško voditi konverzaciju u nekom društvu kojeg ne poznaje dovoljno, jer neprestano razmišlja o tome, hoće li im se svidjeti i hoće li reći pravu stvar u pravom trenutku.

    Hvala bogu, dovoljno je prijemčiva na naše razgovore, tako da joj mogu pomoći razgovorom. :) Polako, ali sve izvjesnije počinje shvaćati da se i ne moramo (pa i ne možemo) sviđati svima, već da je potrebno postupati u skladu s vlastitom savješću i biti svoj - pa rezultat neće izostati.

    Još jednom, svaka čast na postu!

    Pozdrav!

    avatar

    18.10.2007. (07:52)    -   -   -   -  

  • Irnan - NPZ

    P.S. Potpuno off topic, ovog sam peseka sa slikice dobila neki dan mailom i totalno me je oduševio!!!!:))))

    avatar

    18.10.2007. (08:03)    -   -   -   -  

  • nova vizija

    Kao što si možda imala prilike primijetiti, malo sam izbivao iz blogosfere ovih proteklih mjesec dana, uglavnom zbog poteškoća tehničke naravi ;D i nisam mogao pročitati tvoje prethodne postove ali ovaj jesam pa ću ga prokomentirati malo!:D

    Što se tiče te socijalne anksioznosti, ona nije (po mom mišljenju, a bome i iskustvu) posljedica nasljednih osobina ili sličnih fizičkih mana, nego prvenstveno stvar indoktrinacije, odnosno ucjepljivanja uvjerenja da nismo dovoljno dobri, pametni, zgodni, vrijedni ili važni da bismo se istaknuli u društvu! Razmisli malo, to počinje od osnovne škole gdje se djecu podvrgava gotovo vojničkom režimu, neupitnom autoritetu gdje su njihova prava minimalna. Dijete u takvom okruženju ne razvija svoj potencijal nego se većinom povlači u sebe i proživljava to na svoj način koji je najčešće bolan. Posebno ako se radi o nekoj osjetljivijoj osobi. Naravno, i cijeli sustav društvenih vrijednosti je na neki način odgovoran za razvoj anksioznosti, posebno ako osoba ne zadovoljava nametnute standarde pa se njihova različitost prihvaća s prezirom i podsmjehom.

    Nažalost, većini je ljudi teško riješiti se uvjerenja koja su prihvatili u djetinjstvu, iako mi je osobno teško za shvatiti kako ljudi koji imaju nekakvog pojma o životu (nemoj ovo shvatiti osobno:D) ne mogu nadići te svoje strahove od javnog nastupa, izražavanja i slično. Jer, na kraju krajeva, zašto je uopće važno što netko misli o meni? Zašto bih se ja trebao opterećivati jesam li nekome dopadljiv ili nisam, misli li netko o meni da sam pametan ili glup i slično? Kakve to veze ima u končnosti sa mnom? To je u krajnjoj liniji stvar dotične osobe koja misli nešto o meni, a ne moja, i ja tu ne mogu ništa promijeniti, pa zašto se uopće opterećivati. Kad se radi o svakodnevnim situacijama, zašto bih se opterećivao što netko misli o meni dok hodam ulicom, dok se vozim tramvajem, dok ovo, dok ono? Ionako te ljude vidim sad i možda nikad više, a ako ih i vidim neću ih se sjećati!;D

    Stoga, zaključujem da je jedini način liječenja od društvene anksioznosti ljubav prema sebi i prihvaćanje sebe onakvog kakav jesi. Kad se naučiš prihvaćati i voljeti sebe, kad budeš spremna stati pred ogledalo, pogledati si u oči i reći 'Volim te baš ovakvu kakva jesi' ili 'Baš si mi zgodna!';D, više nikad nećeš imati nikakvih problema s tim. A uopće nije teško! Samo trebaš sagledati stvari iz nekoliko kuteva!;D Pozdrav! (I nemoj zaboraviti živjeti u trenutku!;D Trenutak je previše dragocjen da bi se razmišljalo o nečijim tuđim mentalnim projekcijama!:D)

    avatar

    18.10.2007. (10:58)    -   -   -   -  

  • neazess

    @Kvaiso: Znala sam da će ti se svidjeti. Naravno da i okolina ima nekakvog utjecaja, ali geni su u ovom slučaju važniji. A zamisli tek: socijalno anksiozni roditelj odgaja svoje dijete s predispozicijama...

    @Sagi: hahahahahaha.

    @Irnan (ili NPZ :)): drago mi je da ti se sviđa post i prilično sam sigurna da će tvoja tinejdžerka s takvom podrškom vješto izaći na kraj s time. Ali sad je u posebno osjetljivoj dobi - tako da to nije ništa čudno.

    @Nova Vizija: eh, tebi imam puno za reći ;))). Primijetih da te nema - a meni si nešto propovijedao, cu cu ;D
    Samo nekoliko ispravaka: socijalna anksioznost počinje daleko prije nego što dijete krene u školu - dapače, obrasci se mogu primijetiti već kod novorođenčadi kao tzv. "sporo zagrijavajući" temperament djeteta. U školi, takvi osjetljivi klinci loše prolaze među vršnjacima, pa se to samo potencira. Možda je nekoč davno počelo kao što ti opisuješ i nastavilo se genetski prenositi. Kako god - čovjek je socijalna životinja i nije neobično da teži pripadnosti čoporu - usprkos svim onim bullshitima da nas uopće nije briga što tko misli o nama, svi težimo socijalnoj pripadnosti. To postoji i u životinjskom svijetu, a odraz je nagona za životom - sami teže preživljavamo nego u čoporu.
    S druge strane napisao si: Stoga, zaključujem da je jedini način liječenja od društvene anksioznosti ljubav prema sebi i prihvaćanje sebe onakvog kakav jesi. i s time se slažem. No to ne znači da će socijalna anksioznost nestati već da ćemo živjeti zadovoljni sobom. Socijalna anksioznost NIJE produkt niskog samopoštovanja. Ja volim sebe i svaki dan stajem pred ogledalo i baš sam si zgodna. Ma koliko to bahato zvučalo ja doista tako mislim i mislim da nemam niti jedan razlog da mislim drugačije. Dapače, vjerujem da i moja okolina tako misli - no, to ne mijenja moj strah od javnog nastupa koji se automatski javi u takvim situacijama. Moje samopoštovanje je visoko iznadprosječno, čak i po službenim kriterijima.
    Tako da s ljubavlju prema sebi uglavnom nećeš postići da socijalna anksioznost nestane, ali možeš postići nešto drugo: da budeš ponosan na svoju socijalnu anksioznost. Mislim da ja to i jesam, jer mislim da me to čini zanimljivijom osobom. Svijet je problematičan utoliko što tendira tome da svi budemo isti - klonovi - svi moramo biti podjednako komunikativni, imati iste geste, isto ponašanje, iste kriterije uspješnosti, iste interese i iste strahove - to je ono što mene sablažnjava i nisam spremna na to pristati. Ja volim sebe točno ovakvu, a s time volim i svoju socijalnu anksioznost. Da, koji put mi stvara probleme, ali bez toga bi život bio dosadniji - npr. ne bih mogla prepričavati uokolo svoje gafove pred publikom ili pokazivati svoje grozne slike i smijati im se svaki put ponovno.

    avatar

    18.10.2007. (11:35)    -   -   -   -  

  • kikicarodjkica

    Ajme... potrefila sam doći na tvoj blog baš kada sam u fazi proučavanja ove teme... Zanimljivo! Slučajnost ili ne... sviđa mi se

    avatar

    18.10.2007. (13:37)    -   -   -   -  

  • bud

    Odlican post, Nea :-D))

    Sto se tice komentrara, slazem se sa Novom Vizijom, mislim o tome slicno kao i on, a usput cu iskoristi priliku da uputim citatelje na njegov odlican post koji moze pomoci u vezi sa ovom temom:
    http://novavizija.blog.hr/2007/09/1623247638/mentalno-reprogramiranj e.html

    Buduci da sam i sama bila cijeli moj zivot socijalno anksiozna, bas zbog toga sto on kaze: losih uvjerenja o sebi i mom mjestu na svijetu i u ziovtu: moram reci da mi je uvelike u zivotu pomoglo bas ono o cemu on pise u tom postu + proucavanje svega sto mi dodje pod ruke o tome kako funkcionira psiha, podsvijest, gdje se pohranjuju nasa sjecanja, uvjerenja, refleksi, kako funkcionira DNA, kako se stvaraju i pohranjuju nase automatske reakcije na vanjske podrazaje, kako funkcionira reprogramiranje.... itd.

    Osim toga, jos jedan sjajan text na temu samopomoci:

    http://public.carnet.hr/dragotadic/trazimoistinu.php

    Moram priznat da je to sve skupa pomoglo da postanem opustenija i smirenija osoba. :-))

    avatar

    18.10.2007. (14:16)    -   -   -   -  

  • prijateljica svjetlosti

    Ja se dosta slabo snalazim u socijalnim kontaktima, tj. volim ostati nevidljiva, kako me se ne bi procjenjivalo, a s druge strane ja sama dosta vremena trošim na procjenjivanje drugih ljudi, mislim da bi se zec mogao kriti baš u tom grmu. Znači, ja procjenjujem i volim ulogu procjenitelja, ali ne volim biti 'procjenjivana'. Tako da u mom slučaju, čini mi se, vrijedi obrnuta psihologija- manje procjenjuj pa ćeš i sama lakše podnijeti malo procijenjivanja (to nije nužno kritika-tj. je, ali u širem smislu- radi se i o pozitivnoj i o negativnoj kritici).
    Mislim da je fora u tome da su socijano anksiozni oni ljudi koji su, kako si i sama rekla, hipersenzitivni, tj. primaju puno više informacija iz okoline, nego što su ih u stanju 'obraditi' i onda djeluju smušeno. To sam zaključila po tome što sam primijetila da ljudi koji nisu hipersenzibilni, nemaju problema s viškom informacija (štoviše, iz mog ugla djeluje kao da su zakinuti za čitavu lepezu informacija) i uvijek me je fasciniralo kako oni dobro žive i bez toga- opušetniji su i slobodniji u svakodnevnom životu.
    Ono što ja nastojim prakticirati u zadnje vrijeme je da svjesno odbacim 'višak' informacija, tj. nastojim situaciju sagledati u užem kontekstu i iz užeg kuta gledanja, tj. odvagnuti što je u datoj situaciji važno primijetiti, a što nije pa u skladu s tim i djelovati.
    Imam, na primjer, tremu kad kupujem odjeću i bojim se da bi prodavačica mogla procjenjivati moj ukus po tome što gledam i što tražim i kad ju trebam nešto pitati, ja se skamenim i najčešće tek uspijem procijediti jednu jadno sklepanu rečenicu/pitanje s glasićem sedmogodišnjakinje. Nakon toga samo gledam kako bi pobjegla iz dućana... Doduše, moj problem je dobrim dijelom (osim genetski, moj tata je slično šutljiv) temeljen na bolnim iskustvima šopinga s mojom mamom koja je redovito kritizirala moj ukus do te mjere da bi mi napravila scenu u dućanu pa bi ja dotični dućan izbjegavala mjesecima nakon toga. No, danas to vidim kao posao koji treba odraditi, a s obzirom da jako volim odjeću, bez toga bila bi osuđena samo na gledanje: u izlozima i u modnim časopisima- što i nije neki život, u skladu s onim što uvijek naglašavam u svojim postovima - da treba biti aktivan i stvari proživjeti, a ne samo sanjariti o tome 'kako bi to bilo kad bismo se samo usudili'...
    Tako sam objavila rat socijanoj anksioznosti i mislim da se treba izdići iznad problema i sagledati ga iz što više perspektiva pa da nam ideje kako ga prevladati počnu dolaziti same od sebe, jedna za drugom...
    I, na kraju - Nea, dobro si obradila temu, sviđa mi se tvoj post. :)

    avatar

    18.10.2007. (20:19)    -   -   -   -  

  • neazess

    @Kikicarodjkica: takve "slučajnosti" su u zadnje vrijeme stalno oko mene. I meni se to sviđa i drago mi je ako ti je post bio od bilo kakve koristi u tvom proučavanju teme ;))

    @Budnost: Hvala na pohvali. Slažem se s tobom - dobro poznavanje i prihvaćanje sebe, svojih procesa i potpuna iskrenost prvenstveno prema sebi olakšava život i čini nas puno opuštenijim osobama.
    Moram priznati da ste me ti i Nova Vizija inspirirali da (vjerojatno) napišem još jedan post na sličnu temu jer sam tek iz vaših komentara shvatila što sam sve pozaboravljala staviti unutra :). Nezaobilazan dio tog posta biti će "kako bih se ja ponašala da uopće nemam socijalnih vještina i socijalne anksioznosti". Procjenu o "posljedicama" u ovom svijetu ostaviti ću vama ;))).

    @Prijateljica: drago mi je da ti se sviđa post i potpuno te razumijem - samo gledanje odjeće ne bi niti kod mene dolazilo u obzir ;))))).

    avatar

    18.10.2007. (22:41)    -   -   -   -  

  • Too much

    čini se da si pogodila u srž mog problema. Nisam znala da za to postoji čak i ime. Tamo gdje si pisala o tome da to može prerasti u socijalnu fobiju, samo sam se sjetila kako mi se neki dan više nije dalo ići van kad mi je frendica rekla da će s nama ići još neko društvo koje ne poznam. Odmah sam pomislila, ajoj koja tlaka, sad ću ponovno cijelu večer tamo stajati i šutjeti, a neko pametan će me naći zafrkavati.... Ja uopće nemam problema što se tiče treme pred nekim javnim istupanjem, mislim naravno da imam tremu, ali to smatram tako normalnim da se ne brinem oko toga. Možda bi mogla tako početi razmišljati i u mojim anksioznim situacijama u nepoznatom društvu.
    Nadam se da će mi ovaj tvoj post pomoći, barem ću znati da nisam izdvojeni slučaj.
    Hvala! Pozdrav!

    avatar

    19.10.2007. (10:57)    -   -   -   -  

  • serafina

    Ne mogu ti opisati koliko mi je drago što sam nabasala na tvoj blog, pišeš o stvarima koje me jako zanimaju. Znala sam neke ljude koji su patili i pate od anksioznosti, ponekad zna biti teško družiti se sa njima.
    Na sreću, mene anksioznost ne muči (neke druge stvari zato da), a kako sam voditeljica na radiu nemam nikakvih problema sa javnim nastupima, čak ni pred 5000 ljudi.
    Bojim se samo da je jako teško pomoći onima koji to ne žele, s vremenom se umoriš i jednostavno odustaneš.
    Još jednom drago mi je da sam te pronašla,čitamo se.

    avatar

    19.10.2007. (14:53)    -   -   -   -  

  • borgman

    hvala na spominjanju moje malenkosti ;-))) a o opisanoj pojavi imam neka svoja iskustva. Povučen da (s vremena na vrijeme), ali nikada osobito utučen radi socijalnih kontakata. Koga želim privući... pa koristim razne tehnike :-) Nisu sve uobičajene, ...ali kao što Nea uvijek nešto dobroga smisli, ovaj post sam pročitao u dahu... dobro štivo ;-)

    avatar

    19.10.2007. (22:16)    -   -   -   -  

  • ovajonaj

    odlican post! narocito prakticni savjeti :)

    medjutim, vazan aspekt cijele slike je i to sto se ona moze i obrnuti; i po mom misljenju, onda imamo ispravniju sliku, jer s ovom mi nesto ne stima.
    naime nisam siguran da se ovdje radi o "gorucem problemu kod velikog postotka ljudi" kao sto netko rece, te da treba panicno razglasavati svima o "postojecem problemu", ne bi li ga sto brze izlijecili.

    naime, sto ako problem nije u stidljivim, nesigurnim i introvertnim ljudima (prava imena onog sto je materijalnim interesima pokretana suradnja psihijatrije, farmaceutike i marketinga nazvala Social Anxiety Disorder), vec u drustvu koje ubrzano i bezglavo trci u jednoobraznost dostojnu 1984; u drustvu u kojem je Uspjeh novi bog, ljudi se dijele "pobjednike" i "losere", na uspjesne i "failures", i svi "moraju" biti druzeljubivi, sjajni, nasmijani, samouvjereni. U drustvu koje proizvodi Big Brother, Najslabiju Kariku i sve druge reklame za "pregazi te zgazi", "izbaci najslabijeg", "popenji se po lesevima do vrha".

    tko kaze da je ovo neki opci ljudski problem, koji treba lijeciti? u mnogim ne-euopskim kulturama se iste osobine koje ovdje cine "socijalnu anxisoznost" upravo cijene, gdje se sutljivost (odn nepricanje zbog samog pricanja) smatra znakom mudrosti, nenametljivost vrlinom, stidljivost znakom cistoce, introvertnost znakom dubine.

    zapravo i sam tako osjecam, ali niposto samo ja.
    rekao bih cak veliki dio covjecanstva, uglavom izvan europe i europskih nasada (amerike, kanade, australije itd)

    kad bi se svi ljudi izlijecili od SA, svi bi postali amerikanci. kome to treba?
    zivio sam bas nedavno na zapadu 10-ak godina, i poznam i sreo sam mnoge amerikance, nizozemce, kanadjane itd. To su nacije prema kojima smo (govorim o prosjeku naravno) mi juznjaci/istocnjaci kolektivno socijalni invalidi, a ne samo anksiozni; pa opet, ne bih se mjenjao za njihovu visoku socijalnu vjestinu i samouvjerenost, ako bih morao postati idiot kao mnogi od njih.

    cinjenica je da su - niposto svi, ali velikim dijelom - socijalno anksiozni ljudi cesto uistinu dublji, inteligentniji, mudriji, kreativniji, a narocito interesantniji, nego prosjecni nimalo-anksiozni tipovi (ni tu naravno ne svi, nego vecina, prosjek).
    a isto je tako cinjenica da je velika samouvjerenost vrlo cesto samo znak gluposti i nista vise. Lako je biti samouvjeren kad ne vidis sve mogucnosti i sve brojne aspekte neke stvari, koje introvertnija osoba sa visim "mentalnim metabolizmom" vidi odmah.

    takodjer, postoji i taj aspekt, koji si ti spominjala, da je svatko nekad osjeca tremu, tjeskobu, nesigurnost, stidljivost; a da se terminom "socijalna anxioznost" i njegovim izvedenim "disorderom" ljude svrstava u one sa i one bez tog "problema". Time se stvara "grupa" s kojom nesto "nije u redu", koja "treba pomoc" itd.

    incidentally, cijelo ovo pitanje/izraz/pogled na stvari ima svoje porijeklo i narocito medijski naglasak izmedju ostaloga i u tome sto netko treba prodavati svoje lijekove, pa se trudi podsjetiti nas na "postojeci problem" - vidi npr clanak u British Medical Journalu, Selling sickness: the pharmaceutical industry and disease mongering, poglavlje "Personal or social problems [portrayed] as medical ones: social phobia"

    licno, kad sam poceo shvacati da moja stidljivost, introvertnost itd zapravo nije problem vec samo osobina pa cesto i vrlina, i kad me poceo boliti k. za to sto drugi misle o meni u datom trenutku, tako sam manje i bio stidljiv itd...
    uostalom zasto trcati pred rudo? znatno preferiram to sto govorim samo kad imam sto reci, i preferiram kvalitetu kvantiteti, radje kazem jednu pametnu nakon dva sata nego da dva sata trucam guposti, uspjesan, sjajan, popularan.
    Postanem ja puno "popularniji" medju onima koji me imadnu prilike i vremena upoznati nego mnogi koji nemaju ni najmanjih problema s tzv socijalnom anksioznoscu.

    a glede samog posta, dok nas ovo i ovakvo drustvo ipak jos goni na "performance" i u situacije kad SA jos predstavlja problem (dakle osobi koja jos nije shvatila da problem nije problem) moram reci da su savjeti odlicni; za terapije ne znam, ali onih 12 za samopomoc podrzavam, i dodao bih NovoVizijin kao najvazniji...

    pozdrav!

    avatar

    22.10.2007. (22:58)    -   -   -   -  

  • po·e·tyc

    - Zlatousti, Zlatousti, socialno smo anksiozni!
    - Ma sta vam je sad to?
    - Strah nas je negativne evaluacije!
    - Ma cije?
    - Drugih, koje nije strah negativne evaluacije!
    - Vi ste znaci za razliku od njih vec shvatili da ste glupi i slabi. To je pocetak, i prednost koju oni nemaju. Trebali biste biti sretni a ne anksiozni!

    avatar

    22.10.2007. (23:16)    -   -   -   -  

  • po·e·tyc

    (sorry Ludlud, necu vise nikad, obecajem! :)

    avatar

    22.10.2007. (23:17)    -   -   -   -  

  • neazess

    @Too much: mislila sam da bi ti se moglo svidjeti. To što si izbjegavala ići van zbog nepoznatih ljudi nije ništa oko čega bi se po meni trebala brinuti. Čak i ni najvećim ekstravertima ponekad nije do druženja, osobito s nepoznatima. Ako si uz to još malo socijalno anksiozna i takav ti je dan da ti se neda opet prolaziti kroz neugodnu situaciju - nije to ništa strašno.

    @Serafina: naravno, pomoći možemo samo onima koji pomoć žele. No, vjerojatno onim drugima pomoć nije niti potrebna, bar ne u ovom trenutku - tako da je i dalje sve na svom mjestu :)). Drago mi je da ti se sviđa post.

    @Borgman: što reći - tko će drugi to prihvatiti zrelo i normalno, ako ne ti ;)). A o tvojim tehnikama - načula sam nešto preko drugih kanala ;)))).

    @Ovajonaj: zapravo si pogodio u bit mog posta. Moram ti reći da se slažem sa gotovo svakom tvojom rečenicom i baš si to lijepo sročio :)). I ja sam veliki protivnik toga da nas sve pokušavaju pretvoriti u klonove koji su u svemu isti. Tehnike koje ja navodim služe tome da čovjeku olakšaju život u svijetu u kojem živimo, ali ne i tome da se lobotomizira. Zato i ponovno poručujem: Prihvatite sebe i budite ponosni na osobine koje vas čine posebnima - to je ono što čini vas. Samim time, stvari koje vam rade probleme (a problemi se definiraju isključivo kroz subjektivne tegobe, odnosno kroz našu vlastitu procjenu) -postaju manje važne.

    @po.e.tyc (nisam našla ove gornje točke na tastaturi :))) - pazi da te Ludlud ne tuži za autorska prava jer predobro "skidaš" Zlatoustog ;)))))).

    avatar

    23.10.2007. (10:10)    -   -   -   -  

  • prijateljica svjetlosti

    Hmm, da. Slažem se s Poetičnim. Ispada da je nama socijalno anksioznima bad što 'znamo da ništa ne znamo', da imamo mane koje sami na sebi ne volimo, ali nije problem u tim manama, koliko je problem u tome što ljudi koji misle da nemaju mana smatraju za shodno da se ismijavaju s našima... Nije toliko ni bitno što kažu, nego ono što im pročitaš u očima - tj. ono što misle.
    Spas je u tome da shvatimo da svi ljudi imaju probleme i mane - bili oni svjesni njih ili nesvjesni i da zbog toga ne osuđujemo ni sebe, a niti one koji (pr)osuđuju nas.

    avatar

    23.10.2007. (12:10)    -   -   -   -  

  • blog Sadašnjeg trenutka

    Stvarno vjerujem da ovaj post u kombinaciji sa komentarima može pomoći nekome tko ima SA da počne na to gledati na jedan drukčiji način, način gdje to više nije problem, niti nešto "loše" - i to je onda stvarno super. Dopušta se osobi da bude ono što je jer i to je dovoljno dobro - možda drukčije od onog što se uobičajno smatra da treba biti, ali svejedno dobro. Meni je ovaj post bio dosta koristan pa je i to vjerojatno razlog što mi se je toliko jako svidio.

    avatar

    23.10.2007. (12:42)    -   -   -   -  

  • Noodlefan

    pppooz!!!
    jako zanimljiv post. da...možda sam socijalno anksiozna x_X
    al nekad stvarno trema kao da me cijeelu preuzme i nemogu je kontrolirat

    avatar

    27.10.2007. (14:53)    -   -   -   -  

  • duliba

    Hvala,
    upravo si postavih dijagnozu

    avatar

    27.10.2007. (15:35)    -   -   -   -  

  • ludlud

    @Poetyc: Nikad ne kaži nikad i ne obećavaj neobećivo! ;))

    Ali kad me već "silom" doveo, morao sam svladati anksioznost i pročitati post, iako već dugo uspješno izbjegavam. Da, odličan je i koristan, zajedno sa svim komentarima, a to je rjetkost. Ovajonaj je pogodio u moje žice, ali i neazess. Najmekaj: moje iskustvo bilo je prenaglo. Od vrlo društvenog tipa u kratko vrijeme do čovjeka koji ne može u trgovinu u susjedstvu jer se fizički trese i srce mu lupa i znoji se, ali i još gore, blokiran nekom barijerom koja ti ne da naprijed... Ljudi moji, po kruh i mlijeko, daj molim te... rekao bi onaj stari ja tom novom. Ali dobro, na kraju je ispalo da sam klinički slučaj. Na svom sam blogu sve to podrobno opisao, govorio sam i o farmaceutskoj industriji, no moram priznati da su me lijekovi vratili u abnormalnost normale, odnosno, opet funkcioniram. Takvo je bar moje uvjerenje, budući da sam mjesecima (samo)promatrao učinak istih.
    Zato mislim da je ovaj post višestruko koristan. Autorica nam je dala dobre savjete i razumno objašnjenje, a komentari dodatni i potrebni otklon koji širi i nadopunjuje. Da sam ikad prije razmišljao o tome, tko zna, možda bih izbjegao dramatičan raspad sistema.

    Ali sad se već počinjem znojiti, pa brišem odavde, do neke malo manje zemaljske teme! ;)

    avatar

    29.10.2007. (01:33)    -   -   -   -  

  • neazess

    @Prijateljica: tako je, svi imamo mane - vjerujem da su ljudi koji su ih svjesni u prednosti. A sad...što drugi misle...pa i mi mislimo - zašto bi naše mišljenje bilo manje vrijedno...;))

    @Berix: Baš mi je drago što ti se toliko svidio. Kad gledam odaziv na ovaj post, vidim da stvarno puno ljudi misli "da je problem u njima". Čovjek se zapita: tko onda postavlja standarde što je "normalo i ok"?

    @Noodlefan: al nekad stvarno trema kao da me cijeelu preuzme i nemogu je kontrolirat
    Kao što vidiš - ni prva ni zadnja ;))).

    @Duliba: :)))))))

    @Ludlud: :))) Za početak, moram priznati da mi je čast što si pustio komentar, a još veća što ti se post sviđa. Slažem se s tobom, lijekovi mogu biti dobra pripomoć jer ponekad ne možemo, ma koliko se trudili, sami vratiti "balans". Oni djeluju brzo i direktno u biologiju organizma, pa nam na taj način omoguće da opet budemo u stanju sami se pozabaviti ovakvim stvarima. Jer kad dođe do raspada sistema, čovjek nije u stanju raditi na sebi, to može tek kad ponovno dođe k sebi, a bez lijekova bi to bio Sizifov posao i vjerojatno okretanje u krug - u tom kontekstu ih odobravam. Nadam se da je post bio bar malo koristan, u kako ti kažeš, prevenciji takvog raspada kod nekoga, ako ništa da otkloni onaj razorni osjećaj "samnom nešto nije u redu".
    Isto se nadam da ostali postovi neće biti tako zastrašujući ;)), barem po dužini (no, znaš mene - to čak ni ja nikad ne mogu znati ;))))))).

    avatar

    29.10.2007. (18:48)    -   -   -   -  

  • ludlud

    @neazess: dužina posta nikad nije problem, meni je stvarno problem bila tema. I ja se slažem da veliku ulogu igra propaganda farmaceuta i psihijatrije koji žele drogirane mase kojima bi prodavali otrove. I zato je, prvenstveno, ovaj post dobar. Svatko mora, i može, malo sam razmisliti i ne popušiti spiku da s njim nešto nije u redu ako normalno i ljudski reagira. Moje iskustvo raspada mi je sada dragocjeno radi toga jer sam napokon shvatio da to nije zajebancija, pogotovo ne ljudima koji su osuđeni na takav život do kraja. To je puno više od Sizifovog posla, to su Tantalove muke, pogotovo ako je prisutan i onaj minimalni dio "čiste", ili zdrave, nezamućene svijesti koji nemoćno svjedoči kaosu i rasapu i ima 0 kontrole. Stravično je upravo to: zdrave ljude uvjeravati kako im je nešto slično ovom zadnjem što sam opisao. Nije! Ali zdravi ljudi stvarno moraju brinuti za to svoje zdravlje, jer inače - spas zaista jest u lijekovima.
    Zaključak bi bio isti kao i za ostalo u životu: uvijek prava mjera i zrno soli. I oprez pri prosuđivanju. Opasnost od "ladica" je stvarna opasnost. :)

    avatar

    30.10.2007. (00:26)    -   -   -   -  

  • neazess

    @Ludlud: što reći, slažem se sa svime što si napisao i vjerujem ti da je tvoje iskustvo bilo prilično mučno. Komentirat ću to u duhu posta i preporučivog svjetonazora: shit happens, idemo dalje :-), a što se ladica tiče...još samo par tisuća godina i bit će sve ok...možda ;))))).

    avatar

    30.10.2007. (18:17)    -   -   -   -  

učitavam...