Komentari

anamarija.blog.hr

Dodaj komentar (17)

Marketing

  • Olsen-4ever

    strava. pozz........

    avatar

    06.10.2007. (16:06)    -   -   -   -  

  • ljelja

    Mi smo zemlja opanak, u fazi prvobitne akumulacije kapitala. Nažalost:(

    avatar

    06.10.2007. (18:55)    -   -   -   -  

  • male međugorske laži

    Državni službenici u svim mogućim inspekcijama - NERADE SVOJ POSAO!!!

    I to je jedina ISTINA!

    A u svezi branitelja ...e tu su neki prerevno odradili svoj posao pa dijelili i šakom i kapom...dok su na red stigli oni kojima zbilja treba - ispraznila se vreća!

    Sve u svemu ...

    avatar

    07.10.2007. (01:58)    -   -   -   -  

  • Vedrana

    čuj, da nije bilo branitelja neki od nas bi bili sada UBIJENI, jer branitelji nisu državu branili od loše politke nego od podivljale horde koljača. pozdrav z Vukovara!

    avatar

    07.10.2007. (09:16)    -   -   -   -  

  • MonoperajAnka

    ljeljo, valjda treba vremena, ipak se skupilo puno toga...mene uvijek najviše brine mentalitet koji se vrlo teško i sporo mijenja)))
    male međugorske laži, barem se počelo u zadnje vrijeme pričati o tome...nadam se da će sistem profukcionirati))))
    Vedrana, u ratu su branitelji jedan dio obrane, koji ima smisla ako se ljudi ne žrtvuju uzalud (iako su žrtve neminovne). Zato političari i diplomacija imaju isto tako veliku zadaću. Ja nisam bila u Vukovaru, ali se dobro sjećam poziva u pomoć doktorice Bosanac, Siniše Glavaševića, Jastreba i drugih...i odgovora našeg predsjednika kako se ne može nista učiniti i neka se ljudi "strpe". Mislim da je zbog takvog stava puno više ljudi bilo ubijeno nego što bi ih bilo ubijeno da su svi dezertirali, i to je ono što me najviše smeta, jer se s političke strane demagoški iskoristila do krajnosti ljudska hrabrost, domoljublje i nesebičnost.
    Zanima me bi li naš predsjednik tako lako donio istu odluku da su se u Vukovaru tada (iako je to potpuno nevjerojatno) našli njegovi unuci koji su u to vrijeme vozili auto trke.

    avatar

    07.10.2007. (12:20)    -   -   -   -  

  • odgoj s osmijehom

    nama sve ovo i te kako treba. inače nam se ne bi događalo. pozdrav

    avatar

    07.10.2007. (13:21)    -   -   -   -  

  • moja brnjica

    Evo,tako si ti finila post proširenom verzijom moga omiljenoga gesla
    Talk is cheep! I ndam se kao i svaka duša u Hr
    da će se nać mjesta i djelima kraj svih tih govora
    od kojih me,ne sramim se reć,hvata omaglica
    i počinjem se gubiti...ali to im je i svrha i namjera...mišljenja sam.

    avatar

    07.10.2007. (15:10)    -   -   -   -  

  • ljelja

    Mono, znam, to i mene nije prestalo zabrinjavati. Za nas je bilo kasno da odemo u bijeli svijet:(

    avatar

    07.10.2007. (18:33)    -   -   -   -  

  • ...black ...angel(becky)

    Djevojka upita>>svog decka: 'Da li si zaljubljen u mene?' - On odgovori -
    > >Ne! Ona ga pita: >>'Mislis li>>da sam lijepa?' - On odgovori Ne! Ona ga
    > >opet pita: 'Da li sam ja u tvom >>srcu?' ->>On odgovori Ne! Na kraju ga
    > >upita: 'Da te napustim, da li bi plakao za >>mnom?', a>>On opet odgovori:
    > >'Ne!' Okrenula se i veoma tuzna odlucila da ode od >>njega. On ju>>na to
    > >zagrli i kaze joj: 'Ja nisam zaljubljen u tebe - ja te volim!' 'Ja >>mislim
    > >da ti nisi>>lijepa - ja jednostavno mislim da si prekrasna!' 'Ti nisi u mom
    > >srcu - ti >>si moje>>srce!' 'Ja ne bih plakao da me napustis, ja bih umro
    > >zbog tebe!'>> > Nocas u ponoc tvoja ce prava ljubav zakljuciti da te
    > >voli!>> > Sutra izmedu 13 i 16 sati dogodit ce se nesto lijepo - nije Vazno
    > >gdje, >>na>>Internetu, izvan posla, na poslu, tijekom posla... Ne razbijaj
    > >ovaj lanac >>nego posalji>>ovaj e-mail na 10 adresa Tvojih prijatelja u
    > >slijedecih 10 minuta

    avatar

    08.10.2007. (10:43)    -   -   -   -  

  • promatram, razmišljam

    Želim ti sretan Dan neovisnosti Lijepe naše !

    avatar

    08.10.2007. (15:38)    -   -   -   -  

  • fotkam, kuham, putujem...

    lijep clanak.
    "je li takav način izvojevanja samostalnosti bio zaista jedini mogući?" pitanje na mjestu. moj odgovor je: ne, nije bio i jedini moguc. ako su se cesi i slovaci mogli mirno rastati, mogli smo i mi. nacin bi mozda bio naporniji i dugotrajniji ali bi nas postedio zrtava, ranjenika, prognanika, unistene imovine i zivota. meni se cini da to neki jednostavno nisu htjeli. to su oni u kojima se nagomilala visegodisnja frustracija i nekakva zelja za medjusobnim oruzanim obracunom.

    "Ali nisam sigurna nisu li u tom porivu često uključeni i osjećaji mladenačke nepromišljenosti i neshvaćanja što takav jedan poziv nosi sve sa sobom i kako mijenja život iz temelja. A može ga i oduzeti." slazem se. moj brat je bio gotovo dijete kad je otisao u rat.
    niti ja kao majka ne bih svoje dijete ohrabrivala. dapace, cinila bih sve da to sprijecim. ne kaze se uzalud da ratova ne bi bilo kada bi svuda na vlasti bile zene. nadam se da je to doista tako.

    avatar

    09.10.2007. (21:21)    -   -   -   -  

  • pegy

    S mnogočime se u postu slažem. No osvrnula bih se ovaj put na ono s čime se ne slažem. Smatram da su branitelji napravili ono što su morali, trebali, željeli i htjeli. Ne vidim koje su to alternative bile u situaciji kada je Hrvatska bila napadnuta na raznim frontovima, kada je gotovo svaki grad od one zamišljene Šešeljeve linije bio napadnut, granatiran ili čak i osvojen od strane četnika. Mislim da u situaciji kada se mnogi branitelji nalaze u teškim psihičkim situacijama i krizama (dijelom i radi razloga koje si spomenula, a vezani su za ekonomiju, politička zbivanja, sudske odluke i sl.) nije dobro ono za što su u najmanju ruku dali dio svoga života stavljati na razinu "nije trebalo" ili "moglo se bez". Hrvatska rat izabrala nije tako da niti neke druge stvari nije mogla birati. Branitelji (hvala Bogu po nas, jer možda sada ne bih tipkala ovo da nije tako bilo) tada nisu razmišljali glavom nego srcem, a znamo da nekad ono itekako bira dobre odluke. Razumijem te u ovome što govoriš za svoje dijete (zapravo se trudim razumjeti, jer mama nisam pa ne mogu znati skroz), čisto sumnjam da bih sama mislila drugačije. Ali postoji ali. Kada netko napuni 18 godina ne mora više pitati ni mamu ni tatu. Sam odlučuje i bira. Nije mi žao da su dečki birali slobodu za sve nas, žao mi je da danas nemaju ni ono malo poštovanja koje bi im trebalo dati. Država očigledno negdje smrdi. Bit će od glave. Još samo moram reći da se s usporedbom s Lipom Mare ne mogu složiti, jer Češka nije bila napadnuta od Slovačke niti je Slaovačka bila napadnuta od Češke. Da, zapravo, moglo je biti drugačije. Da neke glave u Srbiji nisu imali pretenzije prema gotovo cijeloj bivšoj Jugoslaviji, sve je moglo biti drugačije.

    avatar

    09.10.2007. (23:09)    -   -   -   -  

  • trill

    Kad se skupe ovakve i ovolike loše vijesti čovjek se mora zapitati kako je sve to moguće i na koji način funkcionira taj svijet. Ili ta naša država, da budemo malo precizniji.
    Rat je nešto što mislim da nismo mogli izbjeći,a vjerujem da će kad tad sve to doći na svoje. Da će branitelji dobiti u prvom redu poštovanje kakvo zaslužuju, a onda i sve ostalo što im pripada.
    Niti ja kao majka nikako ne bih voljela da moje dijete ide u rat, ma kako pravedan i oslobodičaki bio, ali kao supruga nisam imala ništa protiv. Da, bilo me je strah za muža najviše, ali i za tatu i za brata. Svi su se javili još prvih dana, mada smo daleko od bilo kakve bojišnice i nisu bili direktno ugroženi niti njihovi (naši) životi, niti imovina.
    Dakle, rat nam je bio nametnut i tu nije bilo nekog izbora. Ružne, neshvatljive stvari su se događale tada, ali se događaju i danas. Na svoj način ružne i na svoj način neshvatljie.

    avatar

    10.10.2007. (11:24)    -   -   -   -  

  • MonoperajAnka

    Pegy, smatram da nema područja u kojem čovjek ne bi trebao propitkivati je li moglo drukčije i možda naučiti nešto za budućnost. Naravno da niej poticajno za ljude koji su se žrtvovali za stvaranje Hrvatske, ali moje pitanej je poteklo prvenstveno njihovim nezadovoljstvom i razočaranjem, jer ja osobno nisam ništa i nikoga izgubila, a i živim u drugoj zemlji, tako da zapravo i ne osjećam hrvatsku svakodnevicu (barem ne direktno)
    Premda i sama dolazim iz obitelji gdje se i u doba komunizma učilo da smo Hrvati, išlo u Crkvu i na vjeronauk, mislim da očuvanje nacionalnog identiteta treba pratiti i mudra politika i diplomacija. Prepredenost Hrvatima nije jača strana i to se zna već stoljećima.
    Mene najviše smeta političk amanipulacija "narodom" i lakim slanjem u rat neke tuđe djece. Svaki rat mi je užasan i besmislen, čak i obrambeni. Da, okupirali bi nas...ali ja bih tu žrtvu politički iskoristila i zavapila pred svijetom nekom Gandhijevskom mirotvornom politikom. Sa što manje nepotrebnih žrtava. U svijetu nas nakon ovog obrambenog rata ionako percipiraju potpuno jednako kao i Srbe koji su nas napali, a mnogi vjeruju da se radilo o vjerskom sukobu dva naroda. Pravda nije zadovoljena, a žrtve su ogromne.
    To što pišeš kako možda danas ne bi tipkala da nije bilo branitelja...može se okrenuti sa druge strana u izjavu da možda uopće ne bi bilo potrebno toliko žrtava i branitelja da se čitava politika drukčije usmjerila.
    Jer meni nitko ne može oduzeti moje pravo da ja budem Hrvat u bilo kakvim oklonostima, vremenima i sl. Ne govorim sada o situaciji kada je rat već pokrenut. Tada više ludilu nema kraja i ne može se nadzirati. Sloboda je u kategoriji SF-a.
    Ja svoju nacionalnu pripadnost s ponosom ovdje ističem, nosim ju u sebi...ali ipak ne zahtjevam da netko umre za mene kako bih mogla imati neke formalne simbole,...
    Naravno, lako j ebiti kapetan poslije bitke i možda stvarno nije moglo drukčije, ali budući da o politici nemam neko visoko mišljenje, a ona kroji sudbine ljudi, nisam sigurna da svi političaru uvijek vode smislenu i najoptimalniju politiku na korist svog naroda.
    Pogledaj malo te političare sada prije izbora (nisu niti ovdje puno bolji)...stvarno poželim da nas kao nekada zastupaju filozofi ili ljudi sa razvijenim osjećajem za zajednicom. )))
    Trill, ne mislim da je poštivanje branitelja nešto što bi trebalo doći, jer za mnoge je već prekasno i radi se o činjenici da je rat, koliko god iskreno se u njega išlo iz ljubavi prema domovini, uvijek nešto strašno što uništava, ne samo u vrijeme njegovog trajanja, već i godinama nakon toga.
    Ti si imala sreću da nitko od tvojih muških nije poginuo, ali čula sam jednom prilikom na televiziji jednu udovicu sa troje djece koja je rekla kako bi ipak više voljela da je njezin muž i otac njezine djece sada s njima, pa makar i u nekoj drugoj državi.
    Ja mislim da isto ne bih mogla prihvatiti takvu činjenicu, jer mislim da će se političari uvijek nekako snaći, da će narod uvijek osjećati svoj nacionalni identitet onoliko koliko ga budu njegovali i borili se na razne načine (osim pristajanjem na ratovanje), a da je jedan suprug i otac obitelji nešto što je za članove obitelji nenadoknadivo i izgubljeno.
    Mene u toj priči ne bi utješila činjenica kako je moj suprug i otac moje djece bio heroj...
    U nekim drugim jasnijim i transparentnijim situacijama možda bih i sponatano pristala na žrtvovanje svog života, ali u slučajevima gdje netko drugi pregovara o mojoj sudbini...na to ne bih pristala, jer smatram da sam potrebnija svojoj djeci nego nekom nacionalnom "općem dobru", pa čak i slobodi, pod tako velikim žrtvama.
    To pristajanje kako neke stvari jednostavno moraju biti takve kakve jesu i kako se nije moglo drukčije mi često izaziva nemir i sumnju.
    A svoju slobodu, kao i isticanje nacionalnosti, nosim svuda sa sobom, bez obzira gdje sam i to ostaje trajni dio mog bića.
    Najveći paradoks mi je kada čujem ovdje u Beču ljude iz Vukovara, prognanike kako imaju najbolje prijatelje Srbe koji smatraju kako su Srbi bili ugroženi u Hrvatskoj i kako su Hrvati genocidan narod. Pa onda ti Hrvati izbjegavaju sa svojim prijateljima Srbima bilo kakav razgovor o politici, ali su si svjedeno dobri.
    Ja za njih s druge strane "pljujem po Hrvatskoj", premda se ja nikada ne bih mogla družiti sa takvim Srbima.
    Pa se ja znam pitati tko je tu lud i tko su zapravo "pravi" domoljubi.
    Oprostite obje na dugom neodgovaranju i ovim kobasicama.
    Zapravo mi je drago da ima ljudi koji vide smisao u proteklom ratu i nadaju se promjenama, i premda zvučim skeptično, zaista bih voljela više od svega na svijetu da mojoj domaji krene na bolje.
    Al

    avatar

    16.10.2007. (21:08)    -   -   -   -  

  • pegy

    Kad bi krenulo dublje razgovarati o ovim nimalo lakim temama, ne sumnjam da bi se imalo jako puno toga za reći. Neću duljiti osim što ću se opet složiti s tobom u mnogočemu i što ću dodati da je politika jedna posebna priča. Jako dolazi do izražaja baš ovih dana kada licemjerju predizbornih kampanja nema kraja. Žao mi je da se nešto kao što je Domovinski rat dovelo na tu razinu politizacije, ali to još uvijek ne umanjuje veličinu kako njega tako i onih koji su u njemu sudjelovali braneći domovinu.

    avatar

    22.10.2007. (16:58)    -   -   -   -  

  • aquaria

    Pogodio me ovaj tvoj tekst s kojim se slažem od prve do zadnje rečenice. Depresivna su ovo i teška vremena, iako nam ekonomski ide mrvicu bolje nego prije. Kažu da je to razočaranje normalno nakon rata. Samo, nama se sad repovi vuku već više od deset godina, čini se da je tu još ponešto u pitanju. I da, ne da mislim, nego sam uvjerena da se ovaj, kao i svaki drugi rat mogao izbjeći. To sam mislila i prije nego što je započeo, kad je krenuo, kad je trajao i mislim i danas. Ali povratka nema... Pozdrav!

    avatar

    24.10.2007. (08:22)    -   -   -   -  

  • MonoperajAnka

    aquaria, vidim da imam još istomišljenika i to od ljudi koji su isto tako Hrvati, pa čak i nekih koji su sudjelovali u Domovinskom ratu, ili bili izravno pogođeni. To mi daje neko uvjerenje da imam pravo pisati o tome, bez obzira što sama nisam direktno sudjelovala u njemu. Istina je da su godine nakon rata uvijek teške i depresivne, zanos splasne i stvarnost se pojavi u svojim najcrnijim oblicima...baš zato mislim da treba uvijek pokušati izbjeći rat, ako je moguće. Problem nsatsaje kod percepcije je li bilo moguće. A to zapravo ne možemo mi "sitne ribe" zapravo ni znati. Ja se tu oslanjam na svoju intuiciju koja mi govori da se ipak mogao izbjeći...pozdrav i tebi

    avatar

    02.11.2007. (12:35)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...