Komentari

nikadkaobane.blog.hr

Dodaj komentar (8)

Marketing

  • Born to be wild

    moje prvo sjećanje je bilo kad sam imala negdje 3 godine...mama me obukla ujutro za vrtić u haljinicu, nove hulahopke, cipelice, svezala mi kečke....a kad je došla po mene, haljina je bila blatnjava, hulahopke poderane i u komadima, koljena krvava, a kosa raščupana....sjećam se njezinog izraza lica kad me vidjela....pitala se gdje je nestala ona njezina slatka curica jer je pred njom stajalo sve samo ne nešto slatko;)

    avatar

    14.09.2007. (20:48)    -   -   -   -  

  • aparatczyk

    Mislim da sam u Kačićevoj stajao u kinderbetu. Bilo je to u spavaćoj sobi, i bilo je sunčano ( s obzirom da je prozor bio na zapadnoj strani dalo bi se zaključiti da je to bilo tijekom poslijepodneva). Mislim da sam gurao noge kroz rešetke kinderbeta, ali nisam siguran u to.

    avatar

    14.09.2007. (21:43)    -   -   -   -  

  • Born to be wild

    sad me apartczyk podsjetio....još se sjećam kad sam bila mala, nemam pojma kolko mala pa sam bila u kinderbetu isto i kak je imao unutra neki madrac, i izvana metalna rešetkasta ograda, ja sam se na neku foru zabila sa strane između madraca i ograde...skoro se udavila...:)
    i još jedna stvar, a kad ne znam koje mi je prvo pamćenje od ova 3...je kad sam bila u hodalici i bilo mi je fora gledat noge kako vise, pa sam se naginjala stalno naprijed da si gledam noge i roknula glavom u rub stola...zato i jesam danas malo takva:)

    avatar

    14.09.2007. (21:59)    -   -   -   -  

  • lux_sunshine

    neobično, zaista, sjećam se kako je jednom brzo prošla noć. legla sam, zažmirila, a kad sam ponovno otvorila oči, bilo je jutro. došlo je u trenu. i sjećam se da mi je deda onda znao reći: "brzo spavaš". ne znam da li je to prvo sjećanje, ali jedno od prvih zaista je...

    avatar

    14.09.2007. (22:59)    -   -   -   -  

  • ANCHI, i to je život !

    -1. Bila sam mala to znam. Bila sam u kolicima i vozila me sestra.
    Naravno bila je ljuta jer me mora čuvati. Na kraju ulice je bio malen potok, nekih 50 sm dubine.
    Ne znam kako je to izvela ali se sječam da nisam mogla disati jer me prevrnula u taj potok. Izvukao me slučajni prolaznik
    Ona je dobila batine i tog se naj bolje sječam Yesss tooo

    -2. Zamrla sam sa 3 godina. Zašto neznam ali po priči roditelja su me punih 3 dana nosili na rukama jer me nisu
    smjeli staviti vodoravno. Gušila sam se. Tri dana nisam govorila, nisam jela,
    hranili su me infuzijom. Onog čega se danas siječam je svijetlo plava boja, boja neba.
    Tu boju ne podnosim i nemam ništa u domu te boje, ni traperica ali nemam ni
    toaletnog papira sa tim plavim uzorcima. U blizini takve boje postajem nervozna i agresivna.
    Nikada lječnici nisu postavili dijagnozu o mom stanju.
    Nakon tri dana sam otvorila oči i rekla da hoču sladoled
    (napomena bila je zima i snijeg do koljena, a tih davnih godina nije bilo po zimi
    sladoleda u dučanu). Sretna okolnost što mi je moj sada pokojni otac bio direktor tvornice sladoleda (ne reklamiram) pa je donio punu kutiju za mene i male bolesnike u toj bolnici. Tata je ispao heroj u našim malim dječijim očima.

    Jebo te, raspisala se ja ko da sam na svom blogu
    Ajde bok

    avatar

    15.09.2007. (00:37)    -   -   -   -  

  • PiLePiLeNcE

    ...sad bi morala uspregnit moždane mišiće,al evo među prvim sjećanjima je to kad je mene kao malu baka vukla na sanjkama...sjećam se mosta,ja na sanjkama a baka hoda ispred i nešto mi priča...znam da je bilo snijega ko u priči jer je i cesta bila bijela...

    avatar

    15.09.2007. (09:31)    -   -   -   -  

  • krijesnica

    Kod bake, miris svježeg peciva i zanimljiva staklena čaša s raznobojnim tufnicama..Vrbe kraj Krapinčice..i mali pekinezer..Godine?Ne znam tri ili četiri..
    pozdrav

    avatar

    15.09.2007. (11:34)    -   -   -   -  

  • portobelle nata

    Ovo je izvrsno pitanje, i dosjetljivo, naizgled šaljivo, ali istodobno jako, jako duboko.
    Razmislila sam i mislim da je moje prvo sjećanje- iz vrtića.
    Okus voćne, zubne paste koje smo svi mi, klinci žderali dok nas ne vide drugarice, tj.tete.
    I lice nekog dječaka, tako tipično za mene kad bolje razmislim. Ali ne mogu se sjetiti čije, nikako ne mogu, neki mali vrag sigurno, onaj najglasniji i najveseliji..u to ne sumnjam..Pozdrav!

    avatar

    16.09.2007. (22:34)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...