Komentari

uvod.blog.hr

Dodaj komentar (6)

Marketing


  • dizajn-studio

    Dobar blog ;) Dođi do mene i zabavi se !!

    avatar

    19.09.2007. (16:27)    -   -   -   -  

  • jasmin

    Potrebno je ponovno "Ispitati" iskustvo kroz povjesnost, književnost i možda največu instancu u Gadamera umjetnost. Tako se klasici uvijek iznova na hermeneutički naćin razumijevaju. A to predstavlja .. Na tragu Aristotelovog shvatanja i Platonovog, Utapanje u opštost, jer u toj opštosti pojedinac dolazi do sebe samog.Kod gadamera je to npr; iskustvo u umjetnosti, u samoj IGRI umjetničkog djela, jer ono predstavlja utapanje u opštost, kod Heidegera je to upravo onaj most spram smrti, a to je autentično bivstvovanje.. Prema tome povjest iskustva nije završen ciklus, nego je otvoren za nove interpretacije...Jasmin..

    avatar

    23.09.2007. (09:39)    -   -   -   -  

  • davor

    Odličan komentar, Jasmin. Jer to nalaženje sebe u općem je hegelovski motiv, ali (različito od Hegela) kod Gadamera ono ne završava u nekom apsolutnom znanju, nego je svjesno vlastite konačnosti i nezavršenosti igre bivanja u povijesti.
    Evo i mog komentara, napisanog odmah kad sam objavio post, ali ga iz nejasnih razloga nisam odmah i postao.
    Stanje tabula rasa je neka fikcija – koliko god idemo unatrag u vlastitu prošlost ili ljudsku prošlost, uvijek postoje stanovite koncepcije. I svaka nova koncepcija nastaje u iskustvu opovrgavanja prethodne (koja tek tim opovrgavanjem postaje miskoncepcija). Stoga tek u krizi (krisis je i osnova riječi kritika), kad očekivanja budu iznevjerena, izniče novo poimanje. I ovdje je ''borba otac svih stvari''.
    Grčka riječ za istinu je aletheia. Lethe je skrivenost, zaborav, a doslovan prijevod riječi a-letheia je ne-skrivenost, od-krivenost, ne-zaborav. No, ako je istina neskrivenost, što je to što skriva? Očekivanja očaravaju. A onaj tko je očaran, ne vidi istinu, nego samo to što ga očarava. Pa bi se ono a-letheia moglo čitati i kao raz-očaranje, prestanak očaranosti, začaranosti. Utoliko bismo možda mogli (a možda ipak i ne :) ) u svakoj raz-očaranosti vidjeti i nešto pozitivno, odbacivanje onog što nas je zavodilo u pogrešno očekivanje.
    Naravno, iz toga ne slijedi pesimizam – on nije ništa drugo do pokušaj preventivne razočaranosti, ne bi li se izbjegla bol razočaravanja. Ali samim time se radi o jednom očekivanju, i to vrlo pogrešnom, koje će opet dovesti do raz-očaranja (kad se uvidi da to ne uspijeva). Prije jedna spremnost da se očaranost ovom ili onom pojedinošću zamijeni za jednu očaranost procesom iskustva (očaranosti i raz-očaravanja)... a potom, tko zna...

    avatar

    24.09.2007. (12:34)    -   -   -   -  

  • Algon Cordy

    Izvrsna uklopljenost filozofskih i umjetničkih elemenata. Eshilova se tragika odigrava na takav način da je teško razumjeti. On, uzmimo kao iskusan, dolazi i do ovog drugog stupnja spoznaje iskustva, tj. jer se stoput prevario, on je svjestan da je moguće da se to još više i ponovi. No, zanimljivo je vidjeti čemu to njega vodi budući da se on, najviše od grčkih tragičara klanja bogovima. Moguće je to što ga je baš iskustvo navelo na zaključak da se božanstvo ne može tek tako negiratia time ni sudbina- okosnica tragedije, ali tada još nije bilo znanosti koja je, kako i Gadamer tvrdi, miljama daleko od iskustva, mada je mali paradkoksić što se temlji na eksperimentima (sudeći po onom što sam pročitao, nećeš imati problema u dolaženju do korijena te riječi) pa se religija činila smisaonom alternativom.
    Danas je posebno interesantno što ljudi često dolaze do sasvim drugačijih nazora nego Eshil, a naizgled istim putem. Naime, svoje sve manje poštovanje prema religiji temelje na iskustvu, pa i znanosti, a ima ih još koji kao Eshil, čine suprotno. Upravo se u tome, mislim očituje konkretna namoć iskustva nad znanosti u ljudskom duhovnom životu jer znanost nema mnogo reći o Apsolutu dok iskustvo putem nekih avatara, ima itekako odlučnu ulogu po tom pitanju. Stoga, ne iznenađuje Kierkegaarov postulat da se vjera ne primi kao očaranost u nedostatku znanja i iskustva do kojih se može doći, nego paradoks snagom apsurda koji, blagim i subjektivnim temeljem iskustva, tj. u mogućnosti nemogućnosti sigurne spoznaje, nadilazi znanje i razum.

    avatar

    24.09.2007. (22:30)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Davore, upada u oči da ovaj puta navodiš tekst samo jednog autora. Činiš to s razlogom jer se radi o Gadamerovoj "žetvi" filozofske tradicije i suvremenosti. Mnoštvo je autora tu prisutno u jednom plodonosnom filozofskom dijalogu. U "Istini i metodi" pokazuje se na djelu ona Heideggerova teza da filozofirati znači razgovarati sa filozofima. Interesantan mi je izbor dijelova poglavlja na koje si se odlučio. Komunicira i ono što si ispustio prije i poslije navoda ali i ispušteni dijelovi unutar navoda. (Imao si zaista težak ali izazovan posao.) Iskustvo (znanstveno, filozofsko, životno...) navelo te da napraviš ovaj izbor. Moj bi izbor bio drugačiji, što nikako ne znači da bi bio ispravniji. (Uostalom, bez različitih izbora ne bi bilo dijaloga.)

    Nikako ne bih propustio Aristotelovu sliku logike sticanja iskustva (tekst neposredno prije početka tvog navoda). Mnoga promatranja koja mi činimo on uspoređuje sa vojskom u bijegu. Naša promatranja su u bijegu, ona ne zastaju.Opći bijeg. On prestaje kad se neko promatranje potvrđuje u ponovnom iskustvu. Dogodi li se to više puta, bijeg prestaje. Vojska postaje poslušna. Opet slijedi jedinstvenu komandu (arhe). Ovo daje Hegelovoj tezi novu dimneziju.
    Hegel govori o jedinstvu svijesti i sadržaja koji je van nje, koji joj je stran. To još ne možemo nazvati "nalaženjem sebe u općem" već nalaženjem sebe u novom sadržaju, pa opet novom sadržaju. Ukoliko se krug novih sadržaja dovoljno proširi možemo govoriti o onom što Aristotel naziva prestankom bijega i "poslušnošću komandi" Ono u svijesti usvaja ono van sebe. Događa se obrat svijesti koji vodi u otvorenost prema općem, apsolutnom. U toj otvorenosti se ne događa samo jedinstvo svijesti sa predmetom van sebe već jedinstvo sa idejom predmeta. Gadamer zamjera Hegelu što nema smisla za otvorenost prema apsolutnom, već zatvara iskustvo u dovršenom znanju. (Iskustvo nikad ne može postati znanje.), ali ne izbjegava odnos prema apslolutnom.
    Tu otvorenost prema apsolutnom Gadamer naziva "iskustvo u cjelini". To je naznačeno u tri rečenice koje slijede iza Dialektika iskustva se ispunjava ne u nekom zaključenom znanju, nego u onoj otvorenosti za iskustvo, otvorenosti koju samo iskustvo omogućuje. (...) i daje intonaciju daljnjem tekstu.
    One glase: "No, time pojam iskustva o kojem je sada riječ sadrži jedan kvalitetno novi moment. On znači ne samo iskustvo u smislu poduke koju ono pruža u ovome ili onome. On znači iskustvo u cjelini." Sjedinjavanje svijesti sa idejom razlikuje se od sjedinjenja svijesti sa predmetom van nje. Moje iskustvo (filozofsko, životno) me tjera da to naglasim. U ovom naglašavanju ne osporavam ništa od onog što ste ti i Jasmin
    rekli. Dapače.

    avatar

    24.09.2007. (23:40)    -   -   -   -  

  • anna

    Dobro pročitajte. Hvala vam za informacije.
    guild hosting

    avatar

    18.11.2008. (18:19)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se