Komentari

lanxsatura.blog.hr

Dodaj komentar (66)

Marketing

  • jimbo

    Sličan strah koji sam imao kao klinac (a evo pamtim ga do dana današnjeg) je kada sam ostao sam kod kuće. Sve je bilo OK, međutim kad se majka vratila iz trgovine, nije mogla otključati vrata, a nisam ih mogao ni ja otključati iznutra. I onda je nastala panika, ja zarobljen u stanu, sjećam se da se čitavo susjedstvo okupilo sa raznoraznim idejama o mom spašavanju a da je babe u panici umirivao susjed koji je stanovao iznad nas, tada zastavnik JNA inače. On je pokušao svojim strogim vojnim autoritetom držati situaciju pod kontrolom, međutim ja sam spasio situaciju kada sam izvukao čekić iz ladice ispod štednjaka i svom silinom (koliku dijete može imati silinu...) opalio po bravi, koja se mogla poslije toga otključati (najbolji dio priče je što tu bravu imamo dan-danas, preživjela je demokratske promjene, rat, granatiranje, privatizaciju...).
    Uglavnom, na kraju sam ja bio heroj dana, što sam sam sebe oslobio, odnosno pustio majku u stan.
    Uf, podug komentar, a rekao sam da ću prestat pisat postove na blogovima drugih ljudi :)
    Pozdrav!

    avatar

    02.09.2007. (14:46)    -   -   -   -  

  • Orator, -oris, m.

    Joj kolko sam ja takvih glupih nezgoda imao ko klinac :) ali ima ih i kad sam bio malo veći: 8 razred osnovne, žurim u školu a nemam ključ od stana. Kako nisam baš vičan penjanju, pogotovo ne po zgradama, moj frend se penje i ulazi kroz prozor (žvivim na drugom katu pa to nije neki bed) - ali unutra nema ključa :) onda sam išao kao sa spajalicom otključat (mislim, koj biser) i slomil sam spajalicu u vratima. Ne pitajte kaj je bilo kad se stari vratio nakon 8 sati posla... :)

    avatar

    02.09.2007. (15:00)    -   -   -   -  

  • otkucaj

    Eh baš si me podsjetila jedne nezgode s mojim prstom( napisat ću je na blogu) a svi smo ih valjda imali , jer smo gurajući prste tamo gdje ne treba , željeli sebi nešto otkriti , a na kraju zaglavili...pozdrav

    avatar

    02.09.2007. (15:15)    -   -   -   -  

  • zgdnevnik

    Pa i odraslima je ponekad panika kad ne vide izlaz a kamoli ne djeci..

    avatar

    02.09.2007. (16:18)    -   -   -   -  

  • mojobrok

    Kap je svršena, baš kao i Sunce :)

    avatar

    02.09.2007. (18:00)    -   -   -   -  

  • Big Blue

    Kako je živo sjećanje, zar ne? Oh, imala sam i ja nevolja kojih se i danas sjećam. Eto baš danas sam u dvorištu ugledala jedan predmet zbog kojeg sam doživjela nevolju i pomislih čak napisati post. I hoću ako me u međuvremenu ne zaokupi što drugo. :-)

    avatar

    02.09.2007. (22:03)    -   -   -   -  

  • ...indigo...

    Samo ću te pozdraviti ovaj put...i zahvaliti na komentaru....S obzirom da me nije bilo neko vrijeme - grrrrlim te:))

    avatar

    02.09.2007. (23:09)    -   -   -   -  

  • EuM

    Poučno, vrijedno, no još nedovoljno za ljubav... pozdrav i blagoslov u ljubavi ostavljam...

    avatar

    02.09.2007. (23:26)    -   -   -   -  

  • Bugenvilija

    Ajme straha, klinci su tu nesretni do neba. Moji su sad u toj fazi glupih situacija iz kojih se ne znaju sami izvući, ma od naopako obučene čarape zajedno sa malom lego kockom, do nekih krupnijih ali ja se nekako ne sjećam takvih stvari ali zasigurno ih je bilo :)))

    avatar

    03.09.2007. (02:08)    -   -   -   -  

  • prorok

    Lijepa igra boje.
    Prijatan početak tjedna
    ti želim i pozdrav šaljem

    avatar

    03.09.2007. (09:46)    -   -   -   -  

  • greentea

    sjećam se toga kaleidoskopa! i mene je jedno kratko vrijeme oduševljavao, ali
    dosta brzo mi je dosadio.
    sjećam se da smo se kao djeca uvijek rado provlačili kroz nekakve ograde i rupe u njima. to mi je tada bila noćna mora - uvijek sam se bojala da će mi se
    glava zaglaviti i da ću ostati tako usred ograde ni tamo ni vamo! bilo mi je draže
    popentrati se i preskočiti, nego se provlačiti. i danas je. pozdravčić, draga aquaria!:)))

    avatar

    03.09.2007. (09:52)    -   -   -   -  

  • piskaralo Tixi

    kao dijete sam voljela nagrizati, pa pljucati kruške, bilo ih je naime kod bake puno dvorište...
    sve do dana kada mi je komad kruške ostao zarobljen duboko u grlu...
    jedva su me spasili...

    a kaleidoskop, sam imala kao dijete...ne znam gdje se izgubio....
    no, zahvaljujući Rusalki, sada imam novi...

    avatar

    03.09.2007. (13:22)    -   -   -   -  

  • oceana

    imala sam oko 4 godine kad mi je kauč popapao ruku(ona drvena klapna na naslonu kauča iz kasnih šezdesetih ;- ). Kako sam doma ostajala sama (nisam htjela u vrtić), morala sam čekati dok roditelji nisu došli s posla i oslobodili me.

    avatar

    03.09.2007. (13:35)    -   -   -   -  

  • ljelja

    Prije bi rekla začarani:)

    avatar

    03.09.2007. (15:08)    -   -   -   -  

  • Homeless

    trebam tvoju pomoc. molim te procitaj novi post!!!!

    avatar

    03.09.2007. (16:41)    -   -   -   -  

  • mirjam

    I ja se sjećam te predivne igre boja iz svoga djetinjstva. To me je oduševljavalo ...
    A svakako je bilo i puno sličnih situacija panike kao npr. kada se bratu mina od olovke zaglavila u nosnici pa su moji hitno išli kod doktora. I dok su se oni mučili i razmišljali kako to izvaditi, ...on je kihnuo. Uh, kakvo olakšanje! A onda je mama tek dobila izljev ljutnje. I nije prošlo bez batina! I ja sam dobila svoje. Danas je to tako simpatično za prepričavanje u našim rijetkim druženjima. I nepresušni izvor smijeha .

    avatar

    03.09.2007. (19:01)    -   -   -   -  

  • Brunx

    Hehe....koliko je to tebi, a i tvojim klincima bilo vjerojatno pomalo traumatično, meni je to sad bilo smiješno...sve sam si vizualizirala pa zato....
    nikad se nisam nigdje tako zaglavila, barem koliko se sjećam...
    a tvoj opis kaleidoskopa sjetio me na moje uživanje u toj igri svjetla, bloja i oblika
    isto sam mogla jako dugo to promatrati, ali već jako dugo nisam vidjela kaleidoskop...
    ne brini za štafetu, stvarno nije problem....
    pusa velika :)

    avatar

    03.09.2007. (19:09)    -   -   -   -  

  • slatko grko

    Ne sjećam se nikakvog zarobljavanja dijelova tijela i panike pa ne mogu o tome,a ovih stakalaca se odlično sjećam i baš ovo ljeto sam kod male susjede na Korčuli našla jedan i pogledala ga,moja sjećanja su puno bolja ili sam bila dijete pa mi se činilo :)))

    avatar

    03.09.2007. (23:25)    -   -   -   -  

  • atlantida

    Danas sam sa curama brala kupine, kad odjednom hrpa pura pojuri prema nama. Ja povičem 'bježite' i dadoh petama vjetra ne usuđujuć se pričekati svoje hrabre malene koje se nisu ni približno spašile kao majka im. Srećom, bile smo brže, a uskoro je i vlasnica pura zauzada svoje stado, tako da smo se izvukle žive glave, ali još crvenim što nisam skupila hrabrost i pričekala prvo svoje djevojčice. Nekih se strahova teško (nemoguće) riješiti.

    avatar

    03.09.2007. (23:39)    -   -   -   -  

  • majta

    koliko takvih uspomena imamo... jednom sam se tako zakljucala u kupaonu kod tete i vise se nisam mogla otkljucati... a prozora ni za lijek. i dan danas pazim kako se zakljucavam, imam li mobitel sa sobom i ima li prozora... :)
    pozdrav, draga Aquaria!

    avatar

    04.09.2007. (10:58)    -   -   -   -  

  • svaasta.

    Mislim da svi imaju takve uspomene. Igre svjetla i sjene, boja su uvijek lijepe.

    Pozdrav.

    avatar

    04.09.2007. (11:13)    -   -   -   -  

  • Nemam pojma!

    Ne želim ni nabrajati svoje nezgode. Trebao bi mi cijeli blog a ne post ili komentar :-)).

    avatar

    04.09.2007. (13:47)    -   -   -   -  

  • Tri Pojma

    ja sam uglavnom padala... više su me vukla stabla i polja od šarenih igačkica. ali... sve to dođe na svoje. recimo, ja sam sada podjetinjila i mogla bih satima gledati šarenu igru svjetlosti. za prst baš nisam sigurna da bi ga gurala ;))))))

    avatar

    04.09.2007. (14:06)    -   -   -   -  

  • Irida

    uh, baš imaš dara da probudiš neugodna sjećanja...imala sam nekih 8 g. kad je moj srednji brat bio beba...i to vrlo živahna beba...držala sam ga pored plota, a on je svoju nemirnu nožicu gurnuo između dviju uspravnih, rukom, grubo tesanih dasaka i tako se zaglavio.....tata je morao čekićem odvaliti dasku da mu oslobodimo zarobljenu nožicu, a mene je godinama proganjao strah da će mu noga rasti iskrivljena (sva sreća, nije)...

    avatar

    04.09.2007. (15:33)    -   -   -   -  

  • detalj

    Pohvala mami. To je pravi potez. I ja bih vjerojatno slično napravila za oslobođenje. Kišni pozdrav!

    avatar

    04.09.2007. (22:35)    -   -   -   -  

učitavam...