Dok sam citala ovaj tekst osjetila sam neopisivu tugu kao da se radi o nekome mome najmilijem i jednostavno nemogu naci rijeci utjehe koje bi vam u ovom trenutku pomogle. Stalno se pitam zasto je sve tako moralo da bude, zasto Bog uzima najbolje?? Za vrijeme boravka po bolnicama dok je nasa curica bila jako kriticno i borila se za zivot puno je druge djece umirao svaki dan a medu njima i ona koje smo tamo upoznali. Dosta je vremena od tada proslo ali tuga koju osjecam zbog te djece trajati ce vijecno a poznavali smo se samo nekoliko mjeseci. Jedna majka je na tom odjelu izgubila svoju malu curicu kojoj je bilo samo 19 mjeseci a prije nekoliko godina umrlo joj je jos dvoje djece. Toliko sam se puta pitala kako ima snage nastaviti dalje i kako se covijek s tim svim moze nositi, rekla mi je da ju na zivotu drze njeno dvoje dijece koji su uvijek uz nju i pate s njom. Mislim da ce i vama biti koliko toliko lakse boriti se s tom velikom prazninom koju osjecate jel imate stelinu sestricu koja isto pati koliko i vi, zbog koje morate krenuti dalje i kad vi to mozda nebi htjeli. Pregledala sam sve video snimke koje imate na blogu od Stelice. Suze same teku kad gledam to preljepo malo lice puno srece i uvijek raspolozena i onda se stalno pitam ZASTO ONA ??? Otkako sam prvi put dosla na vasu stranicu nemogu a da ju neposjetim svaki dan i zelim vam reci da se u mojim mislima od tada i da s vama djelim vasu tugu i zalost. Nadam se da ce doci bolji dani i da ce bol biti manja a u tome svemu ce vam pomoci vas najljepsi Andeo cuvar vasa Stelica. U mislima s vama, Danijela www.danijelamagdalena.blogg.se
29.09.2007. (23:23)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tessa
oprostite vi meni i nemojte se ljutititi, ja sam vam samo htjela pomoći svojim razmišljanjima, nije mi bila nikako namjera da vas rastužim još više ...duboko suosjećam s vama jer znam kolika je bol izgubiti voljenog...poštujem vaš način tugovanja, kao što ste rekli svatko to proživljava i gleda drugačije..iskreno vam želim da pronađete svoj način kako ćete olakšati patnju ...pitate me kako znam da je to bolje mjesto? ne znam, ali duboko vjerujem u to ...i u razloge za koje nemam odgovora sada..bit ću s vama i stelom u svojim molitvama..
30.09.2007. (00:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Tessa Ne ljutim se, a pogotovo ne na Vas koja je i sama nedavno izgubila voljenu osobu. To nam je svima najteže i zaista jedno nepotrebno iskustvo u životu. Držim se i trudim zaista, samo eto ima dana kada se jako prepadnem jer me toliko snažno stegne u grlu i jednostavno osjetim da ne mogu dalje. Osjećam kao da se gušim, da ne mogu do zraka od silne boli koja mi se steže oko srca, kao da će doslovce puknuti. Dođe mi da vrištim iz dubine duše ime mog djeteta, tako da me čuje, da se vrati. Strašno mi nedostaje. ili te riječi kojima bi ja to opisala ne postoje ili ih ja jednostavno ne mogu pronaći.
30.09.2007. (01:07)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ah...ta bol...
Draga gospođo Sandra! "Znam" kako Vam je jer se i sama zarobim u mislima na onaj dan...polako dolazi, a mi mu ne možemo pobjeći...sve je bliže...osjećam ogroman strah...jer imam osjećaj da ću sve to ponovo proživjeti i vidjeti...i vidjeti sebe i svoje lice...vidjeti Stelu...da će moje sadašnje JA samo gledati taj prizor s osjećajem da mogu nešto napraviti... da mogu promijeniti vrijeme...da mogu pomoći Tini, vama i sebi...a zapravo ne mogu... ne mogu ništa...samo će se na taj dan slike i prizori vrtjeti u mojoj glavi, a ja ih ne mogu maknuti, oni nemaju kontrolu...i tako ću taj dan i sve ostale dane proživljavati cijeli život...a tek Vi?????????.....tu se ništa ne može...samo se pitam šta je Stelica mislila u tim trenucima...vjerujem da nam je svima pokušala reće da nas jako voli... unatoč svemu...ako Raj zaista postoji, nadam se da ću jednom sresti našu curicu... da ću obnoviti sjećanje na nju, i da će biti jako sretna što ću je vidjeti i zagrliti... iako uspomena na nju sada i uvijek će živjeti u meni...13-godišnjakinja
30.09.2007. (13:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Iako nas je sudbina spojila na tužan nacin u dubini duše vjerujemo da su tako htjela dva mala anđela, jedan kojeg nema ali je stalno prisutan i jedan teško bolestan ali koji osjeca......kao što ste rekli da ste sa nama u mislima za ozdravljenje našeg anđela tako smo i mi sa Vama u ovim danima kad osjecate da ne možete dalje.....držte se....Voli Vas obitelj Kostanjevečki....
30.09.2007. (18:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ajme meni!!!!!!! koja katastrofa...... teka sam sad vidila blog i prvo što želim reći je MOJA SUĆUT obitelji i prijateljima....... Stela je bila preivna, mala slatkica......... velikodušno od vas što vodite ovaj blog, istinito ja to nebi mogla jednostavno nebi imala snage......... ja znam da vam ove riječi neće vratiti vašu voljenu Stelu....... ja znam kako se vi sad osjećate, jer je meni prijatelj poginuo na putu u školu, auto ga je udario i nakon duge kome nas je napustio................. ali ja znam da je vama teže i da živite u nadi da vam se vtari da je opet možete zagrlit i poljubit.............. znam taj osjećaj.............. još jednom moja sućut...............
30.09.2007. (20:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ne postoje riječi koje ublažuju tugu, ništa ne pomaže bolnom srcu i duši da popuni taj tako potreban dijelić koji je nepovratno otišao...možda samo spoznaja da u svojoj boli nismo sami, da postoje ljudi koji mogu razumjeti, ali samo dijelić boli, dijelić svega što se prolazi gubitkom naše dječice...
01.10.2007. (07:24)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
zao mi je....puno
Noc je a tebe nema
Ko zna koja je noc nocas, otkad nema te!!! I ove noci padaju kise proljetne, a tebe nema kraj mene. Nema te na staroj klupi koja trune bez tebe. Ko po obicaju jos uvijek sjedim na klupi toj i uz zvuk kise, miris proljeca cekam tvoja dva poljupca. Ali umjesto poljubaca tvojih, tuzna kisa lice mi natapa i one poljupce sto si mi nekad davala otapa! U ruci mi olovka i papir ko da bi nesto piso, ali nema tvojih rijeci pa ne znam sta bih napiso, nema ruku tvojih da me griju vjesto i da me po licu maze tako njezno ko malo dijete. Tako ni ja nemam volje a ni melodije te! Da vjecno sjedim na klupi nasoj i cekam te!!! ALI IZGLEDA DA KLUPA NASA VJECNO CEKA "NAS" PA CU I JA SA NJOM, DOVJEKA CEKATI TVOJ "SPAS"!!!
01.10.2007. (13:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
zao mi je....puno
TUŽNA SAM JUTROM
Tužna sam jutrom kad se budim, jer ja se vračam, ti ostaješ, ja mirujem tvoj odlazak odjekuje.
Suzam se umivam dok ti odmahujem, slomljenim željama, tijelo razbuđujem.
Tužna sam jutrom kad se budim. Oko sebe miris tebe osjećam, a već jasno rasuđujem pa me duša zaboli, srce mi se prepolovi jer te nema da se sa mnom probudiš.
01.10.2007. (13:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
zao mi je....puno
ato draga gospođo...pronasla sam neke pijesme kao mali znak pažnje i suosjećanja..iako znam da to ne moze popuniti sillnu prazninu natopljenu boli u vasem srcu...veoma mi je zao....topli pozdrav...uz Vas sam u mislima
01.10.2007. (13:09)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Vonchy
Redovito posjećujem i čitam vaš blog...al nemam snage za svaki post ostavljat komentare...jer neznam šta a kažem, a da vas barem malo utješim...a i kad čitam suze mi dolaze na oči...ponekad se nemogu skulirat od plakanja...suze samo idu i idu...žao mi je što nisam poznavala Stelu, al možda i bolje jer bi sigurno još više tugovala za njom..neznam više šta da vam kažem..ja sam prije ljeta napravila blog posvećen anđelu..al nisam nijedan post napisala od tad...neznam šta da pišem...al sad skupljam pjesmice iz razreda koje su napisane za nju ...pa ću ih par objavi u postu...samo neznam točn kad...al vi ćete bit obavješteni...drž'te se svi zajedno u obitelji...živite zbog tine...i čuvajte ju...Stela vas gleda odozgora i sigurna sam da je ponosna na vas...jednom ćete se svi vi sresti snjom...a do tada će bit svama samo u mislima, sjećanjima....pozdrav...
01.10.2007. (13:30)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ne mogu zamislit kako wam je... neznam sta da wam kazem,jer se bojim da was necime ne powrijedim... znam da je nista nece wratiti... ali ona je sada na lijepsem mjestu,sigurnijem. morate nastawiti ziwjeti,zbog tine. ona was woli.sigurno je i njoj jaaako tesko. bas mi je zao sto se bas malenoj stelici to dogodilo.. i tuzno je to sto se takwe stwari događaju swaki dan... diwim wam se sto mozete pisati owako tuzan blog. ja to stwarno ne bih mogla.... moja iskrena sucut.... drzite see...
01.10.2007. (22:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
LOVE U
Draga gospođo Sandra, aj sam česti posjetitelj ovog bloga, ali nikad neću moći zamisliti Vašu tugu... nikad....znam kako je meni... to je....da nikad gore neće biti...jer sama pomisao na taj događaj udara po mom srcu....a tek te slike i prizori.... tako nježno dijete, a tako grozan način....na silu...a ništa od tog nije trebalo biti, niti je biti je bilo suđeno....gdje je sada?? šta radi?? čemu se nada?? da li nad se sjeća a da li nas gleda kroz ovojnice oblaka?? !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! toliko pitanja i toliko sumnji...a najgore je što se i dalje nadam, a rješenja ne dolaze....i nikada neće... samo ja mogu doći njima.....................i njoj....................
02.10.2007. (07:24)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
suza
Draga Sandra,
često "listam" Vaš spomenar, čitam retke ispisane iz dubine Vašeg srca, retke boli, ljubavi, ponosa, nevjerice, šoka.. Naravno, uvijek plačem. Kako ostati miran, sabran, kako zatomiti ljutnju koja me obuzme kad ponovno, i ponovno čitam kako je jedan život nestao.. jedan život koji je tek počinjao.??..Gledam Steline vesele oči, gledam to milo lice, gledam taj predivni osmjeh... To je lice i osmjeh djeteta koje je sretno, koje je ljubljeno, koje je voljeno beskrajno, duboko i bezuvjetno... Stela nije više među nama, nije fizički. Ali tu je. Svaki put kad posjetim ovo mjesto ja to osjećam, i svako od nas to osjeća. Vi ste zaslužni za to. Nemam riječi utjehe. One ne postoje. Ali imam potrebu iskazati svoje divljenje, Vama i Vašoj obitelji, na hrabrosti da pišete o svemu, na snazi koju (još uvijek) posjedujete, na toplini, i na tome što smo imamo priliku upoznati jednog andjela. STELA to je. Čuvajte se. Radi Stele koja sa svog malenog oblaka, s jednog predivnog mjesta gdje obitavaju samo andjeli poput nje, pazi na sve Vas. Šaljem Vam jedan veliki zagrljaj..
02.10.2007. (12:19)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Vi ste svi moji anđeli čuvari. Čuvate me da ne padnem u tamu, u ponor bez dna i bez svjetla. Viste moja tanka, ali čvrsta nit na kojoj visi moja duša. Bez djece život nema smisao. Volim svu djecu, rođenu, nerođenu i onu koja više nisu s nama, svoju i tuđu. Svima vam puno hvala što dolazite, s riječima ili bez njih. Stela bi bila sretna da zna koliko ju je ljudi upoznalo i zavoljelo. Ona zaslužuje tu ljubav. Bila bi nam uljepšala ovaj Svijet. Milena moja zvijezdica. Sandra, Stelina jadna, tužna, ponosna mama
02.10.2007. (12:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
=/
a koliko mi tek volimo vas i vašu stelu... kao da sam vas cijeli život pozavala.. stela je uljepšala ovaj svijet.. iako nisam poznavala stelu kao ni vas, imam osječaj kao da je stela još uvijek tu..među nama..
šaljem vam veliki zagrljaj utjehe..vama i vašoj stelici..
02.10.2007. (13:32)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lea
ja neznam tko ste vi,niti sam ikad poznavala vasu stelu,niti mislim da imam tu moc da utjesim bol koju trpi roditelj koji je izgubio dijete,svoje najvece blago,ali nemojte biti tako tuzni,sigurna sam da je vasa stela dobro,ona je sad andeo cuvar koji vas budno gleda i koji prolazi sve teske trenutke s vama,zato nemojte plakati,ona sigurno ne bi volila da njena jedina mama bude tuzna...znam da vam je tesko i da se ovaj moj savjet cini glupim,ali oprostite,samo sam vam htjela malo olaksati ako je to moguce....budite ponosni sto ste imali ( a i jos uvjek je imate) tako divnu kcer,samo ste vi imali priliku doziviti tako nesto predivno da budete stelina mama....oprostite ako sam vas jos vise rastuzila ali samo sam tila malo olaksati lijep pozdrav...
02.10.2007. (21:16)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Draga Lea, ja znam da ti kao i mnogi drugi želiš pružiti podršku i ne možeš me rastužiti više nego što sam tužna. Ništa na svijetu to više ne može. Nije mi tvoj savjet glup, no sudaraju ti se misli u istoj rečenici: nemojte biti tako tužni, nemojte plakati...............znam da vam je teško.....? Pretpostavljam da si još jako mlada. Ali ja Stelu više nemam. Ja imam samo uspomenu na nju. To što ja pišem ovaj spomenar na način da ga pišem njoj, to je moj način da pokušam zadržati taj privid da je ona živa i da je negdje daleko, ali će se vratiti. Naravno da je ona u mom srcu i da ja po noći s njom razgovaram i da grlim njezinu piđamicu koju nisam i nikada neću oprati da mi barem ona miriše na nju, ali nje nema. Nema njezinog glasa, njezinih očiju, njezinih ruku. Ne budim ju ujutro i ne dajem joj topli kakao da ne ide praznog želudca u školu, ne pomažem joj u pisanju zadaća i ne vodim ju u kino i na sladoled. A sve sam to nekada radila. Ja sam i dalje tu, a moja sedmogodišnja vesela i zdrava curica leži u bijelom lijesu zatrpana crnom zemljom. Znaš li koliko puta na dan zapravo na sat majci kroz glavu prolaze te misli. Misliš li zaista da nemam zašto plakati tj. da ne trebam plakati. Misliš li da je to moguće? Nije ljubavi, pitaj svoju majku. Ona će ti reći. Nema veće boli od gubitka djeteta. Strašno mi nedostaje.
02.10.2007. (22:24)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
suza
Draga Sandra, čitajući Vaš komentar srce mi se steglo...Bože zašto je baš tako moralo biti? Naravno da nema većeg gubitka od gubitka djeteta, naravno da ne postoji način da se tako nešto izbriše iz duše, preboli, shvati?! No Vi imate još jedno dijete. Dijete koje je isto izgubilo nekog voljenog, dragog.. Izgubilo je svoju sestricu, svoju mazu, svoju Stelicu.. Vaša Tina se isto mora naučiti živjeti s tim. (ako je to moguće?!), mora biti jaka i hrabra... I radi sebe, i radi svoje mame i radi svog tate... Kako li je njoj gledati svoje roditelje kako tonu u svojoj tuzi...? Draga Sandra, nipošto ne želim biti gruba, ne bi voljela kad bi Vas na bilo koji način bilo koja moja riječ povrijedila, no morate pronaći snage, radi TIne. I radi Stele. Samo majke znaju kako je izgubiti dijete, i samo majke mogu izdržati toliku količinu boli, i smoći snage živjeti za drugo dijete. Vi ste divna majka. I znam da to i bez ovih mojih redaka već znate.. "mojasedmogodišnja vesela i zdrava curica leži u bijelom lijesu zatrpana crnom zemljom.." Ova rečenica me slomila... Molim Vas probajte ne razmišljati na takav način. Vaša predivna djevojčica, veselih očiju sada je tamo gdje žive anđeli. Na jednom posebnom mjestu, koje postoji samo za posebne duše. Ja duboko u to vjerujem. Voljela bi kad bi i Vas uspjela uvjeriti u to. Šaljem Vam veliki zagrljaj.
03.10.2007. (13:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Znam ja da mi želiš samo dobro, svjesna sam toga. Znam isto tako da imam još jedno dijete. Moja Tina i je ono zašto sam ja uopće još ovdje među vama. Znaš, mi ti ožalošćeni roditelji živimo dva života. Možda se vama koji dolazite i čitate moje najdublje osjećaje čini da ja doma ležim polumrtva i samo mislim na Stelu, ali nije tako. Ja radim. Odlazim Tini u školu, kuham, perem, čistim, idem u dućane, na sprovode, gledam televiziju s Tinom, učim s njom, čak i čitam lektiru s njom. Živim. Ja više ne mogu biti kao prije nasmijana, vesela i sretna, a to zapravo nitko od mene i ne očekuje, nitko normalan tko može razumijeti što znači pokopati svoje dijete. Ali nema povratka na "staro" u "normalu". To je sada naša sudbina koju moramo nositi. Nas više nije četvero već troje. Svaki dan je Stelino mjesto za stolom prazno kad ručamo. I ne komentiramo to više na glas, ali je to u svima nama. I neće biti nikada bolje jer se Stela neće nikada vratiti, a ja ću samo morati zamišljati kakva bi bila sa 14 godina ili 20 godina. Učimo se živjeti s ovom agonijom, ali nije lako, ni meni ni Stelinom tati ni Tini. A ovaj blog, ovaj spomenarčić za moju Stelu je moj mali kutak gdje kažem ono što osjećam, gdje pokušavam održati Stelu na "životu". Možda ti je teško čitati moje riječi koje tako zorno opisuju što se Steli dogodilo i kako ja to stalno nosim u glavi, ali to je istina i pred njom nema bježanja. Misli ti naviru same ponekad tako silno da i mene iznenade, pitam se zašto baš sada, pa nisam uopće o tome razmišljala. To je nešto na što ne mogu utjecati. Puno bih ti još o tome mogla pričati, nažalost jedno teško i nepotrebno iskustvo. Ja sam se upravo vratila sa sprovoda jednog mladog čovjeka, čija je majka ridala, vikala sine zašto mi ne odgovaraš.... Bol izobliči dušu i osjećaje. Nema više povratka na staro. I sad je samo pitanje koliko ko ima snage boriti se s tim. Uzvraćam ti zagrljaj. Čuvaj se. SAndra, Stelina mama
03.10.2007. (15:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lea
joj oprostite stvarno... samo sam htjela pomoci,ali u pravu ste,ja imam tek 16 godina i zbilja nemogu znati neke stvari....stvarno oprostite..samo sam vam htjela dati podrsku...znam i ja i vi i svi mi da necemo nitko od nas vratiti Stelu ali mislim da je ipak lijepo sto ima puno ljudi koji vole Stelu iako ju nisu poznavali,sto suosjecaju s vama i mole se za Stelu...da je Bog cuva...
03.10.2007. (17:55)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Tara
Draga gospođo Sandra! Meni se jako sviđa što odgovarate na komentare....to u svima nama budi osjećaj da Vas poznajemo....i jako nam je drago....to je gotovo isto kao da se nađemo licem u lice i pričamo o Stelici....jedna drugoj govorimo vlastite doživljaje s malim Anđelom.... ponekad me tako dohvati krivnja što se Stela i ja nismo češće družile, što joj nisam rekla još puno lijepih stvari koje sam htjela....jer nikad nisam imala potrebe, tj. nisam ni slutila da bi se nekad tako nešto moglo dogoditi mojoj maloj prijateljici.... pitam se što bi i Vama rekla da Vas upoznam....znam da bi s radošću pričala o Stelici i s tugom jer....ma, znate.....ona je dijete tako dobro i o njoj bi mogla pričati po cijele dane....ja se osjećam bespomoćno kada čitam Vaše riječi poput : "...leži u bijelom lijesu zatrpana crnom zemljom..."...nekako tada osjećam da Vam je baš, baš teško, a ja tu ne mogu ništa u tom trenutku....mogu jedino 2 h poslije doći i pisati Vam... a najrađe bi Vas tješila....a to ne mogu....ako ste Vi duša koja visi o mojoj čvrstoj niti, onda bi Vam mogla pisati i pričati s Vama po cijele dane.... ponovo ću Vam komantirat....nadam se da ćete odgovoriti na moj komentar.... šaljem Vam puno zagrljaja....i kada se god osjećate usamljeno, sjetite se mene, ovih divnih ljudi koji Vas tješe i, naravno....Stelice....mali Anđeo mi puno fali....
03.10.2007. (20:22)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Draga Lea, hvala ti na razumijevanju. Ti jesi mlada sa svojih 16 godina, ali si i vrlo zrela i dobra osoba. Hvala ti što dolaziš ovdje kod moje Stelice.
Draga Tara, Jednom sam nekom to napisala, to što doalzite na Stelin blog meni je kao da odlazite k Steli na grob i palite za nju svijeću, jer ako već odlučite ostaviti koju riječ to je samo znak da imate potrebu reći mi da ste tu uz mene, a i da ste spremni razumijeti ne samo mene već sve ljude kojima se to dogodi. A u zadnje vrijeme smo svjedoci da toliko mladih ljudi i djece odlazi na ovaj okrutan način. I ništa se ne događa, zakoni i kazne se ne mijenjaju. Ti idioti koji divljaju po cestama i ugrožavaju sve oko sebe prolaze nekažnjeno. Oni nastavljaju život jer ih neki odvjetnik brani i sud ili oslobodi ili preblago kazni. Tako da ne samo da smo u svojoj boli zbog gubitka djeteta već se ojećamo i kao smeće koje nije važno vlastitoj državi i njezinom društvu. Sistem nas ne štiti, već nam se smije u lice kada se takvi ljudi ne kažnjavaju. Sjetite se samo prošle godine tunela Lekenika. Dvije žene i dvoje djece ubijeno i sve snimljeno kamerom i to ni dan danas nije sudski završeno. Što reći na to? Nedavno je malu Paulinu isto kao i moju Stelu zgazila žena na zebri. I onda je rekla da nema vremena za razgovarati s policijom i novinarima jer ima drugog posla. Ni sućuti ni kajanja. Ja to nemogu shvatiti. Zato mi je drago što dolazite i razmišljate o životu. Koliko je on dragocjen, samo je jedan i traje tako kratko. I svima je stalo da ostanu tu što duže, makar žele vjerovati da ih čeka "bolje", "ljepše" mjesto, mjesto bez boli i patnje, vječnost. No to ipak ne znamo - samo se nadamo, a dok nismo baš sigurni ipak je lijepo biti tu zar ne? I onda otići u poznim godinama kada nam je to priroda i odredila. A nikako, nikako prije svojih roditelja. To je neprirodno i nepravedno. I boli. Beskrajno boli. Toliko sam još ljubavi i nježnosti htjela pružti mojoj Stelici, a sada mi je to uskraćeno.
Hvala vam divni moji ljudi što me slušate, tj. čitate. Nikada nitko ne zna što ga čeka u životu. Budite nježni jedni prema drugima, volite se i čuvajte. Sve vas voli Sandra, Stelina mama
03.10.2007. (22:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Please, don't ask me Author: Rita Moran Please, don't ask me if I'm over it yet I'll never be over it Please, don't tell me she's in a better place She isn't with me Please, don't say at least she isn't suffering I haven't come to terms with why she had to suffer at all Please, don't tell me you know how I feel Unless you have lost a child Please, don't ask me if I feel better Bereavement isn't a condition that clears up Please, don't tell me at least you had her for so many years What year would you choose for your child to die? Please, don't tell me God never gives us more than we can bear Please, just tell me you are sorry Please, just say you remember my child, if you do Please, just let me talk about my child Please, mention my child's name Please, just let me cry.
04.10.2007. (07:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
suza
Draga Sandra,
netko je ranije napisao, a ja ću se složiti s time. Ovo mjesto je posebno. Ova komunikacija ovdje među nama ima jedno posebno ozračje. Evo, ja sam slučajno naišla na ovaj dirljivi, tužni spomenar na jednu malu, divnu djevojčicu, slučajno sam "upoznala" i Vas, predivnu, hrabru, ženu, i ponekad mi se čini kao da Vas poznam odavno. Ovo mjesto podsjeća na jedan prerano nestali život, na jedno posebno malo biće, ali isto tako, nadam se, da Vas podsjeća, i na to da niste sami. U svojoj boli jeste. Svatko od Vas. Naše riječi možda mogu malo utješiti, ali i malo je ponekad puno. ALi u mislima koje svatko od nas pokuša izraziti, i ovom beskrajnom osjećaju tuge, i bespomoćnosti_NISTE. Stranci smo, ali život nam je svima svjedok, da nikada niti jedan susret u životu nije slučajan. Ponekad ljudi koji "zalutaju" u naše živote ostave puno dublji trag nego li to mislimo. . Barem meni jesu. Svakodnevno gledam kako je to "živjeti dva života" . Meni bliska osoba koja je izgubila svoje dijete jednom mi je rekla: "Ja sam ustvari umrla skupa s mojim ... , ovo sada je preživljavanje. " Vrijeme ne nosi ni olakšanje, ni pomirenje, ni zaborav... Samo tugu. Beskrajnu tugu. I nadu za ponovni susret. Meni je tako lakše razmišljati. I da.. možda postoji još jedan razlog zašto mi je Stela odmah zauzela posebno mjesto u srcu.. I ja sam rođena isti dan, samo puno, puno godina prije ... Hvala Vam na odgovoru, u mom srcu imate posebno mjesto. Suza
04.10.2007. (09:27)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Danijela
Dok sam citala ovaj tekst osjetila sam neopisivu tugu kao da se radi o nekome mome najmilijem i jednostavno nemogu naci rijeci utjehe koje bi vam u ovom trenutku pomogle. Stalno se pitam zasto je sve tako moralo da bude, zasto Bog uzima najbolje??
Za vrijeme boravka po bolnicama dok je nasa curica bila jako kriticno i borila se za zivot puno je druge djece umirao svaki dan a medu njima i ona koje smo tamo upoznali. Dosta je vremena od tada proslo ali tuga koju osjecam zbog te djece trajati ce vijecno a poznavali smo se samo nekoliko mjeseci. Jedna majka je na tom odjelu izgubila svoju malu curicu kojoj je bilo samo 19 mjeseci a prije nekoliko godina umrlo joj je jos dvoje djece. Toliko sam se puta pitala kako ima snage nastaviti dalje i kako se covijek s tim svim moze nositi, rekla mi je da ju na zivotu drze njeno dvoje dijece koji su uvijek uz nju i pate s njom. Mislim da ce i vama biti koliko toliko lakse boriti se s tom velikom prazninom koju osjecate jel imate stelinu sestricu koja isto pati koliko i vi, zbog koje morate krenuti dalje i kad vi to mozda nebi htjeli.
Pregledala sam sve video snimke koje imate na blogu od Stelice. Suze same teku kad gledam to preljepo malo lice puno srece i uvijek raspolozena i onda se stalno pitam ZASTO ONA ???
Otkako sam prvi put dosla na vasu stranicu nemogu a da ju neposjetim svaki dan i zelim vam reci da se u mojim mislima od tada i da s vama djelim vasu tugu i zalost.
Nadam se da ce doci bolji dani i da ce bol biti manja a u tome svemu ce vam pomoci vas najljepsi Andeo cuvar vasa Stelica.
U mislima s vama, Danijela
www.danijelamagdalena.blogg.se
29.09.2007. (23:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
tessa
oprostite vi meni i nemojte se ljutititi, ja sam vam samo htjela pomoći svojim razmišljanjima, nije mi bila nikako namjera da vas rastužim još više ...duboko suosjećam s vama jer znam kolika je bol izgubiti voljenog...poštujem vaš način tugovanja, kao što ste rekli svatko to proživljava i gleda drugačije..iskreno vam želim da pronađete svoj način kako ćete olakšati patnju ...pitate me kako znam da je to bolje mjesto? ne znam, ali duboko vjerujem u to ...i u razloge za koje nemam odgovora sada..bit ću s vama i stelom u svojim molitvama..
30.09.2007. (00:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Hvala drage Danijela i Tessa,
Tessa
Ne ljutim se, a pogotovo ne na Vas koja je i sama nedavno izgubila voljenu osobu.
To nam je svima najteže i zaista jedno nepotrebno iskustvo u životu.
Držim se i trudim zaista, samo eto ima dana kada se jako prepadnem jer me toliko snažno stegne u grlu i jednostavno osjetim da ne mogu dalje. Osjećam kao da se gušim, da ne mogu do zraka od silne boli koja mi se steže oko srca, kao da će doslovce puknuti. Dođe mi da vrištim iz dubine duše ime mog djeteta, tako da me čuje, da se vrati. Strašno mi nedostaje.
ili te riječi kojima bi ja to opisala ne postoje ili ih ja jednostavno ne mogu pronaći.
30.09.2007. (01:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ah...ta bol...
Draga gospođo Sandra!
"Znam" kako Vam je jer se i sama zarobim u mislima na onaj dan...polako dolazi,
a mi mu ne možemo pobjeći...sve je bliže...osjećam ogroman strah...jer imam osjećaj
da ću sve to ponovo proživjeti i vidjeti...i vidjeti sebe i svoje lice...vidjeti Stelu...da će moje
sadašnje JA samo gledati taj prizor s osjećajem da mogu nešto napraviti...
da mogu promijeniti vrijeme...da mogu pomoći Tini, vama i sebi...a zapravo ne mogu...
ne mogu ništa...samo će se na taj dan slike i prizori vrtjeti u mojoj glavi, a ja ih ne mogu
maknuti, oni nemaju kontrolu...i tako ću taj dan i sve ostale dane proživljavati cijeli život...a
tek Vi?????????.....tu se ništa ne može...samo se pitam šta je Stelica mislila
u tim trenucima...vjerujem da nam je svima pokušala reće da nas jako voli...
unatoč svemu...ako Raj zaista postoji, nadam se da ću jednom sresti našu curicu...
da ću obnoviti sjećanje na nju, i da će biti jako sretna što ću je vidjeti i zagrliti...
iako uspomena na nju sada i uvijek će živjeti u meni...13-godišnjakinja
30.09.2007. (13:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mala Anja
Iako nas je sudbina spojila na tužan nacin u dubini duše vjerujemo da su tako htjela dva mala anđela, jedan kojeg nema ali je stalno prisutan i jedan teško bolestan ali koji osjeca......kao što ste rekli da ste sa nama u mislima za ozdravljenje našeg anđela tako smo i mi sa Vama u ovim danima kad osjecate da ne možete dalje.....držte se....Voli Vas obitelj Kostanjevečki....
30.09.2007. (18:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
***SENČI***
ajme meni!!!!!!! koja katastrofa......
teka sam sad vidila blog
i prvo što želim reći je MOJA SUĆUT obitelji i prijateljima.......
Stela je bila preivna, mala slatkica.........
velikodušno od vas što vodite ovaj blog,
istinito ja to nebi mogla jednostavno nebi imala snage.........
ja znam da vam ove riječi neće vratiti vašu voljenu Stelu.......
ja znam kako se vi sad osjećate, jer je meni prijatelj poginuo na putu u školu,
auto ga je udario i nakon duge kome nas je napustio.................
ali ja znam da je vama teže i da živite u nadi da vam se vtari da je opet možete zagrlit
i poljubit.............. znam taj osjećaj..............
još jednom moja sućut...............
30.09.2007. (20:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Što nam nosi sutra
Draga Sandra,
ne postoje riječi koje ublažuju tugu, ništa ne pomaže bolnom srcu i duši da popuni taj tako potreban dijelić koji je nepovratno otišao...možda samo spoznaja da u svojoj boli nismo sami, da postoje ljudi koji mogu razumjeti, ali samo dijelić boli, dijelić svega što se prolazi gubitkom naše dječice...
01.10.2007. (07:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
zao mi je....puno
Noc je a tebe nema
Ko zna koja je noc nocas, otkad nema te!!!
I ove noci padaju kise proljetne, a tebe nema kraj mene.
Nema te na staroj klupi koja trune bez tebe.
Ko po obicaju jos uvijek sjedim na klupi toj i uz zvuk kise, miris proljeca
cekam tvoja dva poljupca.
Ali umjesto poljubaca tvojih, tuzna kisa lice mi natapa i one poljupce
sto si mi nekad davala otapa!
U ruci mi olovka i papir ko da bi nesto piso, ali nema tvojih rijeci
pa ne znam sta bih napiso, nema ruku tvojih da me griju vjesto i da me po
licu maze tako njezno ko malo dijete.
Tako ni ja nemam volje a ni melodije te!
Da vjecno sjedim na klupi nasoj i cekam te!!!
ALI IZGLEDA DA KLUPA NASA VJECNO CEKA "NAS" PA CU I JA SA NJOM,
DOVJEKA CEKATI TVOJ "SPAS"!!!
01.10.2007. (13:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
zao mi je....puno
TUŽNA SAM JUTROM
Tužna sam jutrom
kad se budim,
jer ja se vračam,
ti ostaješ,
ja mirujem tvoj odlazak odjekuje.
Suzam se umivam
dok ti odmahujem,
slomljenim željama,
tijelo razbuđujem.
Tužna sam jutrom
kad se budim.
Oko sebe miris tebe osjećam,
a već jasno rasuđujem
pa me duša zaboli,
srce mi se prepolovi
jer te nema da se sa mnom
probudiš.
01.10.2007. (13:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
zao mi je....puno
ato draga gospođo...pronasla sam neke pijesme kao mali znak pažnje i suosjećanja..iako znam da to ne moze popuniti sillnu prazninu natopljenu boli u vasem srcu...veoma mi je zao....topli pozdrav...uz Vas sam u mislima
01.10.2007. (13:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Vonchy
Redovito posjećujem i čitam vaš blog...al nemam snage za svaki post ostavljat komentare...jer neznam šta a kažem, a da vas barem malo utješim...a i kad čitam suze mi dolaze na oči...ponekad se nemogu skulirat od plakanja...suze samo idu i idu...žao mi je što nisam poznavala Stelu, al možda i bolje jer bi sigurno još više tugovala za njom..neznam više šta da vam kažem..ja sam prije ljeta napravila blog posvećen anđelu..al nisam nijedan post napisala od tad...neznam šta da pišem...al sad skupljam pjesmice iz razreda koje su napisane za nju ...pa ću ih par objavi u postu...samo neznam točn kad...al vi ćete bit obavješteni...drž'te se svi zajedno u obitelji...živite zbog tine...i čuvajte ju...Stela vas gleda odozgora i sigurna sam da je ponosna na vas...jednom ćete se svi vi sresti snjom...a do tada će bit svama samo u mislima, sjećanjima....pozdrav...
01.10.2007. (13:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cigla
ne mogu zamislit kako wam je...
neznam sta da wam kazem,jer se bojim da was
necime ne powrijedim...
znam da je nista nece wratiti...
ali ona je sada na lijepsem mjestu,sigurnijem.
morate nastawiti ziwjeti,zbog tine.
ona was woli.sigurno je i njoj jaaako tesko.
bas mi je zao sto se bas malenoj stelici to dogodilo..
i tuzno je to sto se takwe stwari događaju swaki dan...
diwim wam se sto mozete pisati owako tuzan blog.
ja to stwarno ne bih mogla....
moja iskrena sucut....
drzite see...
01.10.2007. (22:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
LOVE U
Draga gospođo Sandra,
aj sam česti posjetitelj ovog bloga, ali nikad neću moći zamisliti Vašu tugu...
nikad....znam kako je meni... to je....da nikad gore neće biti...jer sama
pomisao na taj događaj udara po mom srcu....a tek te slike i prizori....
tako nježno dijete, a tako grozan način....na silu...a ništa od tog nije trebalo biti, niti je
biti je bilo suđeno....gdje je sada?? šta radi?? čemu se nada?? da li nad se sjeća
a da li nas gleda kroz ovojnice oblaka?? !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! toliko pitanja i toliko
sumnji...a najgore je što se i dalje nadam, a rješenja ne dolaze....i nikada neće...
samo ja mogu doći njima.....................i njoj....................
02.10.2007. (07:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
suza
Draga Sandra,
često "listam" Vaš spomenar, čitam retke ispisane iz dubine Vašeg srca, retke boli, ljubavi, ponosa, nevjerice, šoka.. Naravno, uvijek plačem. Kako ostati miran, sabran, kako zatomiti ljutnju koja me obuzme kad ponovno, i ponovno čitam kako je jedan život nestao.. jedan život koji je tek počinjao.??..Gledam Steline vesele oči, gledam to milo lice, gledam taj predivni osmjeh... To je lice i osmjeh djeteta koje je sretno, koje je ljubljeno, koje je voljeno beskrajno, duboko i bezuvjetno...
Stela nije više među nama, nije fizički. Ali tu je. Svaki put kad posjetim ovo mjesto ja to osjećam, i svako od nas to osjeća. Vi ste zaslužni za to.
Nemam riječi utjehe. One ne postoje. Ali imam potrebu iskazati svoje divljenje, Vama i Vašoj obitelji, na hrabrosti da pišete o svemu, na snazi koju (još uvijek) posjedujete, na toplini, i na tome što smo imamo priliku upoznati jednog andjela. STELA to je. Čuvajte se.
Radi Stele koja sa svog malenog oblaka, s jednog predivnog mjesta gdje obitavaju samo andjeli poput nje, pazi na sve Vas.
Šaljem Vam jedan veliki zagrljaj..
02.10.2007. (12:19) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Vi ste svi moji anđeli čuvari.
Čuvate me da ne padnem u tamu, u ponor bez dna i bez svjetla.
Viste moja tanka, ali čvrsta nit na kojoj visi moja duša.
Bez djece život nema smisao.
Volim svu djecu, rođenu, nerođenu i onu koja više nisu s nama, svoju i tuđu.
Svima vam puno hvala što dolazite, s riječima ili bez njih.
Stela bi bila sretna da zna koliko ju je ljudi upoznalo i zavoljelo.
Ona zaslužuje tu ljubav.
Bila bi nam uljepšala ovaj Svijet.
Milena moja zvijezdica.
Sandra, Stelina jadna, tužna, ponosna mama
02.10.2007. (12:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
=/
a koliko mi tek volimo vas i vašu stelu...
kao da sam vas cijeli život pozavala..
stela je uljepšala ovaj svijet..
iako nisam poznavala stelu kao ni vas,
imam osječaj kao da je stela još uvijek tu..među nama..
šaljem vam veliki zagrljaj utjehe..vama i vašoj stelici..
02.10.2007. (13:32) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lea
ja neznam tko ste vi,niti sam ikad poznavala vasu stelu,niti mislim da imam tu moc da utjesim bol koju trpi roditelj koji je izgubio dijete,svoje najvece blago,ali nemojte biti tako tuzni,sigurna sam da je vasa stela dobro,ona je sad andeo cuvar koji vas budno gleda i koji prolazi sve teske trenutke s vama,zato nemojte plakati,ona sigurno ne bi volila da njena jedina mama bude tuzna...znam da vam je tesko i da se ovaj moj savjet cini glupim,ali oprostite,samo sam vam htjela malo olaksati ako je to moguce....budite ponosni sto ste imali ( a i jos uvjek je imate) tako divnu kcer,samo ste vi imali priliku doziviti tako nesto predivno da budete stelina mama....oprostite ako sam vas jos vise rastuzila ali samo sam tila malo olaksati
lijep pozdrav...
02.10.2007. (21:16) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Draga Lea,
ja znam da ti kao i mnogi drugi želiš pružiti podršku i ne možeš me rastužiti više nego što sam tužna. Ništa na svijetu to više ne može. Nije mi tvoj savjet glup, no sudaraju ti se misli u istoj rečenici: nemojte biti tako tužni, nemojte plakati...............znam da vam je teško.....?
Pretpostavljam da si još jako mlada.
Ali ja Stelu više nemam. Ja imam samo uspomenu na nju. To što ja pišem ovaj spomenar na način da ga pišem njoj, to je moj način da pokušam zadržati taj privid da je ona živa i da je negdje daleko, ali će se vratiti. Naravno da je ona u mom srcu i da ja po noći s njom razgovaram i da grlim njezinu piđamicu koju nisam i nikada neću oprati da mi barem ona miriše na nju, ali nje nema. Nema njezinog glasa, njezinih očiju, njezinih ruku. Ne budim ju ujutro i ne dajem joj topli kakao da ne ide praznog želudca u školu, ne pomažem joj u pisanju zadaća i ne vodim ju u kino i na sladoled. A sve sam to nekada radila. Ja sam i dalje tu, a moja
sedmogodišnja vesela i zdrava curica leži u bijelom lijesu zatrpana crnom zemljom. Znaš li koliko puta na dan zapravo na sat majci kroz glavu prolaze te misli. Misliš li zaista da nemam zašto plakati tj. da ne trebam plakati. Misliš li da je to moguće? Nije ljubavi, pitaj svoju majku.
Ona će ti reći. Nema veće boli od gubitka djeteta. Strašno mi nedostaje.
02.10.2007. (22:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
suza
Draga Sandra, čitajući Vaš komentar srce mi se steglo...Bože zašto je baš tako moralo biti? Naravno da nema većeg gubitka od gubitka djeteta, naravno da ne postoji način da se tako nešto izbriše iz duše, preboli, shvati?!
No Vi imate još jedno dijete. Dijete koje je isto izgubilo nekog voljenog, dragog.. Izgubilo je svoju sestricu, svoju mazu, svoju Stelicu.. Vaša Tina se isto mora naučiti živjeti s tim. (ako je to moguće?!), mora biti jaka i hrabra... I radi sebe, i radi svoje mame i radi svog tate... Kako li je njoj gledati svoje roditelje kako tonu u svojoj tuzi...? Draga Sandra, nipošto ne želim biti gruba, ne bi voljela kad bi Vas na bilo koji način bilo koja moja riječ povrijedila, no morate pronaći snage, radi TIne. I radi Stele. Samo majke znaju kako je izgubiti dijete, i samo majke mogu izdržati toliku količinu boli, i smoći snage živjeti za drugo dijete.
Vi ste divna majka. I znam da to i bez ovih mojih redaka već znate..
"mojasedmogodišnja vesela i zdrava curica leži u bijelom lijesu zatrpana crnom zemljom.."
Ova rečenica me slomila... Molim Vas probajte ne razmišljati na takav način. Vaša predivna djevojčica, veselih očiju sada je tamo gdje žive anđeli. Na jednom posebnom mjestu, koje postoji samo za posebne duše. Ja duboko u to vjerujem. Voljela bi kad bi i Vas uspjela uvjeriti u to.
Šaljem Vam veliki zagrljaj.
03.10.2007. (13:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Za suzu,
Znam ja da mi želiš samo dobro, svjesna sam toga. Znam isto tako da imam još jedno dijete. Moja Tina i je ono zašto sam ja uopće još ovdje među vama. Znaš, mi ti ožalošćeni roditelji živimo dva života. Možda se vama koji dolazite i čitate moje najdublje osjećaje čini da ja doma ležim polumrtva i samo mislim na Stelu, ali nije tako. Ja radim. Odlazim Tini u školu, kuham, perem, čistim, idem u dućane, na sprovode, gledam televiziju s Tinom, učim s njom, čak i čitam lektiru s njom. Živim. Ja više ne mogu biti kao prije nasmijana, vesela i sretna, a to zapravo nitko od mene i ne očekuje, nitko normalan tko može razumijeti što znači pokopati svoje dijete. Ali nema povratka na "staro" u "normalu". To je sada naša sudbina koju moramo nositi. Nas više nije četvero već troje. Svaki dan je Stelino mjesto za stolom prazno kad ručamo.
I ne komentiramo to više na glas, ali je to u svima nama. I neće biti nikada bolje jer se Stela neće nikada vratiti, a ja ću samo morati zamišljati kakva bi bila sa 14 godina ili 20 godina. Učimo se živjeti s ovom agonijom, ali nije lako, ni meni ni Stelinom tati ni Tini.
A ovaj blog, ovaj spomenarčić za moju Stelu je moj mali kutak gdje kažem ono što osjećam, gdje pokušavam održati Stelu na "životu". Možda ti je teško čitati moje riječi koje tako zorno opisuju što se Steli dogodilo i kako ja to stalno nosim u glavi, ali to je istina i pred njom nema bježanja. Misli ti naviru same ponekad tako silno da i mene iznenade, pitam se zašto baš sada, pa nisam uopće o tome razmišljala. To je nešto na što ne mogu utjecati. Puno bih ti još o tome mogla pričati, nažalost jedno teško i nepotrebno iskustvo. Ja sam se upravo vratila sa sprovoda jednog mladog čovjeka, čija je majka ridala, vikala sine zašto mi ne odgovaraš....
Bol izobliči dušu i osjećaje. Nema više povratka na staro. I sad je samo pitanje koliko ko ima snage boriti se s tim.
Uzvraćam ti zagrljaj.
Čuvaj se.
SAndra, Stelina mama
03.10.2007. (15:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lea
joj oprostite stvarno...
samo sam htjela pomoci,ali u pravu ste,ja imam tek 16 godina i zbilja nemogu znati neke stvari....stvarno oprostite..samo sam vam htjela dati podrsku...znam i ja i vi i svi mi da necemo nitko od nas vratiti Stelu ali mislim da je ipak lijepo sto ima puno ljudi koji vole Stelu iako ju nisu poznavali,sto suosjecaju s vama i mole se za Stelu...da je Bog cuva...
03.10.2007. (17:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Tara
Draga gospođo Sandra!
Meni se jako sviđa što odgovarate na komentare....to u svima nama budi osjećaj
da Vas poznajemo....i jako nam je drago....to je gotovo isto kao da se nađemo licem
u lice i pričamo o Stelici....jedna drugoj govorimo vlastite doživljaje s malim Anđelom....
ponekad me tako dohvati krivnja što se Stela i ja nismo češće družile, što joj nisam
rekla još puno lijepih stvari koje sam htjela....jer nikad nisam imala potrebe, tj. nisam
ni slutila da bi se nekad tako nešto moglo dogoditi mojoj maloj prijateljici....
pitam se što bi i Vama rekla da Vas upoznam....znam da bi s radošću pričala o
Stelici i s tugom jer....ma, znate.....ona je dijete tako dobro i o njoj bi mogla pričati po
cijele dane....ja se osjećam bespomoćno kada čitam Vaše riječi poput : "...leži u bijelom
lijesu zatrpana crnom zemljom..."...nekako tada osjećam da Vam je baš, baš teško,
a ja tu ne mogu ništa u tom trenutku....mogu jedino 2 h poslije doći i pisati Vam...
a najrađe bi Vas tješila....a to ne mogu....ako ste Vi duša koja visi o mojoj
čvrstoj niti, onda bi Vam mogla pisati i pričati s Vama po cijele dane....
ponovo ću Vam komantirat....nadam se da ćete odgovoriti na moj komentar....
šaljem Vam puno zagrljaja....i kada se god osjećate usamljeno, sjetite se mene,
ovih divnih ljudi koji Vas tješe i, naravno....Stelice....mali Anđeo mi puno fali....
03.10.2007. (20:22) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stelina mama
Draga Lea,
hvala ti na razumijevanju. Ti jesi mlada sa svojih 16 godina, ali si i vrlo zrela i dobra osoba.
Hvala ti što dolaziš ovdje kod moje Stelice.
Draga Tara,
Jednom sam nekom to napisala, to što doalzite na Stelin blog meni je kao da odlazite k Steli na grob i palite za nju svijeću, jer ako već odlučite ostaviti koju riječ to je samo znak da imate potrebu reći mi da ste tu uz mene, a i da ste spremni razumijeti ne samo mene već sve ljude kojima se to dogodi. A u zadnje vrijeme smo svjedoci da toliko mladih ljudi i djece odlazi na ovaj okrutan način. I ništa se ne događa, zakoni i kazne se ne mijenjaju. Ti idioti koji divljaju po cestama i ugrožavaju sve oko sebe prolaze nekažnjeno. Oni nastavljaju život jer ih neki odvjetnik brani i sud ili oslobodi ili preblago kazni. Tako da ne samo da smo u svojoj boli zbog gubitka djeteta već se ojećamo i kao smeće koje nije važno vlastitoj državi i njezinom društvu.
Sistem nas ne štiti, već nam se smije u lice kada se takvi ljudi ne kažnjavaju. Sjetite se samo prošle godine tunela Lekenika. Dvije žene i dvoje djece ubijeno i sve snimljeno kamerom i to ni dan danas nije sudski završeno. Što reći na to? Nedavno je malu Paulinu isto kao i moju Stelu zgazila žena na zebri. I onda je rekla da nema vremena za razgovarati s policijom i novinarima jer ima drugog posla. Ni sućuti ni kajanja. Ja to nemogu shvatiti.
Zato mi je drago što dolazite i razmišljate o životu. Koliko je on dragocjen, samo je jedan i traje tako kratko. I svima je stalo da ostanu tu što duže, makar žele vjerovati da ih čeka "bolje", "ljepše" mjesto, mjesto bez boli i patnje, vječnost. No to ipak ne znamo - samo se nadamo, a dok nismo baš sigurni ipak je lijepo biti tu zar ne?
I onda otići u poznim godinama kada nam je to priroda i odredila. A nikako, nikako prije svojih roditelja. To je neprirodno i nepravedno.
I boli.
Beskrajno boli. Toliko sam još ljubavi i nježnosti htjela pružti mojoj Stelici, a sada mi je to uskraćeno.
Hvala vam divni moji ljudi što me slušate, tj. čitate. Nikada nitko ne zna što ga čeka u životu.
Budite nježni jedni prema drugima, volite se i čuvajte.
Sve vas voli
Sandra, Stelina mama
03.10.2007. (22:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Što nam nosi sutra
Please, don't ask me
Author: Rita Moran
Please, don't ask me if I'm over it yet
I'll never be over it
Please, don't tell me she's in a better place
She isn't with me
Please, don't say at least she isn't suffering
I haven't come to terms with why she had to suffer at all
Please, don't tell me you know how I feel
Unless you have lost a child
Please, don't ask me if I feel better
Bereavement isn't a condition that clears up
Please, don't tell me at least you had her for so many years
What year would you choose for your child to die?
Please, don't tell me God never gives us more than we can bear
Please, just tell me you are sorry
Please, just say you remember my child, if you do
Please, just let me talk about my child
Please, mention my child's name
Please, just let me cry.
04.10.2007. (07:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
suza
Draga Sandra,
netko je ranije napisao, a ja ću se složiti s time. Ovo mjesto je posebno. Ova komunikacija ovdje među nama ima jedno posebno ozračje. Evo, ja sam slučajno naišla na ovaj dirljivi, tužni spomenar na jednu malu, divnu djevojčicu, slučajno sam "upoznala" i Vas, predivnu, hrabru, ženu, i ponekad mi se čini kao da Vas poznam odavno.
Ovo mjesto podsjeća na jedan prerano nestali život, na jedno posebno malo biće, ali isto tako, nadam se, da Vas podsjeća, i na to da niste sami.
U svojoj boli jeste. Svatko od Vas. Naše riječi možda mogu malo utješiti, ali i malo je ponekad puno. ALi u mislima koje svatko od nas pokuša izraziti, i ovom beskrajnom osjećaju tuge, i bespomoćnosti_NISTE. Stranci smo, ali život nam je svima svjedok, da nikada niti jedan susret u životu nije slučajan. Ponekad ljudi koji "zalutaju" u naše živote ostave puno dublji trag nego li to mislimo. . Barem meni jesu.
Svakodnevno gledam kako je to "živjeti dva života" . Meni bliska osoba koja je izgubila svoje dijete jednom mi je rekla: "Ja sam ustvari umrla skupa s mojim ... , ovo sada je preživljavanje. "
Vrijeme ne nosi ni olakšanje, ni pomirenje, ni zaborav... Samo tugu. Beskrajnu tugu. I nadu za ponovni susret. Meni je tako lakše razmišljati.
I da.. možda postoji još jedan razlog zašto mi je Stela odmah zauzela posebno mjesto u srcu.. I ja sam rođena isti dan, samo puno, puno godina prije ...
Hvala Vam na odgovoru,
u mom srcu imate posebno mjesto.
Suza
04.10.2007. (09:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...